Dva gospodara i jevanđelje (12)

U Adamu cijeli svijet je u ropstvu grijehu. U Hristu, pod blagodaću, grijeh nema silu da nas zadrži u ropstvu. Zakon nema silu da nas prokune i ubije. To je jevanđelje. Opšta Božja blagodat, koja pokriva cijeli svijet zbog Plana spasenja, otvara nam mogućnost izbora između dobra i zla, poslušnosti i neposlušnosti. Ali opšta blagodat počiva na obećanju. To je jevanđelje prije faktičkog Hristovog jevanđelja koje se propovijedalo svijetu. Obećanje je takođe bilo djelotvorno kroz vjeru koja je vodila spasonosnoj blagodati, o čemu smo već govorili u prethodnim poglavljima. To je dokazivo činjenicama da je Bog imao pravo uzeti k sebi Enoha i Iliju, ili uskrsnuti Mojsija. Spasenje je bilo djelotvorno i kroz obećanje, ali bez realnog uspjeha Hristove misije i Njegovog posredovanja bilo bi poništeno, a kompletan ljudski rod izgubljen. Zbog toga je osnovna poruka jevanđelja u Hristovo vrijeme bila: Pokajte se jer se približi kraljevstvo Božje. Grešnik je taj koji se poziva na pokajanje, a grešnici su svi ljudi, bez razlike. Stoga su samopravednost i legalizam vrlo opasne zablude. Izopačena funkcija Zakona vodi izopačenju vjere u samopravednost i legalizam. Eliminacija Zakona, s druge strane, vodi zloupotrebi „kišobrana“ milosti, nebitno kako je to upakovano.

 

Lični grijesi

Vrlo je važno da poznajemo istinu o našem statusu u Adamu i u Hristu. Ali u Bibliji nigdje nećete naći da se trebamo kajati za Adamov grijeh. To je bila Adamova stvar, i on je to učinio. Grijesi za koje nam je potrebno pokajanje su naši lični grijesi. Cijela služba u zemaljskoj svetinji bila je bazirana na tome. Jutarnja i večernja žrtva bile su obavezne tokom cijele godine, osim večernje na Dan pomirenja. To nas uči jednoj jakoj važnoj činjenici: individualnoj odgovornosti u borbi sa grijehom sve do kraja, dok naš Posrednik konačno ne završi očišćenje grijeha u nebeskoj Svetinji.

Poistovjećivanjem sa Hristovim djelom, mi vjerom umiremo grijehu. O tome Pavle govori u Rimljanima 6:1-10. „Tako i vi, smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Hristu Isusu Gospodu našem.“ (11. stih) Kako to zapravo funkcioniše u praksi i u čemu je razlika u odnosu na naše prethodno stanje, prije obraćenja?

„Zato ne dajte da grijeh vlada u vašem smrtnom tijelu, pa da slušate želje tijela. Niti dajte svoje udove grijehu da budu oružje nepravde, nego dajte sebe Bogu kao oni koji su oživjeli iz mrtvih, i svoje udove dajte Bogu da budu oružje pravde. Jer grijeh ne smije da vlada vama, budući da niste pod zakonom nego pod blagodaću. Dakle, šta sada? Zar da griješimo zato što nismo pod zakonom nego pod blagodaću? Nipošto!“ (Rimljanima 6:12-15)

Naš status pod zaklonom milosti ne rješava nas problema grešnog, smrtnog tijela, koje i dalje traži svoje. Ako dopustimo tijelu da zavlada, bićemo opet robovi grijeha. Dok smo bili neobraćeni, to nam nije ništa značilo, čak smo uživali u tome, ali sada itekako znači. Mi želimo drugog gospodara.

„Zar ne znate da ako se nekome dajete u ropstvo i obavezujete na poslušnost, robovi ste onoga koga slušate – bilo grijeha, koji vodi u smrt, bilo poslušnosti, koja vodi u pravednost? Ali hvala Bogu što ste, premda ste bili robovi grijeha, od srca postali poslušni učenju koje vam je predato. Budući oslobođeni od grijeha, postali ste sluge pravednosti.“ (Rimljanima 6:16-18)

Onaj koji nas je oslobodio je Pravedan i mi, logično, želimo biti sluge pravednosti, ne grijeha. Zašto sluge? Sam Pavle za sebe kaže da je rob (dulos na grčkom) Isusa Hrista. Jer na duhovnom planu nema nikakve nezavisnosti, nema neutralnosti. Za Jevreje Isusovog vremena je bila uvreda kad im je predočeno da su robovi. „Upoznaćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Jovan 8:32) Sve dok ne upoznamo istinu, mi ćemo negirati naš ropski položaj u grijehu i to predstavljati kao slobodu. „Zaista, zaista, kažem vam, svako ko čini grijeh, rob je grijeha.“ (Jovan 8:34) Isus im je izložio činjenično stanje, a zatim predočio jedinu mogućnost za oslobođenje: „Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.“ (Jovan 8:36)

Samo spoljašnja, Božja intervencija može nas izbaviti iz ovog ropstva. Samo pod zaklonom blagodati imamo kvalifikacije za oslobođenje koje nam daruje Hrist. Taj proces podrazumijeva čišćenje priznatih grijeha. Mi moramo aktivno učestvovati u Božjem planu otkupljenja, jer ne možemo istovremeno služiti dva gospodara (vidi: Matej 6:24).

„Zbog slabosti vašeg tijela, govorim vam riječima koje ljudi mogu razumjeti: kao što ste svoje udove dali da robuju nečistoti i bezakonju, što vodi u bezakonje, tako sada dajte svoje udove da služe pravednosti, što vodi u svetost. Jer kad ste bili robovi grijeha, bili ste slobodni od pravednosti.“ (Rimljanima 6:19,20)

Grijeh uvijek vodi bezakonju, prosto nema gdje drugo. Zbog toga je važan proces čišćenja ličnih grijeha pod zaklonom blagodati koji nam je obezbijedio Spasitelj.

„Kakav ste, dakle, plod tada donosili? Takav da se sada toga stidite. Jer konačni ishod toga je smrt. Ali sada, kad ste oslobođeni od grijeha i postali ste Božje sluge, plod koji donosite jeste svetost, što vodi u vječni život.“ (Rimljanima 6:21,22)

Oslobođeni od grijeha znači oslobođeni od ropstva grijehu, od sile grijeha, ne od prisustva grijeha. Isto tako, oslobođeni od Zakona znači oslobođeni od onoga što Zakonu daje silu da nas prokune i ubije. Oslobađanje od grijeha jednako je razdvajanju grešnika od grijeha. To je ono što Bog želi, to je Njegova namjera. U tom smislu postoji velika razlika između oslobađanja od grijeha i slobode ispod Zakona. Grijeh će se po Planu spasenju trajno uništiti, a Božji Zakon života kao definicija pravednosti je vječan kao i sam Bog. Ako propustimo da shvatimo ove relacije, dolaze problemi i dolazi lažna teologija.

„Jer plata za grijeh je smrt, a Božji dar je vječni život kroz Hrista Isusa, našeg Gospoda.“ (Rimljanima 6:23)

Poslušnost i život i neposlušnost i bezakonje i smrt. To su opcije. Biblijska vjera uvijek, i doslovno uvijek, podrazumijeva poslušnost. To je neodvojivo jedno od drugog (vidi: Rimljanima 1:5).

Jevanđelje počiva na poslušnosti: Hristovoj poslušnosti kao osnovi, i našoj poslušnosti vjere kao odgovoru na Božji poziv na saradnju. Nama je od pokoravanja grijehu neophodno da pređemo na pokornost jevanđelju. Božja sila tako postaje djelotvorna u našim životima. „Bez Mene ne možete činiti ništa.“ (Jovan 15:5) Ali pokornost jevanđelju nije kao ropstvu grijehu. Prvi gospodar nam ne ostavlja slobodu da biramo. Drugi uvijek garantuje takvu slobodu. Do nas je da li ćemo tu slobodu upotrijebiti ili zloupotrijebiti. To je borba vjere, borba volje i izbora.

Mnogi bi željeli da ih Bog nekako zarobi svojom blagodaću, da postoji automatizam u vođstvu Duha do konačnog spasenja. Ali Plan spasenja ne funkcioniše na takav način. Bog nikad ne može uraditi nešto nelegalno u našu korist. Čak ni Božja ljubav ne može poništiti Božju pravdu.

Jevanđelje je poslušnost vjere u odricanju, u nošenju krsta. Kakav treba biti naš stav u jevanđelju, sumira Pavle u Filipljanima poslanici 1:6: „ Jer sam uvjeren u ovo: onaj koji je započeo dobro djelo u vama, dovršiće ga do dana Isusa Hrista.“ Naše je da se držimo tog puta, šta god bilo i kakve god bile naše okolnosti.

Naš život pod oba gospodara neminovno ima svoj razvoj. Mi ne možemo kazati: Aha, vidim da je ovo jevanđelje tvrda nauka, da će me koštati zadovoljstava ovog svijeta (u prevodu: užitka u grijehu), pa ću odložiti cijelu stvar i u nekim poznim godinama mogu se obratiti. Ali ishod grijehu je smrt, to kaže Biblija. Kojem gospodaru se prepustimo, taj će voditi proces, vodiće nas ili u smrt ili u život. Sa jevanđeljem se ne smijemo igrati.

 

Borba je dokaz da ste na pravom putu

U Rimljanima 7. glava Pavle govori o hrišćanskom iskustvu, o borbi između tijela i Duha. Obraćeni vjernik dolazi u jednu posebnu situaciju: Božji sveti zakon, koji je dobar, koji je duhovan, koji je pravedan, i grešna ljudska priroda, koja je ista u vjerniku i u nevjerniku, su nekompatibilni.

Na početku 7. glave Pavle koristi jednu ilustraciju da objasni kako smo to oslobođeni ispod stalne podređenosti Zakonu. Zakon i pravda su fiksni, oni se ne mogu prilagođavati i mijenjati. Zakon ne može da saosjeća sa našim slabostima. Ali Hrist može (vidi: Jevrejima 2:18; 4:15)! U ilustraciji koju Pavle daje mi smo žena koja bi se željela preudati za Hrista, ali to nikako nije moguće iz tri razloga: 1) Zakon je svet, pravedan i dobar i nikad neće dati povod za razvod; 2) mi smo doživotno obavezani pod njim; 3) on sam ne može da umre, vječan je. Dakle, jedino rješenje je da umre „žena“ tj. mi. Kako je to moguće? Samo u Onome koji je već umro kao Opšti čovjek! Hristov život bio je opšti život i Njegova smrt je opšta smrt. Prilikom krštenja u Hristovu smrt, mi se oslobađamo ropstva grijehu i ropstva Zakonu. Zapazite da nijesmo slobodni, opet smo u „braku“ ali ovoga puta braku iz ljubavi, što znači da smo i sluge iz ljubavi!

„Tako ste i vi, braćo moja, posredstvom Hristovog tijela umrli Zakonu, kako biste pripali drugome, onome koji je ustao iz mrtvih, da bismo donosili plod koji je Bogu na slavu. Jer kad smo živjeli po tijelu, grešne strasti pokrenute kroz Zakon djelovale su u našim udovima da smrti donesu plod. A sada smo oslobođeni Zakona, jer smo umrli onome što nas je sputavalo, da bismo bili sluge na novi način, po Duhu, a ne na stari način, po slovu.“ (Rimljanima 7:4-6)

U drugom „braku“, u obraćenom stanju, mi u Hristu donosimo rod koji će rezultirati vječnim životom. Prije obraćenja, nebitno da li smo ateisti li nominalni vjernici, mi smo u ropstvu svoje ideologije odnosno religije. Zarobljeni smo grijehom i u strahu smo od smrti. Čak iako smrt prihvatimo kao neminovnost, kao „vječni počinak“, i dalje smo robovi. Samo u Hristu, pod blagodaću, imamo slobodu od tih stvari i možemo vršiti službu u vjeri koja kroz ljubav radi (Galatima 5:6).

Zakon i Hrist nijesu neprijatelji, i Zakon sam po sebi nije problem. Problem je naš grijeh koji u kombinaciji sa Zakonom postaje fatalan, te je stoga naš „brak“ sa Zakonom ropstvo. Ropstvu Zakonu nikad ne može donijeti rodove Duha, opisane u Galatima 5:22: „A rod Duha je: ljubav, radost, mir, trpljenje, ljubaznost, dobrota, vjera, blagost, samosavladavanje. Na to nema zakona.“

U drugom „braku“ nema razloga za strah, a Zakon se upisuje u naša srca.

Pavle je u judaizmu kao farisej mislio za sebe da je dobar, uzoran čovjek. „Po pravednosti koja proizlazi iz poslušnosti zakonu bio sam besprekoran.“ (Filipljanima 3:6) Kad su se Pavlu nakon obraćenja otvorile oči, uvidio je duhovnu realnost koja je potpuno drugačija: „I ustanovio sam da propis koji je trebalo da vodi u život vodi u smrt. Jer grijeh me je, našavši uporište u propisu, zaveo i ubio preko njega.“ (Rimljanima 7:10,11)

Pavle je otkrio dalekosežnost Zakona i svrhu Zakona: 1) da Zakon definiše grijeh; 2) da ga izvlači iz skrovitih mjesta i eksponira; 3) da Zakon čak provocira grijeh, jer čovjek u svojoj grešnoj prirodi želi okušati baš ono što je zabranjeno; i napokon 4) da Zakon osuđuje grijeh na smrt. Ali Zakon nije odgovoran što nam je otvorio oči: „Tako, dakle, Zakon je svet, i propis je svet i pravedan i dobar.“ (Rimljanima 7:12) Odbaciti Zakon zbog toga što nam je otvorio oči može se porediti sa odbacivanjem biblijskog propovjednika što nam je otvorio oči za istinu. Takva separacija je čin sebičnosti, jeres.

Nadam se da nema potrebe naglašavati da Pavle i u Rimljanima i u Galatima govori o Zakonu kao cjelini, što se prvenstveno odnosi na Moralni zakon. Pavle zaključuje da je svrha Zakona dvostruka: da nas zatvori u tamnicu grijeha i da nam ukaže na Hrista kao jedino rješenje problema grijeha. „Čemu onda Zakon? Bio je dodat radi prestupa, dok ne dođe sjeme koje je obećano.“ (Galatima 3:19; vidi takođe 21. i 22. redak)

„Tako nam je Zakon bio staratelj koji nas je vodio do Hrista, da bi se vjerom opravdali. A otkako je došla vjera, više nismo pod starateljem.“ (Galatima 3:25) Jurisdikcija Zakona više nas ne može kazniti, ne može nas ubiti jer smo pripali drugom. To je velika istina jevanđelja.

Ali hrišćanski život nije hod po stazi posutom ružama. Tek tada počinje borba.

„Jer znamo da je Zakon duhovan, a ja sam tjelesan, prodat u ropstvo grijehu.“ (Rimljanima 7:14) Ovo „ja“ se ne odnosi samo na Pavla, već na čovjeka uopšte. Pavle govori generalno, i to se može primijeniti kako na vjernika tako i na nevjernika, bez razlike.

Kao novoobaćeni hrišćani, mi jesmo iskusili duhovno rođenje, ali promjena naše tjelesne prirode nije se dogodila. Ona je ista kao kod nevjernika. Mi i dalje patimo i uzdišemo sa svom tvorevinom, čekajući iskupljenje, konačno oslobođenje (Rimljanima 8:22,23). Mi se moramo boriti do Dugog Hristovog dolaska. Ako te borbe nema, onda definitivno trebamo posumnjati u naše iskustvo obraćenja, u našu vjeru i našu teologiju. Negdje smo obmanuti. Ne možemo kazati da se Pavle ovdje bavi nevjernikom prije obraćenja, jer cijeli kontekst od 5-8. glave kazuje suprotno. U Rimljanima 7:22 Pavle konstatuje da „po svom unutrašnjem čovjeku zaista uživa u Božjem zakonu.“ To je primjenljivo samo na vjernika, sa unutrašnjim, obraćenim umom (vidi: 2. Korinćanima 4:16; Efescima 3:16). Neobraćeni čovjek nema tu vrstu borbe, on u najboljem slučaju može imati opomene savjesti.

„Jer znam da u meni, to jest u mom tijelu, ne prebiva ništa dobro. Jer sam sposoban da želim dobro, ali ne i da činim dobro. Jer dobro koje želim da činim, ne činim, nego zlo koje ne želim da činim, to činim. A ako činim ono što ne želim, onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni.“ (Rimljanima 7:18-20)

Pavle sumira tu borbu sledećim riječima: „Ja, dakle, umom robujem Božjem zakonu, a tijelom zakonu grijeha.“ (Rimljanima 7:25) Drugim riječima, od grijeha se ne mogu osloboditi, nesposoban sam za to, može me osloboditi samo Bog, i hvala Isusu Hristu što sada znam kako se to realizuje.

Borba i prolazak kroz „vatru“ nije nepoznat koncept ni u Starom savezu:

„Mnogi će se očistiti, ubijeliti i pročistiti.“ (Danilo 12:10)

„Tu trećinu provešću kroz vatru, pročistiću je kao što se pročišćava srebro i ispitaću je kao što se ispituje zlato. I oni će prizvati moje ime, a ja ću se odazvati. Reći ću: ‘To je moj narod’, a oni će reći: ‘Gospod je naš Bog.’“ (Zaharija 13:9; uporedi sa Psalam 66:10; Isaija 48:10; 1. Petrova 1:6,7)

Pavle ovo sumira u Jevrejima poslanici:

„U borbi protiv grijeha još niste morali da prolijete svoju krv, i zaboravili ste savjet koji vam je kao sinovima upućen: Sine moj, ne potcjenjuj ukor od Gospoda i nemoj klonuti kad te on opominje, jer koga Gospod voli, njega i ukorava, šiba svakoga koga priznaje za sina. Vi trpite ukoravanje jer Bog s vama postupa kao sa sinovima. A kog sina otac ne ukorava? Ali ako ne primate ukor, koji svi primaju, onda ste nezakonita deca, a ne sinovi. Osim toga, naši tjelesni očevi su nas ukoravali i mi smo ih poštovali. Zar se onda nećemo još spremnije pokoriti Ocu duhova i živjeti? Naime, oni su nas samo kratko vrijeme ukoravali, onako kako im se činilo dobrim, a on to čini nama na korist, da bismo imali udjela u njegovoj svetosti. Doduše, nikakvo ukoravanje isprva ne pričinjava radost, nego žalost, ali onima koji su njime poučeni posle donosi plod pun mira – pravednost.“ (Jevrejima 12:4-11)

To je put kojim je morao proći sam Sin Božji: „Iako je bio Sin Božji, iz onoga što je pretrpio naučio se poslušnosti.“ (Jevrejima 5:8) U sledećem retku nalazimo odgovor u kom smislu je to bilo potrebno za nas: „I savršivši se, postao je svima koji su mu poslušni uzrok vječnog spasenja.“ Hrist je prošao sve ono što nijesu mogli proći Adamovi tjelesni potomci, da bi vječno spasio sve one koje su sada poslušni Njemu i u Njemu!