Dvije smrti i dva vaskrsenja

Vaskrsenje je srž jevanđelja i najveća nada svih vjernika koji su „u Hristu“. Pravilno shvatanje vaskrsenja je moguće samo kada se prethodno shvati da, prema Bibliji, kao što postoje dva života – ovaj ograničeni koji sada živimo i vječni život koji hrišćani iščekuju, postoje i dvije smrti.

Život koji nam je Bog dao, iako vremenski ograničen, je isključivo dar i vrijeme milosti, nezasluženo vrijeme od Boga kako bi smo prihvatili spasenje i oproštenje grijeha i dobili novi, vječni život.

Prema Bibliji, jedini cilj, svrha ili smisao života kojim sada živimo je da se čovjek upozna sa jevanđeljem – Božjom ponudom spasenja kroz Isusa Hrista, i da ga prihvati vjerom, a nakon prihvatanja da drugim ljudima objavi da postoji spasenje. To objavljivanje spasenja u Bibliji se naziva propovijedanje jevanđelja.

 

Razlika između života i smrti: kako i zašto je došla smrt

Bog je stvorio čovjeka sa potencijom vječnog života, pod uslovom lojalnosti Njegovom poretku života. Čovjek je zbog grijeha bio osuđen na smrt (Postanje 3). Bez Božjeg plana spasenja i obećanja o Potomku koji je trebao „da kroz smrt uništi onoga koji ima vladavinu smrti, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cio život bili podložni ropstvu“ (Jevrejima2:14-15), čovjek bi bio osuđen da se vrati u ništavilo, u nepostojanje. „Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom“ (Galatima 4:4) da okusi smrt za sve ljude (Jevrejima 2:9). „A Bog nam je pokazao svoju ljubav tako što je Hristos, dok smo još bili grešnici, umro za nas“ (Rimljanima 5:8). Svojom smrću i svojim vaskrsenjem omogućio je čovjeku da povrati izgubljeni život, vječni život. On nas je iskupio kao jedini kvalifikovani Posrednik između Boga i čovjeka.

Zahvaljujući ovom postignuću, smrt koja nas pogađa na kraju našeg ovozemaljskog života nije definitivna ili vječna smrt, već privremena; vraćanje u prah ili grob iz koga će svi vaskrsnuti. Sam Isus je rekao: „Dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti njegov glas i izaći će – oni koji su činili dobro u uskrsenje života, a oni koji su činili zlo u uskrsenje osude.“ (Jovan 5:28-29)

Svi ljudi koji će prihvatiti Isusa Hrista za Spasitelja, kao što Biblija kaže, biće vaskrsnuti na vječni život prilikom Hristovog drugog dolaska, i to je prvo vaskrsenje.

„Jer će sam Gospod sići s neba sa zapovjedničkim pozivom, s glasom arhanđela i s Božjom trubom, i prvo će ustati oni koji su mrtvi u Hristu. Zatim ćemo mi živi (oni koji budu živi prilikom Hristovog drugog dolaska), koji ostanemo, biti zajedno s njima odneseni u oblacima da se sretnemo s Gospodom u zraku“ (1. Solunjanima 4:16-17).

Bog je stavio pečat na jevanđelje o vaskrsenju, vaskrsnuvši Hrista iz mrtvih. Njegovo vaskrsenje je zalog ili garancija našeg vaskrsenja. Apostol Pavle ovako svjedoči: „Ali činjenica je da je Hristos ustao iz mrtvih, i on je prvina od onih koji su umrli. Jer pošto je smrt došla kroz čovjeka, i uskrsenje mrtvih dolazi kroz čovjeka. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Hristu svi oživjeti. Ali svako u svom redu: Hristos kao prvina, a zatim, za vrijeme njegovog dolaska, oni koji su Hristovi.“ (1. Korinćanima 15:20-23) Ovo je vaskrsenje pravednih, prvo vaskrsenje.

Nepokajani grešnici vaskrsnuće hiljadu godina kasnije. To vaskrsenje naziva se drugo vaskrsenje, iza koga slijedi konačni Božji sud sud i kazna nad nepokajanima – a to će biti druga smrt. „Ostali mrtvi nisu oživjeli dok se nije navršilo hiljadu godina.“ (Otkrivenje 20:5) Druga smrt koja će zadesiti nepokajane grešnike biće njihova anihilacija za vječnost. To će biti konačno, neopozivo uništenje života. „I svakome je bilo suđeno prema njegovim djelima. A smrt i had bili su bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt. I ko se god nije našao zapisan u Knjizi života, bio je bačen u ognjeno jezero.“ (Otkrivenje 20:13-15)

 

Priroda prve i druge smrti

Prva smrt ili prirodna smrt nije kazna za lične grijehe, već posledica Adamovog prestupa. Ona ne označava kraj svega, jer posle nje dolazi buđenje ili vaskrsenje. Kazna za lične grijehe, nepriznate i nepokajane, biće druga smrt. Ona će značiti konačno i potpuno uništenje uzročnika grijeha – Sotone – i nosilaca grijeha – palih anđela i ljudskih grešnika.

Osnovna pravda zahtijeva da kazna za neki prekršaj bude izričito utvrđena, tako da je može potpuno shvatiti svako koga se ona tiče. Izraz „umrijeti“ znači gubitak života, prestanak postojanja, a ne, kao što su to neki kasnije počeli da tvrde – život u beskrajnoj besmrtnosti „duše“. Da Hrist nije došao kao pobjednik smrti i da nam nije omogućio spasenje, smrt koja je pogodila Adama, značila bi potpuno uništenje, potpuni kraj.

Prirodna smrt ili prva smrt ne znači potpuni kraj, jer posle nje slijedi vaskrsenje. Stanje izmeću smrti i vaskrsenja Biblija naziva snom. Međutim, druga smrt, kao kazna za nepokajane grijehe, značiće potpuno i definitivno uništenje.

Prva smrt ili prirodna smrt u Bibliji se stalno naziva snom ili počinkom. „Tako i čovjek legne, i više ne ustaje. Dok nebesa ne nestane, neće se probuditi, niti će se prenuti iz sna svoga.“ (Knjiga o Jovu 14:12) Psalmista izjavljuje: „Pogledaj me, usliši me, o Gospode, Bože moj. Nek zasijaju oči moje, da ne zaspim smrtnim snom.“ (Psalam 13:3) A prorok Danilo piše: „A mnogi od onih što spavaju u prahu zemaljskom probudiće se, jedni za vječni život, a drugi za sramotu i vječni prezir.“ (Danilo 12:2)

Ovo je nepobitno svjedočanstvo Staroga saveza, a Novi savez ni najmanje ne odstupa od toga. Isus naziva smrt snom. U vezi s Jairovom kćeri, koju je vaskrsnuo, čitamo: „Tada je Isus rekao: ‘Ne plačite, jer nije umrla, nego spava.’ A oni su mu se podsmijevali jer su znali da je umrla. On ih je sve istjerao, uzeo je za ruku i povikao: ‘Djevojko, ustani!’ I vratio joj se duh i odmah je ustala.“ (Luka 8:52-55)

Nagovještavajući učenicima smrt svoga prijatelja Lazara, Isus je rekao: „‘Naš prijatelj Lazar je zaspao, ali idem da ga probudim.’ Na to su mu učenici rekli: ‘Gospode, ako spava, ustaće.’ Ali Isus je govorio o njegovoj smrti, a oni su mislili da govori o spavanju, o snu.“ (Jovan 11:11-13)

U grčkom tekstu Novog saveza sedamdeset puta pojavljuje se izraz „san“ kao sinonim za smrt (Matej 9:24; 27:52; Marko 5:39; Luka 8:52; Jovan 11:11-13; Djela 7:60; 19:36; 1. Korinćanima 7:39; 11:30; 15;6,18,20; 1. Solunjanima 4:13-15; 2. Petrova 3:4).

U Starom savezu glagol „zaspati“ ili „počinuti“ kao sinonim za umrijeti pojavljuje se 49 puta. Jedan od takvih prvih tekstova je izvještaj o Mojsijevoj smrti: „Gospod je rekao Mojsiju: ‘Evo, počinućeš (zaspaćeš) kod svojih praočeva.’“ (5. Mojsijeva 31:16)

San je stanje neaktivnosti i nesvjesnog počivanja. Zato se za mrtve kaže da počivaju (Jov 3:17-18; 17:16; Danilo 12:2; Otkrivenje 14:13). Stanje između smrti i vaskrsenja je stanje neaktivnosti, mirovanja i tišine. „Duh njegov izađe iz njega, i on se vraća u zemlju svoju, tog dana propadnu misli njegove.“ „Mrtvi ne hvale Gospoda, niti iko od onih koji u tišinu silaze.“ „Jer mrtvi tebe ne spominju. Ko će te u grobu hvaliti?“ (Psalam 146:4; 115:17; 6:5)

Besvjesni san briše vrijeme. Tako i smrt, koja se upoređuje s besvjesnim i dubokim snom, briše svako sjećanje. To čini da je Hristov drugi dolazak podjednako blizu svakoj generaciji i svakom pojedincu bez obzira koliko je vremena proveo u grobu. Prvi svjesni trenutak koji će se dogoditi pošto je čovjek zaspao ili umro, biće dan vaskrsenja: spasenje za pravedne, a dan suda i uništenja za nepokajane grešnike (Otkrivenje 20:5,6.14,15; 21:8).

Druga smrt je kazna za neoproštene i nepokajane grijehe. Ta smrt se ne smije zamijeniti s prvom ili prirodnom smrću, koja pogađa sve ljude zbog Adamovog prestupa. Posle prve smrti slijedi vaskrsenje, a nakon druge smrti, koja je kazna za lične nepokajane i nepriznate grijehe nema nikakvog svjesnog nastavljanja života. To je prestanak života, vraćanje u ništavilo.

Zato treba praviti razliku između prve i druge smrti. Mnogi to gube iz vida, jer nedovoljno poznaju nauku Svetoga pisma.

Pojam „smrt“ ne dopušta da shvatimo ili smatramo da to znači vječno živjeti u bijedi i vječnim mukama u paklu ili u radostima raja. Ova nauka se najprije pojavila u neznaboštvu, a kasnije je ušla donekle u hebrejsku misao i uvriježila se u crkveno-državno hrišćanstvo u Rimskom carstvu, uglavnom pod uticajem grčke filozofije i „crkvenih otaca“.

U Božjoj presudi nema nikakvog nagovještaja o razlikama između tijela i duše u primjeni presude koju je Adam doživio. Čovjek kao kompletno biće je sagriješio i presuda u nadahnutom izvještaju odnosi se na cijelog čovjeka.

Druga smrt znači potpuno uništenje cijele čovjekove ličnosti. To je kazna za nepokajane i nepriznate grijehe:

„A svi prestupnici biće istrijebljeni, propašće budućnost onih što su zli.“ (Psalam 37:38)

„Propast buntovnika i grešnika doći će u isti čas, izginuće oni koji Gospoda ostavljaju.“ (Isaija 1:28) Biblija jasno govori o dvije smrti i dva vaskrsenja. Prva smrt ili prirodna smrt pogađa sve ljude, dobre i zle, kao posljedica Adamovog prestupa. Posle prve smrti slijedi vaskrsenje, i to za dobre i zle, s tom razlikom što će oni koji su umrli u Hristu ustati u dan slavnog Hristovog drugog dolaska i primiti nagradu – vječni život; a oni koji su umrli u svojim grijesima, ustaće u drugom vaskrsenju, hiljadu godina kasnije, da prime kaznu – vječnu pogibao, vječnu smrt.

Pred nama se nalaze dva puta: put vjere u Hrista i poslušnosti Božjem zakonu, koji vodi u život, i put nevjerstva i neposlušnosti, koji vodi u smrt. Bog nas poziva da izaberemo život.

Izabrati život znači primiti Hrista kao svoga ličnog Spasitelja i dopustiti Bogu da promijeni naš život, da nas duhovno obnovi i preporodi. Isus je kazao Nikodimu, članu jevrejskog Velikog vijeća: „Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko odozgo ne rodi, ne može vidjeti Božje kraljevstvo.“ (Jovan 3:3)

 

Vječno uništenje – druga smrt nepokajanih grešnika

Biblija jasno uči da će zli biti konačno i potpuno uništeni. Gospod će uništiti „korijen“ zla i njegove „grane“ – Sotonu i njegove anđele, zajedno s nepokajanim grešnicima koji su odbili ponuđeni dar spasenja.

„Jer gle, dolazi dan koji gori kao peć, i svi oholi i svi koji zlo čine postaće kao strnjika. I proždrijeće ih dan koji dolazi, kaže Gospod nad vojskama, i neće im ostaviti ni korena ni grane.“ (Malahija 4:1)

Kad govori o konačnoj sudbini grešnika, Biblija obično upotrebljava niz glagola i slikovitih izraza koji znače potpuno uništenje. Najčešće se u tom smislu pojavljuju glagoli: spaliti, uništiti, istrijebiti, razbiti, iščupati, proždrijeti, ugasiti, itd.; ili izrazi: „kao posudu grnčarsku smrvićeš ih“ (Psalam 2:9); grešnici bivaju „kao pljeva koju olujni vjetar raznosi“ (O Jovu 21:18); nestaće „kao dim što se razgoni“ (Psalam 68:2); biće „kao vosak što se topi od ognja“ (Psalam 68:2); izgorjeće „kao kučina“ (Isaija 1:31).

Tipičan primjer za ovo je Psalam 37 u kome se nalazi veći broj takvih glagola i slikovitih izraza. Tu se kaže da će bezbožni i opaki nestati, da će se poput dima rasplinuti, da će biti zauvijek satrti, da će biti iskorijenjeni i istrijebljeni (Psalam 37:2,9,10,20,28,34,36-38).

Na konačno uništenje nepokajanih grešnika naročito se odnose oni biblijski tekstovi u kojima se opisuje smrt ognjem ili spaljivanjem kao način konačne kazne. To potvrđuje Isus sledećim riječima: „Pa, kao što se kukolj pljevi i spaljuje, tako će biti i na kraju ovog doba. Sin čovječji će poslati svoje anđele i oplijeviće svoje Kraljevstvo od svih sablazni i od svih koji čine bezakonje, i baciće ih u užarenu peć, gdje će biti plač i škrgut zuba.“ (Matej 13:40-42; ref. Matej 25:41,46)

 

Rezultat ove kazne biće druga smrt

„A strašljivci, bezvjerni, izopačeni, ubice, bludnici, vračari, idolopoklonici i svi lažljivci završiće u jezeru koje gori ognjem i sumporom, koje je druga smrt.“ (Otkrivenje 21:8; vidi: Matej 10:28; Otkrivenje 20:14)

Vječno mučenje u ognju pakla nije biblijska nauka. Ta je nauka neznabožačkog porekla. Ona je posljedica Platonovog učenja o urođenoj besmrtnosti ljudske duše. Ova nauka je oko 150. godine prije Hrista prešla od Platona u judaizam, a oko 200. godine posle Hrista u neke djelove hrišćanstva.

Ova nauka je u neposrednoj suprotnosti s naukom Svetog pisma. Sveto pismo uči da je vječni život Božji dar pravednima, a da je plata za grijeh smrt (Rimljanima 6:23). „Život“ i „smrt“ su dva ključna izraza koji nam pomažu da pravilno shvatimo biblijsku nauku o čovjekovoj vječnoj sudbini. To su dva potpuno suprotna pojma. Umrijeti znači prestati živjeti ili postojati, a ne vječno patiti.

Plata za grijeh – vječna smrt, koja je nad Adamom trebala biti sprovedena odmah nakon što je sagriješio, nije ukinuta, iako je Bog odlučio da kroz Hrista čovjeku oprosti grijehe i spasi ga.

Zašto vječna smrt nije ukinuta? Svaki čovjek je grešnik i svakom čovjeku je potrebno oproštenje grijeha da bi ga Bog mogao pravedno i legalno spasiti, ali Biblija kaže da neće svaki čovjek prihvatiti spasenje.

Bog nas u Bibliji uvjerava da ne postoji grijeh koji ne može biti oprošten čovjeku koji vjeruje u Isusa Hrista kao svog Spasitelja. Svaki čovjek koji je „u Hristu“ stoji savršen pred Bogom i Njegovim vječnim Zakonom, jer Bog takvom čovjeku uračunava Hristove zasluge ostvarene Njegovim rođenjem, životom, smrću, vaskrsenjem i posredničkom svešteničkom službom očišćenja.

Oproštenje grijeha nije moguće ako čovjek odbaci ponudu spasenja. Čovjek koji ne vjeruje on ne stoji „u Hristu“ i Bog njemu ne može uračunati Hristove zasluge. Grijeh nevjerovanja ili nevjerstvo nije moguće pravedno i legalno oprostiti. Zbog nevjerstva čovjeku ne mogu biti oprošteni grijesi, jer on odbija jedino moguće sredstvo spasenja. Zato je vječna smrt predviđena za ljude koji ne vjeruju ili odbiju Božji dar spasenja kroz Hrista. Božja Riječ takve naziva „zlima“, jer ne prihvataju Boga i Njegove zakone života, a Hristovu žrtvu ignorišu ili preziru (vidi Matej 12:24-37; 16:4; Luka 16:13).

Biblija kaže da se pravi vjernici, hrišćani, odnosno svi oni koji su „u Hristu“, ne moraju plašiti druge ili vječne smrti, jer ona nad njima nema bilo kakvu vlast. Isus Hrist je u ljudskoj prirodi pobijedio grijeh kao čovjekov Zastupnik pred Zakonom i na taj način, u ime svih onih koji ga prihvataju, pobijedio drugu, vječnu smrt koja je konačna kazna za grijeh.

„Nad njima druga smrt nema vlasti, nego će biti Božji i Hristovi…“ (Otkrivenje 20:6)