Satanistički sistem vrijednosti koji se zasniva na vjerovanju u samodovoljnost (nezavisnost) i/ili posjedovanje života po sebi (besmrtnost), potpuno mijenja ljudsku prirodu i percepciju o svim moralnim vrlinama koje je Bog usadio u čovjeku prilikom stvaranja. Na ovim dvjema pogrešnim premisama koje obuhvataju čitav ljudski rod nadograđuju se sve druge zablude. Na moralna načela se gleda kao na sputavanje i porobljavanje, i ona gube funkciju zaštite odnosa između Boga i čovjeka i zaštite međuljudskih odnosa. Otuda toliko protivljenje Božjem Zakonu i različiti pokušaji njegovog negiranja, odbacivanja i omalovažavanja.
Odbacivanjem stvaranjem namijenjenog odnosa sa Bogom, pali anđeli i ljudi odbacuju i Božji Zakon u svojim srcima. Stoga nepreporođeno ljudsko srce pribjegava fabrikovanju lažirane religioznosti i pretvaranja. Tako se gradi sistem nepokornosti sa maskom pokornosti. To je koncept koji je u realnosti u neprijateljstvu sa Bogom, koji se odriče i ne želi Boga, dok istovremeno svim sredstvima nastoji da se lažno predstavi i kamuflira svoje mane i propuste. Pokušaćemo približiti ovaj predmet navođenjem nekih manifestacija pale ljudske prirode u praksi.
1) Neobjektivno rezonovanje. – Nepovezanost sa Izvorom mudrosti i egocentričnost onemogućavaju objektivno sagledavanje činjenica i objektivno i pošteno rezonovanje čovjeka. Stoga je ljudski um pod grijehom lako podložan zabludama i veoma otežano pravi razliku između istine i laži.
2) Pogrešni standardi i pogrešna mjerila. – Proističu iz vrednovanja zasnovanog na učinku ili percepciji kroz silu i moć. Primjena ovakvih mjerila uništava naše shvatanje o Bogu i odnos sa Bogom te sprečava prepoznavanje realnih kvaliteta za uspostavljanje zdravih međuljudskih odnosa. Umjesto jednostavnog povjerenja i cijenjenja karakternih vrlina, mi radije očekujemo da nam druga strana dokazuje svoju vrijednost kroz paradiranje, dostignuća ili posjedovanje materijalnih stvari.
3) Sklonost ka prihvatanju lažne teologije. – U duhovnoj ravni, Sotona i pali anđeli truju ljude lažnim teorijama o Bogu i Božjem karakteru. Tako čovjek gotovo neprimjetno mijenja tabor i prelazi sa obožavanja i službe Bogu na obožavanje i službu demonima, nebitno kakvim doktrinama to pravda ili maskira. Kroz cijelu poznatu istoriju lažne predstave o Bogu ili bogovima, obično antropomorfiziranim verzijama božanstava, veoma su prisutne. Laži o Bogu i Njegovom karakteru su najdjelotvorniji metod za sprečavanje povezivanja sa Bogom, dok istovremeno pospješuju i održavaju laži o nama samima. Na taj način ne samo što gubimo iz vida sopstveni identitet, već i Božji.
4) Čovjek je kontrolisan duhom straha, krivice i nesigurnosti. – Zbog ovoga je čovjek nespreman i nevoljan da se suoči sa svojim problemom, istinom i odgovornošću. On je stoga mnogo spremniji da svoju krivicu i odgovornost prebaci na druge, uključujući i samog Boga. Opterećen svojim slabostima, čovjek takođe traži mehanizme da ih prikrije ili prikaže kao suprotnost stvarnom stanju.
5) Zarobljeništvo sebičnosti i vlastitoj gluposti. – Prepušten sam sebi i odvojen od Izvora života i mudrosti, čovjek ima „potrebu“ za buntom i odupiranjem svemu što „ugrožava“ njegovu zatvorenost u sebičnosti. To dovodi do gubljenja zdravog razuma i nalaženja utočišta u površnosti i gluposti.
6) Odbacivanje čiste istine. – Sve što podsjeća na istinu, izaziva otpor i ignorisanje od strane pale prirode.
7) Sistem vrijednosti zasnovan na učinku i moći. – Čovjek u grijehu teži da izopači sve što dolazi od Boga, jer njegov sistem vrijednosti sada je zasnovan na učinku i demonstraciji moći. On želi da „izdominira“, ne samo unutar svoje vrste, već čak i u borbi sa Bogom. Zato su ljudima jako bitne titule, pobjede, društveni status i prestiž, imovinsko stanje i materijalni posjed, naročite stečene sposobnosti koje služe za isticanje, pripadnost „elitnim“ društvima, organizacijama, vjerskim zajednicama, nacionalnosti… Zavisno o svom učinku, koji uvijek iznova traži (samo)dokazivanje, uhvaćeni smo u krug ponosa i depresije koji su zasnovani na bazi našeg uspjeha odnosno neuspjeha.
8) Težnja za visokim pozicijama. – Razmišljanje zasnovano na učinku daje vrijednost poziciji. Što je viša pozicija, veću vrijednost osoba ima. Ovom iskušenju pale prirode prvi je podlegao Lucifer (Isaija 14:13,14). Što se više uzdižete, dobijate veći osjećaj vrijednosti. U mnogim slučajevima efekat ovoga je sledeći: oni koji su najnesigurniji i koji imaju najmanju vrijednost su najuporniji i najambiciozniji da stignu do vrha.
9) Oboženje i proglašavanje nesvetog svetim. – Sotonina ponuda ljudima da „postanu kao bogovi“ upražnjavana je mnogo puta tokom ljudske istorije – od „oboženih“ vladara do „svetih“ vjerskih vođa.
„Božanski“ kraljevi i carevi su ovu privilegiju uglavnom koristili za maksimalnu demonstraciju moći i sile i udovoljavanje svim svojim prohtjevima. Iako je to donosilo poniženje podanicima, oni su bili spremni trpjeti jer su za palu ljudsku prirodu takvi likovi modeli uspjeha. Isti ovaj obrazac primjenljiv je na poznate i slavne ličnosti, tzv. „zvijezde“.
S druge strane, kler ima potrebu za izigravanjem posredništva između Boga / bogova i ljudi, kao i za simulacijom svetosti. Za prvu premisu, osmišljen je cijeli set ceremonija i službi, zavisno od religije do religije, koje su davale privid posredništva sa „višom silom“ i izazivale osjećaj strahopoštovanja, uz posjedovanje „tajni“ nedostupnih „običnim smrtnicima“. Svaka pseudo religija, nalik tajnim društvima, baštini hijerarhijski sistem „tajnih“ znanja, koja se kreću u rasponu od obične obmane i umišljaja do okultnih tajni kojima se prikriva pravi karakter te religije i uspostavlja komunikacija sa lažnim bogovima tj. palim anđelima koji, sa svoje strane, obezbjeđuju harizmu i silu svojim predstavnicama, uključujući lažna čuda.
Simulacija svetosti po logici stvari mora biti što udaljenija od posvećenosti karaktera prema Božjem istinskom modelu kroz Plan spasenja, i što više istaknuta kroz manifestacije koje opčinjavaju ljudska čula i gode ljudskoj sujeti. Ova vrsta lažiranog poimanja svetosti takođe teži „dokazivanju“ kroz znake i čuda. Tako se, na primjer, u mnogim religijama koriste posmrtni neraspadnuti ostaci tijela umrlih osoba kao „dokaz“ njihove svetosti, ili kroz „čuda“ koja navodno posthumno čine. Iza ovih „čuda“, uglavnom serijskog karaktera, nalaze se vješto izrežirani trikovi ili demonske aktivnosti.
Simulacija svetosti među sveštenstvom postiže se kroz pažljivo osmišljavanje odežde, scenografije i imidža tih osoba. Zapazite kako je opisana u Bibliji Majka bludnicama (otpalim crkvama): „Žena je bila obučena u purpur i skerlet, i ukrašena zlatom, dragim kamenjem i biserima.“ (Otkrivenje 17:4) Spoljašnjim imidžom, paradiranjem i lažnim sjajem, ova sila nastoji da potčini ljude svojoj vlasti i uticaju. Otuda potreba za specifičnom odeždom kao na karnevalu ili maškaradi, uključujući krune, posebne štapove i druge simbole i znamenja vlasti. Imidž ne bi bio potpun bez zvanja koja navodno potvrđuju svetost kao što su: „njegova svetost“, „sveti otac“, „njegovo visokopreosveštenstvo“, „velečasni“, „prepodobni“ (obratite pažnju na prefikse i superlative) i sl. Ova predstava dostiže svoj klimaks u Luciferovom sindromu izjednačavanja sa Bogom (Isaija 14:13,14; Ezekijel 28:2,6; 2. Solunjanima 2:3,4).
Dok obraćenoj osobi sve ovo može izgledati tragikomično, što zaista i jeste, tjelesno ljudsko srce želi da bude obmanuto i ispoljava fanatičnu spremnost da brani svoju iluziju, upravo iz razloga što održava izopačeni sistem vrijednosti, guši i zaklanja istinu, dok istovremeno podstiče oholost, gordost, lažni osjećaj sigurnosti u masi i slična osjećanja. Ljudi srasli sa grijesima i lažima neće se osvijestiti i promijeniti svoj kurs čak ni kad se njihovi „sveti“ žreci nerijetko pokažu u pravom svijetlu kao teški ili čak bizarni grešnici. Sve to pokrije i prikrije moć predrasude, ustanove i tradicije.
Skrivena premisa svih ovih ljudskih napora da lažiraju svoje stanje i položaj pred Bogom nalazi se u odluci zapisanoj u Svetom Pismu: „Ne želimo da on [Hrist] kraljuje nad nama.“ (Luka 19:14) Stoga oni grade cijeli sistem nepokornosti koji se prikazuje ili simulira kao pobožnost, gdje i vođe i podanici dijele isti pobunjenički duh, namjere i ciljeve. Tako Bog postaje apstraktan i nevažan, dok su idoli ti koji su stvarni i bitni. I dok Biblija predstavlja Oca i Sina kao identitete koji se mogu spoznati kroz odnos (Jov. 17:3; 1. Kor. 8:3; Gal. 4:9; 2. Tim. 2:19; Jov. 10:14,27), u satanističkom konceptu postoji stalna težnja ka zbrci, tajnovitosti i nerazumijevanju.
Pogledajmo kako to odlično opisuje jedan duhovni pisac iz 19. vijeka: „Oni moraju imati neko sredstvo ućutkivanja savjesti i traže ono koje je najmanje duhovno i ponižavajuće. Oni traže metod da zaborave Boga koji će poslužiti kao metod pamćenja Boga. Papstvo je veoma dobro adaptirano da zadovolji ove potrebe. Ono je pripremljeno za dvije vrste ljudi, koje obuhvataju skoro čitav svijet – one koji će se spasiti sopstvenim zaslugama i one koji će biti spaseni u svojim grijesima. Ovdje je tajna moći papstva.“ (Ellen G. White, The Great Controversy, p. 572)
Apostol Pavle upozorava na opasnost zastranjivanja od izvornog biblijskog koncepta stajanja u istini: „Pazite da vas neko ne odmami filozofijom i praznom prevarom, prema ljudskoj tradiciji, na načelima ovog svijeta, a ne po Hristu.“ (Kološanima 2:8)
Za autogenerisani prevod, kliknite na ikonicu CC, zatim ikonicu Podešavanja (Settings) – Subtitles/CC – Auto-translate i odaberite jezik.