Fakti o biblijskom potopu – istorijska, globalna katastrofa

Većina modernih hrišćana ne uzima u obzir biblijske i naučne dokaze da je Postanje 1–11 doslovna istorija i da uči da je tvorevina stara samo oko 6000 godina. Većina hrišćana prihvata tvrdnju sekularne nauke da je Zemlja stara milijardama godina. Takođe se može zapaziti da, bez obzira prihvataju li hrišćani milione godina ili ne, velika većina nikada nije uzela u obzir Nojev potop i njegovu važnost za pitanje starosti zemlje.

Ali Nojev potop je presudan za to pitanje. Jednostavno rečeno, ako je taj potop bio globalni, jednogodišnji, katastrofalni događaj prije otprilike 4.500 godina, kako knjiga Postanja uči, tada je vrlo razumno zaključiti da bi proizveo nevjerovatnu količinu erozije i sedimentacije i da bi zakopao mnogo biljaka i životinja u tim sedimentima, koji će kasnije postati fosili kad sedimenti očvrsnu u stijene. Geolozi kreacionisti vjeruju da bi potop proizveo upravo onakve geološke karakteristike kakve vidimo po cijeloj zemlji, kao što su, na primjer, lijepo prikazane u zidovima Velikog kanjona u Arizoni, SAD. Ovi biblijski vjerujući geolozi misle da je većina (ne svi) slojeva sedimentnih stijena koje sadrže fosile rezultat potopa. Ali sekularni geolozi, koji odbacuju svjedočanstva Božijih očevidaca u 1. Mojsijevoj 6–9, kažu da su ti slojevi stijena nastajali stotinama miliona godina. Dakle, ako je potop proizveo većinu fosilifernih sedimentnih slojeva širom svijeta, tada ti slojevi ne mogu biti rezultat stotina miliona godina erozije i sedimentacije, kako tvrde sekularni naučnici.

Prvih 1.800 godina, gotovo sveopšte vjerovanje u crkvi bilo je da je Nojev potop bio istorijska, jednogodišnja globalna katastrofa. Ali početkom 19. vijeka, ideja o milionima godina uvriježila se u nauci o geologiji. Većina crkava je brzo prihvatila tu ideju, pa je oko 1850. godine većina hrišćana napustila vjerovanje o potopu, udružena sa teorijom evolucije. Danas većina hrišćana, uključujući većinu hrišćanskih geologa, vjeruje da je Nojev potop mit (tj. nikada se nije dogodio) ili velika, ali lokalna poplava u mesopotamskoj dolini rijeka Tigris i Eufrat (današnji Irak) opisana jezikom pretjerivanja.

U ovom članku ukratko ćemo predstaviti biblijski dokaz da je Nojev potop bio globalna, katastrofalna poplava sposobna proizvesti većinu geoloških dokaza koje većina geologa dodjeljuje stotinama miliona godina postepenih promjena.

 

Nojev potop se zaista dogodio u istoriji

Postoje mnogi biblijski i izvanbiblijski redovi dokaza da je Nojev potop bio istorijski događaj koji se zaista dogodio.

1. Jedanaest puta u Postanju se pojavljuje hebrejska riječ toledot koja se različito prevodi kao „ovo je izvještaj“ ili „ovo je rodoslov / rodoslovna hronika“. Upotreba ove riječi povezuje cijelu knjigu kao istorijski dokument koji pokriva ključne događaje u istoriji od Stvaranja do Mojsijevog vremena.
2. Izvještaj o potopu čita se poput dnevnika koji opisuje stvari koje su se događale određenih dana u 600. i 601. godini Nojevog života.
3. Isus (Matej 24:37–39), Petar (1. Petrova 3:20; 2. Petrova 2:5; 3:3–7), Isaija (Isaija 54:9) i Ezekiel (Ezekiel 14:14) vjerovali su da je to istorijski događaj. U Isaiji i Ezekielu sam Bog govori i govori o Noju kao osnovi za svoja obećanja Izraelu kroz ovu dvojicu proroka.
4. Isusovo rodoslovlje zahtijeva da se potop zaista dogodio, jer su svi njegovi preci (uključujući Noja) morali biti stvarni istorijski ljudi (Luka 3:23–38), ili je inače i Isus potekao iz mita.
5. Stotine priča o potopu od grupa ljudi širom svijeta (od kojih mnogi imaju detalje koji se podudaraju s onima iz Postanja 6–9) ukazuju na stvarni istorijski događaj u sjećanju čovječanstva.[1]

 

Nojev potop bio je globalan

Potop nije bila lokaliziran u mesopotamskoj dolini, kako vjeruju mnogi hrišćani, već je bio globalan. Kada su vode dosegle najveću visinu, nigdje na planeti nije bilo kopna iznad nivoa voda.

1. Svrha potopa. – Poslat je da uništi ne samo grešnog čovjeka već i sve kopnene životinje i ptice koje nisu u Barci i na površini zemlje (Postanje 6:7, 13). Ptice se spominju 19 puta u 1. Mojsijevoj 6–9: ponavljanje je nesumnjivo naglašeno i snažno ukazuje na globalnost potopa jer ptice lako mogu izletjeti iz zone poplave.
2. Visina potopa. – Samo bi globalni potop pokrio sve visoke gore pod nebom za najmanje 15 lakata (oko 25 stopa ili 7 metara: Postanje 7:19). Budući da voda uvijek traži najniži nivo, pokrivanje samo planina na Bliskom istoku rezultiralo bi globalnim potopom. Međutim, treba imati na umu da je konfiguracija kopna u pretpotopno vrijeme sasvim drugačije izgledala i da odnos nizina i gora nije bio drastično izražen kao što je to sada slučaj. To prosto znači da velikih planinskih masiva vjerovatno nije ni bilo.
3. Trajanje potopa. – Od početka poplave do iskrcavanja ljudi i životinja na suhom terenu bio je 371 dan (Postanje 7:11 i 8:14). Pozivanje na 40 dana (1. Mojsijeva 7:12-18) odnosi se na neprekidne jake kiše, ali izvori iz dubina nisu se zatvorili i kiše nisu prestajale sve do 150. dana (Postanje 8:2). Tada je trebao još 221 dan da se vode povuku i zemlja dovoljno osuši. Nijedna lokalna poplava ne bi mogla trajati toliko dugo.
4. Svrha Arke. – Bog je rekao Noju da na barku uzme ptice i kopnene životinje koje je Bog doveo Noju, kako bi ponovo naselio zemlju nakon potopa (Postanje 7:1–3). Da je poplava bila lokalizirana na Bliskom Istoku, arka bi bila potpuno nepotrebna. Čak i da su sva bića u lokalnoj zoni poplave izginula, to bi područje ponovo naselila bića izvan zone. Što se tiče Noja i njegove porodice, imali su više nego dovoljno vremena da se privremeno sklone gdje god hoće. Arka je bila apsolutno bitna samo ako je najavljeni potop bio globalan.
5. Zapremina Arke. – Bila bi nepotrebno velika (Postanje 6:15) da bi se spasilo samo nekoliko životinja, ptica i ljudi od lokalne poplave. Ali opisana veličina bila je neophodna i dovoljna da se spasi broj vrsta stvorenja uzetih na brod.[2] Ako se uzme dužina lakta od 45 cm, Barka je bila najmanje 135 m dugačka, 22,5 m široka i 13,5 m visoka. Rađena je na tri etaže, što odgovara ukupnoj površini paluba od oko 9.400 m² ili 41.000 m³ S naučnog stanovišta, ovaj objekat bio je u plovnom stanju, namijenjen za održavanje na vodi, i kapaciteta dovoljnog za smještaj svih kopnenih vrsta.
6. Pristajanje Arke. – Arka se zaustavila u planinama (množina na hebrejskom) Ararata (vjerovatno moderne istočne Turske), blizu vrha najviše planine negdje u toj regiji u to vrijeme. Prošlo je 74 dana prije nego što se mogla vidjeti bilo koja obližnja planina (Postanje 8:4–5). Nijedna lokalna poplava nije mogla podići Arku na ovu visinu. I samo bi globalnoj poplavi trebalo toliko vremena da se povuče dok su kretnje zemlje uzdizale druge planine, a vode se povlačile u nove okeanske bazene, tako da su ostale obližnje planine postale vidljive.
7. Duga obećanja. – Bog je obećao Noju i njegovoj porodici, životinjama i pticama na Arci, svom njihovom potomstvu i samoj zemlji da više nikada neće poslati novi potop da ih uništi (Postanje 9:8-17). Ako je poplava bila lokalna, onda je Bog lagao jer je od tada bilo mnogo lokalnih poplava koje su usmrtile neke životinje i ljude i uništile velike površine zemlje. Ali Nojev potop bio je globalan i Bog je održao i držaće svoje obećanje.
8. Naredba nakon potopa. – Bog upućuje životinje i Nojevu porodicu da ponovno nasele zemlju (Postanje 8:15–17 i 9:1). Ovi nalozi bili su potrebni samo ako je to bio globalni potop, jer životinje i ptice van zone poplava svakako mogu prirodno ponovo naseliti pogođeno područje.
9. Ponavljanje univerzalnih pojmova. – Biblija koristi riječi i fraze kao „svi“, „svako“, „pod nebom“ i „u čijim nozdrvama je bio dah života“ u potopu. Svakako, hebrejska riječ col (sve ili svako) ne znači uvijek doslovno sve. Ali često je to slučaj. Kada nije, kontekst to čini savršeno jasnim. U 1. Mojsijevoj 6–9. glava, upotreba ovih riječi 60 puta naglašeno je doslovna.
10. Upotreba hebrejskih riječi „erec“ i „adama“. – Riječ erec koristi se više od 2.500 puta u Starom savezu. Ima više značenja: zemlja (tj. planeta), tlo, zemlja, zemljište ili zemlja. Takođe se ponekad odnosi na ljude na zemlji (npr. Postanje 11:1). Ali kao i kod većine drugih riječi u hebrejskom rječniku (i vjerojatno u svakom drugom jeziku), vrlo je važno zapamtiti da kontekst uvijek mora odrediti specifično značenje u određenoj rečenici. Riječ adama javlja se 225 puta u Starom savezu i prevedena je kao zemlja ili kopno (bilo teritorija ili sve kopno iznad nivoa mora). U 1. Mojsijevoj 6:1 – 9:17 (o potopu), erec se koristi 48 puta i ni u jednom slučaju kontekst ne ukazuje na geografski ograničeno područje. U ovim poglavljima adama se upotrebljava devet puta. U stvari, „lice zemlje“ u tim poglavljima je prevod „lica adame“. „Lice ereca“ u većini prevoda je prevedeno kao „lice zemlje“, jer kontekst jasno ukazuje da se erec odnosi na svu zemlju na planeti.
11. Hebrejska riječ za potop u Postanju 6–11: mabul. – U ovim poglavljima dvanaest puta Bog koristi hebrejsku riječ mabul. Ona se pojavljuje samo jedan drugi put u Starom savezu (Psalam 29:10), gdje se nesumnjivo odnosi na Nojev potop pošto imenici mabul prethodi u tom stihu određeni član. Ne misli se na bilo koju poplavu, već na „potop“ u kojem se Bog zaista pokazao kao apsolutni Kralj. Sve ostale poplave (doslovne ili metaforične) u Starom savezu opisane su imenicom, šetef,[3] ili glagolom, zaram.[4] U Novom savezu, grčka riječ, kataklismos (iz čega dobijamo našu „kataklizmu“), koristi se samo u vezi s Nojevom potopom.[5] Isto važi i za grčki prevod Starog saveza (Septuagintu): kataklismos se koristi samo u 1. Mojsijevoj 6–11 i Psalmu 29:10 (LXX: Psalmu 28:10).
12. Isus i Petar. – I Isus (Matej 24:37–39) i Petar (2. Petrova 3:3–7) jasno ukazuju na to da je potop bio globalan jer povezuju presudu potopom sa budućom presudom pri drugom dolasku Isusa Hrista, koja će takođe imaju globalni efekat!

 

Nojev potop je bio katastrofalan

1. Svrha potopa. – Izražavajući svoj sveti gnev, Bog je naumio da „uništi“ površinu zemlje (vidi takođe 2. Petrovu 3:6) i „zbriše“ stvorenja (Postanje 6:7, 17). Ovo nije bio miran događaj koji ne bi ostavio trajne dokaze. Jezik podrazumijeva radikalnu transformaciju površine zemlje.
2. Izvori voda. – Hebrejske riječi korištene u Postanju 7:11 su važne su i otkrivaju stvari. Prvog dana potopa, „provalili su svi izvori ogromnog vodenog bezdana i otvorile su se brane na nebesima“. „Bezdan“ (tehom) koristi se 36 puta u Starom savezu i obično se odnosi na okeanske dubine. „Izvori“ podrazumijevaju podzemnu vodu koja izlazi na površinu zemlje. „Otvorile se“ prevod je riječi baka, koja se koristi u Brojevima 16:31 (kada je Bog malim zemljotresom uništio pobunjenika Koreja i njegovu porodicu i stoku), u Sudijama 15:19 (kada je Bog napravio pukotinu da osigura vodu za Samsona), te u Zahariji 14:4 (gdje se to odnosi na Isusa koji će podijeliti Maslinsku goru istočno i zapadno od Jerusalima da bi pri svom trećem dolasku formirao ogromnu dolinu). Postanje 7:12 pokazuje da su „nebeske brane“ metaforičan način izražavanja koji se odnosi na izuzetno jaku kišu. Mnogi naučnici smatraju da se dogodilo urušavanje vodenog omotača u gornjim slojevima atmosfere koji je prije Potopa omogućavao neku vrstu efekta staklene bašte na našoj planeti (vidi Postanje 1:7). Neprestana globalna kiša tokom 40 dana bila je izraz Božjeg gnjeva. Jezik stoga jasno podrazumijeva gibanje zemlje na dubokom dnu okeana jer su izvori „provalili“ (tj. zemljotrese), što bi izazvalo vulkanske erupcije, i cunamije, zajedno sa bujicom globalne kiše, što bi sve rezultiralo nezamislivim razaranjem.
3. Uzdizanje voda. – Vode nisu dostigle vrhunac prvog dana. To se vjerovatno dogodilo tek 40-og dana. Od početka provaljivanja izvora, vode su neprestano rasle i prevladavale na kopnu (Postanje 7:18–20). Cunami je zakucao zemlju, erodirajući je kako su potopne vode nadirale sve više i više i povlačile se između navala. Dakle, za vrijeme podizanja nivoa vode, u bilo kojem od područja dogodili bi se periodi žestine i druga kratka vremena relativne smirenosti. Ne bi bilo svuda istovremeno podjednako katastrofalno.
4. Kretanje voda. – I u fazi poplave i u fazi recesije voda bi se kretala. A voda koja se kreće nagriza sedimente i taloži ih drugdje. Hebrejski glagoli u Postanju 8:5 jasno ukazuju na kretanje naprijed-natrag, baš kao što je gavran letio tamo-amo (8:7). Dakle, došlo bi do dodatne erozije i taloženja u fazi recesije, prerade materijala koji je prethodno nataložen tokom faze plavljenja. Ovo je bio složen događaj koji bi iznjedrio složene geološke dokaze (baš kao i dokaze koje danas zapažamo u stijenama).
5. Dimenzije arke (Postanak 6:15). – Naučno istraživanje pokazalo je da bi dimenzije arke, posebno njen odnos dužine i širine prema visini, pružale maksimalnu stabilnost, čvrstoću i udobnost za preživljavanje najgorih morskih uslova.[6]
6. Lokacija Edenskog vrta. – Opis iz Postanja 2:10–14 ne može se uskladiti sa geografijom poslepotopne mesopotamske doline ili bilo gdje drugdje na zemlji. Postanje kaže da je jedna rijeka tekla iz Edena i dijelila se u četiri rijeke. U Mesopotamiji Tigris i Eufrat počinju na dva različita mjesta u planinama Turske, a zatim se međusobno spajaju neposredno prije ulivanja u Persijski zaliv. Činjenica da dvije rijeke u Postanju imaju ista imena kao rijeke danas nije iznenađenje. Kako su ljudi migrirali na zemlji, koristili su ista imena u novoj zemlji koja su imali na staroj zemlji. Kao recimo što imamo Birmingem u Engleskoj i Birmingem u Alabami (SAD). U doba Novog saveza, Antiohija u Siriji nije bio isti grad kao Antiohija u Pisidiji. Upotreba istih imena ne mora nužno značiti da se misli na iste lokacije. Edenski vrt nije moguće pronaći jer je svijet prije potopa bio potpuno uništen.

 

Gdje je nestala sva ta voda od Potopa?

Kratki odgovor je da se naša planeta s razlogom naziva „Plava planeta“ (prekrivena je sa 70% vode) – tako da je voda iz globalnog potopa još uvijek ovdje, čineći naše okeane. Okeani pokrivaju preko dvije trećine zemljine površine do velike dubine. Prosječna dubina glavnih okeana iznosi oko 12.000 stopa (3.600 m), dok su neki rovovi znatno dublji od visine planine Mont Everest. To je ogromna količina vode, toliko vode da bi, ako bi spustili visinu današnjih planina i podigli okeanske bazene, bilo više nego dovoljno vode da pokrije cijelu površinu zemlje. Takođe, značajan dio vode je zarobljen u ledu na polovima.

Većina istraživača kreacionista vjeruje da se svijet prije Potopa radikalno razlikovao od današnjeg svijeta. Ovaj pretpotopni svijet imao je plića mora (bez dubokih okeanskih rovova) i niže planine, rasute po jednom kontinentu (Postanje 1:9 implicira da je postojao samo jedan kontinent). Vjerovatno je da sva voda koju danas imamo na zemlji nije bila iznad kore prije Potopa (vidi Postanje 1:2,6,7). Podzemne vode, ispod zemljine kore, opskrbljivale su dobar dio poplavnih voda. Većinu današnjih planinskih lanaca su izgradile tektonske sile pokrenute za vrijeme Potopa. To znamo jer su planinski lanci puni fosila (uglavnom morskih), a fosili su uglavnom poplavni fenomen.

 

Zaključak

Biblija ne može biti jasnija da je Potop bila globalna katastrofa. Suprotno tome, ako je potop bio samo velika poplava na Bliskom Istoku, opis iz Postanja i drugi relevantni stihovi bili bi čisto dovođenje u zabludu.

Dakle, šta bismo danas mogli očekivati ​​da se dogodila ova globalna, jednogodišnja, katastrofalna poplava? Očekivali bismo da ćemo pronaći milijarde mrtvih biljaka i životinja (i kopnenih i morskih stvorenja) zakopanih u različite vrste sedimentnih slojeva koji su očvrsnuli u stijenama i koji pokazuju dokaze da su odloženi u vodi (a ne u pustinjskom okruženju). Očekivali bismo da ćemo pronaći dokaze o masivnoj eroziji i sedimentaciji u tolikim razmjerima za razliku od bilo čega što danas opažamo. I mi bismo očekivali da ćemo iste te dokaze pronaći po cijeloj zemlji. Upravo to nalazimo! Milijarde mrtvih stvari, zakopane u slojeve kamena, položene vodom, širom zemlje. Pitanje ljudskih fosila je složeno je i obrađeno u zasebnom članku. Ali ono što vidimo u milijardama fosila biljaka i životinja u geografski opsežnim sedimentnim slojevima odloženim vodom, upravo je ono što bismo očekivali od Nojevog potopa!

Dakle, Potop je presudan za pitanje starosti Zemlje. Hiljade stopa slojeva sedimentnih stijena u kojima se nalaze milijarde mrtvih stvorenja nastali su ili prije Adama ili nakon Adama. Ako su ti geološki dokazi nastali milionima godina prije nego što se čovjek pojavio na zemlji, kako evolucionisti tvrde, onda je Bog gledao svu tu smrt, bolest i izumiranje i nazvao je „vrlo dobrom“, a Božje prokletstvo kad je Adam pao u grijehu nije imalo uticaj na neljudsku tvorevinu (suprotno Postanju 3:14–21; 5:29 i Rimljanima 8:19–23). Ako je taj fosilni zapis nastao nakon što je Adam zgriješio, onda je najlogičniji uzrok većini toga bio Nojev potop. Dakle, ako prihvatimo milione godina, onda moramo odbaciti globalni potop kao globalnu katastrofu, što je i učinila većina hrišćana koji vjeruju u staru Zemlju. Ako vjerujemo Božjoj Riječi o potopu, onda je to vrlo važan razlog za odbacivanje miliona godina. Nije logično ni biblijski vjerovati i u Nojev potop i u milione godina zemaljske istorije.

Svi argumenti za tretiranje Nojevog potopa kao lokaliziranog događaja na Bliskom istoku ignorišu većinu biblijskih dokaza koje smo izložili i daju vrlo plitke argumente koji ne podnose kontrolu. Pravi razlog zašto ljudi vjeruju da je Nojev potop bio samo na Bliskom istoku je taj što su nekritički prihvatili ono što većina geologa kaže, posebno u vezi s radiometrijskim datiranjem i drugim nepouzdanim metodama utvrđivanja starosti zemlje. Naš zadatak je da čitaoce podstaknemo i ohrabrimo da vjeruju u Božju jasnu i nepogrešivu Riječ, a ne u pogrešne riječi grešnih ljudi (od kojih većina pokušava objasniti svijet bez Boga, tako da se ne moraju osjećati udruženo ili moralno odgovornima njemu) i da samo koriste zdravi razum i logiku u razmatranju bitnih pitanja o našem porijeklu.

________________________

[1] Byron C. Nelson, The Deluge Story in Stone (Minneapolis, MN: Bethany Fellowship, 1968; Augsburg, 1931), 165–190. Nelson rezimira 39 tih legendi i citira druge autore koji opisuju više njih.

[2] Snelling, Earth’s Catastrophic Past, 131–144. Snelling je u ovoj knjizi iz 2009. procijenio da je u Arci bilo manje od 16.000 životinja i ptica. Noviji kreacionistički modeli o stvorenim vrstama pokazuju da je bilo samo oko 1.400 vrsta i manje od 7.000 životinja i ptica, ostavljajući dovoljno prostora za sav biljni materijal za hranu.

[3] Jov 38:25; Psalam 32:6; Izreke 27:4; Isaija 54:8; Danilo 9:26; Danilo 11:22; i Nahum 1:8.

[4] Psalam 77:17 i Psalam 90:5.

[5] Matej 24:38–39; Luka 17:27 i 2. Petrova 2:5. Povezani glagol (kataklizomai) takođe se koristi samo u vezi s Nojevim potopom (2. Petrova 3:6). Za ostale poplave, Novi savez koristi imenicu plēmmura (Luka 6:48) i imenicu potamos i pridjev potamoforētos (Otkrivenje 12:15).

[6] Bodie Hodge and Tim Lovett, “What did Noah’s ark look like?” The New Answers Book 3 (Green Forest, AR: Master Books, 2010), and Tim Lovett, “Could Noah’s ark have been made of wood?” The New Answers Book 4 (Green Forest, AR: Master Books, 2013). Also: Gon et al., “Safety Investigation of Noah’s Ark in a Seaway,” Journal of Creation (formerly Creation Ex Nihilo Technical Journal) 8, no. 1 (1994): 26–36.