Feminizam (franc. féminisme, od lat. femina: žena) je društveni pokret i pogled koji se zalaže za unapređenje položaja ženâ uklanjanjem polne dominacije i diskriminacije (seksizma) i promovisanjem rodne jednakosti u svim područjima života.
Feminizam se začeo uporedo sa prosvetiteljstvom, modernom demokratijom i liberalizmom i sa promjenljivim intenzitetom, taktičkim oblicima i temama javnog djelovanja traje do danas. Prvi feministički zahtjevi usmjereni su prema postizanju jednakih mogućnosti žena u obrazovanju, zaposlenosti i politici. Moderna feministička misao započela je krajem XVIII vijeka, najprije sa djelom Mary Wollstonecraft „Odbrana prava žene“ (A Vindication of the Rights of Woman, 1792). Tokom XIX vijeka naglasak je bio na borbi za žensko pravo glasa. Ispunjenjem toga cilja u prvoj polovini XX vijeka, završio se prvi talas feminizma (feminizam jednakosti). Šezdesetih godina XX vijeka započeo je drugi talas (moderni ili rodni feminizam), kojem su intelektualni izvori knjige Francuskinje Simone de Beauvoir (Drugi pol – Le Deuxième Sexe, 1949) i Amerikanke Betty Friedan (The Feminine Mystique, 1963). Simone de Beauvoir ističe da oslobođenje žene znači i oslobođenje muškarca te da je privatno istovremeno i političko, a Friedan žensku pasivnost i zavisnost u društvu objašnjava kao posljedicu zatupljujućeg posla domaćice. Obje knjige su snažno uticale na oblikovanje nove samosvijesti mnogih žena, a feminizam je, uz društveni radikalizam studentskih i antiratnih pokreta te pokreta civilnog društva, pokrenuo, najprije na Zapadu a potom u drugim djelovima svijeta, dotada nezabilježeno djelovanje ženâ. Pokret se razgranao u više smjerova: liberalni, marksistički, radikalni, socijalistički i poststrukturalistički feminizam. Njegov sveukupni učinak dao je pečat kulturi XX vijeka. Osporen je stereotip o ženama kao manje racionalnim od muškaraca, a i predrasuda o ženi kao seksualnom objektu, zahtijevano je povećano sudjelovanje žena u donošenju političkih i drugih važnih odluka u javnom životu, kao i pravo na ekonomsku i ličnu nezavisnost od muškarca, ako to žena želi. Države su na te nove zahtjeve odgovorile proširenjem prava i formalnih mogućnosti za žene, pa se u svojim novijim oblicima feminizam bavi ekologijom (ekofeminizam), informatičkom i reproduktivnom tehnologijom (engl. cyberfeminism), društvenom moći (engl. power feminism), itd.
Feminizam je globalno raširen u cijelom svijetu pa se može kazati da je svijest o potrebama i položaju ženâ sve jača. Dotle žene u nezapadnjačkom svijetu, koje žive u daleko težim okolnostima, tek moraju pronaći vlastite načine borbe i rješavanja prioritetnih problema, prilagođene kulturama koje ne dijele zapadnjačke vrijednosti.
Ovo je sažetak o feminizmu koji se može naći u nekoj enciklopediji. Prije nego pređemo na analizu ideologije ovog pokreta, daćemo nekoliko citata poznatih zastupnica feminizma.
Kako žene shvataju feminizam otkriva se u njihovim citatima
Problematika feminizma dalekosežnija i dublja
Kod feminizma su lako uočljive premise na kojima se inače zasniva savremena demokratija. Demokratiju u tom smislu bismo mogli definisati kao težnju za sve većim „pravima“ i „slobodama“ sa što manjim ili nikakvim obavezama, gdje su sve poluistine i laži dozvoljene i poželjne (dotle ta ista „demokratija“ ima nultu toleranciju prema čistoj istini). To se savršeno uklapa u maksimu satanizma koju je izrazio Alister Krouli: „Čini što želiš, to je sav zakon.“ Po istoj matrici i feministkinje najčešće odbijaju da svoje odgovore podvrgnu kritičkom preispitivanju, diskvalifikujući kritičare kao „ideologe patrijarhata“ (LGBT populacija u tu svrhu koristi izraz „homofobija“).
Navesti na pobunu, anarhiju i (samo)destrukciju ljudska bića koja već imaju te sklonosti nije nikakva umjetnost. Ono što jeste u domenu vještine i kreativnosti je kako to upakovati i predstaviti da ljudima izgleda poželjno i čak opravdano. Ideološke matrice ne nastaju spontano. One se planiraju i lansiraju iz sistema, od strane onih koji imaju moć i silu da kontrolišu sistem, bez obzira koliko to može izgledati „nelegalno“ ili radikalno novo u odnosu na postojeći „zvanični“ poredak i društvenu paradigmu.
Osnovna tvrdnja feminizma je da su žene i muškarci konkurenti, pa i neprijatelji u okviru muškog sistema dominacije koji se zove „patrijarhat“. Između muškaraca i žena navodno postoji vječiti antagonizam, a njihov najčešći odnos je eksploatacija i diskriminacija žena od strane muškaraca. Dakle, imamo suprotstavljene „sile“ i borbu za kontrolu i dominaciju.
Prema ideologiji feminizma, dominacija patrijarhata ogleda se u savremenom jeziku koji je pun „mizoginije“ i „seksističkog diskursa“. Žene su i u jeziku izložene nasilju: posredstvom jezika i odnosa u okviru njega, muškarac ispoljava svoju vlast(oljubivost) i nasilje nad ženom, i tlači je. Rješenje je nadzor jezičke upotrebe, odnosno „politička korektnost“, ali i jezička emancipacija žena preuzimanjem dijela muškog diskursa. Za feministkinje, majčinski nagon je „predrasuda“, a nalaz da se djevojčice radije igraju lutkama učinak je samo patrijarhalnih podsticaja i „programiranja za ulogu majke“.
Jedna od poznatih feminističkih organizacija „Žene u crnom“ djeluje pod parolom „Uvijek nelojalne“ (naciji, očevima nacije, glavi porodice). Riječ je o samosvjesnoj ideologiji „izdaje“, koja se opravdava željom za oslobođenjem od svih „identiteta“ (porodice, nacije, vjere). „Izdaja“ se vidi kao autentična feministička pobuna protiv emotivnih ucjena koje dolaze iz sfere tradicionalnih vrijednosti. Ako je tradicionalna vrijednost lojalnost, patrijarhat se ruši nelojalnošću, „izdajom“. Mnoge feministkinje takođe vide moralnost kao prepreku ka „slobodi“ i „emancipaciji“, što je usko vezano sa tzv. seksualnom revolucijom.
Uprkos postignutim rezultatima na polju „rodne ravnopravnosti“, feminizam se time ne zadovoljava već ignoriše stvarnost i postaje sve radikalniji u svojim zahtjevima. To je jedan od indikatora nenormalnosti ovog pokreta. Feministička intervencija u sistemu vaspitanja dovela je do toga da su na Zapadu, pogotovo u SAD, uspjele da nametnu stav da se dječaci moraju držati što dalje od takmičenja i igrati se sa lutkama kako sjutra ne bi postali ubice ili silovatelji. Dalje, nametnule su nultu toleranciju prema „seksualnom uznemiravanju“, tako da se šestogodišnji dječaci optužuju za „seksualno zlostavljanje“ ako poljube drugaricu u obraz.
Radikalizam, poluistine i iskrivljene informacije, zajedno sa satanizacijom „neprijatelja“ bez prava na kritiku, nedvojbeno odlikuju feministički pokret koji ima istaknutu ulogu u globalističkoj agendi.
Ono u čemu ćemo se svi lako složiti je činjenica da se feminizam razvio iz pokreta prosvetiteljstva. To nas logično vodi do pitanja ko je stajao iza pokreta prosvetiteljstva i šta su bili njihovi ciljevi. Da li su glavni ideolozi prosvetiteljstva bile žene? Ne. Ko je onda ubacio feminizam u „paket“ prosvetiteljstva? Muškarci. Pitamo se zašto bi muškarci „radili protiv sebe“.
Porijeklo i ciljevi feminizma
Početak „porodične reforme“ je bio postavlјen još u XVII vijeku. Tada su francuski prosvetitelјi Volter, Didro, Helvecijus i Monteskje iznijeli ideju o nepravednom odnosu prema slabijem polu. Kao rezultat toga, u prvoj polovini XIX vijeka, u Evropi i SAD su se pojavile prve ženske društvene organizacije. Osnovni zadatak ženske emancipacije tog vremena sastojao se u dobijanju prava glasa. Nastala su dva osnovna pravca feminizma – liberalni i marksistički. Prvi je nastao na Zapadu, gdje su kao aktivistkinje nastupale intelektualke iz višeg društva. Drugi se orjentisao na žene iz naroda i primio se u Rusiji i drugim državama, kasnije se pridruživši socijalističkom taboru.
Dva svjetska rata primjetno su snizili aktivnost feministkinja – tradicionalna porodica ponovo je izašla u prvi plan. Ali već 1960-tih godina, na Zapadu se podigao drugi talas feminizma. Ako su u prvom talasu žene dobijale pravo da biraju, sada su istupale za pravo da budu birane. Teoretičari su izmislili nove feminističke koncepcije. Svijet je ugledao postmodernističke, psihoanalitičke i radikalne pokrete.
U poslednjim decenijama, feminizam je kardinalno izmijenio tradicionalnu porodicu. Pritom, ni slabiji ni jači pol iz svega nijesu izašli kao pobjednici. Umjesto ravnopravnosti, desila se otvorena neravnoteža u korist žene-pobjednice i pasivnog muškarca. Ova paradigma sprovođena je jednako uspješno i u protestantskim crkvama.
Na žalost, feminizam, kako pokazuje stvarnost, ne obećava ženama pretjeranu radost. One se i dalje posle izvojevane „pobjede“ i „uspjeha u svijetu biznisa“ pretvaraju u „čuvarku doma“, budući primorane da pored svih drugih obaveza rade i domaće poslove. S druge strane, muškarac „pobjednik“ se pretvara u „čuvara divana i televizora“. Ispada da je slabiji pol preuzeo na sebe kompleks tradicionalnih ženskih poslova i muških obaveza. Feminizam ne samo da žene čini manje srećnima, nego i podriva njihovo zdravlјe.
Na takav način, porodica sa pasivnim mužem i ženom-pobjednicom nije u skladu sa prirodnim poretkom ni funkcijom porodice. Odatle proističe ono što smo već primijetili: da se navodna emancipacija žena propagira i vodi na vještački način. U jednom intervjuu iz 2007. godine, režiser i producent Aron Ruso je rekao da je emancipacija bila osmišljena od strane porodičnog klana Rokfeler. Po riječima Rusoa, njegov prijatelj Nikolas Rokfeler mu je sam govorio o ciljevima vještačke emancipacije: dobiti dodatne uplate poreza i vaspitavati buduća pokoljenja po svojoj zamisli.
Nije isključeno da se sam Nikolas Rokfeler malo hvalisao, i da se program „emancipacije“ širi ne od strane jednog već grupe „vladara svijeta“ iz SAD i Evrope. Postoje, međutim, činjenice koje potvrđuju njegove riječi. Danas Rockefeller Foundation sponzoriše više od 48 organizacija, društvenih, državnih i naučnih instituta, koji na ovaj ili onaj način zastupaju dalјu emancipaciju po cijelom svijetu (vidi Grant and Grantees, www.rockefellerfoundation.org). Na primjer, jedna od donacija je 3 miliona dolara za program Stejt Departmenta SAD za oslobođenje žena i djevojaka. Sredstva idu za plate najaktivnijim lobistima.
Ako razbijanje tradicionalnog koncepta porodice povežemo sa instrumentima za smanjenje stanovništva kojima upravlja ista globalistička „elita“, stvarna slika feminizma se dodatno kristalizuje.
Evo još par citata na temu „emancipacije“:
Najmasovniji projekat za depopulaciju na planeti, po mišljenju istraživača, predstavlјa Međunarodna federacija planiranja porodice (IPPF, International Planned Parenthood Federation). Rodonačelnica IPPF-a je feministkinja Margaret Zanger, rođena 1879. godine u Nјujorku. Obožavala je eugeniku i Tomasa Maltusa, smatrala brak „degenerativnom ustanovom, koja je opterećujuće jezgro supružanske vjernosti“.
IPPF se uglavnom zanima zastupanjem „seksualnog zdravlјa“ i „reproduktivnih prava“ po cijelom svijetu. Prvo podrazumijeva propagandu seksualne slobode i bezbjednog seksa, između ostalog, u školama. Različite izopačenosti – homoseksualnost, transseksualnost, promjena pola i sl. – za njih predstavlјaju normu. „Reproduktivno pravo“ je propaganda feminizma i abortusa. Pritom se sterilizacija zastupa kao najefikasniji i najbezopasniji način kontracepcije.
Obrazovni sistem i mediji su u rukama istih „kreatora Novog svjetskog poretka“, što svjedoče oni sami:
Rokfeler je ovo kazao kao osnivač Trilateralne komisije, na jednom od sastanaka ove komisije, a iz njegove izjave je sasvim jasno da vodeći svjetski mediji oblikuju našu stvarnost, ne prema istini, već prema volji elitista i bankara i njihovim planovima za čovječanstvo.
Neophodno razumijevanje suštine problema
Neupućeni bi na sve ovo kazali: pa dobro, različiti ljudi, različita doba, progres, različite vizije, zašto ne bismo probali. Poenta je da ukoliko ne poznajete biblijski koncept života i porodice relativno lako možete biti navedeni i zavedeni da prihvatite bilo koju ideologiju koja sadrži premise i elemente borbe za ljudska prava, demokratije, prosvetiteljstva i slično, dok je njena suština zapravo motivisana i prožeta satanizmom. Treba znati da se „uspjeh“ satanizma bazira na mješavini istine i zablude. Drugim riječima, što se obmana lukavije upakuje sa određenim elementima istine, to će biti uspješnija. Pri tom se segmenti (nepovezanih i izolovanih) istina koriste isključivo u svrhu postizanja cilja lansiranja i sprovođenja zablude.
Tako su vezano za feminizam proklamovani „neprijatelji“ ženskog roda donekle realni, ali i prenaglašeni i fiktivni. Stvari nikad nijesu crno-bijele i to određenu problematiku može da relativizuje do te mjere da zbunjuje i najveće umove ili ih ostavlja bez određenog stava. To je razlog zašto većina ljudi koji važe za intelektualce lako pristaju na nove ideje koje obećavaju veće ljudske slobode i prava. I, kao kod svake politike, ukoliko nema neprijatelja morate ga izmisliti, uveličati i prikazati u oštrom kontrastu sa vašom ideologijom. Tačno je, dakle, da postoje brojne zloupotrebe od strane muškaraca na štetu žena. Tačno je i to da je žena jednako „čovjek“ koliko i muškarac. To je i biblijski koncept. Ali ukoliko nijesmo u stanju da sagledamo stvari od uzroka do posledice, feminizam nas lako može obmanuti, ne samo žene već i muškarce koji imaju tendenciju ka pravičnosti lišenu biblijskih osnova moralnosti.
Prva feministkinja na svijetu
Biblija ne samo što nas upućuje u srž problematike ljudskog roda koji se pobunio protiv Božjeg poretka života i od tada luta u lavirintima vlastitih nastojanja da „promijeni“ svijet ili ga podredi sopstvenim sebičnim interesima i zamislima, već nam donosi i priču o prvoj feministkinji na svijetu.
Eva je prva žena koja je upala u zamku poziva na lažnu slobodu, nezavisnost i emancipaciju. Njena odluka da posluša sugestije Lucifera (prvog lažnog prosvetitelja) pokazala se neracionalnom i pogubnom. Ona se oslonila na sopstvenu moć rasuđivanja i donošenja odluka. Nije kazala: „Idem da se konsultujem sa Adamom pa ćemo vidjeti šta ćemo s tim predlogom.“ Snaga porodice bi izvjesno odbila iskušenje ali ona prepuštena sama sebi je bila mnogo lakša meta nego Adam, zbog čega je Lucifer i odlučio da pokuša linijom manjeg otpora. Adam se faktički žrtvovao zbog ljubavi prema (paloj) ženi. Hipotetički, da je Adam i sam istovremeno bio „inficiran“ grijehom, njegova reakcija bi bila vođena motivima sebičnosti i samodovoljnosti, što se ubrzo pokazalo u razgovoru koji su imali sa Gospodom (Postanje 3:10-12). Značajno je takođe zapaziti da je kao dio „paketa“ aktivacije različitih mehanizama posledica grijeha žena postala podređena muškarcu na način koji podrazumijeva manifestaciju zla, muke, prinude i žudnje (Postanje 3:16). Drugim riječima, ljudski rod je nadalje žnjeo rodove pobune, ne samo zbog grijeha već i u sklopu vaspitno-popravnih mjera sadržanih u Planu spasenja.
Ovdje dolazimo do pitanja zašto je važno da razumijemo biblijski koncept porodice. Biblijski model porodice je obličje u malom nebeske originalne porodice – odnosa Oca i Sina. Kad proučavamo Božanstvo i porijeklo odnosa u Božanstvu, uočićemo da se bazira na principu Izvora i Kanala. Jedini Bog Otac, samopostojeći vječni entitet je Izvor i Apsolut svega. Sin dijeli božansku prirodu svog Oca, ali On je božanski Kanal koji je prauzorak (prototip) svih odnosa i kroz kojeg je dalje stvoreno sve što je stvoreno. Sin NIŠTA ne čini bez autorizacije od Oca. Sin ne poduzima samoinicijativne nezavisne akcije mimo Božje volje i ne donosi odluke nezavisno od Oca. U tom slučaju imali bismo više su-jednakih, „ravnopravnih“ bogova, nalik konceptu trojstva koji je, uzgred, tipični produkt satanističke ideologije.
Dakle, da bi neka zajednica funkcionisala, ona mora biti jasno definisana po pitanju pozicija i odnosa. To takođe podrazumijeva ispunjavanje svrhe svog postojanja i djelovanje svakog bića unutar tog obrasca. Prava ljubav je osnovni pokretački motiv koji daje kakvoću svakoj zajednici. Prava ljubav podrazumijeva poslušnost i samopožrtvovanje. Iako može zvučati kruto, to zapravo čini život smislenim. (Ukoliko bi se moglo postići nešto nalik „nirvani“ u budizmu, život bi izgubio smisao i kreativnost.) U slučaju porodice, muža i žene, to je zajednica koja funkcioniše na principima međusobnog dopunjavanja (vidi: Postanje 2:20, 23-25).
Samo prvobitni izvorni Božji koncept porodice može biti garancija sreće i muškarca i žene. (Ovdje podrazumijevamo postojanu sreću koja nema narkomanski karakter.) U uslovima vladavine grijeha svakako je neophodno raditi u tom pravcu, što podrazumijeva teškoće i prepreke ne samo unutar porodice već i opasnosti od različitih spoljašnjih faktora i uticaja koji imaju tendenciju njenog kvarenja i rušenja. Jedan od tih faktora izvjesno je i pokret koji poznajemo pod imenom feminizam.
