Gadost pustošenja

Šta je gadost pustošenja?

Postoji mnogo kontroverzi u vezi sa tumačenjem Danila od 9. do 11. poglavlja. Međutim, neke stvari nam se čine jasnima. Jedna stvar je priroda gadosti koja uzrokuje pustoš. Danilo 9:26-27 spominje princa koji će uništiti grad (Jerusalim) zajedno s njegovim hramom i žrtvama. Zatim u 11. poglavlju Danila vidimo još jednu referencu na „gadost“ u vezi sa Hramom: Danilo 11:31 – „I podići će se mišice, koje on šalje, i oskrnaviće svetilište, tvrđavu, i ukinuće svakidašnju službu. I postaviće gadost koja pustoši.“

Riječ „gnusoba“ pojavljuje se više od 100 puta u Starom savezu i samo nekoliko puta u Novom savezu. „Gnusoba“ je obično veliki grijeh koji je obično dostojan smrti. Ali češće se u Bibliji „gnusoba“ odnosi na velika kršenja saveza, posebno na idolopoklonstvo.

Mnogi izvlače stihove iz Mateja 24 iz konteksta i primjenjuju ih kako im odgovara ili u svrhu izazivanja senzacija i privlačenja pažnje. Omiljena tema je „gadost pustošenja“. Ova tema, zajedno sa „Antihristom“ i „Žigom zvijeri“ je tema knjiga koje se prodaju milionima.

Dva pitanja koja se mnogi hrišćani, pa čak i teolozi nastavljaju postavljati su: ko je gadost pustoši koja stoji na Svetom mjestu i donosi pustošenje, i da li je ovo biblijsko proročanstvo relevantno za one koji žive u poslednjim vremenima, ili se to proročanstvo već ispunilo?

Neki ljudi vjeruju da znaju kakva je grozota pustoši i uče da se ovo proročanstvo ispunilo kada je Antioh Epifan prekinuo hramske žrtve između 168. i 165. godine prije Hrista. Gadost na koju ukazuju je svinja koju je Antioh prinio na oltaru u kompleksu hrama. Drugi vjeruju da se to odnosi na buduće vrijeme kada će ateistički antihrist (ili sam Sotona) preuzeti treći jerusalimski hram i koristiti ga kao svoj tron. Zatim postoje oni koji vjeruju da su gadosti pustoši rimske zastave koje su se obožavale u Jerusalimu oko 70. godine nove ere u vrijeme kada ga je Tit uništio.

Pa šta je tačno gadost pustoši? Da li je to neka od ovih alternativa? Jesu li to sve one u isto vrijeme? Ili je moguće da nijedno od ovih gore navedenih tumačenja nije tačno? Odgovor na ova pitanja od vitalne je važnosti za one koji žive u poslednjim vremenima i može se pronaći samo pažljivom egzegezom Božje Riječi i istorije. Zaista moramo razumjeti istinu o ovoj temi jer Isus jasno implicira da bi sami naši životi mogli biti u pitanju zbog ove stvari.

Gadost pustošenja je definitivno jedno od najzanimljivijih i neshvaćenih proročanstava koja se nalaze u Bibliji. Element koji ovo proročanstvo čini posebno intrigantnim je to što ga Isus identifikuje kao specifičan znak da je kraj blizu. Pažljivo proučavanje Mateja 24 otkriva da je to jedan od mnogih biblijskih odlomaka koji ima dvostruku primjenu. Ne govori samo o grozoti pustoši koja upozorava na skoro uništenje hrama i Jerusalima, već to isto tako upoređuje sa krajem ovoga svijeta kakvog poznajemo i drugim Isusovim dolaskom.

Pokušaj da se utvrdi kakva je ta gadost iz Matejeve knjige sama po sebi sigurno bi mogla navesti nekoga na nagađanje, ali imajte na umu da kada uporedimo ovaj odlomak u Mateju sa Lukinim izvještajem, dobijamo mnogo veću jasnoću i apsolutno nema potrebe za nagađanjem. Poređenje sinoptičkih jevanđelja često će nam dati više uvida i preporučena je praksa prilikom proučavanja Svetih pisama. Dakle, šta Luka pokazuje kao gadost pustoši? Pažljivo uporedite dva paralelna odlomka u nastavku iz Mateja i Luke.

Govoreći o budućnosti hrama i Jerusalima, Isus je izjavio: „Jerusalime, Jerusalime, ti koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta sam htio da skupim tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali niste htjeli. Eto, ostavlja vam se vaša kuća pusta.“ (Matej 23:37-38)

Matej 24:15-22 „Kada, dakle, vidite da gadost pustošenja, o kojoj govori prorok Danilo, stoji na Svetom mjestu – ko ovo čita, neka shvati – neka tada oni koji budu u Judeji bježe u planine, i ko se zatekne na krovu, neka ne silazi u kuću da nešto uzme, a ko se zatekne u polju, neka se ne vraća da uzme ogrtač. Teško trudnicama i dojiljama tih dana! Molite se da vaše bježanje ne bude u zimu ili u Subotu, jer će tada nastati velika nevolja, kakve nije bilo od početka svijeta do sada, niti će biti. Kad se ti dani ne bi skratili, niko se ne bi spasao. Ali, radi izabranih će ti dani biti skraćeni.“

Luka 21:20-24 „Kad vidite da je Jerusalim opkolila vojska i ulogorila se oko njega, tada znajte da se njegovo opustošenje približilo. Tada oni koji budu u Judeji neka bježe u gore. Oni koji budu u gradu neka ga napuste, a oni koji budu u selima neka ne ulaze u grad. Jer to su dani kada će se pravda izvršiti, da se ispuni sve što je napisano. Teško trudnicama i dojiljama u te dane! Jer će strašna nevolja snaći ovu zemlju i gnjev će se izliti na ovaj narod. Pašće od oštrice mača i odvešće ih u zarobljeništvo među sve narode. I Jerusalim će gaziti neznabošci dok se ne završe razdoblja neznabožaca.“

Referenca na Danilovu knjigu na koju se Matej poziva u Mateju 24:15 je Danilovo poglavlje 9. Osim što je savršeno mesijansko proročanstvo koje dokazuje da je Isus bio Hrist, ovo poglavlje takođe govori o obnovi Hrama i Jerusalima, kao i o konačnom uništenju hrama u stihu 27, koji se posebno poziva na gadost pustoši.

Danilo 9:27 „I on će tokom jedne sedmice potvrditi savez sa mnogima, a u polovini te sedmice ukinuće žrtvu i žrtveni dar. I na krilima idolopoklonstva doći će onaj koji pustoši. I sve do istrebljenja, ono što je određeno izlivaće se i na onoga koji leži opustošen.“

Kratko ćemo analizirati značenje Isusovih riječi upućenih učenicima.

(1) Prvo, Isus govori svojim učenicima. Zapazite da Isus kaže „kada, dakle, vidite.“ „Vi“ na koje je Isus mislio bili su njegovi učenici koji su stajali tačno ispred njega. Isus im se obraća direktno. Isus ne misli na neku buduću generaciju 2000 godina ili tako nešto u njihovoj budućnosti. Relevantnost publike je važna kada se proučava proročanstvo.

(2) Šta god da je ova „gnusoba“, ona je stajala na „svetom mjestu“. „Sveto mjesto“ je jevrejski hram. Isti hram u koji su Isus i njegovi učenici gledali dok su stajali na Maslinskoj gori. Kada su napisane knjige Mateja, Marka i Luke, hram je još stajao u Jerusalimu.

(3) Isusova publika nije mogla zamisliti nijedno drugo mjesto jer se Jerusalim nazivao „svetim gradom“. Samo nekoliko stihova koji podržavaju ovu izjavu sadržano je u Danilu 9:24; Matej 4:5; Matej 27:53.

(4) Isus je jasno odgovarao na pitanja o hramu koji je stajao u to vrijeme (vidi: Matej 24:1-2). Isus čak pokazuje na hram dok odgovara svojim učenicima. Ovaj razgovor se dogodio u proljeće 30 ili 31. godine nove ere. Četrdeset godina kasnije, 70. godine nove ere, to „sveto mjesto“ će biti potpuno uništeno od strane rimske vojske koju je predvodio general Tit. Tako je u okviru jedne biblijske generacije, koja ima četrdeset godina, uništeno „sveto mjesto“, odnosno hram. I baš kao što je Isus prorekao, istorija nam govori da nije ostao kamen na kamenu.

Luka koristi riječ „pustoš“, istu riječ upotrijebljenu u Mateju 24:15. Ova „gnusoba“ odnosi se na Jerusalim koji je okružen paganskom rimskom vojskom s jedinim ciljem da desetkuje grad Jerusalim i hram. Vidite, ovo uništenje se očito smatralo „gnusnošću“ koja će ostaviti hram i Jerusalim „pustim“. Rimska vojska je opkolila Jerusalim u najmanje dva navrata: prvo pod generalom Vespazijanom u početnoj opsadi, a kasnije pod generalom Titom neposredno prije konačnog uništenja Hrama. Iako se detalji ovih opsada ne spominju u Bibliji, detalji se nalaze u istorijskim knjigama. Evo citata jevrejskog istoričara Josifa Flavija koji piše u „Ratovima Jevreja“:

„A sada, pošto je rat prošao svu planinsku zemlju, pa i svu ravnicu, oni koji su bili u Jerusalimu bili su lišeni slobode da izađu iz grada; jer su revnitelji gledali na one koji su imali na umu da dezertiraju; a što se tiče onih koji još nisu bili na strani Rimljana, njihova vojska ih je držala unutra, obuhvatajući grad okolo sa svih strana.“ (Josip Flavije, Ratovi, 4:9:1)

Josif Flavije kasnije piše da je Tit sagradio „zid oko cijelog grada“ (Josif Flavije, Ratovi 5:12:1). Hrišćani su, poslušavši Isusovo upozorenje, pobjegli iz Judeje u planine. Božje proviđenje je navelo rimskog generala Vespazijana da se povuče iz opsade kada je car Neron umro. To daje hrišćanima priliku da pobjegnu iz osuđenog grada Jerusalima.

Kada je rimska vojska konačno probila zidine grada Jerusalima i ušla u kompleks hrama, Josif Flavije bilježi kako su vojnici podigli svoje zastave u hramu; poklonili se svojim paganskim božanstvima i čak prinijeli tamjan Cezaru. Za jednog pobožnog Jevrejina iz 1. vijeka ovo je bila „gnusoba pustoši“.

„Rimljani su nakon bijega pobunjenika u grad i nakon spaljivanja samog svetog doma i svih zgrada koje su ležale oko njega, donijeli svoje zastave u Hram i postavili ih uz njegova istočna vrata; i tamo su im prinosili žrtve, i tamo su Tita postavili za imperatora, uz najveće aklamacije radosti.“ (Josip Flavije, Jevrejski ratovi, 6:6:1).

Istorija pokazuje da je Tit pokušao da sačuva Hram naređujući svojim vojnicima da ga ne unište ili spale. Ali njihov gnjev protiv Jevreja bio je toliko intenzivan i izbezumljen otporom na koji su naišli, da su prekršili naređenje i zapalili Hram. U Hramu su bile pohranjene velike količine zlata za čuvanje koje se topilo i slijevalo se između stijena i u pukotine kamenja. U svojoj pohlepi da dođu do ovog zlata, raskomadali su masivno kamenje, tako doslovno, nijedan kamen nije ostao na drugom, baš kao što je Isus rekao. Sam Hram je potpuno uništen, iako je zid koji je podržavao područje na kojem je Hram sagrađen ostao djelimično netaknut, a njegov dio i dalje se zove Zapadni zid.

Hrišćani različitih uvjerenja prepoznaju ovaj odlomak u Mateju 24 kao definitivan i osobit znak u vezi s poslednjim danima ove Zemlje. Ali iako se većina ljudi može složiti da je gadost pustoši veoma važan znak, izgleda da se ne mogu složiti oko njene specifične prirode. Čak je i većina propovjednika bačena u blato konfuzije u potrazi za nečim u što niko nije baš siguran. To je savršen primjer slijepca koji vodi slijepe.

 

„Krila idolopoklonstva“ iz Danila 9:27

Pažljivo zapazite značenje riječi koja je prevedena kao „krila“ iz Braun-Drajver-Brigsovog rječnika.

H3671 kânâf: krilo ili ekstremitet, ivica, krilat, granica, rub odjeće…

Ser Isak Njutn je dobro razumio gadost pustoši. On objašnjava krilo gadosti kao rimska znamenja (orlove) koje su donijeli na istočnu kapiju hrama, i tamo su im vojnici prinosili žrtve; rat, koji je završio uništenjem Jerusalima, trajao je od proljeća 67. godine do jeseni 70. godine nove ere. [Josif Flavije, Ratovi Jevreja, 6:6].

Važno je napomenuti da je na zastavi rimske vojske bio orao, a vojnici su prinosili žrtve zastavama na kojima su bili prikazani orlovi pripremajući se za bitku. Obratite pažnju na Ponovljeni zakon 28:49 i komentar Roberta Džejmisona, A.R. Foseta i Dejvida Brauna na ovaj stih.

Ponovljeni zakon 28:49-52 „Gospod će podići na tebe narod koji će doći izdaleka, s kraja zemlje, narod koji će se obrušiti na tebe kao orao i čiji jezik nećeš razumjeti, narod okrutnog lica koji neće imati obzira prema starima niti će imati milosti prema mladima. Oni će jesti plod tvoje stoke i plod tvoje zemlje, dok ne budeš uništen. Neće ti ostavljati ni žita ni šire ni ulja ni plod krupne ni sitne stoke, dok te ne unište. Opkoliće te u svim tvojim gradovima dok po svoj tvojoj zemlji ne padnu visoke i utvrđene zidine u koje se uzdaš. Opkoliće te u svim tvojim gradovima u svoj zemlji koju ti daje Gospod, tvoj Bog.“

Komentar Roberta Džejmisona, A.R. Foseta i Dejvida Brauna:

Pnz. 28:49 Gospod će podići na tebe narod koji će doći izdaleka – invazija Rimljana – „došli su izdaleka.“ Vojnici invazione vojske odvedeni su iz Francuske, Španije i Britanije – tada se to smatralo „krajem svijeta“. Julije Severus, komandant, potom Vespazijan i Hadrijan, napustio je Britaniju na poprište borbe. Štaviše, amblem na zastavama rimske vojske bio je orao“; a dijalekti kojima su govorili vojnici različitih nacija koje su činile tu vojsku bili su Jevrejima potpuno nerazumljivi.

Pnz. 28:50 Narod okrutnog lica – ispravan opis Rimljana, koji nisu bili samo hrabri i nepopustljivi, već i nemilosrdni i neumoljivi.

Pnz. 28:51 on će jesti plod tvoje stoke itd. – Prema jevrejskom istoričaru, svaki okrug zemlje kroz koju su prolazili bio je posut olupinama njihovog razaranja.

Pnz. 28:52 opsjedaće te… dok se tvoji visoki i ograđeni zidovi ne sruše – Sva utvrđena mjesta na koja se narod založio za sigurnost su spaljena ili srušena, a zidovi samog Jerusalima sravnjeni sa zemljom.

Jevrejski istoričar Josif Flavije takođe baca svjetlo na pitanje šta je gadost pustoši. Iznio je sledeća zapažanja u vezi sa hramom i opsadom Jerusalima od strane rimske vojske:

„Skulptura rimskog orla i oružja, vjerovatno iz mauzoleja generala Mesale… optužili su ga Juda i Matija; jer je kralj podigao nad velikim vratima hrama velikog orla, velike vrijednosti, i posvetio ga hramu.“ (Jevrejske starine, knjiga 17, poglavlje 6, odjeljak 2.)

„Ovi su oplakivali one koje je Herod pobio, jer su posjekli zlatnog orla koji je bio nad vratima hrama.“ (Ratovi Jevreja, knjiga 2, poglavlje 2, odjeljak 5)

„1. SADA, dok je Tit bio u svom maršu u neprijateljsku zemlju, pomoćnici koje su poslali kraljevi su krenuli prvi, sa svim ostalim pomoćnicima; za kojima su slijedili oni koji su trebali pripremiti puteve i izmjeriti logor; zatim je došao komandantov prtljag, a nakon toga i ostali vojnici, koji su bili potpuno naoružani da ih podržavaju; zatim je došao sam Tit, imajući sa njim još jedno odabrano tijelo; a onda su došli kopljanici; za kojima je došao konj koji je pripadao toj legiji. Sve je to bilo prije oruđa; a nakon ovih oruđa došli su tribuni i vođe kohorti, sa svojim odabranim tijelima; za njima su došli zastavnici s orlom; a prije tih zastavnika došli su njihovi trubači.“ (Ratovi Jevreja, Knjiga V, Poglavlje II, Odjeljak 1.)

„Tada su došle zastave sa orlom, koji je na čelu svake rimske legije, kraljem i najjačom od svih ptica, što im se čini kao znak dominacije i predznak da će pobijediti sve protiv kojih marširaju…“ (Ratovi Jevreja, knjiga 3, poglavlje 6, odjeljak 2.)

Kao što možete vidjeti iz poređenja sinoptičkih jevanđelja po Mateju i Luki i drugih dodatnih informacija datih gore, u stvari dat nam je vrlo jasan uvid o tome šta je gadost pustoši o kojoj govori prorok Danilo, i da je simbolički orao rimskih zastavnika bio znak moći i autoriteta Rima okupljenih oko Jerusalima prilikom pada i pustošenja otpadničkog Izraela 70. godine nove ere, što je takođe simbolična slika koja se ponavlja na kraju vremena s padom otpadničke crkve. Ali kako se sve ovo tačno odnosi na nas i na kraj vremena nevolja prije drugog Hristovog dolaska?

Isus nam to kaže da bismo otkrili odgovor da se trebamo usredsrediti na Danilovu knjigu (Matej 24:15). Pažljivo proučavanje ove knjige otkriva da se gadost pustoši može podijeliti na tri dijela. Ovi djelovi su: gadost u Danilovo vrijeme (uključujući prvi hram); gadost u Isusovo vrijeme (uključujući drugi hram); i konačno gadost pustoši u vremenu kraja (koje uključuje cijelu hrišćansku crkvu). Pitanja koja dolaze u igru ​​kako su obrađena u Danilovoj knjizi ostaju dosljedna u svakoj od tri faze. Stoga dobro obratite pažnju da su oni stoga tipovi ili primjeri jedni drugih.

 

Prva gadost

Ključ koji otključava misteriju ovog proročkog događaja nalazi se u prva dva stiha Danila. „Treće godine kraljevanja Joakima, Judinog kralja, Nebuhadnezar, kralj Vavilona, došao je na Jerusalim i započeo opsadu. Gospod, istiniti Bog, dao mu je u ruke Joakima, Judinog kralja, i dio pribora iz svog doma, a on je taj pribor odnio u zemlju Senar, u dom svog boga, i stavio ga u riznicu svog boga.“ (Danilo 1:1-2) U ove dvije kratke rečenice Danilo daje sažetu istorijsku pozadinu ostatka knjige koji slijedi.

Dalje proučavanje Danilovog prologa otkriva da je gadost pustoši postojala u njegovo vrijeme i dovela do zatočeništva Jerusalima. Hroničar otkriva razlog zašto su jevrejski kraljevi pali u ropstvo Vavilonu. „Joakim je imao dvadeset i pet godina kad je počeo da vlada i vladao je jedanaest godina u Jerusalimu. On je činio ono što je zlo u očima Gospoda, svog Boga.“ Bog je dopustio da bude zarobljen zbog Joakimovog bezakonog života.

Značajna karakteristika ovoga je da su Joakimova zla djela opisana na ovaj način: „Ostala Joakimova djela, odvratne stvari koje je činio i sve zlo koje se našlo na njemu, sve je zapisano u knjizi o Izraelovim i Judinim kraljevima. Umjesto njega vladao je njegov sin Joahin.“ (2. Dnevnika 36:5-8) Upravo su Joakimove gadosti navele njega i njegov grad da izgube Božju zaštitu i tako padnu u ruke Nebuhadnezara.

Nažalost, Joahin, njegov sin, nije prošao mnogo bolje. Sveto pismo nam govori da je on činio i „ono što je bilo zlo u očima Gospodnjim.“ Shodno tome, i on je odveden u ropstvo u Vavilon, a „Sedekija njegov brat“ je postavljen za kralja nad Judom i Jerusalimom (2. Dnevnika 36:9-11).

Biblija dalje bilježi da ne samo da se Sedekija pokazao jednako zao kao i njegova dva prethodnika, nego su i „svi sveštenički poglavari i narod u velikoj mjeri umnožavali prestupe, po odvratnim običajima drugih naroda.“ (2. Dnevnika 36:12-14) Božji politički i vjerski vođe, kao i narod, usvojili su paganske načine kao svoje. Oni su to učinili na račun Božije otkrivene istine. Obratite pažnju na to gdje su počinjene ove gadosti: „tako da su oskrnavili Gospodnji dom, koji je on bio posvetio u Jerusalimu.“ (2. Dnevnika 36:14) Ove gadosti su stajale u Božjem posvećenom svetom mjestu, „domu Gospodnjem“. Religijske vođe tog vremena su namjerno naveli ljude da usvoje paganske običaje obožavanja i uključili ih u svoje obožavanje Boga. Zamijenivši Božje instrukcije ispraznim ljudskim idejama, vođe Božje baštine izazvali su Njegov gnjev. Ljudi su odbacili Božje pozive na pokajanje i reformaciju i bili su ostavljeni da žanju posljedice. „On je doveo na njih haldejskog kralja, koji je u njihovom svetilištu pobio mačem njihove mladiće i nije se smilovao ni mladiću ni djevojci, ni starcu ni nemoćnom. Bog mu je sve predao u ruke.“ (2. Dnevnika 36:17)

Taj se sud osjetio ne samo u prolivanju krvi, već i u potpunom uništenju grada i svetinje (2. Dnevnika 36:19). Sve je to učinjeno „da bi se ispunila Gospodnja riječ koju je objavio preko Jeremijinih usta, dok zemlja nije nadoknadila svoje Šabate. Zemlja je počivala sve dane dok je bila pusta, dok se nije navršilo sedamdeset godina.“ (2. Dnevnika 36:21) Rezultat Božjeg naroda koji je praktikovao vjerske gadosti pagana bila je pustoš njihove zemlje, grada i svetinje.

 

Kršenje subote donijelo je pustoš

Koje su to gadosti koje su dovele do takve pustoši? Budući da je sve ovo učinjeno „Gospodnja riječ koju je objavio preko Jeremijinih usta“, onda bi Jeremija trebao biti u stanju da nam kaže koje su zamjene u obožavanju izvršene. U Jeremiji 17, proroku je rečeno da stoji na vratima naroda i prorokuje. Pod božanskim mandatom, Jeremija je rekao ljudima da će, ako budu poštovali Božji sedmi dan subotu, njihov grad ostati zauvijek, i da će ih ova vjerna poslušnost dovesti u takav odnos sa Njim samim da će se koristiti za preobraćenje okolnih paganskih naroda (Jeremija 17:19-26).

S druge strane, ako ne bi svetili subotnji dan, Bog bi dopustio da njihov grad bude opustošen. „Ali ako mi ne budete poslušni, ako vam subotni dan ne bude svet i ako na subotni dan budete nosili terete i s njima ulazili na jerusalimska vrata, tada ću na njegovim vratima zapaliti vatru, i ona će progutati utvrđene dvore u Jerusalimu i neće se ugasiti.“ (Jeremija 17:27)

Nažalost, Jevreji su nastavili da krše Božiju subotu i tako započeli sopstveno uništenje i zatočeništvo. Gadost koja je dovela do njihove pustoši bila je kršenje Gospodnje subote. Dakle, vidimo značenje 2. Dnevnika 36:21: „da bi se ispunila Gospodnja riječ koju je objavio preko Jeremijinih usta, dok zemlja nije nadoknadila svoje Šabate.“

Tamo je Ezekiel koji je živio u isto vrijeme koji nam takođe govori o gadostima koje je Božji narod praktikovao na svetom mjestu. U Ezekielu 8. poglavlje, prorok je vizijom doveden do vrata unutrašnjih kapija. Bog je nastavio da pokazuje svom sluzi sve veće zločine koje je Njegov narod činio. U stihovima 5 i 6 On govori o slici koja ga je izazvala na ljubomoru. U eskalaciji bijesa, nečiste životinje su dovedene u dom Božiji, žene su plakale za Tamuzom, a najveća gadost od svega bilo je dvadeset i pet muškaraca koji su stajali u Božijoj svetinji „leđima okrenuti hramu Gospodnjem i licem prema istoku; i klanjali su se suncu prema istoku.“ (Ezekiel 8:16)

Bog je uputio Jevreje da podignu hram na takav način da bi obeshrabrili imitaciju svojih paganskih susjeda u obožavanju sunca. Kovčeg saveza, samo jezgro jevrejskog bogosluženja, namjerno je postavljen na zapadnom kraju šatora. Tako bi sinovi Izraela bili okrenuti prema zapadu, leđima okrenuti izlazećem suncu kada su obožavali pravog Boga. Ipak, ulazak paganstva među Božji narod porastao je do takvih razmjera da su vodeći ljudi Jude zapravo okretali leđa Božjem hramu. Ovo je bio veoma značajan čin otpadništva koji se ne smije zanemariti.

I Ezekiel i Jeremija navode paganske običaje koji su bili uključeni u obožavanje Boga. Bilo da se radilo o kršenju drugog Uputa obožavanjem idola, obožavanju nečistih zvijeri, obožavanju Tamuza, mitološkog boga pagana, ili kršenja Božje svete subote i obožavanja sunca na dan koji joj je posvećen. Sve ove prakse je Bog klasifikovao kao odvratne. Zato što su Jevreji ustrajali u opravdavanju sopstvenog kursa i nastavili sa ovim paganskim običajima, Bog je dozvolio opustošenje njihovog grada.

Sam Danilo se slaže da su grijesi koje je počinio Božji narod uzrok njihove pustoši. „Molim te, Gospode, zbog svih tvojih pravednih djela, odvrati svoj gnjev i svoju srdžbu od grada svoga, Jerusalima, od svete gore svoje, jer su zbog naših grijeha i zbog prestupa naših praočeva, Jerusalim i tvoj narod postali ruglo svima koji su oko nas….“ (Danilo 9:16-18) Važno je napomenuti da su gadosti činili otpadnički narod Božji. To je zauzvrat rezultiralo njihovim gubitkom Božje zaštite i odbacivanjem Njegovih presuda i kazni u njihovoj pustoši. Ovaj scenario gadosti pustoši u Danilovo vrijeme, koji uključuje period prvog jevrejskog hrama, predočava dvije druge gadosti pustoši prorečene u Danilu. Sledeću koju ćemo razmotriti je ona koja se tiče perioda drugog jevrejskog hrama.

 

Drugi hram opustošen

Nakon oslobođenja iz vavilonskog ropstva i obnove grada i hrama, jevrejske vođe su podigle brdo pravila i propisa osmišljenih da ih zaštite od ponavljanja grijeha koji su doveli do njihovog ropstva. Tako je četvrti uput, sedmi dan subota, postala poseban predmet izmjene. Jevreji su zaključili da, pošto je kršenje Gospodnje subote dovelo do njihovog zatočeništva, morali su da do najsitnijih detalja definišu kako treba svetkovati subotu i zato se smatra da su fariseji toliko legalni u vezi sa subotom u Novom savezu. To je uključivalo optuživanje Isusa za kršenje subote i iscjeljivanje subotom itd.

Na kraju je došlo do preko 500 pravila koja se odnose na svetkovanje subote. Neki od ovih zakona o suboti bili su smiješni kao ovaj: nije se moglo ostaviti jaje na suncu u subotu jer bi ga sunce moglo skuvati, a kuvanje subotom je bilo kršenje četvrtog uputa. Naravno, ovo je samo rezultiralo sistemom čistog legalizma. Umjesto da rade na unutrašnjoj reformi uma i srca, oni su se bavili spoljašnjošću do najmanjih sitnica. Napokon su ljudi počeli vjerovati da Božija naklonost zavisi od toga koliko dobro poštuju tradiciju svojih starih.

Na kraju su ljudi ponovo dovedeni do neposlušnosti. Isus navodi da su, uprkos svojoj prividnoj religioznosti, i dalje kršili Božji zakon, kao što su to činili i njihovi preci tokom Isaijinih i Danilovih dana. „Dobro je Isaija prorokovao o vama, licemjeri, kad je napisao: ‘Ovaj narod me poštuje usnama svojim, ali srce mu je daleko od mene. Uzalud me poštuju učeći naukama i uredbama ljudskim.’ Ostavljate nauk Božji, a držite se ljudskog predanja, pranja bokala i čaša, i sličnih stvari što činite. Još im je rekao: Lukavo ukidate Božji uput da biste sačuvali svoje predanje. Na primjer, Mojsije je rekao: ‘Poštuj svog oca i svoju majku’, i ‘Ko prokune oca ili majku, neka se pogubi.’ A vi kažete: ‘Ako čovjek kaže ocu ili majci: Sve što imam, a čime bih ti mogao pomoći, to je korban (to jest, dar posvećen Bogu)…’ Time mu više ne dozvoljavate da išta učini za oca ili majku. Tako obezvređujete riječ Božju svojim predanjem koje ste prenijeli drugima. I još mnogo toga sličnog radite.“ (Marko 7:6-13) Ljudi su se ponovo našli uronjeni u uzaludno i buntovno obožavanje.

Iako se njihovo otpadništvo izražavalo u legalizmu umjesto u liberalizmu, ono je ipak bilo zasnovano na istom principu na kojem su zasnovane sve paganske religije; da čovjek može spasiti sebe vlastitim djelima. Isus je, poput Jeremije iz starih vremena, ukorio ovaj religijski sistem i nazvao ga odvratnim. „Vi se pravite pravednima pred ljudima, ali Bog poznaje vaše srce. Jer što je među ljudima uzvišeno, u Božjim očima je odvratno.“ (Luka 16:15)

U brojnim prilikama Isus je izrazio svoje nezadovoljstvo zbog njihovih gadosti. Najznačajnija su dva puta kada je očistio hram. U tim vremenima On je izrazio svoj gnjev zbog skrnavljenja Njegovog svetog mjesta. Kontroverza između Isusa i Jevreja se rasplamsala, ključala i bljuvala oko religije. Religijske vođe su Ga mrzile jer nije ličio na Mesiju kakvog su oni očekivali, nije poštovao njihove tradicije i što je najvažnije, nije svetkovao subotu na način na koji su mislili da je treba svetkovati. Ovo poslednje pitanje razbjesnilo je Jevreje i navelo ih da traže Isusovu smrt (vidi: Jovan 5:10-16; Matej 12:1-4; Marko 3:1-6).

Uprkos otporu vjerskih vođa, Isus je uvijek iznova tražio da ih dovede do pokajanja i reformacije. Često ih je korio za njihove pogrešne puteve i ukazao im je put do prave i neokaljane religije koja je dragocjena u Božjim očima. Ipak, otvrdnuli su svoja srca i odbili talase Božje milosti.

Kada je Isus poslednji put ušao u Jerusalim, Njegovo proročko oko je vidjelo posljedice njihove stalne pobune. S ožalošćenim srcem i suzama koje su mu tekle niz obraze, Isus je prorekao nadolazeću propast grada: „Jer će ti doći dani kad će tvoji neprijatelji podići šančeve oko tebe i opkoliće te i pritisnuće te sa svih strana. I sravniće sa zemljom tebe i tvoju djecu u tebi. Neće ostaviti u tebi ni kamen na kamenu, jer nisi prepoznao vrijeme svog pohođenja.“ (Luka 19:41-44)

Nakon što je nekoliko dana poučavao u hramu, Isus je poslednji put napustio njegove prostore. Ponovo se zagušio od tjeskobe kada je vidio konačan rezultat otpadništva Njegovog naroda. Uskliknuo je: „Jerusalime, Jerusalime, ti koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta sam htio da skupim tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali niste htjeli. Eto, ostavlja vam se vaša kuća pusta.“ (Matej 23:37-38)

U oba ova navrata Isus je stavio krivicu na ljude rekavši: „niste prepoznali vrijeme svog pohođenja“ i „niste htjeli“. Kao rezultat neodazivanja na Božji poziv da se odvrate od svojih gadosti, njihov hram je ponovo bio opustošen. Ovo proročanstvo se ispunilo 70. godine nove ere kada su rimske Titove vojske spalile hram do temelja. Ovo drugo pustošenje hrama savršeno je bilo paralelno s prvim uništenjem hrama. U oba navrata gadosti su činili otpadnički Božji narod, a pustoš je bio čin presude koju je izvršila paganska vojska. Razlika u drugom pustošenju je bila ta što je hram konačno uništen, bez svrhe nove obnove, pošto je sada Hrist vršio antitipsku službu pomirenja u nebeskom Svetilištu.

Danilo je prorekao da će ovo pustošenje Jerusalima doći kao rezultat toga što će ljudi odbaciti Mesiju, vladara. Pažljivo proučavanje Danila 9:25-27 će pokazati da je to slučaj. U stihu 25 Mesija je obećan Izraelu, a takođe se predviđa i obnova grada. Ali onda se, zlokobno, opet sve proriče propast. Stih 26 govori o tome da je Mesiju ubio njegov vlastiti narod i o tome kako bi ovaj čin doveo do toga da njihov grad i svetilište još jednom budu opustošeni.

Dok je Danilo čuo Gabrijela kako prenosi ovo proročanstvo, po njegovom mišljenju to je bila repriza onoga što je vidio da se dogodilo Jerusalimu njegovog vremena. Proročanstvo je nagovijestilo da će se istorija ponoviti, i upravo se to dogodilo. Gadosti koje je Božji narod počinio rezultirale su, i 586. prije Hrista i 70. godine nove ere, uništenjem njihovog svetilišta i grada, prvo od strane kralja Nebuhadnezara, a zatim od rimske Titove vojske.

Budući da je Izrael odbacio Mesiju, izgubio je svoje mjesto kao Božji izabrani i omiljeni narod. Isus je predvidio da će se to dogoditi rekavši: „Zato vam kažem: biće vam oduzeto Božje kraljevstvo i dato narodu koji donosi njegove plodove.“ (Matej 21:43) Nažalost, Izrael je izgubio pravo na jevanđelje zbog svog tvrdoglavog grijeha.

Ko bi bio novi narod da primi kraljevstvo Božje i donese njegove plodove? Biblija daje jasan i koncizan odgovor u pismu apostola Petra preobraćenicima iz neznabožaca koji „u prošlosti nisu bili narod, a sada su narod Božji.“ O preobraćenicima na hrišćanstvo, novom narodu Božjem, on dalje kaže: „Ali vi ste izabrani rod, kraljevsko sveštenstvo, svet narod, narod koji je Božje vlasništvo, da biste objavljivali vrline onoga koji vas je iz tame pozvao u svoju čudesnu svjetlost.“ (1. Petrova 2:9-10)

U novoj eri Bog daje obraćenim hrišćanima sve privilegije i obećanja koja su data doslovnom Abramovom sjemenu (vidi Galatima 3:26-29). Sada oni koji su Hristovi preuzimaju ulogu Izraela, a hrišćanska zajednica apsorbuje status duhovnog hrama ili svetilišta Božijeg. Sveto pismo to jasno pokazuje u tekstovima kao što su Rimljanima 2:28-29; 9:6-8; Efescima 2:11-13; 19-22; i 1. Petrova 2:5.

 

Konačno pustošenje

U svjetlu ovog novosaveznog principa duhovnog Izraela Danilo govori o gadosti pustoši treći i poslednji put. Ove reference se mogu naći u Danilu 8:13; 11:31 i 12:11 (poslednja čak postavlja vremenski okvir). Pronicljivi proučavaoci proročke istorije shvataju da ovi stihovi predviđaju formiranje i uzdizanje moći papstva. Neosporna je istorijska činjenica da je papstvo unijelo u hrišćansku crkvu one iste paganske prakse zbog kojih je drevni Jerusalim uništen. Potrebno je samo malo proučiti da se vidi kako su obožavanje kipova i slika, obožavanje Tamuza, obožavanje mrtvih (kult smrti) i obožavanje sunca uvedeno u hrišćanstvo tokom mračnog doba. Mnoge od ovih gadosti su još uvijek s nama u obliku kipova, svijeća za svece, brojanica, božićnih i uskršnjih službi bogu sunca i nedjeljnog bogoslužja koje je izazvalo smrt miliona nevinih svetaca.

Evo kratkog sažetka onoga što je „Danilo prorok“ napisao o gadosti pustošenja:

Danilo 8: „Mali rog“ [Papska crkva] napada „mjesto njegove [Isusove] svetinje,“ „obara istinu na zemlju“ i utvrđuje „prestupnika koji pustoši“ (Danilo 8:11-13).

Danilo 9: Na kraju 70. sedmice, Riječ kaže: „I sve do istrebljenja, ono što je određeno izlivaće se i na onoga koji leži opustošen“ (Danilo 9:27).

Danilo 11: Sile zla „oskrnaviće svetilište… ukinuće svakidašnju žrtvu, i postaviće gadost koja pustoši.“ (Danilo 11:31).

Danilo 12: Konačno, Danilovo poslednje poglavlje se odnosi na proročko vrijeme kada je „ukinuta svakidašnja žrtva i uspostavljena gadost koja pustoši“ (Danilo 12:11).

Riječ Božja kaže da je naš Gospod Isus Hrist sada naš veliki Prvosveštenik u svom nebeskom svetilištu (Jevrejima 8:1-2, 6) i da je dobra vijest da sada možemo biti spašeni odlaskom direktno našem ljubljenom nebeskom Ocu preko Isusa Hrista (Jovan 14:6). Papska crkva kaže ne. Ona uči da se ljudi ne mogu spasiti odlaskom direktno Bogu preko Isusa Hrista (protestantska doktrina), već da moramo ići preko Marije, papa, sveštenika i svetaca, preko Rimokatoličke crkve. Začudo, ovo zemaljsko sveštenstvo sa svojim brojnim posrednicima zapravo je napad na „kneza“ (Danilo 8:11) i na „mjesto svetinje njegove“ (Danilo 8:11). Zaista, papski Rim je „srušio istinu na zemlju“ (Danilo 8:12). Ona je „uspijevao i napredovao“ (Danilo 8:12).

Prva gadost pustošenja u Danilu 9:27 dogodila se kada su vojske paganskog Rima, predvođene Titom, uništile doslovni jevrejski hram 70. godine nove ere. Ovo je vrlo jasno u Luki 21:20-22. Druga se dogodila jer je papski Rim namislio da promijeni Božji zakon (Danilo 7:25) kroz paganizam, kao i druge stvari koje smo prethodno spomenuli, i uspostavio vlastito sveštenstvo i mnoge posrednike protiv nebeskog Hrama Isusa Hrista, našeg velikog Prvosveštenika (Jevrejima 8:1-2) čija milost jedino može spasiti od grijeha. Papstvo je promijenilo subotu u nedjelju – paganski dan sunca, a Boga nebeskog zamijenilo paganskim Trojstvom.

Nemojte ni na koji način misliti da papsko otpadništvo abolira protestantizam. Većina protestantskih crkava pristaje na to otpadništvo tako što nastavlja praktikovati gadosti koje imaju svoje porijeklo čvrsto ukorijenjeno u drevnim paganskim religijama, koje su uspostavljene da unište Božju istinu. Bog ne prihvata polovičnu reformaciju, a posebno se žalosti kada se hrišćanske crkve opet vraćaju gadostima koje su jednom bile odbačene. I katolicizam i protestantizam su gajili gadosti u Božjem svetom mjestu, Njegovoj Zajednici, koja je današnji hram Božji. Hrišćanska crkva oslikava doslovno Izrael. Ponavljamo mnoge iste grijehe i posljedično ćemo požnjeti istu kaznu pustoši osim ako ne budemo voljni pročitati rukopis na zidu i pobjeći iz Vavilona.

Jasno je da su tri slučaja gadosti pustoši koja se nalaze u Danilovoj knjizi rezultat otpadništva Božjeg naroda, ali koji je znak koji će nam reći kada se pustoš približi?

U Luki 21:20 Isus je rekao svojim učenicima koji će biti poslednji znak skorog uništenja Jerusalima. Rekao je: „Kad vidite da je Jerusalim opkolila vojska i ulogorila se oko njega, tada znajte da se njegovo opustošenje približilo.“ Ovaj tekst ne ukazuje na to da su vojske gadost, već na to da su vojske bile oruđe za izazivanje pustoši. Preko rimske vojske Bog bi izvršio „dane osvete“ za Izraelove gadosti.

Kada su rimske vojske opkolile Jerusalim, to je bio znak da je većina gradskih vođa i stanovnika prešla granice milosti i napunila svoju čašu bezakonja. Za hrišćane koji su živjeli u gradu, ovo je trebao biti znak da će Jerusalim uskoro pretrpjeti Božji sud. Čim bi se ukazala prva prilika, ovi hrišćani su trebali „pobjeći u planine“ (st. 21). 66. godine nove ere, kada je Cestije, rimski general, opkolio grad, hrišćani su znali da je stigao obećani znak i da je došlo vrijeme da pobjegnu. U svojoj prvoj prilici da pobjegnu to su i učinili, i nijedan hrišćanin nije poginuo u užasnom razaranju Jerusalima 70. godine nove ere.

Kao što je Bog dao prvim hrišćanima znak kada treba pobjeći iz Jerusalima, tako je i nama dao znak. On je omogućio svakom hrišćaninu da zna kada se ovaj svjetski čas iskušenja bliži svom kraju.

U Otkrivenju 13 i 14 Jovan bilježi listu znamenja koja će nam reći koliko smo blizu kraja. Znak koji će pokazati da je svijet napunio svoju čašu bezakonja biće kada druga zvijer iz Otkrivenja 13. glava konačno napravi sliku papstva ujedinjujući crkvu i državu. Kako bi se to moglo urednije postići nego donošenjem zakona o nedjelji koji nalaže svima da poštuju paganski dan bogosluženja? Neki kažu da se to nikada ne bi moglo dogoditi, ali se zamalo dogodilo već jednom u SAD u maju 1888. Takav događaj će biti direktno ispunjenje Otkrivenja 13:15-17 i pružiti sigurnost da se kraj zemaljskog vremena brzo približava.

Jedan autor ovako opisuje nadolazeće događaje: „Kao što je približavanje rimskih vojski bilo znak učenicima skorog uništenja Jerusalima, tako neka nam ovo otpadništvo bude znak da je granica Božje strpljivosti dostignuta, da je mjera bezakonje naše nacije [Amerike] puna…“ Kada crkve otpadnu u svojim gadostima do te mjere da donesu vjersko-politički zakon koji zamjenjuje Božju svetu subotu paganskim praznikom, možemo napustiti svoje gradove, znajući da dolazi vrijeme nevolje.

Gadost pustoši je veoma važna tema ovih poslednjih dana. Ako pažljivo proučimo ovo biblijsko proročanstvo, otkrićemo da se u svakom od njegova tri ostvarenja odnosi na otpadništvo Božjeg naroda koje završava njihovim tragičnim uništenjem. Sada živimo u vremenu konačnog otpadništva hrišćanske crkve, koje čini nevažećim Božje Upute. Moramo vidjeti da smo usred ispunjenja biblijskih proročanstava i držati oči otvorene za kulminaciju svega. Kada otkrijete nedoslednost učenja hrišćana da je Dekalog ukinut ili da je subota promijenjena u nedjelju (paganski dan obožavanja sunca) u Bibliji, mudri će shvatiti da nešto definitivno nije u redu.

Naša jedina sigurna zaštita od gadosti pustošenja je da svoje živote bezrezervno predamo Isusu, voleći druge kao što ih On voli i obožavajući Boga na način na koji uči Sveto Pismo. Najveći nauk je jednostavno da volimo Boga svim svojim srcem, dušom i snagom. Ako imamo takvu ljubav, za nas će biti prirodno da činimo sve kako bismo mu ugodili i poštovali ga. Zauzvrat, On će nas bezbjedno provesti kroz pustošenje koja će zatvoriti istoriju ove zemlje neposredno prije nego što Hrist ponovo dođe.