Globalizacija i hedonizacija u kulminaciji pobune protiv Boga

Globalizacija je višesmisleni pojam koji opisuje promjene u društvu, kulturi i ekonomiji koje podrazumijevaju međunarodno povezivanje i saradnju. Jedno od njenih značenja na koje ćemo se posebno osvrnuti je stvaranje tzv. globalnog sela — zbližavanje različitih djelova svijeta, sa mogućnostima za veći protok i razmenu pojedinaca i ideja, uzajamno razumijevanje i prijateljstvo među stanovnicima svijeta, kao i stvaranje globalne civilizacije. Iako globalizacija u nekim aspektima može djelovati kao privlačna ideja, svjedoci smo da u svijetu postoji snažan otpor globalizmu. Ovo zato što globalizacija podrazumijeva i širenje kapitalizma i internacionalizaciju preko velikih korporacija i multinacionalnih kompanija koje se koriste složenim mehanizmima za vršenje različitih vrsta pritisaka kako bi se manipulisalo lokalnim resursima, radnom snagom i uslugama protiv njihovih sopstvenih interesa. Kako god bilo, činjenica je da je tehnološki razvoj učinio svijet mnogo bližim i, figurativno rečeno, puno manjim nego što je to bio u prošlim vjekovima.

Kao „trendove“ globalizacije svakako treba pomenuti i „globalni terorizam“, „globalne klimatske promjene“ i sl., koji su sve mehanizmi za ubrzavanje stvaranja Novog globalističkog svjetskog poretka.

Globalizacija dovodi do drastičnog povećanja međuzavisnosti savremenih svjetskih društava. Procesi globalizacije izvjesno su pod kontrolom svjetskih moćnika i krupnog kapitala. Jedan od vodećih intelektualaca antiglobalističkog pokreta u svijetu, Mišel Čosudovski, profesor ekonomije na univerzitetu u Otavi (Kanada), svojom knjigom „Globalizacija siromaštva i Novi svjetski poredak“ pruža neposredan uvid u pogubni ekonomski uticaj velikih sila na sve zemlјe koje su geopolitički i ekonomski bitne za njih. Čosudovski se posebno osvrće i na pitanje kako je surovi ekonomski rat razbio Jugoslaviju i koje su dalekosežne posledice „dobronamjernih ekonomskih paketa pomoći“ MMF-a i Svjetske banke.

Pitanje iza svih pitanja je ko su „čike“ koje vladaju svijetom? I da li su oni „dobri“ ili „loši“? Da li se tu zapravo išta mijenjalo vjekovima? A kako bi? Svijetom vladaju moćnici i bankari. Oni ništa ne stvaraju, ali se ugrađuju u rad drugih. To ugrađivanje trajalo je hiljadama godina, a opstali su jer funkcionišu na principu dinastija, bratstava i tajnih društava. Tako žive vjekovima. Danas je njihovo tržište čitav svijet i oni su kreatori globalizma kao Novog svjetskog poretka. Oni određuju cijenu rada – proizvoda, usluga, cijenu novca, zlata i hljeba, ali i cijenu zabave: glumaca, muzičara, fudbalera, tenisera… (da bi što efikasnije zaglupljivali podanike i kontrolisali im slobodno vrijeme).

Da bi mogli kontrolisati tržište i protok robe i novca u čitavom svijetu, državne granice su im prepreka, ukoliko te granice nijesu sami stvorili pravljenjem marionetskih vlada i vještačkih nacija. Danas su skoro sve nacije tako nastale – uz njihovu kontrolu, ratovima koje su oni finansirali na principu: DIVIDE ET IMPERA (zavadi pa vladaj)!

Njihova glavna proizvodna jedinica je transnacionalna korporacija. Njihovo glavno prikriveno oružje su direktne strane investicije. To im omogućuje da budu svuda, u svakom poslu, ugrađeni u svaki rad, u svakom dijelu svijeta. Njihovi robovi su svi oni koji su na neki način, posredno ili neposredno, uključeni u rad njihovih transnacionalnih korporacija i dio su radne mreže razapete preko čitavog svijeta. Mreža im je negdje izatkana skuplje i kvalitetnije, a negdje je skrpljena sirotinjski. Tamo gdje drže zlato i dragocjenosti, tkanje je skuplje (na primjer u Švajcarskoj ili u Engleskoj). Ako se dobar ulov može uhvatiti sirotinjskom mrežom, nema razloga trošiti zlatne niti, zar ne? Prostije rečeno: ako ste spremni raditi za 200 eura mjesečno (da ne biste umrli od gladi) zašto bi vam platili 1000?

Oni danas procjenjuju vrijednost rada stotina miliona ljudi na planeti.

Samo gladne i pohlepne „ribe“ dobrovoljno ulaze u njihovu mrežu i mame i love za njih. Ali, ko se jednom utka u tu mrežu, nikada više ne može izaći iz nje, jer neće više imati znanja, ni umijeća, niti snage da se sam prehrani i održi u životu. Rad u MREŽI tako postaje jedino rješenje.

Logično je da je takvo društvo kontrolisano različitim mehanizmima i polugama sistema, i da se taj trend nastavlja, uporedo sa razvojem tehnologije koja omogućava podizanje i unapređivanje nivoa kontrole, moguće čak do tačke kad će bukvalno svaki pojedinac na planeti biti kontrolisan.

Religijski i socijalni aspekti globalizma

Da bi globalizam i Novi svjetski poredak uspješno funkcionisali, oni moraju pružiti i određenu zadovoljštinu ljudima. To se postiže kroz „demokratizaciju“ i materijalizam. Čovjek se postavlja kao središte oko kojeg se sve vrti, on sam sebi propisuje moral i sistem vrijednosti, on je „krojač svoje sudbine“. On je sam sebi zakon i samom sebi određuje svrhu. On sve relativizuje i prilagođava „istinu“ svojim ciljevima. Čovjek se zadovoljava kako mu se prohtije i „legalizuje“ svoju zadovoljštinu. Hedonizam i materijalizam se posmatraju kao „bolji život“ kojem se teži i za koji se očekuje da ga obezbijedi sistem.

Ove ideje nijesu nove. U osnovama antičkih kultura kao Grčke i Rima nalazilo se obožavanje čovjeka. Te kulture koje su prenijete na Evropu učinile su čovjeka središtem, mjerilom i svrhom svih stvari.

Osobi koja nije teološki ili preciznije biblijski pismena, sve ovo se može činiti poželjnim i privlačnim, jer zadovoljava „potrebe“ pale ljudske prirode koje se stavljaju ispred istine, pravde i morala. Čovjek kao bog za sebe zapravo je srž satanističkog koncepta. Čovjek se odvojio od Boga – Izvora života – i postao rob grijehu, đavolu i smrti, uporno nastojeći da u kratkom periodu od biološkog postanka do umiranja pronađe u sebi, svojim djelima, idejama, zadovoljstvima i dominaciji nad drugima smisao i svrhu. Zbog toga je, kao reakcija na iskustvo svoga ništavila, čovjek počeo da obožava čovjeka, proglašavajući ga za boga, vrativši se, u stvari, drevnoj misli da je ljudska duša dio božanske prirode. Drugim riječima, da je božanska po suštini i zato nema potrebe za Bogom. Ova unutrašnja potreba čovjeka da vjeruje u svoju sopstvenu božanstvenost, zajedno sa njegovom potčinjenošću demonskim silama, jeste osnova svake vrste idolopoklonstva. Papstvo, humanizam, ateizam, demokratija, fašizam, kapitalizam, komunizam i bilo šta drugo prožeto žeđi za vlašću i svjetskom moći, samo su izrazi tog istog humanističkog duha. Ideali su u suštini isti kao i ideal Lucifera. Duboko unutra, to je isti prezir dobrote Božije, ista uvreda Njegove ljubavi, ista pobuna i otuđenje od Njegove promisli, ista nezahvalnost, isti usamljeni put koji umjesto da vodi gore kao što čovjek misli, vodi dolje u provaliju i smrt.

Ateizam se pojavio ne samo kao ravnodušnost, agnosticizam ili jednostavno protivteža licemjernoj religiji. On je takođe snažna mržnja prema biblijskom Bogu; on je jaka strast, bogohuljenje, ogorčenje ljudske duše. Na tim ideološkim temeljima građeno je društvo koje nas je naučilo sve o seksu, drogi i nasilju. Prošli smo kroz kurs nihilizma i diplomirali na fakultetu destrukcije. Aristotel je rekao: „Škola i obrazovanje služe da bi mladi naučili šta treba da vole, a šta ne.“ A nas danas uče da mrzimo Boga koji nas jedini može spasiti od propasti i smrti i da veličamo ateističke besmislice. Uče nas kako da „uspijemo“ u ovom svijetu i da, na taj način, diskvalifikujemo sebe izvan okrilja Božje spasonosne blagodati. Ničeovu filozofiju samoubistvenog ludila su svrstali u „obaveznu lektiru“ za mlade, dajući time opravdanje bogoubistvu. Uče nas da je život nemilosrdna utakmica u kojoj „pobjeđuju“ dominantni. I da ironija bude veća, živeći u skladu sa onim čemu su nas učili u institucijama ovog svijeta, mi iznova bivamo institucionalizovani kao šrafovi sistema i smješteni ili u tapaciranu sobu ili u zatvorsku ćeliju. Jedna od većih obmana je da će promjene donijeti „revolucija“ ili rat. No istorija pokazuje da se pobuna protiv „sistema“ uvijek pretvara u drugi, gori sistem, gledano sa aspekta biblijske religije i morala.

Čak i sam protestantizam kao „revolucija“ protiv teških zloupotreba tradicionalne crkve, čija okosnica je trebala biti ponovno oživljavanje biblijske nauke i moralnosti, ubrzo je poprimio odlike sekularnog humanizma kojim su centri moći mogli lako manipulisati. Veliki reformatori u kasnom Srednjem vijeku, često i sami donekle problematične ličnosti, relativno lako su sticali naklonost kako širokih narodnih masa tako i dobrog dijela „aristokratije“ zbog nepodnošljivog jarma i licemjerstva crkve. Ali protestantske nacije su brzo gurnute natrag u humanizam, materijalizam i hedonizam, pretvarajući se tako od „jagnjeta“ u „aždajinog“ glasnogovornika i promotera (vidi: Otkrivenje 13:11).

Crkve su bile i ostale ništa drugo do jedan u nizu mehanizama kontrole i zaglupljivanja stanovništva. I danas svaki takozvani „hrišćanski praznik“, „procesije“ i mahanje krstačama sa razapetim Hristovim tijelom ne predstavlja ništa drugo do ruganje hrišćanskom moralu koji, zapravo, odavno više ne postoji osim kao predstava – simulacija – u kojoj su lihvari (vukovi) obukli Hristovu jagnjeću kožu. Većina ljudi ovu prevaru i danas nije u stanju da shvati, dok kontrolori iza scene savršeno dobro istrajavaju u ovoj predstavi.

Dakle, na braniku istine stoje rijetki pojedinci ili grupe, i sami u konstantnoj opasnosti da ih oduvaju vjetrovi globalne satanizacije pod plaštom stalnih i nikad ispunjenih obećanja o „blagostanju“, „miru“ i „boljem životu“. Međutim, Bog u Bibliji kaže da takvih ljudi nikad neće nestati i da će Njegov ostatak istrajati do direktne Božje intervencije odnosno Drugog Hristovog dolaska.

Svjetska vlada i ekumenska religija po mjeri prosječnog hedoniste

Svjetska vlada ne bi mogla biti uspostavljena očiglednom diktaturom. Da bi bio prihvaćen, Novi svjetski poredak mora se služiti onim što liči na demokratiju dostojnu povjerenja. Amerika odgovara tom opisu i na nju se i danas gleda kao na bastion slobode u svjetskim razmjerama – kao na poslednju veliku nadu čovječanstva. Osim toga Amerika je najveća kosmopolitska nacija na svijetu.

Novi svjetski poredak gradi se uporedo sa planskim profilisanjem u jedan umni sklop svih slojeva društva, svakog pojedinca. U tom cilju djeluje i Vatikan na čelu sa prvim jezuitskim papom koji je skoro lansirao Globalnu Prosvjetnu alijansu (Global Educational Alliance) kao inicijativu za oblikovanje budućeg društva putem formiranja „zrelih pojedinaca koji mogu nadvladati podjele i starati se za zajednički dom – globalno selo“. 14. maj 2020. je najavljen kao datum kada bi svjetski lideri u Rimu trebali potpisati „Globalni Pakt“ za reedukaciju mladih svijeta vezano za „spasavanje planete“. „Prevazilaženje podjela“ svakako uključuje i intenzivniju ekumenizaciju religija, što znači da će „religijska unikatnost“ biti sve manje tolerisana, pod izgovorom uspostavljanja „opšteg blagostanja i mira“. Od svih religija, izvorna biblijska je ona koja je svakako najmanje poželjna.

Dakle, globalizam, vođen i kontrolisan iz centara moći, ima tendenciju istu koju je imao biblijski Nimrod – vladavinu duhovne i političke „elite“ svijetom – sistem koji će uniformisati ljude u najsuptilniji umni sklop satanista i pobunjenika protiv Boga ikada.

U ovoj najvećoj globalnoj agendi od postanka čovječanstva kao „strano tijelo“ naći će se oni koje Bog ima kao Njegov narod. Pred nama je ono što biblijska proročanstva označavaju kao „vrijeme tjeskobe kakve nije bilo otkako je naroda pa do tog vremena.“ (Danilo 12:1a) Ali, za razliku od doba velike protestantske reformacije kada se podrška naroda i čak vlastele mogla zadobiti, ovoga puta biće sami na poprištu poslednje zemaljske bitke između Hrista i Sotone. „Sami“ što se tiče ljudske podrške, jer će biti tretirani kao „neprijatelji“ jednako od sistema i prosječnog hedoniste koji se oglušio na sve pozive božanske blagodati zarad svojih „privilegija“ i „sigurnosti“.

Bog će dozvoliti da zlo sazri i dogodiće se konačna polarizacija čovječanstva. „U to će se vrijeme tvoj narod izbaviti, svako ko se nađe zapisan u knjizi.“ (Danilo 12:1b)