Razočaravajuće je što ovaj stih ubrzano postaje jedan od najzloupotrebljenih pasusa u Riječi Božjoj. Odavno je postao jedan od omiljenih pasusa za izvođenje teze da su četvrti uput ili deset Božjih uputa ukinuti. Ali stvar se tu ne zaustavlja. Ako naš protivnik može da unese dovoljno zabune, onda i dalje uspijeva jer hrišćani dolaze do faze u kojoj ne znaju u šta da vjeruju i tako istina ostaje neuhvatljiva. Nažalost, zloupotrebljava se čak i od onih koji znaju da je Dekalog vječan, ali ova prevarena grupa manipuliše značenjem riječi u Kološanima 2:16 kako bi insistirala na tome da Pavle kaže da hrišćani još uvijek treba da svetkuju sve svete dane kao što je npr. Pasha itd. koji su prikovani na krst. Evo spornog pasusa.
„I izbrisao pisani dokument koji je svojim odredbama bio protiv nas, koji nam se protivio, uklonivši ga s puta i pribivši ga na krst. Svukao je vrhovne vlasti i sile, javno ih pokazavši, trijumfujući nad njima na njemu [krstu]. Zato neka vas niko ne osuđuje zbog jela i pića, bilo kao dio praznika ili mladina ili šabata, jer je to sjenka onoga što predstoji, tijela Hristova.“ (Kološanima 2:14-17)
Navešćemo četiri najčešća nesporazuma, koja plasiraju oni što ne traže istinu, već umjesto toga traže laganu, udobnu religiju koja im omogućava da žive kako god žele i da imaju sigurnost u spasenje. Zaista ne postoji prava religija koja to može učiniti, i nažalost, Matej 7:21-23 opisuje potencijalni ishod za one koji izaberu taj put. Oni kažu:
1) Kološanima 2:14-16 ukida svih deset uputa.
2) Stih 16 ukida samo četvrti uput (omiljena zabluda među mnogima).
3) Stih 16 ukida propis za hranu koju je Bog proglasio nečistom.
4) Kološanima 2:14-17 kaže se da moramo držati uredbe kao žrtveni dio Mojsijevog zakona, kao što su Pasha i svi drugi sveti dani (obredni zakon).
Slijedi lista najčešćih razloga zašto se gornja četiri nesporazuma opravdavaju.
1) Riječ „uredbe“ u stihu 14 znači Deset uputa.
2) Izraz „brisanje pisanog dokumenta“ u stihu 14 znači Deset uputa jer je Dekalog napisan Božjim prstom.
3) Izraz „šabati“ (množina) u stihu 16 odnosi se na četvrti uput – subotu.
4) Neki kažu da izraz „šabati“ nije množina jer je Biblija KJV prevela druge stihove u jednini gdje grčki Novi savez pokazuje deklinaciju za subotu, te stoga šabati moraju biti u jednini, tj. „šabat“.
5) Nečista hrana je ukinuta u ovom odlomku jer moderni prevodi Biblije kažu: „Ne dozvoli nikome da te osuđuje u onome što jedeš ili piješ.“
6) Riječ „šabat“ u stihu 16 je ceremonijalna subota, i subota iz četvrtog uputa jer je riječ koja se koristi u oba slučaja u Novom zavjetu „sabaton“.
7) Što se tiče onih koji insistiraju na tome da Pavle kaže da se praznici ipak moraju držati, rečeno je da SVI komentari koji kažu da se 16. stih odnosi samo na ceremonijalne subote i da su pribijeni na krst, pripadaju komentarima adventista.
Koje je pravo značenje Kološanima 2:16?
Dakle, šta zapravo znači cijeli odlomak iz Kološanima 2:14-17? Jednu po jednu ćemo pokriti sve gore navedene jeresi, ali prvo hajde da uradimo neke temeljne radove. Šta je Dekalog i šta je činjeno da se izvrši pomirenje za grijeh prije nego što je Hrist umro na krstu?
Biblija govori o dva zakona oko kojih postoji mnogo zabune, ali to ne mora biti tako, jer kad shvatimo svrhu ovih zakona sve postaje vrlo jasno. Zakon broj 1 naziva se „Deset Uputa (tradicionalno „zapovijesti“) ili dvije ploče svjedočanstva, „moralni zakon“ i „dekalog “. Zakon broj 2 naziva se „Mojsijev zakon“, „Knjiga Zakona“ ili „Knjiga Saveza“, „Uredbe“ i (u teologiji) „Ceremonijalni zakon.“ Ako bi Izraelac zgriješio, tada je morao da donese svoj prinos u skladu sa Zakonom broj 2 da bi dobio oprost. Ovo je odnos između ova dva zakona. Zakon broj 1 definiše grijeh, jer je grijeh kršenje zakona (1. Jovanova 3:4), a zakon broj 2 definiše žrtve, obredni zakon koji je bio lijek za grijeh, tačnije ilustracija velikog budućeg antitipa u Hristovoj službi pomirenja.
Dakle, jednostavno rečeno, kada bi Izraelac zgriješio i prekršio zakon, da bi izvršio iskupljenje za svoj grijeh, morao je da ispoštuje zakon broj 2. Ovaj obredni zakon se lako identifikuje u Bibliji jer govori o obrezivanju (religiozni jevrejski obred), žrtvovanju, prinosima, očišćenju, praznicima i drugim obredima koji su bili povezani sa jevrejskim svetilištem. Dakle, evo dva vrlo različita zakona. Naš Gospod i Spasitelj, Isus Hrist je trajno zauzeo mjesto Zakona broj 2 kada je povikao „Svršeno je“ i pognuo glavu i umro. Kada je ta nevidljiva ruka poderala hramsku zavjesu od vrha do dna (Matej 27:51), to je značilo da je obredni zakon jednom za svagda trajno prikovan na krst.
Dakle, šta je grijeh i zašto je Isus umro na krstu za nas? Ako bih počinio preljubu, da li bi to bio grijeh? Naravno! Šta je sa ubistvom ili krađom? Da li bi to bio grijeh? Šta kažete na obožavanje idola ili uzimanje Gospodnjeg imena uzalud? To bi naravno sve bili grijesi i zbog tog grijeha je Isus umro na krstu za nas. Pošto smo već identifikovali šta je grijeh, hajde da vidimo da li se Biblija slaže sa nama.
„Ko god čini grijeh, on prestupa zakon, jer grijeh je prestup zakona.“ (1. Jovanova 3:4)
„Jer Zakon donosi gnjev, a gdje nema zakona, nema ni prestupa.“ (Rimljanima 4:15)
Rimljanima 4:15 potvrđuje 1. Jovanovu 3:4 i pokazuje da ako nema zakona onda ne bi bilo ni kršenja zakona, što je grijeh. Dakle, ako imamo grijeh, onda imamo zakon. Ako nema grijeha, onda nema ni zakona. Ne postoji ništa jednostavnije od toga. Nije drugačije ni sekularno društvo. Kad ne bi bilo zakona, onda bi ljudi mogli da ubijaju, kradu i rade šta god hoće jer zakona ne bi bilo i tako ne bi bilo kršenja ljudskih zakona i društvo bi bilo užasno, strašno i haotično i svako bi se morao boriti za svoj život. Danas imamo ubistva, samoubistva, silovanja, preljube, blud, krađe, pljačke, idolopoklonstvo, pornografiju, zlostavljanje djece i vršnjake koji pucaju na drugove iz razreda. Možete razumjeti one koji pripadaju ovom svijetu koji ne žele da slijede bilo koji zakon, ali kakvu to poruku šalje sekularnom društvu kada hrišćani počnu učiti da se ovih deset velikih zakona ljubavi, deset moralnih uputa ukida? Je li neko od nas bez grijeha? Postojao je naravno samo JEDAN koji je bio savršen i bez grijeha.
„Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave.“ (Rimljanima 3:23)
„Ako kažemo da nemamo grijeha, sami sebe zavaravamo i istina nije u nama.“ (1. Jovanova 1:8)
Koje su posljedice grijeha u Bibliji? Rimljanima 6:23: „Jer plata za grijeh je smrt, a Božji dar je vječni život kroz Hrista Isusa, našeg Gospoda.“ Međutim, 1. Jovanova 1:9 kaže: „Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravednosti.“
Dakle, da li je Isus umro da nas iskupi od posljedica grijeha i posrednički preuzme naš grijeh, ili da bismo mogli nastaviti živjeti u grijehu? Sledeći odlomak je najlakši i najjasniji način da se odgovori na ovo pitanje.
Jevrejima 10:26-29: „Jer ako namjerno griješimo nakon što smo primili spoznaju istine, ne preostaje više žrtve za grijehe… Ko odbaci Mojsijev zakon, umire bez milosti, na osnovu izjave dvojice ili trojice svjedoka. Šta mislite koliko će težu kaznu zaslužiti onaj ko pogazi Sina Božjeg i smatra krv saveza kojom je posvećen nesvetom i vrijeđa Duh blagodati?“
Pošto je grijeh kršenje zakona i Jevrejima 10:26 kaže da NEMA ŽRTVE koja će pokriti namjerni grijeh, onda postaje savršeno jasno da Isus nije umro da bismo mi mogli da nastavimo da živimo u grijehu. Rečeno nam je da nastaviti u grijehu (kršiti Božje upute) znači gaziti Sina Božjeg pod nogama. Da li neko želi da gazi Isusa u znak zahvalnosti za Njegovu žrtvu i ljubav? Takođe smo obaviješteni da to takođe znači smatrati krv Novog saveza NESVETOM uprkos tome što smo pod Božjom milošću. Pošto smo pokrili osnove, pogledajmo najčešće izgovore koji se koriste u Kološanima 2:14-17.
Objašnjenje broj 1
Objašnjenje broj 1 bilo je da su uredbe Deset uputa. Teško da se može doći do ovog zaključka a da to nije namjerno dovođenje u zabludu. Pogledajmo značenje grčke riječi za „uredbe“ korištene u 14. stihu, kao i za grčke riječi za „zakon“ i „uputi“.
Kološanima 2:14: „I izbrisao pisani dokument koji je svojim odredbama bio protiv nas.“
Strongova definicija: G1378 dogma.
Od osnove G1380; zakon (građanski, ceremonijalni ili vjerski): – uredba, vjerski obred.
Strongov rječnik navodi da to može biti vrsta zakona, ali kakva? Da li piše da je to zakon deset uputa ili Božji zakon? Ne. Kaže se da to može biti „građanski zakon“, „ceremonijalni zakon“ ili „vjerski zakon“, dekret ili uredba.
Kada se prouči kontekst ovog odlomka, postaje jasno da su „uredbe“ koje su takođe poznate kao ceremonijalni zakon (fraza koju koriste mnogi poznati teolozi, ali se ne pojavljuje u svetim pismima) žrtveni dio „Mojsijevog Zakona“.
Radi veće jasnoće, koja je osnovna definicija iz Tejerovog rječnika?
Tejerova definicija: G1378 dogma
1) Doktrina, dekret, vjerska uredba
2) Pravila i zahtjevi Mojsijevog zakona; nose nagovještaj strogosti i prijetnju sudom.
3) Neke uredbe apostola vezano za ispravno življenje.
Kao što bi se očekivalo, Tejerov rječnik podržava Strongov rječnik, ali takođe daje dodatnu jasnoću navodeći direktno „Mojsijev zakon“, iako samo njegov žrtveni dio. Dakle, kako ljudi dobijaju Deset Uputa iz grčke riječi „dogma“? Očigledno ne možete. To je samo jedna od mnogih laži od strane neprijatelja kako bi se hrišćani uvjerili da više ne moraju biti poslušni Bogu u ljubavi ili jedan od mnogih izgovora onih koji jednostavno ne žele istinu. Ovo nije ljubav prema Bogu svim srcem, snagom i dušom i može se završiti samo jednim zaključkom, i niko ne treba da želi da ide tim putem.
Pogledajmo koje bi grčke riječi bile upotrijebljene da bi se pominjali Deset uputa iako bi kontekst odlomka i dalje bio potpuno netačan. Grčka riječ za „uputi“ koja se dosledno koristi u cijelom Novom savezu je „entole“.
Sledeći stih je prije krsta gdje su i deset uputa i žrtveni obredi još uvijek bili relevantni. Ovdje nalazimo upotrebu riječi „entole“ koja se odnosi na moralni Zakon i riječi „uredbe“ koja se odnosi na jevrejski žrtveni sistem. Da li su „uputi“ i „uredbe“ ista stvar? Sada bi trebalo početi da postaje jasno da oni to definitivno nisu.
„Oboje su bili pravedni pred Bogom jer su živjeli besprekorno po svim Gospodnjim uputstvima i uredbama.“ (Luka 1:6)
Ispod još nekoliko primjera stihova koji koriste grčku riječ „entole“.
„Zatim su se vratile i pripremile mirise i ulja. A u Subotu su zaista mirovale, prema propisu.“ (Luka 23:56)
„Ako me volite, držite moja uputstva.“ (Jovan 14:15)
„Jer uputstva iz Zakona: ‘Ne učini preljubu’, ‘Ne počini zločin ubistva’, ‘Ne ukradi’, ‘Ne svjedoči lažno, ‘Ne poželi’, i ako ima još koji uput, sažeta su u ovim riječima: ‘Voli svog bližnjeg kao samog sebe.’“ (Rimljanima 13:9)
„Obrezanje ne znači ništa, i neobrezanje ne znači ništa, već držanje Božjih uputstava.“ (1. Korinćanima 7:19)
„Ako držimo njegova uputstva, po tome znamo da ga poznajemo. Onaj ko kaže: ‘Ja ga poznajem’, a ne drži njegova uputstva, lažljivac je i istina nije u njemu.“ (1. Jovanova 2:3-4)
„Po ovome znamo da volimo Božju djecu: po tome što volimo Boga i vršimo uputstva njegova. Jer ovo je ljubav prema Bogu: da držimo njegova uputstva, a njegova uputstva nisu teška.“ (1. Jovanova 5:2-3)
„Tada se aždaja razgnjevila na ženu i otišla da ratuje s ostatkom njenog sjemena, sa onima koji drže uputstva Božja i imaju svjedočanstvo Isusa Hrista.“ (Otkrivenje 12:17)
„Ovdje je istrajnost svetih, koji drže uputstva Božja i vjeru Isusovu.“ (Otkrivenje 14:12)
„Srećni su oni koji tvore uputstva Njegova, da bi imali pravo na drvo života, i da uđu na kapije u grad.“ (Otkrivenje 22:14)
Zašto Pavle nije upotrijebio ovu grčku riječ ako je mislio na Dekalog? Jer Pavle govori o uredbama ceremonijalnog zakona, što ćemo takođe uskoro vidjeti iz konteksta odlomka.
Druga riječ koja bi se mogla upotrijebiti da se Pavle pozivao na Moralni zakon bila bi zapravo korišćenje riječi „Zakon“. U više od 99% upotrebe riječi „Zakon“ u Novom savezu, riječ „zakon“ se odnosi ili na „Mojsijev zakon“ ili na „Božji zakon“ koji je deset uputa. (Naravno termin „Mojsijev zakon“ ne podrazumijeva da je sam Mojsije autor tog zakona, već je instrukcije za sistematizaciju žrtava, prinosa i praznika primio od Boga.) Grčka riječ za „zakon“ je „nomos“.
Pa opet, zašto Pavle nije upotrijebio riječ „nomos“ ako je mislio na Dekalog ili, u tom slučaju, cijeli „Mojsijev zakon?“ Pavle nije koristio ni riječ „nomos“ jer misli SAMO na žrtveni dio „Mojsijevog zakona“ koji se naziva obredni zakon ili da upotrijebimo biblijski izraz, „uredbe“.
Argument da se grčka riječ „dogma“, koja je najtačnije prevedena kao uredbe, odnosi na deset uputa je potpuno neznanje ili apsolutno žalosni pokušaj onih koji ne žele da priznaju Božje instrukcije. Sotona je uvijek zauzet traženjem bilo koga s kim može manipulisati u širenju lažne doktrine kako bi što više ljudi zadržao za sebe. Nažalost, nije imao problema da pronađe mnogo ljudi u poslednjih nekoliko decenija i količina jeretičkog učenja je u brzom porastu kako se približavamo poslednjim danima Zemlje. To je nešto što, naravno, treba očekivati.
Objašnjenje broj 2
Izraz „brisanje dokumenta“ u Kološanima 2:14 znači Deset uputa jer je Dekalog napisan Božjim prstom.
Kako Bog mora da tuguje kada čuje razloge poput ovog da bi se izbjegla poslušnost s ljubavlju prema Njemu. Naredbe koje su bile dio „Mojsijevog zakona“ bile su pisane rukom, dok je deset uputa napisano Božjim prstom. Da li je Bog ikada napisao neke uredbe svojom rukom? U stvari NIJE. Polako će postajati sve jasnije i jasnije da ovaj odlomak jeste i može se odnositi samo na žrtveni dio „Mojsijevog zakona“, koji je napisan Mojsijevom rukom. Dakle, da li je sledeće pisanje rukom ili prstom Božjim?
„Kad je Bog završio razgovor s Mojsijem na gori Sinaj, dao mu je dvije ploče Svjedočanstva, kamene ploče ispisane Božjim prstom.“ (Izlazak 31:18)
Sada imajte na umu u sledećem stihu da su „uredbe“ bile od „Mojsijeve ruke“ i da su „uredbe“ ODVOJENE od „cijelog zakona“ i „statuta“. Deset Uputa su zaista odvojene od „uredbi“, što je takođe dobro pokazano u Luki 1:6, stihu koji smo već citirali.
„I neću dati da se noga Izraelovih sinova pomjeri sa zemlje koju sam odredio njihovim praočevima, samo ako budu pazili da postupaju po svemu onome što sam ih podučio po cijelom zakonu, odredbama i propisima koje sam dao preko Mojsija.“ (2. Dnevnika 33:8)
Objašnjenje ili razlog broj 3
Izraz „šabati“ (množina) u Kološanima 2:16 odnosi se na četvrti uput o suboti.
Ovo nazivamo objašnjenjem ili razlogom jer mnogi to opravdano pogrešno razumiju. Riječ „subote“ ili izraz „subotni dani“ je ispravan prevod jer je grčki ovdje u množini zato što su to bile ceremonijalne subote koje su bile dio uredbi. Sada je vrijeme da se uspostavi jasnije značenje cijelog ovog odlomka da bismo ovo razumjeli. Sjećate li se od ranije da je zakon o žrtvama, koji se nazivao i „uredbe“ bio da se izvrši pomirenje za grijeh? Ako sada pažljivo pogledamo kontekst Kološanima 2:14, primijetićemo da Pavle kaže da su ove uredbe bile „protiv nas“ i „protivile nam se“. Zašto?
„I izbrisao pisani dokument koji je svojim odredbama bio protiv nas, koji nam se protivio, uklonivši ga s puta i pribivši ga na krst.“ (Kološanima 2:14)
Ovdje Pavle vrlo snažno gura poentu da su ove uredbe bile ropstvo, ali što je još važnije, Pavle kaže da su uklonjene s puta i prikovane na krst. Da bismo utvrdili šta je prikovano na krst, sve što treba da uradimo je da se zapitamo za šta je Isus Hrist umro na krstu. Pribijen je na krst da nas otkupi od posljedica našeg grijeha. I šta se praktikovalo da se izvrši pomirenje za naš grijeh prije krsta? Žrtveni sistem! To su bile uredbe koje su bile prikovane na krst kad je Isus okončao čitav žrtveni sistem postavši ta JEDNA i konačna savršena žrtva, što je takođe označeno nevidljivom rukom koja je rascijepila hramsku zavjesu od vrha do dna.
„Tada se zavjesa u Hramu rascijepi nadvoje, od vrha do dna.“ (Matej 27:51)
Ovaj odlomak i njegov kontekst su zaista vrlo jednostavni, ali pogledajmo jedan odlomak u Starom savezu radi još veće jasnoće. Primijetićete da se govori o nekim stvarima što su „uredbe“ podrazumijevale, a to je da se izvrši pomirenje za grijeh, što uključuje i praznike kao što je Pasha. Posebno obratite pažnju na stih 17 koji je savršena paralela s Kološanima 2:16. Dakle, o čemu se govori u ovom odlomku?
„Ovo je prilog koji ćete prinositi: šestinu efe od svakog gomera pšenice i šestinu efe od svakog gomera ječma. A za ulje, ovo je uredba: bat je mjera za ulje. Bat je desetina kora. Deset bati jeste jedan gomer, jer deset bati iznosi jedan gomer. Prinesite jednu ovcu iz stada, jednu na svakih dvjesta iz izraelskog stada. Sve te žrtve biće za prinos od žita, za žrtvu paljenicu i za žrtve pomirnice, da se izvrši obred pomirenja za njih’, govori Gospod. ‘Sav narod biće dužan da daje taj prilog Izraelovom knezu. Knez je dužan da na praznike, na mladine i na Šabate, na sve svečanosti Izraelovog doma, daje žrtvu paljenicu, prinos od žita i žrtvu ljevanicu. Njegova je dužnost da donosi žrtvu za grijeh, prinos od žita, žrtvu paljenicu i žrtve pomirnice, da bi se izvršio obred pomirenja za Izraelov dom.’ Ovako kaže Gospod: ‘Prvog mjeseca, prvog dana u mjesecu, uzmi iz stada jednog junca bez mane i očisti svetilište od grijeha. Sveštenik neka uzme krv od žrtve za grijeh i neka njome namaže dovratke Doma i četiri ugla pojasa na kom stoji oltar i dovratke vrata unutrašnjeg dvorišta. Tako čini i sedmog dana u mjesecu za svakog ko je pogriješio nenamjerno ili u neznanju. Izvršite obred očišćenja za Dom. Prvog mjeseca, četrnaestog dana u mjesecu, slavićete Pashu. Neka se za praznik sedam dana jedu beskvasni hljebovi. Tog dana neka knez donese junca za žrtvu za grijeh za sebe i za sav narod. Sedam dana praznika neka prinosi sedam junaca i sedam ovnova bez mane kao žrtvu paljenicu Gospodu. To neka čini svaki dan tih sedam dana. Neka svaki dan donosi i jarca kao žrtvu za grijeh. Kao prinos od žita neka donese efu za svakog junca i efu za svakog ovna, a ulja neka donese po in na svaku efu. Sedmog mjeseca, petnaestog dana u mjesecu, na praznik, neka donese isti takav prinos, i tako neka čini sedam dana. Neka donese isti prinos za žrtvu za grijeh, za žrtvu paljenicu, za prinos od žita i od ulja.’“ (Ezekiel 45:13-25)
„Uredbe“ su bile ono što se praktikovalo kako bi se došlo do pomirenja za grijeh ljudi. To je uključivalo prinose u hrani i piću, praznike svetih dana i mladine (mlade mjesece) i različite ceremonijalne subote, kao što su Pasha i Dan pomirenja (Jom Kipur), na primjer, koji su svi bili godišnji obredni šabati.
Većina modernih prevoda Biblije pogrešno je prevela obredne prinose od jela i pića tako da se stiče dojam da se odnosi na „ono što jedete ili pijete“ tj. nečistoj hrani. Ovo je netačno jer nečista hrana ni na koji način nije dio „uredbi“ žrtvenog sistema. Ne samo da su ovo pogrešno preveli, nego da su prevodioci stali i razmislili o tome, shvatili bi da ne postoji nešto što je nečisto piće. Nečista pića se ne nalaze nigdje u Riječi Božjoj jer ne postoje. Stoga je nemoguće da se ovdje spominju nečista pića jer to ne postoji, a nečista hrana nije dio uredbi i stoga se ni najmanje ne uklapa u kontekst. S druge strane, prinosi od jela i pića savršeno se uklapaju u kontekst i dio su uredbi kao što smo takođe vidjeli u Ezekielu 45:17.
Originalni grčki tekst često ima izostavljene riječi u kojima prevodioci moraju razabrati koja riječ nedostaje i dodati je. Kada prevodioci Biblije KJV i NKJV dodaju riječ, ona se označi kurzivom da pokaže da nije postojala u izvornom grčkom tekstu. Prevodioci Biblije KJV uradili su dosta dobar posao u prevođenju ovog konkretnog odlomka, ali u Kološanima 2:16 ni oni nisu shvatili da nedostaje riječ „prinosi“ i tako smo završili sa idejom da je Isus na krstu očistio sva „jela i pića“ umjesto povezivanja „jela i pića, bilo kao dio praznika ili mladina ili šabata“, kako je to precizno postavljeno u Bibliji Novi revidirani prevod. Treba znati da je KJV rađen tendenciozno u skladu sa eklesiologijom Anglikanske crkve, a gotovo sve crkve uče da je Isus „očistio svu hranu“.
Dakle, ovo se odnosi na uredbe koje su trebale izvršiti pomirenje za grijeh, što je upravo ono što je Isus doveo do kraja kada je umro na krstu. Isus je postao naše Pashalno Jagnje i čak je umro na Pashu u isto vrijeme kada je pashalno jagnje trebalo biti žrtvovano u hramu. To je ono što je poznato kao tip i antitip. Za svaki praznik postoji antitip. Da bi se u potpunosti shvatila svrha ceremonijalnih uredbi, mora se razumjeti princip tipa i antitipa. Redosled dana koji se držali kao praznici, kao što je prikazano u Svetom pismu, je „tip“. Ovaj slijed dana je simbolika onoga što je trebalo doći u budućnosti i za njihovo ispunjenje, i to je „antitip“. Tip i antitip MORAJU se precizno podudarati. Praznik sedmica je, na primjer, tip, a Pedesetnica je antitip i njegovo ispunjenje. To je ono što se misli pod sjenama u 17. stihu.
„Jer je to sjenka onoga što predstoji, tijela Hristova.“ (Kološanima 2:17)
Svi različiti praznici obrednih uredbi bili su „sjena“ nečega što će doći. Čega su oni bili sjenka? Pasha je bila tip i sjena smrti Isusa na krstu koji je postao naše pashalno Jagnje. Kada je Isus razapet, ispunila se Pasha u antitipu i sjena je nestala, odnosno bila je prikovana na krst i završila zauvijek. Levitski zakonik 23:5 kaže: „Četrnaestog dana prvog mjeseca uveče je GOSPODNJA Pasha.“ A praznik dan poslije bio je sjena vremena koje je Isus proveo u grobu. Levitski zakonik 23:6: „Petnaestog dana tog mjeseca Praznik je beskvasnih hljebova u čast Gospodu. Sedam dana jedite beskvasne hljebove.“ Praznik sedmica, koji se dogodio pedeset dana nakon Pashe, bio je sjena Pedesetnice, koja je naravno bila pedeset dana nakon što je Isus razapet. Levitski zakonik 23:15-16: „Od tog dana posle Subote, od dana kada donesete snop za obrtani prinos, izbrojte sedam subota. Neka bude sedam punih sedmica. Treba da brojite do dana posle sedme Subote, pedeset dana, i prinesite Gospodu novi prinos od žita.“ Četvrti Uput, s druge strane, Subota, nije i ne može biti tip ničega jer je ustanovljena prije pada, pa nema sjenu i vječna je kao i svih deset uputa.
Imajte na umu da je riječ „praznik“ u Kološanima 2:16 ista kao u Starom savezu.
U obredima je bilo sedam ceremonijalnih subota, kao što je Pasha, koju biste ranije poštovali u Ezekielu 45:21. Donja tabela daje pregled različitih praznika koji su bili dio uredbi, što se naziva i obredni zakon. Izraz „ceremonijalni zakon“ se ne pojavljuje u Svetom pismu, ali ga koriste mnogi poznati teolozi i biblijski komentari jer je to zakon koji uključuje različite ceremonije. Ovaj zakon je napisao Mojsije u knjizi (otuda dva njegova imena, Knjiga zakona i Mojsijev zakon) i primijetićete da je ovaj zakon imao nekoliko ceremonijalnih subota koje se tako često miješaju sa četvrtim uputom (ispisanim u kamenu od Boga) iz Dekaloga koji je subota Gospodnja i vječna je za svakoga kao i ostalih devet uputa.
„Svaki dan je prinosio žrtve kao što je Mojsije dao uput za Šabate, za mladine i za propisane praznike tri puta godišnje – na Praznik beskvasnih hljebova, na Praznik sedmica i na Praznik sjenica.“ (2. Dnevnika 8:13)
Evo sažetog pregleda praznika i šabatnih dana.
PROLJEĆNI PRAZNICI
Pasha (Levitska 23:4-5): 14. dan 1. mjeseca (nisan); Erev Pesah; ispunjena u Hristovom raspeću.
Beskvasni hljebovi (Levitska 23:6-8; 9-14): Festival koji traje nedjelju dana, 15. do 21. dan. 1. mjesec (nisan); Pasha 1. dan festivala; 15. dan; šabat; Omer – Prvine; 16. dan; nije šabat; ispunjene u Hristovom usksrnuću. Jom Tov, 7. dan festivala; 21. dan; šabat. Svetkovina u Jerusalimu; žetva ječma; pozna kiša.
Pedesetnica (Levitska 23:15-21): 50 dana od 15. nisana do 6. šivana; Šavuot Praznik sedmica; žetva pšenice; šabat; ispunjen silaskom Duha svetoga u velikoj žetvi duša.
JESENJI PRAZNICI
Trube (Levitska 23:23-25): 1. dan 7. mjesec (tišri); Roš Ha-šana; šabat; najava Dana pomirenja (suda).
Dan pomirenja (Levitska 23:26-32): 10. dan 7. mjeseca (tišri); Jom Kipur; šabat; predstavlja Božji istražni sud (čišćenje svetinje na Nebu) koji se odvija od 1844.
Sjenice (Levitska 23:33-44): Osmodnevni praznik 15. do 22. dan, 7. mjesec (tišri); Sukot 1. dan festivala, Šemini Aceret 8. dan festivala; šabat; okupljanje u Jerusalimu; berba voća; rana kiša. Ispunjenje prilikom odvođenja spasenih na Nebo.
Objašnjenje broj 4
Grčki Novi savez pokazuje deklinaciju za „šabat“ u Kološanima 2:16 kao N-GPN, što je skraćenica za „Imenica-Genitiv-Množina-Srednji rod“, odnosno „šabate“ ili „ subote“. Neki kažu da izraz „subotnji dani“ nije množina jer je Biblija KJV prevela druge stihove u jednini gdje grčki Novi zavjet pokazuje deklinaciju za subotu kao N-GPN, stoga „šabatni dani“ moraju biti u jednini, tj. „Subota“.
Navedena deklinacija je tačna u grčkom Novom savezu i ponekad su različiti prevodi prevedeni drugdje u jednini gdje je trebala biti množina, ali to je greška prevodilaca i ne mijenja činjenicu da je množina ispravna u većini Biblija, i kao što smo vidjeli, ovo se savršeno uklapa u kontekst odlomka gdje se jedan od deset uputa nikako ne može tako nazvati jer deset uputa nisu uredbe i nisu završili na krstu. Zašto bi? Da li je ljubav završila na krstu?
Objašnjenje broj 5
Nečista hrana je ukinuta u ovom odlomku jer moderni prevodi Biblije kažu: „Ne dozvolite nikome da vas osuđuje za ono što jedete ili pijete.“
Ovo je prethodno objašnjeno u objašnjenju pod brojem 3.
Objašnjenje broj 6
Riječ šabati u stihu 16 su ceremonijalne subote, i subota iz četvrtog uputa, jer je riječ koja se koristi u oba slučaja u Novom savezu „subota“.
Ovaj argument koriste oni koji svetkuju subotu Gospodnju, ali takođe insistiraju da se ceremonijalne subote isto moraju držati. Argument je da se svaka upotreba grčke riječi „sabaton“ u Novom savezu koja kaže „subotni dan“ osim u Kološanima 2:16 odnosi na četvrti uput, pa stoga, budući da se koristi ista grčka riječ „sabaton“ za šabatne dane, mora da se odnosi i na subotu Gospodnju. Ovo je zaista loša egzegeza i teologija. Prije svega, „šabati“ u množini se pominju na ukupno 8 mjesta u Novom savezu.
Promoteri obrednog zakona pokušavaju da izokrenu ovaj odlomak govoreći da se uredbe i dalje moraju poštovati, odnosno da još uvijek trebamo držati sve praznične dane kao što je Pasha. Grčka riječ koja se koristi za subotu je „Sabaton“ kroz cijeli Novi savez jer jednostavno znači dan odmora. To samo znači „subota“. Četvrti uput govori o „suboti“, a ceremonijalne subote se takođe nazivaju „šabati“. Zašto bi se očekivalo da se grčka riječ promijeni? To samo znači „subota“, što znači dan odmora.
Ponekad je lako napraviti razliku jer Bog naziva sedmičnu subotu „MOJA subota“. Ove prve dvije koje ćete primijetiti odnose se na četvrti uput, subotu Gospodnju.
„Reci Izraelovim sinovima: Iznad svega treba da držite moje Subote, jer je to znak između mene i vas kroz sve vaše naraštaje, da biste znali da vas ja, Gospod, posvećujem.“ (Izlazak 31:13)
„Neka vam moje Subote budu svete i neka one budu znak između mene i vas, da biste znali da sam ja Gospod, vaš Bog.“ (Ezekiel 20:20)
Sledeća dva stiha odnose se na ceremonijalne subote koje su bile samo za Izrael. Još jednom ćete primijetiti sličnost u sledećem stihu sa Kološanima 2:16. Obratite pažnju kako se to odnosi na svete praznike, mladine i šabate koje će Bog okončati, odnosno prestaće.
„Učiniću kraj svoj njenoj radosti, njenom prazniku, njenim mladinama, njenim Šabatima i svim njenim svečanostima.“ (Osija 2:11)
„U danima nevolje svoje i beskućništva naroda svog, Jerusalim se sjetio svih dragocjenosti što ih je imao od davnina. Kad je narod njegov pao u ruke neprijatelju i kad mu niko nije pomogao, neprijatelji su ga vidjeli i rugali se njegovim šabatima.“ (Plač Jeremijin 1:7)
Objašnjenje broj 7
Što se tiče onih koji insistiraju na tome da Pavle kaže da se praznici ipak moraju držati, rečeno je da su SVI komentari koji kažu da se Kološanima 2:16 odnose samo na ceremonijalne subote i da su pribijeni na krst, su adventistički komentari.
Međutim, to nije tačno. Zagovornici držanja praznika i obreda kažu da je Isus slavio praznike koji su se završavali na krstu i On je naš savršen primjer, tako da ih i mi takođe trebamo držati. Opet, nešto ozbiljno nije u redu u ovoj izjavi i teologiji. Završili su kada je Isus umro na krstu! Da li ih je Isus zadržao nakon krsta? Ne, nije. Čudno je da hrišćani obično izbjegavaju poslušnost Bogu u pogledu četvrtog uputa subote, ali u ovom slučaju ove nepoštene i besmislene izjave se koriste da opravdaju poslušnost Bogu u nečemu što je Pavle nazvao ropstvom i što je pribijeno na krst. Držanje ovih praznika poriče Isusovo djelo na krstu i pogrešno je podučavati druge lažnoj doktrini zasnovanoj na njihovim vlastitim predrasudama koje stvaraju dodatnu zabunu i štete istini. Ovih projevrejskih zajednica ima dosta i čini se da su u porastu. Ali Isus je UKINUO ove „uredbe“ na krstu.
„U svom tijelu onemogućio je neprijateljstvo Zakona propisa sa [službenim] naredbama, da bi u njemu od oboje stvorio jednog novog čovjeka gradeći mir.“ (Efescima 2:15)
Evo tri vrlo poznata i dobro poznata biblijska komentara, a ne pripadaju nijednoj određenoj denominaciji. Primijetićete da se prvi potpuno ne slaže s teologijom o upotrebi riječi „subota“.
Bilješke Alberta Barnsa o Bibliji:
„Ili o subotnjim danima -grčki, ‘subotama’. Riječ šabat u Starom zavjetu primjenjuje se ne samo na sedmi dan, već na sve dane svetog odmora koje su slavili Jevreji, a posebno na početak i kraj njihovih velikih praznika. Na ovom mjestu se, nesumnjivo, pominju ti dani, budući da se riječ koristi u množini, a apostol se ne poziva posebno na subotu ispravno nazvanu takozvanom. Nema dokaza iz ovog odlomka da bi on podučavao da nije bilo obaveze da se poštuje bilo koje sveto vrijeme, jer nema ni najmanjeg razloga vjerovati da je htio poučavati da je jedna od deset zapovijesti prestala da obavezuje čovječanstvo. Da je upotrijebio riječ u jednini – ‘subota’, tada bi, naravno, bilo jasno da je htio poučiti da je ta zapovijest prestala da bude obavezujuća, i da se subota više ne treba svetkovati. Ali upotreba izraza u množini i veza pokazuju da je on bacio oko na veliki broj dana koje su Jevreji slavili kao praznike, kao dio njihovog ceremonijalnog i tipskog zakona, a ne na moralni zakon, ili deset zapovijesti. Nijedan dio moralnog zakona – ni o jednoj od deset zapovijesti ne bi se moglo govoriti kao o ‘sjeni dobrih stvari koje dolaze’. Ove zapovijesti su, po prirodi moralnog zakona, trajne i univerzalno obavezne.“
Komentar Adama Klarka na Bibliju:
„Brisanje rukopisa uredbi – Pod rukopisom obredi apostol najočiglednije misli na obredni zakon: ovo je bilo protiv njih, jer su ga morali ispuniti; a to je bilo protivno njima, kao osuđivanje za njihovo zanemarivanje i kršenje toga. Ovaj zakon je sam Bog izbrisao…
Zakucavanje na njegov krst – Kada je Hrist bio prikovan na krst, naša obaveza da ispunimo ove uredbe je ukinuta…
Neka vam niko ne osuđuje u jelu ili piću – Apostol ovdje govori u vezi s nekim pojedinostima propisanih odredbi, koje su poništene, … i neophodnosti obilježavanja određenih praznika, kao što su mladi mjesec i određeni šabati, ili oni koje treba poštovati s više od obične svečanosti; sve je to bilo skinuto s puta i prikovano na krst i više nije bilo moralne obaveze. Ovdje nema nikakve naznake da je subota ukinuta ili da je njena moralna upotreba zamijenjena uvođenjem hrišćanstva. Na drugom mjestu sam pokazao da je, Sjećaj se subotnjeg dana, da ga svetiš, zapovijest trajne obaveze i da se ne može zamijeniti samo konačnim istekom vremena. Kako je to tip onog odmora koji ostaje narodu Božijem, vječnosti blaženstva, mora se nastaviti u punoj snazi dok ta vječnost ne dođe; jer nijedan tip nikada ne prestaje dok ne dođe antitip. Osim toga, nije jasno da li apostol uopšte govori o suboti na ovom mjestu, bilo jevrejskoj ili hrišćanskoj; njegov σαββατων, subota ili sedmica, najvjerovatnije se odnosi na njihove sedmične praznike, o čemu je mnogo rečeno u bilješkama o Petoknjižju.“
Komentar Roberta Džejmisona, A.R. Foseta i Dejvid Brauna:
„Praznik – festival svake godine. Uporedite tri, 1. Dn. 23:31.
Mladi mjesec – mjesečno.
Šabat – …„ŠABATI“ (ne „subote“) dana pomirenja i praznika sjenica su završili sa jevrejskim službama kojima su pripadale (Lev_23:32, Lev_23:37-39). Sedmični šabat počiva na trajnijoj osnovi, budući da je ustanovljen u Raju da obilježava završetak stvaranja za šest dana. Lev_23:38 je izričito razlikovao „subotu Gospodnju“ od ostalih subota. Pozitivno pravilo je ispravno jer je naređeno i prestaje da bude obavezno kada se ukine; moralno pravilo je zauvijek zapovijeđeno, jer je ono vječno ispravno…“
Zapravo svi relevantni komentari nemaju problema da shvate da se ove uredbe odnose na stari jevrejski sistem žrtvovanja koji je prikovan na krst.
Sotona je napravio tako dobar posao mijenjajući subotu u nedjelju u korist obožavanja sunca kroz Rimokatoličku crkvu, što je već dovoljno teško za one koji žele da otkriju istinu šta je neprijatelj uradio ovdje u vezi s četvrtim uputom, ali teško je bilo očekivati da će Sotona ubaciti dodatnu zabunu pokušavajući uvjeriti ljude da još uvijek moraju da se povinuju praznicima koji su prikovani na krst. Ovo se prvi put dogodilo preko čovjeka po imenu Herbert Armstrong koji je tvrdio da je nešto što nije. Kada je umro, njegova crkva se raspala i otišla u nekoliko rascjepkanih grupa i upravo su te grupe nastavile s ovim lažnim, jeretičkim učenjem, iako je on sada priznati vođa kulta. Kada im se ovo dovede u pitanje, oni ignorišu ovu istinu i oslanjaju se na Riječ tvrdeći da je to ono što Biblija kaže. Problem je u tome što to nikada nisu naučili iz Biblije. Naučili su to od ovog čovjeka ili neke od grupa koje su se raspale od te crkve ili nekoga iz nje. Takođe je podučavao jeretičku teorija raspeća u srijedu. Ima i dispenzacionalista koji se na sličan način promovišu ove jeresi. Uglavnom se prepoznaju po vokabularu u kojem se insistira na Božjim i Hristovim „pravim imenima“, izgradnji trećeg hrama u Jerusalimu, obnavljanju obrednih službi i teokratije u Izraelu, pozivanju da se svetkuju praznici, praktikuje obrezanje, dovođenjem u sumnju Novog saveza sl.
Ne radi se samo o Kološanima 2:16. Ti hrišćani moraju objasniti i Galatima 4:9-10 gdje se takođe poziva na uredbe, a Pavle podstiče Galatima da su se stavili u ropstvo držeći ove različite praznike. Kontekst se ne mijenja. Uredbe su „protiv nas“, „suprote nam se“ i u Galatima 4:9-10, i Pavle ih naziva „ ropstvom“. Oni koji insistiraju da još uvijek moramo držati praznike koje je Hrist pribio na krst obično opravdavaju Galatima 4:9-10 govoreći da Pavle govori o paganskim danima, ali to se još uvijek ne uklapa u kontekst cijele poslanice Galatima. To takođe nije moguće jer Pavle nastavlja dajući alegoriju o dva Saveza upoređujući ih sa robinjom i slobodnom ženom. Da li je Bog sklopio savez sa nekim u paganske dane? Galatima 4:23-26: „Ali sin sluškinje rođen je po tijelu, a sin slobodne po obećanju, što je alegorija, jer to su dva saveza: jedan je s gore Sinaj koji rađa djecu za ropstvo – to je Hagara. Hagara predstavlja Sinaj, goru u Arabiji, i odgovara današnjem Jerusalimu, jer je u ropstvu sa svojom djecom. A gornji Jerusalim je slobodan, on je majka svih nas.“
Ova grupa dalje pokušava da podrži ovo jeretičko učenje navodeći da nigdje u Bibliji nema mjeseci i da stoga moraju biti paganski. Možda ne znaju šta je bio festival mladog mjeseca!
Cijeli kontekst poglavlja Galatima 1-5 je Pavlovo objašnjavanje da su neki judaistički učitelji koji su insistirali da su Mojsijev zakon i povezani praznici još uvijek neophodni za spasenje, pogriješili. Sada se vratimo na ta dva kontroverzna pasusa.
Galatima 4:9-10: „A sada kad ste upoznali Boga – u stvari sada kad je Bog upoznao vas – kako to da se ponovo vraćate ispraznim i lošim načelima i želite da im opet iznova robujete? Vi pomno držite dane i mjesece i razdoblja i godine.“
Galatima 6:4: „Odvojiste se od Hrista, vi koji pokušavate da se opravdate po Zakonu, izašli ste iz okrilja njegove blagodati.“
Kološanima 2:14-16: i izbrisao pisani dokument koji je svojim odredbama bio protiv nas, koji nam se protivio, uklonivši ga s puta i pribivši ga na krst… Zato neka vas niko ne osuđuje zbog jela i pića, bilo kao dio praznika ili mladina ili šabata.“
Ono što je zapisano u Knjizi Zakona bilo je „protiv nas, koji nam se protivio“ i zašto Pavle ovaj zakon naziva „ropstvom“ u Galatima 4:9-10. Deset Uputa s druge strane su „savršeni zakon slobode“, a SLOBODA je sušta suprotnost ROPSTVU. Moralni zakon je „zakon slobode“ jer u njegovom domenu ispunjavamo svoju svrhu življenja. Budući da Biblija nije kontradiktorna sama sebi, ovo takođe ukazuje da se spominju „uredbe“, a ne deset uputa. Ako Pavle to naziva „ropstvom“, onda on može da govori samo o onome što je u „Knjizi zakona“ zapisano Mojsijevom rukom. Ovaj stari sistem žrtvovanja je nepotrebno i nesvrhovito ropstvo nakon što nas je Hrist oslobodio i stavio, kroz Njegovu pripravu, pod okrilje spasonosne blagodati. Svaki pokušaj vraćanja na staro u stvarnosti je negiranje Hristovog postignuća i izlaženje ispod okrilja spasonosne blagodati.
Jakov 1:25: „Ali onaj ko se udubi u savršeni zakon slobode i prione uz njega, pa ne bude zaboravni slušač već izvršilac djela, taj će biti srećan u onom što čini.“
Jakov 2:10-12: „Jer ko god drži cijeli Zakon, pa ipak zastrani u jednom, postao je odgovoran za sve. Jer onaj koji je rekao: ‘Ne učini preljubu’, rekao je i: ‘Ne počini zločin ubistva.’ Ako dakle ne učiniš preljubu, a počiniš zločin ubistva, kriv si za prestupanje zakona. Govorite i postupajte kao oni koji očekuju da će im biti suđeno po zakonu slobode.“
Da li se praznici još uvijek moraju održavati?
Ezekiel 45:17 nas obavještava da su uredbe sadržavale „prinose od jela i pića, praznike, mlade mjesece i šabate“ koji su bili zbog grijeha. Kološanima 2:16 takođe se kaže da su uredbe imale „prinose od jela i pića, praznike, mlade mjesece i šabate“ za koje Pavle vrlo jasno kaže u Kološanima 2:14 da su ove uredbe bile protiv nas, i suprotne nama, i prikovane na krst i stoga su takođe bile zbog grijeha. Oni koji pokušavaju uvjeriti druge da još uvijek trebamo održavati ove praznike često kažu da žrtveni dio zakona nije uključivao svete praznike kao što je Pasha itd. Ali da li su ove uredbe koje je Ezekiel 45 navodi za žrtvu za grijeh uključivale praznike? Apsolutno. Pogledajte stih 21, na primjer. „Pasha“ i „Praznik beskvasnih hljebova“ su jasno uključeni.
Ezekiel 45:17-21: „Knez je dužan da na praznike, na mladine i na Šabate, na sve svečanosti Izraelovog doma, daje žrtvu paljenicu, prinos od žita i žrtvu ljevanicu. Njegova je dužnost da donosi žrtvu za grijeh, prinos od žita, žrtvu paljenicu i žrtve pomirnice, da bi se izvršio obred pomirenja za Izraelov dom.’ Ovako kaže Gospod: ‘Prvog mjeseca, prvog dana u mjesecu, uzmi iz stada jednog junca bez mane i očisti svetilište od grijeha. Sveštenik neka uzme krv od žrtve za grijeh i neka njome namaže dovratke Doma i četiri ugla pojasa na kom stoji oltar i dovratke vrata unutrašnjeg dvorišta. Tako čini i sedmog dana u mjesecu za svakog ko je pogriješio nenamjerno ili u neznanju. Izvršite obred očišćenja za Dom. Prvog mjeseca, četrnaestog dana u mjesecu, slavićete Pashu. Neka se za praznik sedam dana jedu beskvasni hljebovi.“
Jedan od najvažnijih praznika naziva se „Jom Kipur“ ili „Dan pomirenja“. Dan pomirenja je bio dan suda, osvećivanja i pokrivanja grijeha. Na ovaj dan su grijesi čitavog jevrejskog naroda bili pokriveni. Jednom godišnje na ovaj dan, prvosveštenik bi se obukao u običnu lanenu haljinu. On bi se okupao, i žrtve bi se prinosile, a ljudi bi se molili i ispovijedali svoje grijehe. A onda bi sa krvlju žrtve u rukama krenuo kroz Sveto mjesto do zavjese. Gurajući je na jednu stranu, ulazio bi u Božje prisustvo, škropio bi krvlju poklopac Kovčega, Prijesto Milosti, i molio se za ljude. I onda bi izašao, da ne ulazi opet još godinu dana.
Dakle, da li su ovi sveti praznici povezani sa svetinjom i cijelim sistemom žrtava? O tome se apsolutno ne može raspravljati. To je upravo ono o čemu se radilo. Zbog toga su ukazivali na Isusovo djelo na krstu i zašto su se duhovno ispunili i završili na krstu. Kako bi se mogle i zašto ove stvari koje su dovele do pomirenja za naš grijeh nastaviti nakon krsta? Je li Isus pokrio naš grijeh ili ne? Kada je Isus na krstu objavio „svršeno je“ sve je bilo ostvareno. Nije moguće odvojiti žrtveni sistem svetilišta od praznika kakvi su oni bili kao sastavni i primarni dio sistema svetilišta. Samo za podsjetnik i dodatnu jasnoću, šta je Isus završio na krstu?
Efescima 2:15: „U svom tijelu onemogućio je neprijateljstvo Zakona propisa sa [službenim] naredbama, da bi u njemu od oboje stvorio jednog novog čovjeka gradeći mir.“
Dakle, da li su ove uredbe koje je Mojsije napisao rukom, a koje su imale praznike, mlade mjesece i ceremonijalne šabate, uključivale praznične svete dane? Prvo, ovi praznici su sveti praznici i upravo smo primijetili u Ezekielu 45 da jesu, ali evo još jednog od mnogih stihova koji se mogu citirati koji još više pokazuju ovu čistu istinu. Ovaj dodaje praznik sedmica (Pedesetnicu) i praznik sjenica.
2. Dnevnika 8:13: „Svaki dan je prinosio žrtve kao što je Mojsije dao uput za Šabate, za mladine i za propisane praznike tri puta godišnje – na Praznik beskvasnih hljebova, na Praznik sedmica i na Praznik sjenica.“
Da li su uredbe odvojene od cijelog zakona?
2. Dnevnika 33:8: „I neću dati da se noga Izraelovih sinova pomjeri sa zemlje koju sam odredio njihovim praočevima, samo ako budu pazili da postupaju po svemu onome što sam ih podučio po cijelom zakonu, odredbama i propisima koje sam dao preko Mojsija.“
Luka 1:6 pokazuje da smo prije krsta imali Deset uputa i uredbe, koje su jasno različite stvari, ali šta još pokazuje da su uredbe prikovane na krst Novim savezom?
„Oboje su bili pravedni pred Bogom jer su živjeli besprekorno po svim Gospodnjim uputstvima i uredbama.“ (Luka 1:6)
Dakle, Stari savez je imao ove uredbe koje su uključivale praznike koji su bili dio službe svetilišta, ali da li ih Novi savez još uvijek ima? Jevrejima 9:1 kaže da je prvi Savez „imao i…“ što znači pored nečeg drugog, a Luka 1:6 iznad nam govori šta. Dakle, vidimo ispod da Novi savez više nema uredbe, pa šta je ostalo? Jednostavno, samo moralni zakon i sva ona dobra i pozitivna načela, kao na primjer zdravstveni zakoni!
Jevrejima 9:1-2: „Prethodni savez je dakako imao uredbe božanske službe i zemaljsku svetinju. Naime, bio je načinjen šator u čijoj je prvoj prostoriji bio svijećnjak, sto i izloženi hljebovi. Ta prostorija se zvala Svetinja.“
Prelazimo na samo nekoliko stihova, opet, zašto su bile te uredbe za koje smo još jednom vidjeli da ih nema u Novom savezu i zašto su završile na krstu? I ko je postao naš prvosveštenik i naša poslednja savršena žrtva koja je završila ove svete dane koji su ukazivali na Hristovo djelo na krstu?
Jevrejima 9:9-15: „Taj šator je slika za vrijeme koje je već došlo, u koji su se prinosili darovi i žrtve, koji nisu mogli usavršiti onoga što je služio, što se odnosi na savjest, samo u jelima i pićima i raznim obrednim pranjima. Te odredbe Zakona odnosile su se na ono što je tjelesno i bile su nametnute do vremena određenog da se sve dovede u red. Ali kad je došao Hristos kao prvosveštenik koji je omogućio blagoslove koji su došli, ušao je u veći i savršeniji šator, koji nije načinjen rukama, to jest nije od ove materije, i jednom za svagda ušao u sveto mjesto, ali ne s krvlju jaraca i junaca, nego sa svojom krvlju, i tako nam pribavio trajno izbavljenje. Jer ako krv jaraca i junaca i pepeo od junice posvećuje onečišćene koji su time poškropljeni, pa im tijelo postaje čisto, koliko će više krv Hrista, koji je putem Duha vječnog samog sebe bez mane prinio Bogu, očistiti našu savjest od mrtvih djela kako bismo služili živom i istinskom Bogu? Zato je Hristos posrednik novog saveza.“ Pogledajmo i Jevrejima 10:8-9: „Najprije kaže: ‘Nisi htio i nisu ti bile po volji žrtve i prinosi i paljenice i žrtve za grijeh’ – žrtve koje se po Zakonu prinose. A zatim kaže: ‘Evo, došao sam da vršim tvoju volju, o Bože.’ On ukida prvo da bi uspostavio drugo.“ Ista misao izražena je u Jevrejima 7:18-19: „Dakle, pređašnji propis se ukida zbog svoje slabosti i beskorisnosti. Jer Zakon nije ništa učinio savršenim, nego je to učinila bolja nada uvedena umesto njega, kojom se približavamo Bogu.“
| BOŽJI ZAKON | MOJSIJEV ZAKON |
| Moralni Zakon | Obredni zakoni |
| Prije grijeha – definiše grijeh | Posle grijeha – definiše pravni lijek |
| Izgovorio ga Bog (Pnz. 4:12) | Izgovorio ga Mojsije (Lev. 1:1-3) |
| Napisao ga Bog (Izl. 31:18; Pnz. 10:3-4) | Napisao ga Mojsije (Pnz. 31:9) |
| Na kamenu (Izl. 31:18; Pnz. 10:3-4) | U knjigu (Pnz. 31:24) |
| Držan u kovčegu (Pnz. 10:1-5) | Držan izvan kovčega (Pnz. 31:26) |
| Kompletan (Pnz. 5:22) | Dodat i dorađen (Lev. 1:1-3; 4:1-3) |
| Vječan (Ps. 111:7-8) | Privremen (Jev. 7:12) |
| Svet, pravedan i dobar (Rim. 7:12) | Protivan, nije dobar (Kol. 2:14) |
| Ukazuje na grijeh (1. Jov. 3:4; Rim. 7:7) | Ukazuje na Spasitelja (Lev. 4:27-31; Jn. 1:29) |
| Ne smije se kršiti (Mat. 5:19) | Ne mora se držati (Djela 15:24) |
| Duhovan (Rim. 7:14) | Tjelesan (Jev. 7:16) |
| Savršen (Ps. 19:7) | Ne čini ništa savršenim (Jev. 7:19) |
| Zakon slobode (Jak. 2:19) | Ropski jaram (Gal. 5:1) |
| Uživanje (Ps. 119:77) | Jaram (Djela 15:10) |
| Hrist ga uzdiže (Isa. 42:21) | Hrist ga ukida (Efes. 2:15; Jev. 7:18) |
| Dok Nebo i zemlja prođu (Mat. 5:18) | Dok Sjeme dođe (Gal. 3:19) |
| Standard na Sudu (Jak. 2:12; Mat. 13:41) | Ne koristi se za Sud (Kol. 2:16-17) |
| CIJELI ZAKON koji hrišćani trebaju držati (Jak. 2:10-12) | SAV ZAKON koji hrišćani ne trebaju držati (Gal. 5:1-3) |
Biblijski tekstovi koji se koriste za podršku održavanju praznika
Oni koji insistiraju na tome da trebamo održavati svete praznike koriste mnoge biblijske reference da podrže svoje argumente koji su u suprotnosti s Pavlom i mnogim drugim odlomcima. Ali zašto se više od 95% stihova koje oni citiraju javlja prije krsta? Budući da su se te uredbe završavale na krstu, onda postaje prilično besmisleno citirati spise bilo koga ko je održavao praznike prije krsta jer ih je, naravno, tada držao! Oni su očigledno veoma zabrinuti da drugi prihvate njihovu jeres, ali citirati toliko mnogo nebitnih svetih spisa je veoma čudno jer će tragaoci za istinom shvatiti da su pred krstom i prozreti kroz ovo. Oni će izgubiti kredibilitet kod mudrih kada to rade, ali možda je to dobra stvar jer pomaže drugima da uvide istinu i da ne budu zavedeni ovim netačnim učenjem. Ako smatrate da određeni stih nije savršeno jasan, još uvijek možemo biti sigurni iz činjenice da Pavle i Biblija nikada nisu u suprotnosti. Nećemo gubiti vrijeme pokrivajući svete spise koji su bili prije njihovog doslovnog ispunjenja jer mislim da su oni vrlo jasni i lako uočljivi.
NAPOMENA: Veoma je značajno da su Jevreji još uvijek održavali ove praznike, dok hrišćani ne-Jevreji koji su čuli jevanđelje i prihvatili Hrista nisu. Pa zašto su ih Jevreji zadržali, a ne pagani? Pagani ih nikada ranije nisu održavali, ali sada je jevanđelje bilo za njih, pagani koji su prihvatili Hrista znali su da nema obaveze da se održavaju praznici pošto su se završili. Vratimo se na prethodno razmatrani stih za još više jasnoće o ovoj veoma važnoj tački.
Dakle, nakon krsta Jevreji su još uvijek održavali praznike „sadržane u obredima“ kako je opisano u Kološanima 2:16 koje je Pavle spomenuo u stihu 14 jer nisu čuli jevanđelje i nisu znali da je Hrist doveo ih do kraja. Mnogi hrišćani u Jerusalimu su to činili kako bi izbjegli progonstvo i mržnju judaista i ostali vjerni „otačkoj tradiciji“ (vidi Djela 21:20), ali to je bio kompromis i konformizam. Ali nejevrejski hrišćani ih nisu držali jer ih nikada prije nisu držali i shvatili su iz evanđeoske poruke da su u stvari završili. Dakle, Pavle je zaista imao težak posao u pokušaju da dopre do Jevreja da ni oni više ne treba da ih zadržavaju. Ova mesijanska prekretnica zaista je bila kamen spoticanja za Jevreje čija religija je postala sama sebi svrha. Prisustvovanje gozbama koje su Jevreji još uvijek održavali bilo je, naravno, savršeno vrijeme za to, pa bi im i Pavle prisustvovao u tu svrhu.
Pasha – Levitski zakonik 23:4-5.
1. Korinćanima 11:23-29 – U ovom odlomku Pavle govori o zajedništvu koje je prvi put uspostavljeno na Pashu jer je to bila savršena prilika prije Njegove smrti. 1. Korinćanima 11:26 kaže: „Jer kad god jedete ovaj hljeb i pijete ovu čašu, obznanjujete Gospodovu smrt, dok on ne dođe.“ Hristova smrt je zamijenila Pashu jer je On postao naša Pasha.
Beskvasni hljebovi – Levitski zakonik 23:6-8.
Djela apostolska 20:6 – Ovdje Pavle pominje boravak u Filipi dok nisu „prošli dani beskvasnih hljebova“ bez ikakvog pominjanja da se to zaista drži. Naravno Pasha se propisno mogla održati samo u Jerusalimu, nikako u Filipi.
„Zato da praznujemo, ali ne sa starim kvascem, niti s kvascem pokvarenosti i zloće, nego s beskvasnim hljebom iskrenosti i istine.“ (1. Korinćanima 5:8)
Kada pogledate kontekst ovog odlomka, možete vidjeti da Pavle ne govori doslovno o održavanju praznika, već simbolično kaže da se hrišćani trebaju neprestano čuvati od nečistote grijeha. Odnosno, „stari kvasac“ treba očistiti iz duše. Pavle koristi ovaj simbolički primjer da pokaže da na isti način malo kvasca kisjeli cijelu masu tijesta, tako da samo jedan grijeh ili grešnik može uvući kvarni uticaj kroz cijelu zajednicu.
Sjetite se pitanja neprijateljstva između Jevreja i ne-Jevreja i razmotrite sledeće. Koliko je Jevreja čulo Jevanđelje neposredno posle krsta i koji je zadatak bio dat Pavlu i učenicima? Jevreji su vjekovima držali ove svete praznike po navici i niko od njih ne bi znao da su praznici završili osim ako im neko ne kaže. Pa kako da tako velikom broju Jevreja prenesete poruku jevanđelja koja znači da više ne morate da održavate praznike? Ovo bi bio monumentalan zadatak koji bi mogao potrajati cijeli život. Morao bi postojati lakši način!
U idealnom slučaju, trebali biste pronaći sve Jevreje koji se boje Boga na istom mjestu u isto vrijeme. Dakle, da li je postojao neki događaj koji se desio tih dana kada biste zatekli sve Jevreje na istom mjestu u isto vrijeme? Jeste. I to su bili očigledno sami praznici! Tako bi svi koji nisu čuli dobre vijesti bili prisutni i mogli biste im sve reći u isto vrijeme dok propovijedate dobru vijest mnoštvu. Ovo bi sigurno znatno olakšalo posao, zar ne?
Dakle, da ste na mjestu Pavla, da li biste prisustvovali praznicima jer bi svi koji nisu čuli Jevanđelje bili na istom mjestu u isto vrijeme kako biste mogli svima reći u jednom jednostavnom govoru? Svako bi naravno shvatio da je ovo savršena prilika za to! Bilo koji drugi način bi bila obična glupost!
Naravno Pavle očito nije rekao, ove uredbe (Mojsijev zakon) su protiv vas, PA NASTAVITE DA IH TVORITE, one su protivne vama, PA NASTAVITE DA IH TVORITE, i one su pribijene na krst, TAKO DA MORATE NASTAVITI S NJIMA. Zato nemojte dozvoliti da vas iko osuđuje jer JOŠ UVIJEK DRŽITE ove žrtvene svete praznike s prinosima u jelu i piću, praznike mladog mjeseca i godišnje šabate za koje sam upravo rekao da su PROTIV VAS, i SUPROTNE VAMA, i PRIKOVANE NA KRST! Vjerovali ili ne postoje neki koji će vam reći da je to ono što je Pavle govorio!
Neki će vam takođe pokušati reći da je ukinuto samo žrtvovanje životinja, ali da se sveti praznici ipak moraju držati. Nigdje Sveto pismo to ne kaže niti ih razdvaja! U Kološanima 2:14-16, Pavle kaže da su to prinosi za jelo i piće, sveti praznici, praznici mladog mjeseca i godišnji šabati koji su bili dio obreda i da su sve to prikovano na krst kako je Pavle opisao u stihu 16.
Dakle, ako Pavle kaže da su ove uredbe suprotne nama i protiv nas i ropstvo i da su prikovane na krst, hoćemo li ih držati? Naravno da ne! Pa zašto je Pavle pokušavao da prisustvuje praznicima kada je to bilo moguće kao što je navedeno u nastavku? Iz istog razloga zašto bismo i mi da smo Pavle. Nije bilo bolje prilike za poučavanje istine i propovijedanje Jevanđelja. Ovo bi bilo savršeno vrijeme.
Pedesetnica – Levitski zakonik 23:15-21.
Djela apostolska 20:16: „Pavle je, naime, odlučio da mimoiđe Efes da se ne bi zadržao u Aziji, jer je žurio da, ako bude moguće, stigne u Jerusalim do dana Pedesetnice.“
Da li Pavle kaže da će on lično držati ovaj praznik ili da želi biti tamo tog dana? Pavle ni na koji način ne implicira da održava ovu praznik, ali ako je moguće želi biti u Jerusalimu tog dana. Zašto? Jasno, Pavle je želio iskoristiti priliku da propovijeda Jevanđelje velikom broju Jevreja, iz svih zemalja, za koje je znao da će doći na taj praznik.
1. Korinćanima 16:8: „A u Efesu ću ostati do Pedesetnice.“ Nevalidan argument jer Pavle ne kaže niti implicira da će održati ovaj praznik. Neka Pavle za sebe objasni zašto je želio da ostane do ovog trenutka u stihu koji slijedi. 1. Korinćanima 16:9: „jer mi se ovdje pružila dobra prilika za uspješnu službu, ali mnogo je protivnika.“ Pavle je odlučio da ostane u blizini kako bi obavio posao koji je dobio i popravio bilo kakvu štetu od onih koji su mu se suprotstavili. Očito je da Pavle između odlaska u Jerusalim i uspješne evanđeoske službe u Efesu preferira ovo drugo.
Djela apostolska 18:21: „Nego se odvojio od njih rekavši: ‘Svakako moram stići na predstojeći praznik u Jerusalimu, ali vratiću vam se opet, ako bude Božja volja.’ Tako je otplovio iz Efesa.“
Ovo je jedan od stihova koji se najviše guraju kao što biste očekivali.
U Komentaru Adama Klarka o Bibliji, LL.D., FSA, (1715-1832), stoji da klauzula, moram svakako održati ovaj praznik koji dolazi u Jerusalimu, nedostaje u šest rukopisa: koptskom, etiopskom, jermenskom i u Vulgati.
Postoji nekoliko tekstova u Bibliji koje su dodali previše revni ljudi u ranim vjekovima koji su imali svoje ideje o tome šta bi određeni stihovi trebali reći, a koji nisu bili originalne nadahnute Božje riječi, a ovo je vjerovatno jedan od njih.
Čak i da je ovaj tekst legitiman, stvar je jasna. Jevreji su svetkovali praznike posle krsta jer nisu prihvatili Isusa kao Mesiju. Ali ovo je bila odlična prilika za Pavla da propovijeda Jevanđelje ljudima iz raznih mjesta u isto vrijeme. Pavle je imao razloge da se bude u Jerusalimu u vrijeme praznika, ne samo zbog jevanđelja već i zbog susreta sa tamošnjim hrišćanskim vođama i braćom.
Trube – Levitski zakonik 23:23-25.
Matej 24:30-31; 1. Solunjanima 4:16-17; Otkrivenje 11:15 – Ovi stihovi se odnose na zvuk trube koja trubi s drugim Hristovim dolaskom i NETAČNO su i možda nepošteno povezani sa trubljenjem u trube neposredno prije Dana pomirenja. Ovdje nema ničega osim pogrešnih pretpostavki koje bi implicirale da je Pavle održavao praznike za koje je rekao da su prikovani na krst.
Nema sumnje da su četvrti i ostalih devet uputa vječni, ali blagdani su imali svrhu. Biblija nam kaže da su oni bili naš učitelj da nas dovedu Hristu, ali da od tada više nisu bili potrebni (Galatima 3:24-25). Šta su ti festivali još imali? Imali su žrtve da bi izvršili pomirenje za naš grijeh. Kada je Isus rekao „završeno je“, da li je završio posao ili nije? Sigurno je nešto bilo prikovano na krst. Pa šta je prikovano na krst? Bilo je to ono šta god da se praktikovalo da se izvrši pomirenje za grijeh prije nego što je Hrist umro na krstu. Ove svetkovine su imale žrtve paljenice itd. Ako neko insistira na tome da se ovi praznici održavaju, onda to moraju da urade kako treba u skladu sa načinom na koji Biblija nalaže da se održavaju. Ne možete samo odlučiti koji dio njih želite upražnjavati – vrši se sve ili se ne radi to uopšte. Evo samo jednog primjera za Pashu. Ako neko insistira na održavanju ovih praznika, onda je ovo ono što morate učiniti za Pashu samo za početak!
Ezekiel 45:21-25: „Prvog mjeseca, četrnaestog dana u mjesecu, slavićete Pashu. Neka se za praznik sedam dana jedu beskvasni hljebovi. Tog dana neka knez donese junca za žrtvu za grijeh za sebe i za sav narod. Sedam dana praznika neka prinosi sedam junaca i sedam ovnova bez mane kao žrtvu paljenicu Gospodu. To neka čini svaki dan tih sedam dana. Neka svaki dan donosi i jarca kao žrtvu za grijeh. Kao prinos od žita neka donese efu za svakog junca i efu za svakog ovna, a ulja neka donese po in na svaku efu. Sedmog mjeseca, petnaestog dana u mjesecu, na praznik, neka donese isti takav prinos, i tako neka čini sedam dana. Neka donese isti prinos za žrtvu za grijeh, za žrtvu paljenicu, za prinos od žita i od ulja.“
Evo problema. Ako počnete da prinosite žrtve paljenice kako biste izvršili pomirenje za grijeh, onda recite Isusu: „Hej Isuse! Kada si rekao da je završeno, nije bilo završeno uopšte… Nisi uopšte završio posao na krstu, tako da još uvijek moram da pratim ove praznike i žrtve paljenice itd., da pokrijem svoje grijehe…“
Nadamo se da niko neće poreći Isusovo djelo na krstu! Zbog toga su bili prikovani na krst, pošto je Isus ispunio ovaj žrtveni sistem. Fenomen je kako se šire i slijede jeresi koje je jednom neki jeretik pokrenuo. Ima puno primjera u poslednja dva vijeka. Problem je što neprijatelj regrutuje sve više ljudi u sistem koji je neko započeo čak i kao očigledno poremećena osoba, manipulant ili teološka neznalica.
Galatima 3:10: „Jer koji su god od djela zakona pod prokletstvom su, jer je napisano: ‘Proklet da je svako ko ne ostane u svemu što je napisano u svitku [Mojsijevog] Zakona da ga vrši.’“
Oni koji slave praznike tvrde da je samo žrtveni zakon prikovan na krst i da su praznici ostali, ali gornji Pavlov stih ne govori tako. Ako ćete održavati ove praznike koji su zapisani u Knjizi Zakona onda morate držati sve, uključujući žrtve, ili ste prokleti!
Prije nego što zaključimo ovaj rad, evo još četiri dodatna pogrešna argumenta koje ćemo ukratko obraditi. Prvo se navodi da Kološanima 2:16 kaže „niko“ i gledajući druge spise koji koriste ovu frazu, tvrdi se da su to bili ljudi izvan crkve, pa je stoga Pavle rekao da ne dopuštate ljudima da vas osuđuju jer se još uvijek pridržavate tih stvari! Luda je teologija reći da ovaj stih ovdje kaže ovo pa stoga onaj mora značiti istu stvar! Činjenica da Pavle i kontekst ovog odlomka govore da je sve ovo bilo protiv nas i da je prikovano na krstu ne ulazi u jednačinu. „Neka niko“ u ovom slučaju znači upravo to. U crkvi ili izvan crkve ionako nema razlike u onome što Pavle govori. Pavle kaže da su ove uredbe ukinute i da se to odnosi na sve.
I drugo, tvrdilo se da pošto 17. stih u KJV kaže, „koje JE sjena stvari koje dolaze“ da se ovo mora odnositi nakon krsta i tako su praznici još uvijek važeći. Prvo, učeni ljudi znaju da prevođenje grčkog nije egzaktna nauka i da ne možete argumentovati jednu riječ kao što je „jesu“, a posebno kada je u suprotnosti s drugim crno-bijelim stihovima kao što su stihovi 14 i 16. Drugo, grčka riječ za „su“ (esti) znači „treće lice jednine“ i stoga ionako nije nužna riječ „su“, pa se u nekim prevodima koristi riječ „bili“ umjesto „su“. Treće, ovaj argument bi bio u suprotnosti s Pavlom koji kaže da su praznici protiv nas i prikovani na krst. Četvrto, Pavle govori u prošlom vremenu kao o praznicima koji su se održavali u prošlosti ukazujući na budućnost kada je Hristos umro na krstu. I na kraju, većina prevoda jasnije kaže nešto poput „onoga što je trebalo doći“, a budući da je većina praznika doživjela svoje doslovno ispunjenje, onda bi „ono što je trebalo doći“ koje je davalo sjenu sada ionako nestalo, što ovaj argument čini irelevantnim.
Treći je Zaharija 14 gdje se govori o održavanju praznika sjenica. Ovo poglavlje je uslovno proročanstvo koje je opis događaja u Jerusalimu u smislu kako bi se ovaj događaj zbio da su Izraelci koji su se vratili iz zatočeništva održali savez. Ali nisu tako da se nije primijenilo. Ne samo to, već stih 21 kaže da uključuje žrtve, tako da je ovo moralo biti prije krsta!
I četvrto je da neki kažu da se Matej 5 takođe odnosi na ceremonijalni zakon, ali se može odnositi samo na deset uputa što je dokazano kontekstom ostatka poglavlja, koji se odnosi samo na moralni zakon. Nema čak ni nagovještaja da se praznici pominju u cijelom poglavlju.
Oni koji poučavaju svetkovanje praznika takođe obično koriste prikrivene tehnike kao što je stvaranje ružne slike o određenim paganizovanim običajima u crkvama, kako bi naveli vjernike da u njihovoj crkvi izbjegnu sve to. Poenta je da treba izbjeći i jedne i druge. Sotona želi ovdje dodati zabunu kako bi se što više ljudi zadržalo u zabludi o četvrtom uputu koji je zaista važan. Grijeh je ne pridržavati se moralnog zakona, ali ovaj sistem praznika je bio namijenjen da tipološki vrši pomirenje za grijeh i ukazao je na Hrista. Velika je razlika! Moramo ovo razumjeti. I upravo smo vidjeli da postoje neki stihovi koji se mogu dovitljivo koristiti i pogrešno razumjeti da bi se dao uvjerljiv argument, ali postoje jasni odgovori na ove stihove ako ih neko želi, što takođe sprječava sve kontradikcije s drugim stihovima koje biste inače imali.
Ne smijemo poricati Isusovo djelo na krstu i zauzvrat povećati zbrku koja će spriječiti više ljudi da pronađu blagoslove istine o suboti i uđu u Božje kraljevstvo.
Kološanima 2:16 – Zaključak
Kološanima 2:14-17: „I izbrisao pisani dokument koji je svojim odredbama bio protiv nas, koji nam se protivio, uklonivši ga s puta i pribivši ga na krst. Svukao je vrhovne vlasti i sile, javno ih pokazavši, trijumfujući nad njima na njemu [krstu]. Zato neka vas niko ne osuđuje zbog jela i pića, bilo kao dio praznika ili mladina ili šabata, jer je to sjenka onoga što predstoji, tijela Hristova.“
Dakle, da parafraziramo ovaj odlomak. Pavle kaže: „Ove uredbe koje su imale prinose za jelo i piće, praznike mladog mjeseca, praznične dane i šabate sada su protiv nas i suprotne nama i stoga su ropstvo i prikovane su na krst. Zato nemojte dozvoliti da vas bilo ko osuđuje što više ne držite ove prinose u jelu i piću, mladine, praznike i šabate koji su sada protiv vas jer su pribijeni na krst i stoga su prošli i više ih nema.“
Izuzetno je što ovaj stih zahtijeva tako dugotrajna objašnjenja za ono što bi trebalo biti očigledno svakom marljivom hrišćaninu koji traži istinu, ali takođe razumijemo da neprijatelj nema problema u pronalaženju ljudi koje može prevariti i ohrabriti druge da ih slijede kako bi vladala konfuzija. Pa hajde da samo još jednom iznesemo jednostavne činjenice.
Uredbe koje je napisao Mojsije rukom, bile su ropstvo i protiv nas, a pošto su bile žrtveni dio Mojsijevog zakona, više nisu potrebne nakon krsta i tako su bile prikovane na krst. Pavle nas obavještava da su ove uredbe sadržavale prinose od jela i pića, praznike, mladine (obilježavanje mladog mjeseca) i razne ceremonijalne šabate, koje su bile sjenka onoga što je trebalo doći. Ovo je savršena paralela sa svim drugim povezanim biblijskim odlomcima, a kontekst je savršen. Dakle, da li Pavle kaže da ne dozvolite da vas niko osuđuje zbog toga što držite ili što se ne pridržavate ovih uredbi koje su bile PROTIV NAS i prikovane na krst? Ljudi su toliko sluđeni da svaka nebuloza može naići na prijem kod određenih profila ljudi, ali zapamtite da to ima posledice.
