Grijesi, jevanđelje i Zakon (15)

Nastanak grijeha jeste iracionalan, i grijeh se ne može objasniti iz razloga što je kontradiktoran svrhovitosti postojanja. Definicija grijeha u Bibliji je prestup Zakona (1. Jovanova 3:4). Pod izrazom „zakon“ podrazumijevaju se načela i poredak koji je Tvorac uspostavio u cilju funkcionisanja i održivosti života.

Iako se pojava grijeha ne može racionalno objasniti, proces kako on nastaje nije nepoznat. Grijeh se rađa samoinicijativno, odnosno putem samopokretanja alternativne mogućnosti. U slučaju Lucifera taj proces se počeo odvijati onda kad se on počeo baviti egocentričnim mislima. Mogućnost za grijeh se otvorila onda kad je on počeo da se bavi i zaokuplja svojom sopstvenom slavom, sjajem, mudrošću i veličinom (Ezekijel 28:12,15) „Tvoje srce se uzoholilo zbog ljepote tvoje. Uništio si mudrost svoju zbog svog sjaja.“ (Ezekijel 28:17) Luciferovo srce se uzoholilo. Grijeh u bilo kojem obliku odražava sebičnost. Oholost je stanje (duhovno, moralno, emotivno) u kojem osoba prekomjerno uzdiže samu sebe, uživa u vlastitoj superiornosti i nadmoći nad drugima. Oholost prethodi gotovo svim drugim grijesima, uzrokuje i uvodi sve ostale grijehe. Oholost je takođe usko povezana sa samodovoljnošću i samouzvisivanjem (Jakov 4:6; Izreke 29:23; 5. Mojsijeva 8:14,17,18). Ohola osoba prezire druge, ne prihvata pruženu ruku, samodopadna je, samozadovoljna, želi se samoisticati, ima predstavu samopravednosti, potcjenjivački odnos prema drugima, nepravedno kritički stav. Oholost proizvodi prezir i potcjenjivanje drugih i čini oholu osobu podlu prema bližnjima. Svaki oblik oholosti djeluje kao zlo na druge osobe.

Na ovo se nadovezuje taština – neopravdana osjetljivost na svoju veličinu, položaj, zasluge i sl. što je opet usko vezano sa sujetom. Tu se neminovno javlja i gordost kao izopačeni oblik samopoštovanja.

Sebičnost se nikad ne može zadovoljiti koliko god da prigrabi za sebe. Sebičnost je praćena zavišću – negativnim (neprijateljskim) stavom i osjećanjem prema drugima koji imaju nešto što zavidna osoba smatra da treba posjedovati. Samo ohola osoba može biti u stanju zavisti.

Izopačeno samopouzdanje proističe iz samodovoljnosti kao stanje u kojem osoba svoje sposobnosti ocjenjuje dobrim i više nego dovoljnim za uspješno djelovanje i ostvarenje svojih ciljeva.

Samouzvišenje proizvodi nerealnu predstavu o vlastitom statusu, mogućnostima i položaju. Sebičnost i usmjerenost na sopstveno veličanje i slavu potiskuju i zauzimaju mjesta načelima ljubavi prema Tvorcu i prema bližnjima. Podređivanje svega vlastitom uzdizanju nameće se kao potreba. Umjesto ljubavi počinje da vlada sebična ambicija koja projektuje vlastiti ego na nivo samog Boga.

Grešnik nije više zadovoljan svojim statusom stvorenja, već želi status boga. „A govorio si u svom srcu: ‘Do nebesa ću se podići. Iznad Božjih zvijezda podići ću svoj presto i sješću na zbornu goru na krajnjem sjeveru. Podići ću se iznad oblaka. Izjednačiću se sa Najvišim.’“ (Isaija 14:12-14)

Sve navedeno je Lucifer razvio u sebi, i takođe se ovo isto manifestovalo u ljudskom rodu posle Pada u grijeh.

Grijeh proizvodi i jedan čudan fenomen privida. Naime, sve od Pada do današnjeg dana, čini se kao da grijeh ima nadmoć i da pobjeđuje. Lukavstvo nosilaca grijeha stvara privid dominacije ovog koncepta, što se reflektuje u svim poljima ljudske misli: filozofiji, teologiji, nauci, sociologiji… Grijeh likuje nad pravednošću i dobrotom koja se ne može služiti njegovim metodama.

Grešnik je takođe osvetnički nastrojen prema Bogu. To je sindrom Lucifera koji se ponavlja i u palom ljudskom srcu. Grešnici za posledice svojih grijeha po pravilu okrivljuju Boga i nosioce istine, Božji narod. Ukoravanje grijeha uvijek izaziva duh mržnje i pobune. Kada Bog šalje grešnicima poruku upozorenja ili ukora, Sotona ih navodi da se pravdaju i da traže saosjećanje drugih. Umjesto da svoje greške isprave, oni pokazuju ogorčenost prema onome koji ih ukorava, kao da je on jedini uzrok njihovih poteškoća.

U grijehu nestaju istinska plemenitost, požrtvovanje, ljubav i sve druge božanske osobine. Sve to se podređuje drugoj sili destrukcije i smrti. Zlo ima tendenciju širenja, prenošenja zaraze. U tom svom pohodu ne bira sredstva. Obmana ima hipnotičko dejstvo na primaoca. Da bi bila uspješna, ona se nikad ne iznosi otvoreno nego uvijek iza maske, sa insinuacijama koje izazivaju sumnju u realno stanje stvari. Zabluda se zasniva na lažnom predstavljanju i perspektivi, što podstiče maštu na stvaranje imaginarnih predstava i očekivanja. Informacije tada prestaju da se kritički analiziraju putem razuma i mozak ulazi u tzv. alfa režim nerazmišljanja i hipnotisanosti. Upravo to početno stanje grozničave uzbuđenosti u iščekivanju nove spoznaje i navodno uzvišenijeg iskustva, veće sreće i užitka, navodi žrtvu na prelamanje slobodne volje na pogrešnu odluku.

Kao što vidimo, grijeh i grešnost je u svakom smislu realni i konkretni problem. Taj problem se prenosi i na našu religioznost. Vjerovatno vrhunac ljudskog duhovnog i intelektualnog apsurda u grijehu predstavlja pseudoreligioznost. Nemoguće je gajiti nepoštenje u bilo kojem obliku i pristati uz punu istinu. Tendencija ka devijantnoj religiji, čak i kad se to manifestuje u naizgled manjim oblicima zastranjivanja, ukazuje na nepoštenje njenih nosilaca.

 

Odgovornost za lične grijehe

Zbog Božjeg miješanja odmah po Padu u grijeh i stavljanja neprijateljstva između čovjeka i Sotone, možemo kazati da se jevanđelje propovijeda u svim vjekovima, bilo u tipu ili antitipu. Novosavezni pisci prepoznaju ovo činjenicu.

„Pa i Hristos je jednom zauvijek umro za grijehe, pravednik za nepravednike, da bi vas doveo k Bogu, on koji je ubijen u tijelu, ali je oživljen Duhom, kojim je išao i propovijedao duhovima u tamnici, koji su bili neposlušni, kad je Bog strpljivo čekao u Nojevim danima, dok se gradila barka, u kojoj se svega nekoliko ljudi, to jest osam duša, spaslo od vode.“ (1. Petrova 3:18-20)

Ovaj tekst se zloupotrebljava ne bi li se poduprla paganska nauka o zagrobnom životu, ali to naravno nema veze sa onim što Petar izjavljuje. Tekst, dakle, kaže da je Hrist svojim Duhom propovijedao pretpotopnim stanovnicima. Pošto nisu htjeli da poslušaju, pošto su prezreli Duh Gospodnji i postali samo „tijelo“, Petar ih naziva „duhovima koji se čuvaju“ (u originalu). Za šta se to oni čuvaju? Za konačnu platu za nepokajane grijehe o izvršnom Božjem sudu. Oni su figurativno u „tamnici“, jer ne mogu umaći kazni za tamu koju su proizveli i za koju su odgovorni.

Mi nismo grešnici prepušteni neminovnosti griješenja. Imamo izbor da griješimo ili ne griješimo uz Božju pomoć.

U 8. glavi jevanđelja po Jovanu zabilježen je slučaj kada su zakonici i sveštenici, krivci za mnoge tajne grijehe, doveli ženu uhvaćenu u činu preljube pred Isusa sa ciljem da ga iskušaju kako bi dobili povod da ga optuže. Dok su izlagali slučaj, oni su se pozvali na odredbe Mojsijevog zakona koji propisuje kamenovanje za takve grijehe. U slučaju da se Isus složi da je treba kamenovati, mogli su ga optužiti pred vlastima da uzima sud u svoje ruke, dok bi ga u suprotnom optužili za nepoštovanje Zakona. Ali Isus nije odmah odgovorio i sagnuo se da piše prstom po zemlji. Da li je Isus samo dobijao na vremenu ili je radio nešto drugo? „Ko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju“ (Jovan 8:7), napokon je rekao. Tužioci su zatim jedan za drugim počeli odlaziti. Da li samo zbog ovog apela na savjest? Ovi legalisti koji su drugima nametali spoljašnju pravdu i sami su se našli osuđenima zbog grijeha.

Kad je žena ostala sama sa Isusom, On je rekao: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.“ (Jovan 8:11)

Isus nije ublažavao grijeh niti umanjivao osjećaj zločina, ali Njegova misija na zemlji nije bila da osudi već da povede grešnika u vječni život. Život žene je visio o koncu u ovoj situaciji, i ona je to znala. Isusove riječi koje nikad nisu bile površna kritika, doprle su do dubina ljudske bijede i degradacije i izazvale u njoj pokajničku žalost, uz zahvalnost Oslobodiocu. To je za nju bio početak novog života, rođenje odozgo. Isusova pravednost se pokazala u ovom činu kao istinska Božja pravednost, nasuprot ljudskoj samopravednosti i licemjerju. Isus je pozvao ovu ženu da se okrene reformi života, da ne griješi više. On nikad nikome nije kazao da je „beznadežni grešnik“, „grešnik 100%“ ili da ne može činiti ništa osim grijeh, jer to nije tačno. Ako bi to bilo tačno, svaki čovjek bi bio izvan domašaja Božje blagodati, kao Sotona i demoni. Ali ljudskom srcu godi lažna utjeha i onda tu svoju obmanu projektuje na Spasitelja. Za takve „hrišćane“ sve je obavljeno na krstu Golgote, Hrist je sahranio sve grijehe u grob, itd.

Međutim, to nije istina i to nije biblijska nauka.

 

Hristova posrednička žrtva

Plan spasenja ne bi bio validan da sadrži bilo kakav oblik nepravednosti. Jevanđelje bi bilo neetičko i nezakonito da nevini pojedinac – Hrist – podnosi kaznu za krivce. Tačno je da je Hrist došao kao opšti Čovjek, drugi Adam, i da je sa takvim statusom imao legalno pravo da stane za sve ljude na zemlje, bez izuzetka. Potencijalno svi ljudi su korisnici jevanđelja, ali jevanđelje postaje djelotvorno samo za one koju pristaju da prime dar – da se poistovjete sa Hristovom smrću da bi mogli živjeti. Mi moramo da umremo, ne doslovno već u Hristu, da bismo imali pravo na život. To je teologija koju je apostol Pavle jasno obrazložio. On je to znao zato što je perfektno poznavao Zakon. Pavle kaže da ne umire jedan za sve nego svi umiru u Jednom (Rimljanima 6:1-11).

Dakle, neophodna je naša saradnja u Božjem planu spasenja. Hrist nas ne može spasiti protiv naše volje. Otuda ono što se u Bibliji naziva savez, sporazum između Boga i čovjeka. Za svaki savez potrebne su najmanje dvije stranke.

Hrist je kao opšti čovjek obezbijedio za nas slobodu od svega od čega se sami nikako nismo mogli osloboditi. Vidjeli smo da je to oslobođenje od prokletstva Zakona (ne od Zakona, već od prokletstva Zakona ili od smrtne kazne zbog prekršaja Zakona – vidi Galatima 3:13), oslobođenje od ropstva grijehu (Rimljanima 6:7,10-17; 8:3), oslobođenje od ropstva Sotoni (Jevrejima 2:14,15).

To je način na koji se Hrist bavi našim grijesima ili grijehom svijeta. Isus Hrist ne može platiti kaznu za grijehe ljudskog roda, jer je plata za grijeh smrt. Hristu ne pripada plata za grijeh, niti bi to Božji Zakon dozvolio. Nevini ne može biti kažnjen umjesto krivca. Isus je sve vrijeme svoje misije znao da se ona ne završava smrću. Takođe je znao da prva smrt nije realni problem (vidi: Matej 9:24; Jovan 11:11-14). On je poznavao Plan spasenja jer ga je napravio zajedno sa svojim Ocem i imao je nalog i garancije od Oca, koju je potvrdu nalazio u Božjoj pisanoj Riječi. Sve to jasno piše u jevanđelju po Jovanu i na drugim mjestima. Isus je govorio o vlasti koju je dobio kao Sin čovječji, predstavnik ljudskog roda, o budućem uskrsenju i o sudu. Takođe je više puta govorio o svom uskrsenju. Borba u agoniji na krstu je stvar za sebe, ali i odatle je izašao kao pobjednik vjerom, nije umro u beznađu. To, međutim, ničim ne umanjuje strahotu nošenja bremena grijeha svijeta i događaja na Golgoti. Ali mi ne smijemo uveličavati stvari na krstu i pripisivati im značenje koje nemaju da bi udovoljili potrebi grešnika za lažnom subjektivnom sigurnošću u spasenje. Božja Riječ nas ničim ne navodi da se duhovno drogiramo, pa makar to bilo i u kontekstu samog spasenja.

Ako bismo kazali da je Hrist platio kaznu za grijeh, onda bi to bila druga smrt. Tada bi po automatizmu svi bili spaseni, a sam Hrist mrtav za vječnost. Bog ne bi imao nikakvog prava da ga podigne u život, i takođe bi izgubio bilo kakvo pravo da kazni smrću bilo kojeg grešnika. To je apsurd i besmislica. Zbog lažirane teologije velika većina hrišćana uopšte ne razumije jevanđelje ni kako ih Bog spasava niti od čega ih spasava. Lažno jevanđelje se stalno poziva na krst, ne shvatajući zašto krst i šta se zaista dešava sa grijesima.

Kratko ćemo sumirati. Isus je utjelovljen da bi nam mogao postati Spasitelj. On je stavljen pod Zakon da održi i ispuni Zakon, da ne sagriješi, što ga dalje kvalifikuje kao Nosioca grijeha, nevinu Žrtvu, bez mane. „Koji je sam ponio grijehe naše u tijelu svom na drvo, da bismo prekinuli s grijesima i živjeli za pravednost. Njegovim se ranama iscijeliste.“ (1. Petrova 2:24) Baš kao što je to cijeli tipski žrtveni sistem prikazivao, nevina Žrtva Božjeg Janjeta je bila neophodna da se slomi sila koja je držala čovječanstvo u ropstvu. „A pošto su ta djeca sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze udijela u tome, da kroz smrt uništi onoga koji ima vladavinu smrti, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cio život bili podložni ropstvu.“ (Jevrejima 2:14,15) Ova žrtva je kvalifikovala Hrista da po uskrsenju može preuzeti stvarnu posredničku službu pomirenja za nas u nebeskoj Svetinji (vidi: Jevrejima 9:22-28).

Dakle, kao što vidimo grijesi koje je ponio Hrist na krstu nisu nigdje isparili. On sam nije krivac za njih, kao što nije bilo ni nevino jagnje u tipskoj službi, i otuda plata za grijeh ne pripada Hristu. Takvo učenje je neviđena hula na Božju pravednost. Kome uopšte treba takvo „jevanđelje“?

U tipskoj službi, pokajani grijesi su unošeni u svetilište putem krvi. To je bio tek početak procesa tretmana grijeha. Oni su ostajali u svetinji sve do Dana pomirenja koji odgovara istražnom Božjem sudu. Tako i naši grijesi ostaju u nebeskim zapisima i mogu se pobrisati tek nakon izvršenog pomirenja na sudu. Ali iako to za nas predstavlja konačno oslobođenje, ti grijesi opet nisu nestali. Prema tipologiji zemaljske svetinje, u Danu pomirenja, oni se moraju prenijeti na Sotonu kao začetnika i podstrekača grijeha, koji će o konačnom izvršnom Božjem sudu primiti kaznu za svoje i za prenesene grijehe, za koje je takođe odgovoran (vidi Otkrivenje 20:5-15).

Samo na taj način grijeh i zlo mogu biti trajno eliminisani, bez urušavanja Božjeg karaktera ljubavi, pravde, istine i milosti na bilo koji način, i bez nelegalnih „povlastica“ za grešnika na bilo koji način.

Bez kompletne biblijske podloge, sa jevanđeljem se može manipulisati na razne načine. Zato se sklanjajte od „jevanđelista“ koji sakate Božju Riječ za svoje verzije „jevanđelja“.

Nema potrebe da naglašavamo vječnost Božjeg Zakona koji je definicija Njegove pravednosti. Iz izloženog to je potpuno jasno. Kad god se u Bibliji pominje pravednost ili pravda u sudskom smislu te riječi, kad god se pominju djela, prestup ili grijeh, uvijek je prisutna konotacija Zakona. Mi to ne možemo i ne smijemo ignorisati, čak ni na račun Božje ljubavi i blagodati. Zakon Božji mora biti upisan u našim srcima, jer ostaje kao standard hrišćanskog življenja nakon što primimo spasonosnu blagodat. Ukoliko to nije slučaj, mi se nikad nećemo pokoravati istini. Štaviše, istinu ćemo pretvoriti u laž, bez obzira koji je procenat laži pomiješan sa istinom.

 

Kako nam Hrist oprašta grijehe?

Moramo se vratiti unazad i razmotriti još jedan aspekt praštanja grijeha u Hristu. Naime, Biblija konstatuje da Bog ne čeka da se mi popravimo ili postanemo dovoljni dobri da bi nas stavio pod svoju blagodat. Inicijativa je Božja, ne naša. „A Bog nam je pokazao svoju ljubav tako što je Hristos, dok smo još bili grešnici, umro za nas.“ (Rimljanima 5:8)

Šta to konkretno znači za nas?

„A sada se pokazuje pravednost pred Bogom nezavisno od Zakona, o čemu svjedoče Zakon i Proroci. I to pravda Božja kroz vjeru Isusa Hrista za sve i na sve koji vjeruju, jer nema razlike. Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave, a opravdavaju se darom, blagodaću njegovom, kroz iskupljenje koje je u Hristu Isusu, kojega odredi Bog da bude žrtva pomirenja kroz vjeru u njegovu krv, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih grijeha, u dugom trpljenju Božjem, da se pokaže pravda njegova u sadašnje vrijeme, da je On pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove.“ (Rimljanima 3:21-26)

Ovo je sažetak jevanđelja. Ono što nas sada zanima je Pavlova konstatacija da nam Bog oprašta pređašnje grijehe, ne sve grijehe koje smo počinili u prošlosti ili koje ćemo ikad počiniti. Naravno nema govora da postoje grijesi veći od Hristove sile opraštanja. Pokajnikov udio je vjera i prihvatanje svjetlosti u daljem procesu posvećenja. To podrazumijeva potčinjavanje Bogu i čišćenje od grijeha koje je u praksi stvar svakodnevice, baš kao što je u zemaljskoj svetinji prinošena svakodnevna žrtva za grijehe. Bog nam ne može unaprijed opraštati buduće grijehe, što svjedoči u prilog činjenice o odgovornosti grešnika, kako prije obraćenja tako i poslije. Mi smo odgovorni za (zlo)upotrebu opšte Božje blagodati, kao što smo odgovorni i za (zlo)upotrebu spasonosne blagodati. Božja pravda i milost su uvijek zajedno integrisane, što čini jevanđelje kompletnim, a proces spasenja s našeg aspekta uskim putem. Bog jednako tretira pobunu i kriteriji Njegove pravde su isti pod oba saveza. Hristova pravda se pripisuje vjernima u poslušnosti. Jevanđelje ne snižava zahtjeve Božjeg Zakona nego ih uzdiže. „Onaj ko kaže: Ja ga poznajem, a ne drži njegova uputstva, lažljivac je i istina nije u njemu. Ali ko god drži njegovu riječ, u njemu je Božja ljubav zaista stigla do savršenstva. Po tome znamo da smo u njemu. Onaj ko kaže da stoji u njemu, dužan je da i sam živi kao što je on živio.“ (1. Jovanova 2:4-6)

Prava vjera nisu osjećanja. Vjera se oslanja na Božju Riječ, ne na naše sentimente i mudrolije. Naša snaga nalazi se u saradnji sa Bogom, saradnji sa Onim koji je bio poslušan do kraja.

„Neka u vama bude tendencija koja je u Hristu Isusu, koji, iako je bio u Božjem obličju, nije se grabio da bude jednak sa Bogom, već se odrekao samog sebe i uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima.“ (Filipljanima 2:5-7)