Adventisti sedmog dana će kao iz topa odgovoriti potvrdno na ovo pitanje, jer „Duh proroštva“ – što je referenca na Elen G. Vajt – kaže da hoće. Kroz adventističku literaturu to se obično provlači u izjavama tipa „prorečeno je i to će se sigurno dogoditi“ ali uvijek preskoče da kažu ko je prorekao pa se nameće utisak da je to eksplicitno biblijsko učenje.
„Kao krunski čin u velikoj drami obmane, sam Sotona će personifikovati Hrista. Crkva je dugo tvrdila da na Spasiteljev dolazak gleda kao na ispunjenje svojih nada. Sada će veliki varalica učiniti da izgleda kao da je Hrist došao. U različitim djelovima zemlje, Sotona će se manifestovati među ljudima kao veličanstveno biće blistavog sjaja, slično opisu Sina Božjeg koji je dao Jovan u Otkrivenju [1:13-16]. Slava koja ga okružuje nenadmašna je od svega što su smrtne oči do sada vidjele. Poklič trijumfa odjekuje zrakom: ‘Hrist je došao! Hrist je došao!’ Ljudi se klanjaju pred njim, dok on podiže ruke i izgovara blagoslov nad njima, kao što je Hrist blagosiljao svoje učenike kada je bio na zemlji. Njegov glas je tih i prigušen, ali pun melodije. Nježnim, saosjećajnim tonovima on iznosi neke od istih milostivih, nebeskih istina koje je Spasitelj izgovorio; on liječi bolesti ljudi, a zatim, u svom preuzetom liku Hrista, tvrdi da je promijenio subotu u nedjelju i zapovijeda svima da svetkuju dan koji je blagoslovio. Izjavljuje da oni koji ustraju u svetkovanju sedmog dana hule na njegovo ime odbijajući slušati njegove anđele poslate njima sa svjetlošću i istinom. Ovo je jaka, gotovo neodoljiva zabluda. Poput Samarićana koje je prevario čarobnjak Simon, mnoštvo, od najmanjeg do najvećeg, sluša ta vračanja govoreći: ‘Ovo je velika sila Božja.’“[1]
U izdanju „Velike borbe“ iz 1884. godine nalazimo sličan ali donekle drugačiji opis na stranama 389-390, kao i u izdanju „Duh proroštva“, knjiga 4., objavljenom ranije iste godine u poglavlju 34. „Vrijeme nevolje“, str. 442.1. I to je najranije praćenje ove izjave.
U prvom izdanju „Velike borbe“ iz 1858. godine, u poglavlju 36. „Vrijeme Jakovljeve muke“ (ili drugdje), nema ni pomena o tome. Od strane Elen Vajt nema informacija kada je eventualno dobila viziju ili otkrivenje sa tim detaljima.
Šta je suština ovog navoda? Sotona – glumeći Hrista – protivrječi onome što Biblija uči o svetosti i posvećenosti sedmog dana, subote, i stavlja blagoslov na drugu grupu – one koji svetkuju nedjelju i tako nose žig zvijeri – koji primaju konačno prokletstvo Svetog pisma!
Moramo primijetiti da je ovo zgodan način da se ojača subotarska pozicija denominacije, i eventualno uplaše svi oni koji bi odbili subotu ili da se priključe „poslednjoj crkvi“. Iako je očigledna činjenica da je subota autentični dan odmora od Stvaranja, nema potrebe da dramimo u pokušaju da pridobijemo ljude za svoju „crkvu“ ili sektu. Naše je da predstavimo i iznesemo istinu, najbolje i najkorektnije što možemo, a ljudi imaju slobodu da se odluče.
Nadahnuta izjava ili ne – pitanje je sad
Pitanje koje se postavlja je sledeće: da li je ova izjava zaista proizvod vizija koje je navodno Elen Vajt imala od Boga ili je proizvod „uređivanja“ knjige „Velika borba“.
Tema kosmičkog sukoba između dobra i zla, koja je uticala i na naš svijet, nije originalna kod Elen Vajt. Mnogi drugi autori su pisali o njoj. Jedan od najpoznatijih među njima bio je puritanski autor, filozof i političar Džon Milton (1608–1674), i po svoj prilici, Elen Vajt je pročitala njegov epski esej Izgubljeni raj i bila je njime inspirisana. Međutim, prema onom što je sama rekla, početni podsticaj za njeno fokusiranje na ovu temu došao je u dvosatnoj viziji u nedjelju popodne 14. marta 1858. godine u mjestu zvanom Lavetov Gaj, Ohajo, prilikom jedne sahrane, u kojoj joj je rečeno da zapiše šta je vidjela o vjekovnom ratu između Hrista i Sotone. Ali, kako je otkriveno, Vajtovi su preuzeli cijelu ideju od adventiste prvog dana Horasa L. Hejstingsa koji je u proljeće 1858. godine objavio knjigu pod naslovom „Velika borba između Boga i čovjeka: njeno porijeklo, progres i završetak“, do koje je došao Džejms Vajt i već u jesen iste godine objavio njihovu „poboljšanu verziju“.[2] To otvara realnu mogućnost da je gđa Vajt zapravo imala napad epilepsije u Lavetovom Gaju (kao i u mnogim drugim prilikama), a „viziju“ izmislila. Kako god bilo, pisanje o ovoj temi zauzelo je veći dio njenog vremena između 1858. i njene smrti 1915. godine.
Kako su godine prolazile, Elen Vajt je proširila svoj opis „velike borbe“. To je 1858. godine dovelo do objavljivanja onoga što će biti prva knjiga iz četvorotomnog seta (završenog 1864. godine) pod nazivom Velika borba između Hrista i njegovih anđela i Sotone i njegovih anđela. Druga faza u potpunijem razvoju njenog tretmana ovog sukoba između Hrista i Sotone bio je četvorotomni set Duh proroštva. Ovaj set je kasnije proširen na pet tomova, pod nazivom Serija Konflikt vjekova, koji se sastoji od Patrijarha i proroka (1890), Proroka i kraljeva (1916), Čežnje vjekova (1898), Djela apostolskih (1911) i Velike borbe (1888; revidirana 1911. godine).
Elen Vajt je tvrdila da je knjiga „Velika borba“ napisana pod vođstvom: a) Boga, b) Božjih anđela, ili c) Svetog Duha.
„Bog mi je dao svjetlo sadržano u Velikoj borbi i Patrijarsima i prorocima, i to svjetlo je bilo potrebno da probudi ljude i pripremi ih za veliki Božji dan, koji je pred nama. Ove knjige sadrže Božji direktan apel ljudima.“[3]
„Dok sam pisala rukopis Velike borbe, često sam bila svjesna prisustva Božjih anđela. I mnogo puta su mi se scene o kojima sam pisala iznova prikazivale u noćnim vizijama, tako da su bile svježe i žive u mom umu.“[4]
„Prosvjetljenjem Svetog Duha, piscu ovih stranica [Velike borbe] otvorene su scene dugotrajnog sukoba između dobra i zla.“[5]
„Kako mi je Duh Božji otvorio um velikim istinama Njegove Riječi i scenama prošlosti i budućnosti, pozvana sam da drugima objavim ono što je tako otkriveno – da pratim istoriju borbe u prošlim vjekovima…“[6]
Koliko su Bog i anđeli zaista bili uključeni u sastavljanju Velike borbe? Prema informacijama koje daje Adventistička crkva, „Velika borba“ se do 1884. godine razvila od pojedinačnih članaka do knjige od 400 stranica koja je postala preteča izdanja iz 1888. godine, koje je kasnije značajno revidirano i postalo standardno izdanje iz 1911. godine. Tim literarnih pomoćnika Elen Vajt odigrao je glavnu ulogu u odabiru i uređivanju većeg dijela onoga što je uključeno.
Donald Mek Adams i drugi istoričari ukazali su na istorijske greške u „Velikoj borbi“. Utvrđeno je da je, na primjer, opis Albigenza bio daleko od tačnog.[7] U reviziji iz 1911. godine neke kontroverzne izjave o rimokatoličkoj crkvi zamijenjene su drugima, a oštra terminologija o Rimokatoličkoj crkvi je ublažena.
Knjiga je sada imala uvod s informacijama o svom porijeklu i sadržavala je dodatni materijal u fusnotama. Iako autorka nije bila uključena u sam rad na reviziji, dala je izričito odobrenje na rezultat. Uz njen pristanak, dva člana njenog osoblja napisala su dodatno poglavlje o Reformaciji u Španiji, koje je uključeno u špansko izdanje Velike borbe, ali ne i u engleska izdanja i druge prevode. Godine 1956. dodan je dodatak s uglavnom istorijskim bilješkama.
Evo i nekih zanimljivih detalja iz pisma Eleninog sina, Vilijama K. Vajta, Leroju Frumu, datiranom 8. januara 1928.:
„Vjerujem da je sestra Elen G. Vajt imala nebesko vođstvo u odabiru osoba koje su trebale djelovati kao prepisivači i onih koji bi trebali pomoći u pripremi članaka za naše periodične publikacije i poglavlja za naše knjige.“
„Sestra Vajt nikada nije prihvatila Gausenovu teoriju o verbalnom nadahnuću, ni primijenjenu na njen vlastiti rad niti primijenjenu na Bibliju.“
„Shodno tome, nakon što bi važna poglavlja bila pripremljena za štampariju, a ponekad i nakon što bi bila poslana štampariji, sestri Vajt bi se davao novi prikaz teme, a ona bi pisala dodatni materijal i insistirala da se on uključi. Ovo iskustvo se uglavnom odnosilo na Veliku borbu, tom IV.“[8]
Prema White Estateu, prof. V.V. Preskot je „bio od povjerenja i blizak prijatelj Elen Vajt“. Dao je znatan materijal za knjigu Elen Vajt „Velika borba“.[9]
A.G. Daniels, tadašnji predsjednik Generalne konferencije, izjavio je na Biblijskoj konferenciji 1919.: „Sad znate nešto i o toj maloj knjižici [Događaji iz Pavlovog života, objavljena 1883.]. Znate i za nevolje u koje smo upali zbog nje. Nikako nismo mogli tvrditi da je ono što je izneseno u toj knjizi nadahnuto pošto je odbačeno, zbog načina na koji je nastalo. Pravi autori knjige nisu ni spomenuti, a nešto od svega toga se uvuklo i u Veliku borbu…“
Još neke izjave sa iste konferencije biće od pomoći.
„B.L. Haus: Po mome shvatanju, starješina Dž.N. Anderson pripremio je ove istorijske citate za staro izdanje [kompilovanu „Veliku borbu“ iz 1888], a brat Robinson i brat Krajsler, profesor Preskot i drugi opskrbili su citate za novo izdanje. Da li je ona pisala te istorijske citate?“
„A.G. Daniels: NE…“
„V.V. Preskot: Upravo se dotičete iskustva kroz koje sam ja lično prošao, jer svi znate da sam donekle doprinio u pogledu revizije ‘Velike borbe’. Ja sam pripremio znatan materijal u pravcu tog pitanja… Po meni, postoji razlika između djela koje je ona sama pripremila i onog što su pripremili drugi za prodaju u javnosti… Kad sam razgovarao sa V.K. Vajtom o ovome, on mi je otvoreno kazao da kad su pripremali ‘Veliku borbu’, ako ne bi našli ništa u njenim spisima o izvjesnom poglavlju, pravili su istorijske veze, uzimali druge knjige kao ‘Danilo i Otkrivenje’ i koristili djelove iz njih…“
„A.G. Daniels: U Australiji sam vidio kako se pravi ‘Čežnja vjekova’, i vidio prerađivanje poglavlja, od kojih su neka iznova pisana.“ („Nadahnute riječi“ se prerađuju i iznova pišu??)
Sve u svemu, ostaje nam da vjerujemo ili ne vjerujemo u iskrenost Elen Vajt da je primila natprirodne informacije u „vizijama“, od „anđela pratioca“ ili na neki drugi način. Ako ih je primila, onda je bila verbalno nadahnuta, što je, kao što smo vidjeli, njen sin Vili negirao. Međutim, istorijske i druge greške u „Velikoj borbi“ jednostavno otkrivaju da nije baš najbolje prepisala i savladala gradivo…
Postoji li najava u Bibliji da će Sotona oponašati Hrista?
Bez obzira šta mislili o nadahnuću i iskrenosti gđe Vajt, najvažnije pitanje je da li ideja o Sotoninom oponašanju Hrista ima uporište u Bibliji? Postoji li neka referenca u Svetom pismu koja makar nagovještava takvu mogućnost?
Najrelevantnija ličnost na koju bismo se mogli pozvati za ovakvu stvar je svakako Isus Hrist. Matej 24:1-51, Marko 13:1-37 i Luka 21:5-36 bilježe Isusov govor o budućnosti. Njegov dug i zamršen odgovor fokusira se na buduće događaje za učenike i njega samog.
Učenici pitaju, prvo, kada će hram biti uništen i drugo, kako će znati da se Hrist vraća da dovrši kraj ovog doba. Prvi odgovor je upozorenje učenicima da paze na sebe, da ne budu prevareni. Govori im da se pobrinu da ih niko ne zavede, misleći na vrijeme kada će on biti odsutan od njih.
Doći će mnogi prevaranti govoreći da su oni Hrist, Mesija. Isus ne misli da će se oni nužno pretvarati da su on, konkretno. Učenici bi ga razlikovali od druge osobe. Umjesto toga, Isus kaže da će doći mnogi koji tvrde da on, u stvari, nije bio Mesija – Isusa će Rim do tada pogubiti (Matej 16:21) – i da su oni zaista Hrist. Isus dodaje da će mnogi od ovih lažova biti uspješni: mnogi će ljudi biti uhvaćeni.
Istorija bilježi primjere ljudi koji su tvrdili da su Obećani nakon što je Isusova zemaljska služba završila. Jedan takav lažni Mesija, Simon Bar Kohba, nije uspio u pokušaju pobune protiv Rima 135. godine nove ere. Isus ne želi da njegovi sledbenici budu uhvaćeni u takvoj glupoj obmani.
U skladu s tim istim nizom upozorenja, Isus opisuje uspon lažnih proroka koji će uspjeti odvratiti ljude od istine o Isusu. Lažni proroci su oni koji tvrde da govore u ime Boga, ili čak posebno za Hrista, ali koji iskrivljuju istinu. Ovi lažljivci mogu pomoći da se lažnim mesijama koje je Isus opisao ranije u ovom odlomku dâ kredibilitet. Biće ubjedljivi. Vjerovanje u njih neće donijeti visoku cijenu povezanu s Isusovim imenom. Oni koji samo žele da izbjegnu teškoće, a nisu posvećeni istini, željeće da vjeruju ovim lažovima (2. Timoteju 4:3).
Kasnije, u Mateju 24:23 Isus opet ponavlja prethodna upozorenja o lažnim mesijama (Matej 24:5) i lažnim prorocima (Matej 24:11, 24).
U suštini, postoje dvije glavne tačke koje se navode. Isus uvjerava učenike da je on jedan i jedini Mesija, Hrist. Svako drugi ko iznosi tu tvrdnju je apsolutno, očigledno lažan. Drugo, kada se Isus vrati, u nečijem umu neće biti apsolutno nikakve sumnje šta se dogodilo. Neće saznati za to čujući glasinu da je Hrist ovdje ili tamo. Svaki takav trač ili vijest može se odmah odbaciti. Drugi Hristov dolazak će biti jedinstven i nepogrešiv.
Tokom tog vremena, sila ovih prevara će biti poboljšana kroz njihovu sposobnost da izvode velike znakove i čuda. Oni će se nadati da će prevariti čak i one od Boga izabrane koji vjeruju da je Isus Hrist. Isus dodaje „ako je moguće“, jer pravi izabrani od Boga ne bi trebali biti prevareni pošto su utvrđeni u istini u vjerni istini. Međutim, oni mogu biti pokolebani na neko vrijeme.
Ovaj stih pokreće nekoliko pitanja. Zašto bi neko ovo uradio? Zašto bi se neko pretvarao da predstavlja Boga kao Hrista ili kao proroka ako nije tako? Motivi su mogli biti u rasponu od jednostavnog hvatanja novca i moći do toga da ih neprijatelji pravog Hrista koriste i njima manipulišu kako bi odvukli vjernike od njega. Krajnja pobuda nalazi se u ljudskoj paloj prirodi koja održava sotonski karakter pobune u mješavini istine i zablude. Drugim riječima, laž je providna ako nije pomiješana sa istinom onoliko koliko je potrebno da djeluje uvjerljivo.
Naučnici raspravljaju o tome jesu li te prevare izvođenje istinskih natprirodnih djela ili samo zavaravanje drugih. Prevaranti su uspjeli proizvesti uvjerljive „trikove“ kako bi zavarali ljude da misle da posjeduju pravu moć. Oni su, međutim, ograničeni – spretnost ruku ne može simulirati povratak čovjeka iz smrti ili trenutno iscjeljenje bolesti. Međutim, Sotona i demonske sile posjeduju sposobnost izvođenja natprirodnih djela (Otkrivenje 16:14), čak i pod maskom svojih ljudskih domaćina. Moguće je da lažni spasitelji i proroci učine stvari koje obični ljudi ne mogu. Iza toga se nalazi opstrukcija sotonskih sila, u sprezi sa ljudima pobunjenim protiv Boga. Ipak, na kraju krajeva, ovo su još uvijek djela obmane, a ne demonstracije istinske moći živog Boga.
Isusove riječi svakako će pomoći da se učenici ne nasjedaju na bezbožne laži i manipulacije. Oni koji slušaju Hristova predviđanja i upozorenja neće biti privučeni demonstracijama moći lažnih spasitelja ili drugih varalica. Umjesto toga, oni će se sjetiti Isusovih riječi. On ih oprema da poraze laži sutrašnjice istinom u sadašnjosti.
Niko neće propustiti Isusov povratak. Događaj neće biti ekskluzivan, skriven ili poznat samo nekolicini kada dođe sledeći put (Otkrivenje 19:11-15). Prilikom svog drugog dolaska, neće se pojaviti samo maloj grupi vjernika. Neće biti sakriven na „tajnoj lokaciji“ ili u „unutrašnjim prostorijama“ nekog manastirskog skloništa. On neće otići u pustinju s vijestima koje im stižu kao glasine (Matej 24:25-26).
Isus dodaje dramatičniji naglasak na ovu tačku. Njegov dolazak će biti javan i očigledan kao udar groma. On to povezuje sa svojom ulogom „Sina čovječjeg“, naslovom koji je takođe preuzet iz proročanstva (Danilo 7:13; Matej 26:64). Dok je Isusov prvi dolazak bio u poniznosti (Luka 2:7) i za žrtvu (Filipljanima 2:8), njegov drugi dolazak će biti kosmički događaj u sili i slavi.
Isus, dakle, najavljuje lažne mesije ali nijednom ne sugeriše na bilo koji način da bi sam Sotona ili čak neki pali anđeo mogao da se pojavi sa tom tvrdnjom.
Postoji li možda neko proročanstvo koje najavljuje ili nagovještava mogućnost da bi Sotona mogao imitirati Hrista među ljudima na zemlji? Možete pretražiti vašu Bibliju od korice do korice, ali takvu referencu nećete naći.
Možda Otkrivenje 16:13-14? „I vidio sam kako tri nečista duha, kao žabe, izlaze iz usta aždaje i iz usta zvijeri i iz usta lažnog proroka. To su demonski duhovi koji čine znake i odlaze kraljevima cijelog svijeta, da ih sakupe za bitku na veliki dan Boga Svemoćnog.“ Ovdje nalazimo da će pali anđeli intenzivirati svoje aktivnosti da okrenu vođe svijeta (koji bi zatim svojim autoritetom okrenuli mase) protiv Hrista koji se vraća na zemlju. Ali nema ni pomena mogućnosti da bi neki demon ili Sotona mogli imitirati Hrista.
Ako pogledate referencu koju obično ostavljaju adventistički autori kada koriste navedeno „proroštvo“ Elen Vajt, to je 2. Korinćanima 11:14 gdje stoji: … jer se i sam Sotona pretvara da je anđeo svjetlosti.“ Pavlova poenta je da kao što se Sotona pretvara da donosi prosvjetljenje (ili „svjetlost“) ljudskom rodu, tako čine i njegovi emisari – lažni apostoli. Ali ovaj stih ni na koji način nije podrška ideji da bi se Sotona pretvarao da je Hrist. Naravno ovo nije jedini put da adventistički teolozi i apologeti iskrivljuju biblijske reference za podršku svojoj nauci. Klasičan primjer je podrška prilaganju desetine u novcu na osnovu 1. Korinćanima 9:3-14, izostavljajući stihove iz konteksta u nastavku. (Naravno Pavle uopšte ne govori o desetku u ovoj dionici.)
Još jedan stih koji koriste adventisti u prilog izjavi svoje proročice je Otkrivenje 3:10: „Pošto držiš riječ trpeljivosti moje, i ja ću tebe sačuvati iz časa kušnje koji će doći na cio svijet, da bi se iskušali oni koji žive na zemlji.“ Ovaj stih nalazi se u sklopu poruke skupštini u Filadelfiji, gradu u tadašnjoj Maloj Aziji. Ali opet ovo je proizvoljno pripisivanje značenja koje ovaj stih očito nema. U najboljem slučaju, ako ga primijenimo na hrišćansku eru u budućnosti, to znači da će hrišćani koji odgovaraju karakteristika „Filadelfije“ biti posebno sačuvani kroz vrijeme nevolje zbog svoje vjernosti. Ali kako se to može odnositi na adventiste sedmog dana kada oni tvrde da su „poslednja crkva“ u ovom nizu – Laodikeja? Prvo se moraju dogovoriti sami sa sobom koja su zapravo „crkva“.
Održivost ideje da bi Sotonino imitiranje Hrista bila „krunska obmana“
Kao što vidimo, tvrdnja o Sotoni koji će oponašati Hrista je na staklenim nogama, tj. u cipelama Elen Vajt. Da li je to održiva ideja?
Da li bi zaista to bila najveća prevara ikada koja je došla na svijet?
Mali su izgledi da je tako iz najmanje nekoliko razloga:
1) Sotona bi morao da objasni zašto nije došao na način kao što je Isus najavio da doći. Gdje je mnoštvo anđela u pratnji? Čak i oni koji su izmišljali gluposti da je „Hrist nevidljivo došao“ nakon fijaska sa određivanjem vremena njegovog dolaska – Jehovini svjedoci – teško bi se uhvatili u takvu obmanu, ali možemo ih svakako uvrstiti u potencijalno najprijemčivije žrtve. Još jedna šarolika grupacija koja bi se mogla „primiti“ na takvu manifestaciju su New Ageri, ali Sotona bi morao, samo za njihove uši, tvrditi da je on zapravo „Gospod Maitreja“. Vjernici u „tajno uznesenje“ očekuju da će se „tajno uznesenje crkve“ dogoditi prije Drugog dolaska, tako da su oni izuzeti. Ukratko, hrišćani bi trebali biti neobično naivni da se upecaju u takvu zamku.
2) Svako ko je makar jedanput pročitao Matej 24. glava morao bi posumnjati u autentičnost takvog lažnog Hrista.
3) Kakvu bi reakciju to izazvalo kod nehrišćana? Da li bi Sotona morao njima da se predstavlja u skladu sa njihovim vjerovanjima? Ako da, zar to ne bi izazvalo sumnje kod hrišćana?
4) Dokle bi Sotona na taj način mogao da „zavitlava“ one koje bi obmanuo svojom pojavom? Zar se ljudi ne bi pitali šta „Hrist“ čeka sa ispunjenjem najvećeg obećanja koje je dao? Zašto ne uskrsne mrtve i zašto ne preobrazi žive vjernike?
5) Da li je moguće imitirati Hrista prema opisu iz Otkrivenja 1:13-16? Najprije trebamo imati na umu da je dati opis sasvim simboličan i da bi vrlo teško, ako ne i nemoguće bilo oponašati uživo takvu pojavu koja bi uz to bila vizuelno zastrašujuća. Ovo takođe sugeriše da je gđa Vajt bukvalno shvatila taj opis kao Hristov stvarni izgled.
6) Najvažnije, zar to ne bi bilo flagrantno kršenje ograničenja djelovanja koje je Bog postavio za Sotonu i pale anđele? Da li bi Bog dopustio da iko, ili neki među samim „izabranima“ bude prevaren na takav način u odsudnom trenutku? Da li bi to bilo u kategoriji iskušenja koje možemo da podnesemo (1. Korinćanima 10:13)?
7) Da li bi takav potez bio zaista vrhunac majstorstva prevare sa Sotonine strane? On sam bi tom prilikom prekršio svoju primarnu taktiku djelovanja iza kulisa i putem predstavništva (bilo pojedinaca, ljudske ustanove ili nekog bogohulnog sadržaja). Kad bi ljudi brzo shvatili „propuste“ i kontradikcije takvog „hrista“, zar to ne bi postalo upravo kontraproduktivno za njegov cilj i podstaklo široke mase da ozbiljno preispitaju svoju vjeru i prihvate biblijsko hrišćanstvo?
Implikacije vjerovanja da će Sotona personifikovati Hrista
Imamo slobodu da vjerujemo ili ne vjerujemo u određene stvari. Ali neka vjerovanja mogu vas odvesti u ćorsokak. Kad jednom izađete s vjerovanjem da će Sotona imitirati Hristov dolazak, kako ćete potkrijepiti to Biblijom? Odgovor je nikako. Bićete primorani da se služite sofistikom i akrobacijama u tumačenju stihova koji čak ne daju ni nagovještaj takvoj ideji.
Da li se možemo pouzdati u to samo na osnovu izjave koja se našla u knjizi Elen Vajt? Prema njenom vlastitom sinu, ne možemo, jer nije imala niti vjerovala u verbalno (direktno) nadahnuće (iako postoje citati u njenim ranijim spisima gdje ona konstatuje za neke biblijske ličnosti da su verbalno primili otkrivenja od Boga, a koji su u kasnijim revidiranim izdanjima diskretno „sklonjeni“). Prema relevantnim informacija koje danas imamo, opet ne možemo, jer gđa Vajt je karijeru vizionarke i proročice otvorila kao harizmatski fanatik i dovijala se na sve načine da sačuva svoj tron plagirajući sadržaje i ideje drugih vjerskih pisaca.
Osim toga, kad god bi zatrebalo da istjera stvari po svome, „proročica“ je bila neobična brza da „vidi“ zle anđele kako kontrolišu njene protivnike. Ni pioniri „crkve“ nisu bili pošteđeni. Evo jednog primjera: „Nisam imala mira u duhu u kući brata Urije [Smita]. Napustila sam kuću govoreći sebi: to je bezbožna kuća. Vidjela sam ne manje od četiri zla anđela kako kontrolišu članove ove porodice.“[10]
Vidjeli smo takođe da je „Velika borba“ sastavljana knjiga (u nekim izdanjima naći ćete mnoštvo referenci u fusnotama) i da su u tom poslu bili uključeni ne samo Elenini literarni pomoćnici, već i crkvene vođe, teolozi i istoričari, umjesto anđela, kako je ona tvrdila.
Ako je ovo jednostavno jedna od izmišljotina Vajtove da bi održala svoj status „proročice“ (a ne bi joj svakako bio prvi put da izmišlja i laže) ili crkvena „patka“, a vi držite da je autentično proroštvo koje će se sigurno ispuniti, šta će se dogoditi ako doživite da uđete u vrijeme nevolje a ovo se ne ispuni? Da li ćete tada kazati sebi: ovo zasigurno nije pravo vrijeme nevolje jer Sotona se nije još pojavio i personifikovao Hrista? Dakle, jedno ovakvo vjerovanje je opasno jer vas može odvesti u pogrešnu „čekaonicu“.
Napokon, ne treba isključiti mogućnost da se Sotona i/ili pali anđeli pojave i predstave kao neka vrsta „spasilaca čovječanstva iz svemira“, što bi mogla biti veoma uspješna obmana za sve, bez obzira na ideološki profil, ali to nikako nije isto što i personifikovanje Hrista i njegovog drugog dolaska. Jednostavno, oni koji vjeruju Bogu i Hristu „kao što je rečeno u Pismu“ (Jovan 7:38; ref. Jovan 14:1) neće biti obmanuti.
_______________________
[1] Ellen G. White, The Great Controversy, p. 624.2, 1911. edition.
[2] THE GREAT CONTROVERSY BETWEEN GOD AND MAN: Its origin, progress, and termination by Horace L. Hastings (Boston: 1858).
[3] Ellen White, Manuscript 23, 1890.
[4] Ellen White, Letter 56, 1911.
[5] Ellen White, The Great Controversy, Pacific Press Publishing Association, 1950, x.
[6] Ibid., xi.
[7] Dok je Vajtova pisala kako su francuski Albigenzi vjekovima bili „sveci“ i „čuvari istine“, u stvarnoj istoriji bili su jeretička sekta formirana u Rimokatoličkoj crkvi tokom dvanaestog vijeka koja je podsjećala na gnostike i pavlićane. Dualizam je bio u srži njihovih učenja – dva boga, jedan zao i jedan dobar, materija je suština zla, itd. Zli bog bio je Jehova Starog zavjeta. Budući da je materija zla, oni su odbacili utjelovljenje Isusa Hrista; Hrist, učili su, nema pravo tijelo; samo se takvim činilo. Albigenzi su takođe praktikovali ekstremni asketizam.
[8] W. C. White letter to L. E. Froom, January 8, 1928.
[9] “William Warren Prescott,” https://ellenwhite.org/people/276.
[10] Letter to Brethren Smith and Amadon; Letter 3, April 23, 1869, p. 4.
