Hrist kao Začetnik ili Predstavnik

Postoji mnogo mjesta u Bibliji gdje razlika između modela „izvora života“ (koji otkriva Hrista kao rođenog) i modela trojstva (koji otkriva Hrista kao nerođenog, koji posjeduje svoj sopstveni izvor i dijeli ga sa Ocem) postaje veoma jasna. Obratite pažnju na sledeće stihove:

„‘Vi ste moji svjedoci,’ govori Gospod, ‘i moj sluga kog sam izabrao, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja onaj isti. Prije mene nijedan bog nije bio načinjen, niti će biti posle mene.’“ (Isaija 43:10)

„Ovako kaže Gospod, Izraelov Kralj i Otkupitelj, Gospod nad vojskama: ‘Ja sam prvi i ja sam poslednji, osim mene nema Boga.“ (Isaija 44:6)

„Ovako kaže Gospod, Otkupitelj tvoj, onaj koji te je oblikovao od majčine utrobe: ‘Ja, Gospod, činim sve, sam nebesa razastirem, zemlju rasprostirem. Da li mi neko pomaže u tome?’“ (Isaija 44:24)

„Ja sam Gospod i nema drugog. Osim mene nema Boga. Ja ću te ojačati, iako me ne poznaješ, da bi se od istoka do zapada znalo da nema drugog osim mene. Ja sam Gospod i nema drugog.“ (Isaija 45:5,6)

Ovi stihovi predstavljaju izazov za oba stanovišta. Svaki stih predstavlja i spominje jedno jedino biće. Izrazi: „osim mene nema Spasitelja,“ „osim mene nema Boga,” „rasprostro sam zemlju sam,” i „osim mene nema drugog“ su nedvosmisleni, sve je isključeno osim tog jednog bića o kojem se govori.

„…Ako ozbiljno shvatimo jasno svjedočanstvo novozavjetnih pisaca da je Isus Bog, to znači zaključiti da na koga god da se odnosi izraz Gospod, YHWH ili Jehova, u tekstu iz Isaije 43:10,11, Njegov identitet mora uključivati i Isusa iz Novog Zavjeta koji je tvrdio da je, na neki način, bio Jehova iz Starog Zavjeta.“ (The Trinity, p. 48)

Ovo je bitna poenta. Ako Isus nije uključen u stihove Isaije 43:10,11; 44:6 i 45:5,6, kako onda Hrist može tvrditi da je jednak Bogu i biti obožavan kao Bog? Sa druge strane, ako je Hrist uključen, kako onda da se odnosimo prema tome što je naglašeno samo jedno biće? Zar ne bi bilo mnogo jednostavnije da stih kaže „Nema Boga osim Oca, Sina i Svetog Duha u jednom nerazdvojnom jedinstvu“?

 

Učiniti da „Ja“ znači „Mi“

U modelu trojstva, jedan način da se riješi ovaj problem jeste da „ja“ znači „mi“. Jedan član Božanstva govori u ime svih i nema razlike među članovima. „Ovdje imao tri osobe u jednoj materiji ili miksturu tri osobe u tajanstvenom jedinstvu koje ne možemo u potpunosti razumjeti.“ (Max Hatton, Understanding the Trinity, p. 133) „Ova dva koncepta su veoma slična i rezultat je isti: Mješavina nerazdvojivog, tajanstvenog jedinstva koja dozvoljava da jedan govori u ime svih bez fokusa na to ko priča.“ (Erwin Gane)

Prvo: Da bi prihvatili ovo, moramo podnijeti lingvističku žrtvu: „ja“ više ne znači „ja,“ već „mi“.

Drugo: Mora doći do gubitka značaja o kom članu Božanstva se govori. Da li je bitno ko u stvari govori? Da li postoji potencijal kroz proces miješanja da se izgubi individualnost svakog člana u nekim tekstovima? Za neke ovo nije bitna stvar, jer su oni svi svakako jedno, ali za one od nas koji smo zainteresovani za lični odnos sa Isusom i Ocem, ovo je jako bitno.

Ako tekst u Isaiji govori samo o Ocu, kako tvrde mnogi koji ne vjeruju u trojstvo, tada izgleda nemogućim da se uskladi sa tekstovima iz Novog saveza koji tvrde da je Isus Bog. A jasno je da Isus ima puna prava da bude obožavan kao Bog. Da li postoji način da se ovi stihovi čitaju bez lingvističke žrtve ili bez poricanja punine Hristovog božanstva?

 

Jednakost zasnovana na moći stvara konfuziju

Ključ nalazi u našem razumijevanju jednakosti članova u Božanstvu, kao i toka izvora života od Božanstva. U 10. poglavlju vidjeli smo dva načina mjerenja Božanstva. Sistem mjerenja zasnovan na moći određuje Božanstvo kroz urođenu moć i neograničeno postojanje koje se mjeri vremenom i vječnošću.

Ova prirodna linija razmišljanja stvara skrivenu pretpostavku na koji način bismo trebali razumjeti Elen Vajt kada kaže da Hrist ima originalan život (kroz sebe) nepozajmljen (od bilo kog izvora van sebe) i neizveden (iz bilo kog izvora osim sebe). Ova interpretacija stihova je propisana zahtjevom da se kvalitet zasniva na urođenim karakteristikama po pitanju života, moći i postojanja.

Ovakav tip jednakosti zahtijeva da postoji Božanski izvor života koji posjeduje Otac i Božanski izvor života koji posjeduje Sin i u jednakosti ovih posjeda vidimo osnov za jedinstvo iz kojeg izvire ljubav i jedinstvo. Dva izvora života (ili tri kada uključimo i Svetog Duha) stvaraju prirodni potencijal za autonomnu i individualnu akciju.

Pogledajmo sledeću konstataciju apostola Pavla:

„On [Hrist] je slika nevidljivog Boga, prvorođeni prije svakog stvorenja. Jer je kroz njega sve bilo stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo da su to prestoli ili uprave ili poglavarstva ili vlasti. Sve je stvoreno kroz njega i za njega. On je prije svega, i sve je u njemu objedinjeno.“ (Kološanima 1:15-17; uporedi sa Jerejima 1:1-4, 9,10)

Otac je stvorio svjetove kroz Svog Sina. Sin je položio temelje zemlji i nebesima. Kako ovo da razumijemo?

 

Otac je izvor a Hrist je pokretač

Svaku prividnu kontradiktornost stvorila je jednakost po sili, po kojoj je potrebno da smatramo osobu Božanstva božanskom.

Obratite pažnju na ideje o izvoru života u ovim redovima:

„Međutim, kada se okrenemo od svih manjih otkrivenja, onda gledamo Boga u Isusu. Posmatrajući Isusa vidimo da je slava našeg Boga u davanju. ‘Ja ne činim ništa sam od sebe’, rekao je Hrist, ‘kao što me poslao živi Otac, i ja živim Oca radi.’ ‘Ja ne tražim slave svoje, već slavu Onog koji me je poslao.’ Jovan 8:28; 6:57; 8:50; 7:18. U ovim riječima izloženo je veliko načelo koje je zakon života za svemir. Hrist je sve primio od Boga, ali je uzeo da bi dao. (Tako u nebeskim dvorovima, u Njegovoj službi za sva stvorena bića: kroz ljubljenog Sina, Očev život izliva se na sve; a preko Sina život se vraća u hvali i radosnoj službi, kao plima ljubavi, velikom Izvoru svega). I tako kroz Hrista krug krug dobročinstva se zatvara, predstavljajući karakter velikog Darodavca – zakon života.“ (Ellen G. White, Desire of Ages 21)

„Bog je poslao svog Sina da podeli sopstveni [Očev život] život sa ljudskim rodom. ‘Ja živim po Ocu,’ moj i njegov život su jedno.“ (Ellen G. White, Home Missionary, January 1, 1897, ‘A call to the work’)

Očev život teče kroz Sina. Sin dijeli Očev život. Ova činjenica čini nemogućom jednakost zasnovanoj na sili. Takav koncept jednakosti nastao je u Sotoninom, a ne Božjem umu.

Ako dozvolimo da Otac bude izvor, a Hrist da primi svu puninu života, tada Hrist može raditi kao Očev predstavnik, umjesto da se od njega traži da bude nezavisni pokretač djela. Ali šta je sa tekstovima u Isaiji?

„‘Vi ste moji svjedoci,’ govori Gospod, ‘i moj sluga kog sam izabrao, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja onaj isti. Prije mene nijedan bog nije bio načinjen, niti će biti posle mene. Ja, ja sam Gospod, i osim mene nema spasitelja.’“ (Isaija 43:10,11)

Hrist objavljuje u Jovanu 5:19,20 da ništa ne čini sam od sebe, već čini ono šta vidi da Otac čini. I Otac mu pokazuje sve što čini i Sin prati. U ovoj svjetlosti vidimo Hrista kao Očevog predstavnika koji govori o Ocu da je izvor svih stvari. Da li je Hrist izuzet iz ove jednačine? Ne, jer ovaj tekst ukazuje na izvor, a ne na pokretača. Tekst u Isaiji ima smisla u kontekstu ove veoma važne izjave Elen Vajt:

„Gospod Isus Hrist, jedinorodni Sin od Oca, je zaista Bog u beskonačnosti, ali ne i u ličnosti.“ (The Upward Look 367, 1905)

Elen Vajt ovdje govori da Hrist nije izvor, jer je to Otac. Citat Elen Vajt je refleksija onoga što Pavle govori o izvoru i pokretaču:

„Za nas postoji jedan Bog Otac od koga je sve, i mi u Njemu, i jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve, i mi kroz Njega.“ (1. Korinćanima 8:6)

Otac je predstavljen kao izvor – „Od koga je sve“, a Hrist kao pokretač – „kroz koga je sve.“

Sveto Pismo dalje kaže:

„A sve je od Boga, koji nas je pomirio sa sobom kroz Isusa Hrista i dao nam službu pomirenja, da objavljujemo da je Bog bio u Hristu i pomirio svijet sa sobom, ne računajući im njihove prestupe, i stavio u nas riječi pomirenja.“ (2. Korinćanima 5:18,19)

Ovaj stih ukazuje da je Otac Spasitelj, koji je pomirio svijet sa sobom kroz Hrista. Otac je izvor, Hrist je Pokretač i Izvršitelj.

Apostol Pavle u 1. Timoteju 2:3-5 potvrđuje ovaj koncept:

„To je dobro i ugodno u očima našeg Spasitelja, Boga, koji želi da se svi ljudi spasu i dođu u spoznaju istine. Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Hristos Isus.“

Zapazite, Bog je Spasitelj, a ČOVJEK Isus Hrist izvršitelj spasenja i JEDINI POSREDNIK između Boga i ljudi. Da postoji još neki posrednik, treće lice, Pavle ovo nikad ne bi mogao izjaviti.

I u Hristovom Otkrivenju, koje je dato Jovanu, izvor je Otac. Svemu je Otac izvor. Svemu što Hrist čini je Otac izvor. Hrist je sve primio od Oca. Jedini razlog zašto crkva ovo odbacuje je taj što ne želi da odbaci svoj paganski osnov jednakosti. Ovakav sistem jednakosti potiče od Sotone, ne od Boga. Sotona je jedini koji je izjavio da će se uzdići iznad prestola, sjedeće na gori zbornoj, biće kao Svevišnji. Sasvim je sigurno da je Sotona izmislio jednakost koja je zasnovana na moći.

Kada shvatimo izvor i koncept predstavnika, Biblija postaje mnogo jasnija i jednostavnija. Uzmimo na primjer slanje Anđela Izraelcima.

„Evo, šaljem pred tobom anđela da te čuva na putu i da te dovede na mjesto koje sam pripremio. Čuvaj ga se i slušaj njegov glas. Ne buni se protiv njega, jer on neće oprostiti vaše prestupe. On nosi moje ime. Ali ako dobro slušaš njegov glas i činiš sve što kažem, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i tlačiću one koji tebe tlače.“ (2. Mojsijeva 23:20-22)

Spomenuti Anđeo je Hrist (vidi: 1. Korinćanima 10:4). Ako Hrist govori kao Očev predstavnik i šta će Otac uraditi kroz Sina kao anđela koji ih prati, onda je stih jasan. Moramo zapamtiti da Hrist govori ono što čuje da Otac govori i kao Božja RIJEČ, On komunicira sa nama.

U kontekstu činjenice da je izvor života Otac, svi tekstovi u Isaiji se uklapaju savršeno. Ovi tekstovi ukazuju na Oca kao izvor. Hrist nije isključen jer dijeli/nasleđuje Očev život i sva punina Božanstva prebiva u Njemu. Sve ovo je moguće jednom kada napustimo koncept jednakosti zasnovane na moći koji potiče iz Isaije 14:12-14.

Izvodi iz knjige Adriana Ebensa „Povratak Ilije“ (adapatirano)