U Galatima 6:2 stoji: „Nosite bremena jedan drugoga, i tako ćete ispuniti Hristov zakon.“ Šta je zapravo Hristov zakon? Dok se Hristov zakon spominje i u 1. Korinćanima 9:21, Biblija nigdje nije posebno definisala što je zapravo Hristov zakon. „Onima bez zakona bio sam kao bez zakona – premda nisam bez Božjeg zakona, nego sam pod Hristovim zakonom – da pridobijem one bez zakona.“ Međutim, većina teologa shvata Hristov zakon kao ono za što je Hrist rekao da su dva najveća nauka (tradicionalno: zapovijesti) u Marku 12:28–31:
„Jedan od književnika, koji je prišao i čuo njihovu raspravu, znajući da im je dobro odgovorio, upitao ga je: ‘Koji je nauk prioritetniji od svih?’ Isus je odgovorio: ‘Prvi nauk ispred svih je: ‘Čuj, Izraele, Gospod Bog naš, Gospod je jedini, i ‘Voli Gospoda, svog Boga, svim svojim srcem i svom svojom dušom i svom svojom snagom.’ To je prvi nauk. Drugi sličan ovom je: ‘Voli svog bližnjeg kao samog sebe.’ Većeg nauka od ovih nema.“
Oba ova nauka nalazimo u Tori.
„Čuj, Izraele: Gospod Bog naš, Gospod je jedini. Voli Gospoda, svog Boga, svim svojim srcem i svom svojom dušom i svom svojom snagom.“ (5. Mojsijeva 6:4-5)
„Voli svog bližnjeg kao samog sebe. Ja sam Gospod.“ (3. Mojsijeva 19:18)
Hrist, dakle, odgovara na pitanje i postavlja ispravne prioritete. No i pored te činjenice, većina teologa će tvrditi kako različiti zapisi Novog saveza navode da je Isus ispunio starosavezni zakon dovodeći ga do kraja i zaključka (Rimljanima 10:4; Galatanima 3:23–25; Efescima 2:15), te da umjesto starosaveznog zakona, hrišćani treba da poštuju Hristov zakon. Umjesto da pokušavaju zapamtiti više od 600 pojedinačnih uputa u Starom savezu, hrišćani se jednostavno trebaju usredotočiti na ljubav prema Bogu i ljubav prema drugima.
Prema njima, Hrist nas je oslobodio ropstva stotina uputa u Starom savezu i umjesto toga nas poziva na ljubav. U tom kontekstu citiraju 1. Jovanovu 4:7–8 koja izjavljuje: „Ljubazni, volimo jedan drugoga, jer je ljubav od Boga, i svako ko voli začet je od Boga i poznaje Boga. Ko ne voli, nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav.“ Zatim i stih iz 1 Jovanove 5:3: „Jer ovo je ljubav prema Bogu: da držimo njegova uputstva, a njegova uputstva nisu teška.“ Ali primjećujemo da oba ova teksta govore o Bogu kao Izvoru ljubavi, i o Uputstvima (Zakonu) kao Božjim uputima.
Dakle, zapažamo da je naglasak na ljubavi kao glavnoj motivaciji života pod Novim savezom, što se navodno razlikuje od statusa vjernika pod Starim savezom koji su robovali Zakonu. Tako bi motivacija za nadvladavanje grijeha trebala biti ljubav, a ne želja da se legalistički pokoravamo nizu „zapovijesti“.
Kratko pojašnjenje pojma „Zakon“ pod Starim savezom
Pitanje s kojim smo se svi jednom morali suočiti je sledeće: Da li je Božji Zakon obznanjen pod Starim savezom i dalje primjenljiv? Da li hrišćani treba da slijede Stari savez?
Šta je starosavezni zakon?
Starosavezni zakon se nalazi u Izlasku, Levitskom zakoniku, Brojevima i Ponovljenom zakonu. To uključuje Dekalog. Kakav je bio Hristov stav prema Zakonu?
„Nemojte da mislite da sam došao da ukinem Zakon ili Proroke. Nisam došao da ih ukinem, nego da ih ispunim. Istinu vam kažem: dok nebo i zemlja ne nestanu, neće nestati nijedno slovce ni crtica iz Zakona dok se sve ne ispuni. Ko, dakle, omalovaži i najmanji od tih uputa – i druge uči da tako čine – zvaće se najnižim u Kraljevstvu nebeskom. A ko ih izvršava – i druge uči da tako čine – zvaće se velik u Kraljevstvu nebeskom. Jer, kažem vam: ako vaša pravednost ne bude veća od pravednosti učitelja zakona i fariseja, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.“ (Matej 5:17-20)
Ako, dakle, Isus nije došao ukinuti zakon, znači li to da se svi starosavezni zakoni i danas primjenjuju na nas? U Starom savezu zakon ima nekolike dimenzije: obrednu, zdravstvenu, građansku, i moralnu.
- Obredni zakon
Obredni zakon se posebno odnosio na izraelski sistem bogosluženja (vidi Lev. 1:2-3, na primjer). Njegova primarna svrha bila je ukazati na spasiteljsku službu Isusa Hrista; ti zakoni, dakle, više nisu bili potrebni nakon Isusove smrti i uskrsnuća. Iako nas obredni zakoni više ne obvezuju, mnoga načela koja stoje iza njih i dalje su primjenljiva.
- Zdravstveni zakoni
Iako su često povezani sa obrednim zakonima u smislu „čistoće“ ili „nečistoće“, ovaj set zakona ima svoju trajnu primjenu. To uključuje veliki broj propisa koji se tiču našeg tjelesnog i duhovnog zdravlja, a kao jasan primjer možemo pomenuti podjelu životinja na čiste i nečiste čije se meso konzumira kao hrana (Levitski zakonik 11. glava).
- Građanski zakoni
Građansko pravo primjenjivalo se na svakodnevni život u Izraelu (vidi Ponovljeni zakon 24:10-11, na primjer). Budući da se moderno društvo i kultura toliko radikalno razlikuju od tog vremena i okruženja, sve ove smjernice se ne mogu posebno slijediti. Ali principi koji stoje iza tih odredbi su bezvremenski i trebali bi voditi naše ponašanje. Isus je pokazao ova načela ličnim primjerom.
- Moralni zakon
Moralni zakon koji se sažima u Dekalogu (Izlazak 20:2-17) je najdirektniji izraz Božje volje i karaktera i njegovi principi su vrhovni Zakon poretka u univerzumu, te stoga apeluju na moralno obavezivanje. Isus je u potpunosti poštovao moralni zakon.[1]
Krajnji cilj
Bog je dao svoje zakone kako bi postavio osnove ljudima da vole Boga svim srcem i umom i za ispravne međuljudske odnose. U istoriji Izraela, međutim, ti zakoni su se često pogrešno tumačili i pogrešno primjenjivali. U Isusovo vrijeme vjerske vođe pretvorili su zakone u zbunjujuću masu legalističkih pravila. Kad je Isus govorio o novom načinu razumijevanja Božjeg zakona, On je zapravo pokušavao vratiti ljude njihovoj izvornoj svrsi. Isus nikad nije govorio protiv samog Zakona, već protiv zloupotreba i pretjerivanja kojima je bio izložen (vidi Jovan 1:17).
Neki su izigravali stručnjake koji su drugima govorili šta da rade, ali su i sami propustili srž Božjih zakona. Isus je jasno rekao da je poštovanje Božjih zakona važnije od njihovog objašnjenja. Mnogo je lakše proučavati Božje zakone i govoriti drugima da ih se pridržavaju nego ih primjenjivati.
Fariseji su bili zahtjevni i skrupulozni u pokušajima da slijede svoje zakone. Kako nas je onda Isus razumno pozvao na veću pravednost od njihove? Slabost fariseja bila je u tome što su bili zadovoljni da spolja poštuju zakone, ne dopuštajući Bogu da promijeni njihova srca (ili stavove). Izgledali su pobožno, ali bili su daleko od Kraljevstva nebeskog. Bog prosuđuje naša srca, kao i naša djela, jer u srcu leži naša stvarna odanost.
Isus je govorio da je Njegovim slušaocima potrebna drugačija vrsta pravednosti (iz ljubavi prema Bogu), a ne samo intenzivnija verzija poslušnosti fariseja (koja je bila samo zakonsko legalističko pridržavanje). Stoga naša pravednost mora:
(1) dolaziti od onoga što Bog čini u nama, a ne od onoga što sami možemo učiniti;
(2) biti usredsređena na Boga, a ne na sebe;
(3) biti zasnovana na poštovanju od Boga, a ne na odobravanju od ljudi; i
(4) ići dalje od držanja Zakona do življenja prema principima koji stoje iza Zakona. Trebali bismo biti zabrinuti za naše stavove koje ljudi ne vide kao i za naše postupke koje vide.
Kako da jednostavno razumijemo autoritet koji stoji iza Zakona i njegovu vječnu važnost?
Da bismo uspješno dočekali vrlo razvijenu lukavu teologiju onih koji uporno promovišu stav da smo pod Novim savezom pod milošću koja je navodno ukinula Zakon ili potrebu za Zakonom, moramo znati nekoliko očiglednih istina Svetog pisma.
ČINJENICA BR. 1. – Veliki Zakonodavac je Bog. On se kao takav predstavlja u prvom licu jednine već u Prvom Uputu Dekaloga (Izlazak 20:2). To jednostavno znači da ne postoji nijedan viši niti niži autoritet koji može opozvati, promijeniti ili obesnažiti Božji Zakon kao izraz Njegove volje, karaktera i poretka života.
ČINJENICA BR. 2. – Bog je Izvor svega, a Hrist je Kanal svega. „Za nas postoji jedan Bog Otac od koga je sve, i mi u Njemu, i jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve.“ (1. Korinćanima 8:6) Ovdje je izložen je vječni princip božanskog Izvora i Kanala koji definiše odnos, hijerarhiju i funkcije Boga Oca i Njegovog Sina. Na ovom principu zasniva se cjelokupno njihovo djelovanje i Plan spasenja. Dakle, po prirodi odnosa Oca i Sina, samo Bog Otac može biti Izvor, što uključuje i definisanje Zakona. Hrist je neposredni obznanjivač/prezenter tog Zakona ili volje Očeve „na terenu“ koga su stvorena bića dužna slušati kao Oca pošto mu Otac daje takav autoritet (Matej 17:5; 28:18).
ČINJENICA BR. 3. – Moralni pojmovi – ljubav i grijeh – definisani su moralnim zakonom. Usklađenost sa zakonom je ljubav, a kršenje zakona je grijeh: „Ljubav je ispunjenje zakona.“ (Rimljanima 13:10) „Grijeh je bezakonje (prestup Zakona).“ (1. Jovanova 3:4) Ova činjenica se ne može promijeniti pod bilo kojim okolnostima niti prema bilo kome.
ČINJENICA BR. 4. – Bez Zakona nijedan sud nije ostvariv. Osnovni preduslovi za održavanje suda su postojanje Sudije (Bog), porote (nebeska bića), zakona po kojem se sudi (Božji Zakon), Advokata (Hrista), predmeta ili vrijednosti suda (jevanđelje) i subjekata kojima se sudi (ljudi).
ČINJENICA BR. 5. – Bez Zakona grijeha ne bi bilo. Bez Zakona ne bismo mogli ni definisati nijednu vrlinu. Bez Zakona ne bi postojala definicija i zaštita odnosa između Boga i čovjeka i moralnih bića međusobno, što znači da ne bio ni moguć savez Boga i čovjeka. Priroda grijeha je uvijek ista, bez obzira na to da li ga nazivamo njegovim pravim imenom ili onako kako nam se svidi. Promjena definicije ili njeno ukidanje ne mogu promijeniti prirodu grijeha i njegove kobne posljedice.
ČINJENICA BR. 6. – Bez Zakona, mi nikako ne možemo imati ispravnu predstavu da li služimo pravom Bogu i kome se molimo, bez obzira na doktrinu ili formalno pozivanje na ime. Drugim riječima, ako uklonimo Zakon, naša religija se može formirati po nahođenju naše pale prirode. Ovdje se nalazi krajni skriveni motiv svih pokušaja obezvređivanja Božjeg Zakona, na šta Sveto Pismo upozorava kao na „tajnu bezakonja“.
ČINJENICA BR. 7. – Odbacivanje Zakona ruši pravilnu identifikaciju Boga i čovjeka koja je u funkciji zaštite odnosa i interesa obje strane.
ČINJENICA BR. 8. – Jevanđelje i spasonosna blagodat ne ukidaju Božji Zakon niti to mogu. Da se Zakon može na bilo koji način opozvati ili ukinuti, ne bi bilo ni potrebe za Hristovom spasiteljskom misijom, službom i posredničkom žrtvom za grijehe čovječanstva. To što se kroz Hrista možemo naći pod zaklonom spasonosne blagodati i izvan jurisdikcije Zakona koji ima silu da nas osudi i preda na smrt, nikako ne znači da za nas Zakon nema više svrhu ili da smo prešli u neko uzvišenije stanje gdje nam on nije potreban. Velika istina jevanđelja je da se mi nikako sami ne bismo mogli izbaviti iz grijeha, ali Jevanđelje i Zakon su kompatibilni, a ne međusobno isključivi.
ČINJENICA BR. 9. – Prilikom primanja jevanđelja odnosno spasonosne Hristove blagodati, mi smo ti koji „umiru“, ne Zakon koji je svet i vječan (Rimljanima 7. glava).
ČINJENICA BR. 10. – Sveto pismo demantuje svaku zabludu o navodnom ukidanju Zakona posle krsta (vidi: 1. Korinćanima 7:19; Jakov 2:10-20; 1. Jovanova 3:6,9,24; Otkrivenje 22:14).
ČINJENICA BR. 11. – Bez otkrivenja Božje riječi i Njegovog zakona, koje je upućeno našem razumu, mi sami nijesmo u stanju da spoznamo ni veličinu Božje ljubavi, ni težinu sopstvene grešnosti. Da je glas ljudskog srca mjerodavan, apostol Pavle ne bi morao da naglašava neophodnost zakona kao ogledala našeg stanja i naših duhovnih potreba: „Ali nikada ne bih shvatio šta je grijeh da nije bilo Zakona. I ne bih shvatio šta je požuda da Zakon nije rekao: ‘Ne poželi!’“ (Rimljanima 7:7) Uzimajući svoja osjećanja i glas svoga srca kao kriterijum istine, mi otkrivamo svoju bezumnost: „Ko se uzda u srce svoje, bezuman je, a ko postupa mudro, izbaviće se.“ „Bezumniku nije mila razboritost, nego da se otkriva srce njegovo.“ (Izreke 28:26; 18:2)
ČINJENICA BR. 12. – Mi ne možemo primiti autentični Duh sveti (Božji ili Hristov) bez pokornosti Bogu. „…Duh sveti, koji Bog dade onima koji mu se pokoravaju.“ (Djela 5:32) Osnovni preduslov za primanje Duha istine je držanje Božjih i Isusovih uputstava. „Ako me volite, držite moja uputstva. I ja ću zamoliti Oca i on će vam dati drugog utješitelja da bude s vama uvijek, Duha istine.“ (Jovan 14:15-17) To su dva ključna obilježja Božjeg naroda poslednjeg vremena, upravo kao što je navedeno u Otkrivenju 12:17 i 14:12!
Svako, dakle, ko tvrdi da je pod vođstvom Duha, a ne ispunjava osnovne preduslove za primanje Božjeg i Hristovog Duha, ili čak negira potrebu za tim, nalazi se pod kontrolom duha Božjeg neprijatelja.
Kada je hrišćanski svijet odbacio Stari savez i uzdigao Hrista kao su-jednakog Bogu, otvorena su širom vrata za manipulacije o Hristu kao onom ko je ukinuo Zakon, proglasio svu hranu čistom i sl. Dakle, ako izgubimo iz vida stvarnu Hristovu poziciju i službu, moguće su ovakve obmane. Hrist je Sin Božji i kao takav ima najveći stepen poslanja, posredništva i date vlasti u Božje ime. Primjer posredništva vidimo u Izlasku 23:20-21, gdje je Bog ohrabrivao Izraelce da slušaju Njegovog anđela (ref. 1. Korinćanima 10:4) jer je „moje ime u njemu.“ Isus se i sam mnogo puta predstavio kao poslat od Boga, u Njegovo ime (vidi: Jovan 5:23; 12:44-45; 14:9, 24; 17:11-12). Ali primjena imena, dolazak u ime GOSPODNJE i date ingerencije, ne izjednačavaju time zastupnika sa Jehovom ili jedinim pravim Bogom, vrhovnim Suverenom univerzuma (Jovan 14:28) niti mu daju pravo da arbitrarno mijenja ili ukida Božji Zakon (Matej 5:17).
Šta je Hristov zakon?
Iz prethodno izloženih činjenica već bi nam trebalo biti jasno da je nemoguće uspostavljanje bilo kakvog novog Zakona koji bi preinačio ili ukinuo potrebu za izvornim Božjim Zakonom.
Hristova misija ni na koji način nije bila usmjerena protiv Božjeg Zakona, što je i sam potvrdio direktnim eksplicitnim izjavama! Da je bilo tako, On bi bio samo jedan u nizu lažnih mesija i lažnih proroka.
Hrist je svojim životom i primjerom uzdigao Zakon na njegovo pravo mjesto, ali istovremeno i dokazao nerazdvojivu integraciju Božje ljubavi, milosti, istine i pravednosti. Ljubav pokreće, istina ispravlja, pravda potvrđuje a milost obnavlja. To je sinteza Božjeg karaktera i izvorne biblijske religije koju nikad ne smijemo parčati na komade.
Stoga ne postoji nešto tako kao što je „Hristov zakon“ koji bi eventualno poništio Božji Zakon. „Hristov zakon“ koji Pavle pominje u Galatima je jednostavno samopožrtovanje kao načelo pa stoga i izraženo pojmom „nomos“. Pogledajte Filipljanima 2:5-7 za bolje razumijevanje te misli. I apostol Jovan govori o Hristovom požrtvovanju kao o dužnosti: „Po ovome smo upoznali ljubav: po tome što je on svoju dušu položio za nas. I mi smo dužni da svoje duše položimo za svoju braću.“ (1. Jovanova 3:16) Ovo je načelo čak primjenljivo u porodičnom odnosu muža i žene: „Muževi, volite svoje žene, kao što je i Hristos voleo zajednicu pozvanih i sebe predao za nju.“ (Efescima 5:25)
Potpuno je jasno da nema govora o nekoj koliziji između Božjeg Zakona i Hristovih uputa: „Uput novi vam dajem: Volite jedan drugoga. Kao što sam ja volio vas, tako i vi volite jedan drugoga.“ (Jovan 13:34)
Zaključujemo da je Hrist svojim životom i primjerom manifestovao principe i načela koji hrišćanima služe kao posebni uputi odnosno smjernice za hrišćanski život (Jovan 15:10). Ali izvrtati Sveto pismo i predstavljati to kao poništavanje Zakona jevanđeljem ili milošću, „novim Hristovim zakonom“ ili „duhovnošću kojoj nije potreban Zakon“, nije ništa drugo do pokušaj obmane i navođenja na otpad od Boga – eho pseudo argumentacije Lucifera u njegovoj pobuni protiv Boga i poretka života, ponovljen mnogo puta i na mnogo različitih i suptilnih načina od pada ljudskog roda u grijeh.
___________________________
[1] Detaljno o Zakonu na ovom linku.