Luka na početku 4. glave piše da se Isus vraća sa mjesta gdje je Jovan krstio u rijeci Jordan, te je i sam krenuo u pustinju. Ovo se odnosi na nenaseljena područja oko Judeje.
Isus je upravo bio sa Jovanom Krstiteljem duž rijeke Jordan gdje ga je Jovan krstio. Rijeka Jordan teče od južnog vrha Galilejskog mora do sjeverne obale Mrtvog mora pružajući istočnu granicu za južnu Galileju, cijelu Samariju i sjevernu Judeju. Matej 3:1 kaže da je Jovan poučavao „u judejskoj pustinji“. Ovo bi bilo na južnom kraju, istočno od Jerihona koji je istočno od Jerusalima. Riječ koja je na grčkom prevedena „vratio“ takođe može implicirati da se Isus „povukao“. Isus se udaljio od Jordana, gdje je bilo mnoštvo, i otišao u pustinju. „Pustinja“ samo znači nenaseljeno područje. Nakon Isusovog iskušenja, Luka kaže da se Isus „vratio“ u Galileju, tako da pustinja nije bila u Galileji.
Sveti Duh je sišao na Isusa kada ga je Jovan krstio (Luka 3:22). Da li izraz „pun Duha svetog“ znači da je Isus došao do tačke tako da više ne raste u mudrosti (Luka 2:52)? Malo vjerovatno, jer „iz onoga što je pretrpio naučio se poslušnosti“ (Jevrejima 5:8). Ispunjenje svetim Duhom najvjerovatnije označava spremnost za početak Isusove javne službe – stanje podređenosti Božjoj volji i duhovne povezanosti sa Bogom. Komentar da je Isus ispunjen Duhom svetim nije dat da objasni šta Isus sada može činiti; dat je da pokaže bez ikakve sumnje da, kada odlazi u pustinju da bude iskušavan od Sotone, On to čini vođen svetim Duhom. On niti bježi od odgovornosti niti namjerno traži Sotonu.
Ovo testiranje nije bilo znak da je sveti Duh napustio Isusa. Naprotiv – Duh je taj koji djeluje nakon Isusovog krštenja od strane Jovana Krstitelja, koji vodi Isusa u pustinju gdje će biti iskušavan (Matej 4:1). Drugim riječima, Božja je namjera bila da se Isus podvrgne i izdrži ovo vrijeme kušnje.
Važno je zapamtiti da Bog nikoga ne iskušava na grijeh (Jakov 1:13). Bog mrzi grijeh i ne želi da se bilo ko upusti u njega, uključujući i Njegovog Sina. Međutim, Bog će voditi vjernike kroz vremena iskušenja, ponekad kako bi ojačao njihovu vjeru (Jakov 1:2). U ovom slučaju, Božji Duh vodi Isusa na mjesto i vrijeme kušnje, ali đavo je taj koji čini iskušenje. Isusovu vjeru ne treba jačati. Ovo vrijeme testiranja pružiće dokaz da Hrist pobjeđuje tamo gdje je ljudski rod izgubio bitku još od Adama.
Budući da se kušač naziva „đavo“, onaj koji čini iskušenje ovdje će biti sam Sotona. Sotona je veliki varalica i neprijatelj Božji koji vodi vojsku palih anđela[1] poznatih kao demoni. U nekoliko navrata u Starom svezu, Sotona je stajao kao tužitelj Božjeg naroda ili ga je Bog koristio da ostvari svoju volju (1. Dnevnika 21:1; Jov 1:6-12; 2:1-7; Zaharija 3:1-2).
Za vrijeme boravka u pustinji Isus je postio. Mojsije je proveo četrdeset godina u izgnanstvu iz Egipta prije nego što se vratio da predvodi izlazak (Djela 7:29-30). Zatim je postio na gori četrdeset dana dok je čekao da primi Božji zakon (Ponovljeni zakoni 9:9). Izrael je proveo četrdeset godina lutajući u kazni za neposlušnost (Brojevi 14:34; 32:13). Jonino propovijedanje u Ninivi trajalo je četrdeset dana (Jona 3:4).
U zavisnosti od toga kako neko prevede ovaj odlomak, on ili implicira da je Isus bio iskušavan od Sotone tokom četrdeset dana, ili da je bio iskušavan na kraju tog perioda. Potonje gledište je više u skladu s Matejevim izvještajem (Matej 4:2).
Kao što bi se očekivalo, skoro šest sedmica dugog posta bi nekoga ostavilo jako gladnim. Mnogi oblici „posta“ uključuju samo uzdržavanje od hrane veći dio dana, jedenje samo male količine jednostavne hrane u određeno vrijeme. U ovom slučaju se kaže da Isus nije ništa jeo cijelo vrijeme. Ovo je blizu maksimalnoj granici koju osoba može preživjeti bez hrane, sve dok pije vodu.
Sotonino prvo iskušenje – poremećaj prioriteta
Svako kušanje govori o određenom iskušenju koje dolazi s ljudskom prirodom. U svakom slučaju, Hrist će odgovoriti citatom iz Svetog pisma i odbaciti privlačnost grijeha.
„A Kušač mu priđe i reče: ‘Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane hljeb.’“ (Matej 4:1)
Ovo iskušenje bi se moglo izraziti kao „činiti dobru stvar iz lošeg razloga“. Nakon četrdeset dana gladovanja, Isus se približio granici koju ljudsko biće može preživjeti bez hrane. Đavolova implikacija, ovdje, je da ako je Isus zaista Sin Božji, On ima moć i privilegiju da pravi hranu kada to želi.
Važno je zapaziti da Sotona uvodi svoje iskušenje dovođenjem u sumnju Isusovog božanskog identiteta – statusa Sina Božjeg. Isus je u potpunosti čovjek. On je kušan kao čovjek, podložan ljudskim slabostima. Ali Sotona lukavo dovodi u pitanje Isusov odnos sa Bogom u pokušaju da ga navede da posegne za natprirodnim. Šta je bila svrha prvog Sotoninog kušanja? Upravo navođenje Isusa da uradi nešto – konkretno učini čudo – nezavisno od Boga u sopstvenoj sili, zanemarujući time prioritete i misiju radi koje je poslat na zemlju. U ovom kušanju skrivena je sama srž satanizma: Sotona navodi Isusa na isti obrazac grijeha kao što je iskušao Evu: da djeluje kao Sin Božji koji ima samopostojeći život i moć! Ovaj izazov pojačan je lukavom insinuacijom „ako si Sin Božji“. Drugim riječima, „ako jesi“ moraš se dokazati.
Dakle, iskušenje ima za cilj poremećaj Isusovog odnosa sa Bogom. Pad na ovoj tački značio bi krah Isusove misije Spasitelja. Zašto? Jer je Isus u potpunosti zavisio od Oca i bio potčinjen Ocu. Da je Isus zaista „drugo lice Božanstva“, jedan od tri ravnopravna Boga Trojstva, to bi mu dalo za pravo da djeluje samostalno ili da upražnjava svoju moć kako smatra za shodno. Oslanjanje na sopstvenu urođenu silu i božanstvu bio bi tačno onaj grijeh na koji je Sotona pokušao da ga navede! Ali Sveto Pismo nam otkriva potpuno drugačiju sliku o Isusu i Njegovom odnosu sa Ocem. Isusov identitet nalazi se u Njegovom sinovstvu koje je potvrdio sam Otac. On ništa nije činio sam od sebe ili u sopstvenoj sili jer bi to značilo Njegov siguran pad i propast misije Spasitelja. „Zato je Isus rekao: ‘Kad jednom podignete Sina čovečijeg, tada ćete znati da sam ja ono što kažem da jesam i da ništa ne činim sam od sebe, nego govorim onako kako me je Otac moj naučio… Tada im je Isus rekao: ‘Kad bi Bog bio vaš Otac, voljeli biste mene, jer sam ja od Boga izašao i dolazim. Jer nisam došao sam od sebe, nego me je on poslao.’“ (Jovan 8:28, 42)
Kao što će se vidjeti u svim jevanđeljima, Bog je u svakoj situaciji Izvor sile. Dakle, Hrist može biti samo božanski Kanal kroz kojeg sila Božja djeluje. To se na mnogo mjesta iznova potvrđuje u Isusovim činjenjima i riječima. Da je On zaista „kolega“ Bogu Ocu, nikakav Izvor mu ne bi bio potreban. Međutim, Isus konstatuje upravo suprotno: „Ono što vam ja govorim ne govorim sam od sebe, nego Otac koji stoji u meni čini svoja djela.“ (Jovan 14:10)
Dakle, Isusovo eventualno posezanje za sopstvenom silom značilo bi Njegov pad na iskušenju, ali ne zato što je On Bog sam po sebi, već zbog pristajanja na satanistički koncept nezavisnosti, bez obzira da li bi čudo u tom slučaju bilo realizovano ili ne. Takođe treba zapaziti da Sotona zna koji je Hristov stvarni identitet – Sin Božji – kao što su znali i drugi pali anđeli. To je sasvim očekivano zbog njihovog prethodnog boravka na Nebu prije pobune i zbacivanja na Zemlju (Otkrivenje 12:7-9, 4; Isaija 14:12-14; Ezekijel 28:12-15). Nema nijednog primjera da pali anđeli brkaju Hristov identitet ili da ga nazivaju „bogom“.
U prvom iskušenju, Sotona ne sugeriše da Isus krade hranu, ili ubija zbog toga, ili jede nešto nečisto. Hrana, sama po sebi, uopšte nije grijeh. Umjesto toga, ovo iskušenje je ignorisanje Božje volje u korist onoga što je lakše ili ugodnije. Duh Božji je uveo Isusa u ovaj post; Bog ima neku svrhu iza toga. Ignorisati Božji poziv – čak i ako bi taj čin inače bio dobra stvar – je grijeh. Čak i teškoće i patnja mogu biti dio Božje volje za naše živote.
„Zapisano je,“ odgovori mu Isus, „‘Čovjek ne živi samo od hljeba, nego i od svake objave koja izlazi iz Božjih usta.’“ (Matej 4:4) Na prvo Sotonino iskušenje osmišljeno da iskoristi Isusov ljudski, fizički apetit, Njegov odgovor citira Ponovljeni zakon 8:3. Sotona je znao da je Isus Božji Sin, a isto je znao i Isus. Smisao iskušenja – i te primjedbe – je da se Isus natjera da djeluje nezavisno od Boga Oca. Sotonin cilj je da navede Isusa na grijeh vršenjem svoje vlastite volje umjesto Očeve. Isus je jasno shvatio da je Otac htio da On izdrži iskušenja u svom fizički oslabljenom stanju. U navedenom odlomku Mojsije podsjeća Izrael kako se Bog pobrinuo za njih tokom njihovog četrdesetogodišnjeg lutanja pustinjom. Pravi „život“ zahtijeva više od samo fizičkih potreba; zahtijeva vjernu poslušnost Bogu i Njegovoj volji. Odbacujući ovo iskušenje, Isus odlučuje vjerovati i poslušati Boga radije nego tražiti lakši put. Isus nedvosmisleno govori Sotoni da će živjeti od poslušnosti Očevoj riječi prije nego što se upusti u zadovoljenje apetita za hranom.
Podsjetimo se da je Eva pala na iskušenju, između ostalog zbog popuštanja apetitu, zaintrigirana nečim što nije probala, iako uopšte nije bila gladna (Postanje 3:6). Sotona je tada pridobio ljudski rod da prihvate njegov koncept nezavisnosti od Boga.
Kako se, dakle, Isus brani od Sotone? Pisanom Božjom Riječju! Objavljenom Božjom voljom koja upućuje čovjeka šta su prioriteti. Isus je preferirao Božju volju iznad tjelesnih potreba.
Drugo Sotonino iskušenje – navođenje na fanatizam
Onda ga đavo povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama pa mu reče: „Ako si Sin Božji, baci se dolje. Jer, zapisano je: ‘Narediće svojim anđelima za tebe, i oni će te nositi na rukama da nogom ne zapneš za kamen.’“ (Matej 4:5, 6)
Sada Sotona donosi drugo iskušenje koje takođe dovodi u pitanje da li je Isus Sin Božji. Da je Isus na zemlji zaista bio „bogočovjek“, kako to zahtijeva trojstvena dogma, navođenje na iskušenje na osnovu identiteta bilo bi potpuno besmisleno. Ali Hrist je bio Čovjek koji se vjerom oslanjao na svoju vezu sa Ocem. Kroz ismijavanje i izvrtanje Svetog pisma, Sotona izaziva Isusa da djeluje nezavisno od Boga Oca. Đavo želi da Isus preuzme svoju vlastitu kontrolu nad autoritetom Boga Oca. Ovo bi bio namjeran, grešan prkos.
Sada Sotona vodi Isusa u hram u Jerusalimu. Nije nam rečeno kako su tako brzo putovali, niti kako su stigli na najvišu tačku impresivnog jevrejskog hrama. Kako god da se to dogodilo, to odražava značajne moći Đavola. Jedna moguća lokacija za ovaj trenutak je jugoistočni ugao hrama; ovo se nekada uzdizalo više od 90 metara iznad terena ispod. Čak i gledanje dolje na trg ispod bilo bi „samo“ oko 45 metara.
Ovog puta, Sotona citira Sveto pismo kako bi iznio svoj argument Isusu. Sotona iskušava Isusa da koristi svoju moć i autoritet da djeluje nezavisno od Boga Oca, da čini stvari na svoj način.
Đavo ne sugeriše da Isus izvrši samoubistvo. Umjesto toga, skačući sa tako velike visine, Sin Božji bi koristio svoj autoritet nad anđelima da dramatično spasi sebe. Sotona citira Psalam 91:11-12, primjenjujući ga na Isusa. Iako izostavlja jedan red stiha, Sotona ne mora nužno izokrenuti tekst Svetog pisma. Umjesto toga, on ga zloupotrebljava. Sotona dobro poznaje Bibliju. Želio je da Isus nelegitimno primijeni obećanje iz Psalma 91:11-12 – da Božji anđeli ne bi dopustili čak ni da udari nogom o kamen. Đavo iskušava Isusa da se spektakularno otkrije kao Sin Božji prisiljavajući Boga da pošalje anđele da ga spasu.
To bi rezultiralo time da se Izraelu odmah otkrije Isusov pravi identitet. Međutim, Očev plan je bio da Njegov Sin pati i umre za grijehe čovječanstva. Potrebno je još raditi prije nego što se Isusova uloga u potpunosti otkrije (Jovan 12:23; Djela 1:7). Isus je to znao.
Zanimljivo je da Sveto pismo ne kaže da li je to nešto što je već opterećivalo Isusov um. Prvo Sotonino iskušenje uključivalo je hranu, a Matej je bio jasan da je Isus gladan. Iskušenje, po definiciji, zahtijeva ponudu nečeg privlačnog – ali to je moglo, a možda i nije bilo nešto za čim je Isus već bio željan prije ovog trenutka.
Ovo iskušenje je izvjesno osmišljeno na navođenje na vjerski fanatizam. Moguće da je Sotona računao na dvije opcije. Ako navede Isusa da postupi kao fanatik, Bog možda ne bi učinio ništa da ga spasi, što bi značilo samoubistvo. Drugo, možda je htio da skrene Isusovu želju da preskoči patnju na krstu. Moćno, javno čudo je moglo dovesti do toga da Hrist odmah preuzme prijesto Izraela. Premda bi takvo čudo moglo biti senzacionalno, ne bi učvrstilo povjerenje u Isusa kao ličnost i njegovu razboritost. Takođe bi bacilo ozbiljne sumnje na Božju pravednost. Ali Isus ne otkriva da ga to zanima.
Umjesto toga, Isus se fokusira na značenje čina skakanja s vrha hrama i eventualno prisiljavanje ruke Boga Oca da pošalje anđele da ga spasu od smrti. Ovo bi bilo testiranje Boga da natprirodnom intervencijom spašava fanatika, umjesto da se pokorava Bogu slijedeći Njegovu volju. Isus citira đavolu Ponovljeni zakon 6:16: Ne iskušavaj Gospoda Boga svoga.
Fanatizam uvodi osobu u stanje iracionalnog umnog sklopa i podstiče na iracionalno ponašanje – traženje natprirodnih iskustava i pretpostavljenih Božjih intervencija koje u realnosti ne mogu doći od Boga, već zapravo mogu dovesti čovjeka pod kontrolu demona i navesti ga na akcije suprotne Božjoj volji, ali pod snažnim umišljajem da je sve to od Boga. Fanatizam se odlikuje „prečicama“ za rješavanje problema. Fanatik shvata Sveto pismo kao skup fanatičnih ideja.
Primijetite da, iako je Sin Božji, Isus vjeruje da se nalozi Svetog pisma odnose na Njega koliko i na bilo koje drugo ljudsko biće. Na kušanje Isus odgovara: „Ne iskušavaj Gospoda Boga svoga“ (Matej 4:7), što primjenjuje i na sebe, svjedočeći da je Otac i njegov Bog. Ako bi Isus bio Bog, onda bi ovakva odbrana bila potpuno besmislena. On mora ostati poslušan Božjoj Riječi kako bi stao kao žrtva za grijehe čovječanstva.
Treće Sotonino iskušenje – pohlepa za materijalizmom i moći
Sotonina iskušenja su progresivna. On počinje pozivanjem na Isusov fizički apetit. On zna da je Isus gladan, bukvalno gladan, nakon 40-dnevnog posta. Drugi put, Đavo je iskušao Isusa da testira Božju Riječ u Psalmu 91: da anđeli neće dozvoliti da bude povrijeđen. Sotonin izazov je bio da Isus skoči sa najviše tačke jevrejskog hrama u Jerusalimu i da bude spašen na dramatičan način. Ovo je možda bilo osmišljeno da privuče Isusovu želju da postane kralj nad Izraelom bez patnje kroz Božji plan za Njegovu smrt na krstu. U oba slučaja Isus se brani ispravnim pozivanjem na pisanu Riječ Božju.
„Zatim ga đavo povede na veoma visoku goru i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i njihov sjaj.“ (Matej 4:8)
Sada Sotona vodi Isusa na visoku goru. Iako se može činiti da je lokacija doslovna, ono što Isus vidi vjerovatno je dio vizije ili natprirodnih projekcija. Đavo je u stanju da pokaže Isusu sva kraljevstva svijeta i njihovu slavu sa ove jedne tačke gledišta. Čini se da je izbor planine, dakle, više radi stvaranja dramatične scene, a ne mjesta odakle se bukvalno vidi cijeli svijet odjednom. Luka 4:5 daje ovakav opis: „Zatim ga je odveo na visinu i pokazao mu odjednom sva kraljevstva svijeta.“
Jedna kritika je ideja da Isus vidi „sva kraljevstva“ zemlje odjednom. Ovo je nazvano ili apsurdom ili dokazom da su novosavezni pisci vjerovali u ravnu zemlju. Naravno ne postoji nijedna planina s koje se može doslovno vidjeti cijeli svijet. Razumnije objašnjenje je da Sotona pokazuje Isusu viziju. Odvođenje Isusa na „visoko mjesto“ bilo bi dio dramatične prirode iskušenja. Ovo je najvjerovatnije uključivalo natprirodne vizije različitih mjesta na zemlji.
I Đavo mu je rekao: „Daću ti vlast nad svima njima i njihovu slavu, jer je meni predata i dajem je kome hoću. Ako mi se, dakle, pokloniš, sva će vlast biti tvoja.“ (Luka 4:6-7)
Ovo iskušenje se odnosi na sirovu moć i prestiž. Ono što Sotona nudi je klasična „prodaja duše“ u zamjenu za svjetski uticaj (Luka 4:6-7).
Sveto pismo bilježi jedan – i samo jedan – događaj u kojem je pojedincu obećan zemaljski prosperitet u zamjenu za obožavanje. Ovo je taj trenutak, a onaj koji daje ponudu je Sotona. Bog je dao obećanja pojedincima i uslovne sporazume sa narodima. On takođe dozvoljava princip od uzroka do posledice. Ipak, On nikada ne obećava svjetovno bogatstvo, zdravlje, pobjedu ili moć onima koji Ga slijede. Oni koji sugerišu drugačije – trgovci takozvanog „jevanđelja blagostanja“ – su lažovi i prevaranti (1. Timoteju 6:5; 2. Petrova 2:1-3), što je eho riječi samog Đavola.
Sotona je odveo Isusa na neko visoko mjesto, pojačavajući dramu ovih iskušenja (Luka 4:1-5). Tamo su Isusu prikazana zemaljska kraljevstva, vjerovatno u viziji. Ovdje Sotona ističe da mu je data moć i vlast na zemlji i da je on prenosi na koga hoće (2. Korinćanima 4:4; Jovan 12:31; Otkrivenje 13:2c). Tačno je, međutim, da je Sotona stekao kontrolu nad Zemljom uzurpacijom i prevarom. Ali tačno je i to da je ljudski rod u ropstvu Sotone i njegovog koncepta nezavisnosti od Boga, gdje čovjek nastoji izgraditi svoj identitet kroz moć i dostignuća. Đavo nudi Isusu ogromnu vlast u zamjenu za obožavanje. Đavolova namjera je bila da pobudi prirodnu ljudsku želju za moći i slavom.
U bukvalnom smislu, Sotona iskušava Isusa da ignoriše Boga, da preuzme vlast pod Njegovim sopstvenim uslovima. Ovo je takođe mamac traženja trenutnog, lakšeg uspjeha umjesto božanske, vječne nagrade. To je iskušenje da se Božji plan „prekrati“. Isus je mogao preskočiti patnju na krstu i preuzeti kraljevstvo nad svijetom upravo sada. To bi značilo pobunu protiv volje Boga Oca za Hristov život. Ovo je takođe apel na ljudsku aroganciju, dajući Isusu način da misli da je On, a ne Bog Otac, odgovoran za sticanje autoriteta.
Sotonino kušanje Isusa, u ovom slučaju, jeste da „zaboravi“ Boga i služi drugom gospodaru. Sotona, sa svoje strane, ima kompleks da bude obožavan kao bog (Isaija 14:13, 14). Mamac ovog iskušenja je privlačnost lakšeg, „boljeg“ života. Isus zna da ova ponuda nije samo laž, već i besmislena. Sve te stvari su mu obećane, u svakom slučaju, sve dok slijedi Očevu volju.
A Isus mu reče: „Odlazi, Sotono! Jer, zapisano je: ‘Klanjaj se Gospodu, svome Bogu, i njemu jedinom služi.’“ (Matej 4:10)
U ovom odgovoru, Isus zvuči pravedno ljutito. On govori Sotoni da „nestane“ i citira Ponovljeni zakon 6:13. Ovaj grijeh obožavanja lažnih bogova – što je u praksi obožavanje prerušenog Sotone – upravo je pobuna koja je mnogo puta obrušila Božji gnjev i osudu na Izrael. Nije iznenađujuće što Isus zvuči ljut na Đavola.
Isusu je kao pojedincu otvoreno ponuđeno svjetsko blagostanje kao plata za obožavanje. Ta ponuda ne dolazi od Boga; dolazi od Sotone, oca laži (Jovan 8:44). Svaka osoba koja tvrdi da bogosluženje, vjera ili hrišćanski život imaju za cilj da dovedu do blagostanja ili moći na ovakvoj zemlji je lažljivac (2. Korinćanima 11:13-15). Bog nas poziva na poslušnost koja može dovesti do poteškoća (Jovan 16:32-33) i raznih neprilika na ovom svijetu, ali Njegova obećanja su usmjerena na budući vječni život, slobodan od grijeha! Zanemariti to spasenje i tragati za drugim bogovima bio bi fatalan grijeh.
Iako je Isus jedini pojedinac kojemu je otvoreno nuđeno od Sotone da će dobiti najveće zemaljske privilegije u zamjenu za priznavanje Sotone kao vrhovnog „božanskog“ autoriteta na zemlji, ovo iskušenje je univerzalno.
Pohlepa za prestižom i moći kao sveopšte iskušenje
Šta je to što ljudi najviše žele?
Jedan biblijski pisac je to ovako sažeo: „Jer ništa što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju i ponos života – nije od Oca, već je od svijeta.“ (1. Jovanova 2:16)
Iako su i prva dva Hristova iskušenja – podređivanje duhovnih prioriteta tjelesnim prohtjevima i vjerski fanatizam – takođe univerzalna, naš fokus biće usmjeren na treće iskušenje.
Prema ponudi koju je dao Hristu, Đavo očigledno sebe smatra stvarnim gazdom svijeta koji može učiniti ljude materijalno bogatima, nosiocima najviših položaja i popularnima. Poredak koji on tako stvara zasniva se na hijerarhiji moći i prestiža i ima spoljašnji sjaj i privlačnost. To njegovim pristalicama omogućava da paradiraju u svojoj oholosti i da zadovoljavaju svoje žudnje i taštinu. Uslov je da primalac usluge njega obožava kao boga i da ga prihvati za svog gospodara.
Postoji redoslijed u Sotoninim iskušenjima, uz podizanje nivoa obmane i uloga za pristanak na satanizam. Prvo se čovjek navodi na udovoljavanje sebičnosti gdje se narušava zdravi balans ličnosti i preferira tjelesno u odnosu na duhovno. Tjelesno gospodari nad duhovnim i tako se postavlja trajna barijera za duhovnu prijemčivost, a plemenite vrline čovjeka se uništavaju. Sledeći nivo iskušenja vezan je za navođenje na izopačenje zdravih ideoloških odnosno vjerskih osnova, što posledično vodi u fanatizam i bolesnu duhovnost gdje se gubi veza sa Bogom, a čovjek povezuje sa demonima, šireći tako vjerske falsifikate i duhovne otrovi. Moglo bi se kazati da na prva dva nivoa Sotona ima najviše lukavo zavrbovanih „volontera“. Tek na trećem nivou predlaže se trgovina „odabranima“ za koje Sotona i demoni procijene da mogu najviše doprinijeti njihovoj stvari.
Već ovdje možemo konstatovati da se „duša“ prodaje nesvjesno (polusvjesno) zbog nekontrolisanih ličnih slabosti i povodljivosti za drugima, ili sa predumišljajem kada je ulog najveći a „gazda trgovac“ spreman da se najviše „otvori“. U prvoj (i izvjesno najvećoj) grupi, spoznaja istine koja bi rezultirala izlaskom i promjenom kursa je uvijek moguća, dok iz druge „elitne“ grupe takva mogućnost gotovo ne postoji.
Dok razmatramo iskušenja, treba imati na umu da svi ljudi uživaju Božju opštu blagodat i zaštitu, što znači da Đavo ne može činiti sve što bi htio od ljudskog roda. Postoje ograničenja njegovog djelovanja i stoga on ne samo što mora djelovati iza kulisa, već mora biti i veoma lukav da navede ljude da sami izabiraju ono što odgovara njemu i njegovom konceptu. Dakle, poenta je da ljudi sami hoće satanizam i da to vide kao mogućnost za zadovoljavanje požude tijela, požude očiju i ponosa života.
Gdje nas dalje vodi ova logika? Ako malo bolje razmislimo, nije teško zaključiti da bi u svijetu morali postojati promoteri satanističke propagande. To bi bili oni koji su „najuspješniji“ u sistemu vrijednosti ovog svijeta: vlastodršci, bogataši (imaoci materijalnih dobara i resursa pod svojom kontrolom), popularne i harizmatične ličnosti u politici, vjerskim krugovima, industriji zabave, itd. Oni bi bili „prodavci“ ili „marketing menadžeri“ za popularisanje tog koncepta i stila života širokim masama. Koliko su oni sami svjesni više realnosti, to je relativno i zavisi od mnogih faktora kao što su pozicija u nekoj (obično tajnoj) hijerarhiji, upućenost i informisanost, sposobnost da se shvate stvari, mogući ignorantan odnos prema stvarnosti i nevoljnost za bilo kakvo preispitivanje sve dok dobijaju šta žele, itd. Ali postoje i „profesionalni“ satanisti koji znaju kome služe i šta dobijaju zauzvrat, dok su na nižim nivoima oni koji su djelimično ili veoma oskudno upoznati sa stvarnim stanjem stvari ali imaju svoje mjesto i funkciju u satanističkom poretku. I svoje parče kolača odnosno određenu zadovoljštinu.
Od pamtivijeka, moćni zemaljski vladari su kao po pravilu povezani sa okultizmom i imaju savjetnike okultiste (astrologe, gatare, magove i sl.) ili primaju instrukcije proslijeđene preko spiritualističkih medijuma. Da li je to slučajno?
Zapitajmo se samo kako neki obični, čak i priglupi čovjek može steći ogroman uticaj nad masama. Objašnjenje se nalazi u direktnom uticaju demonskih sila koje je apostol Pavle nazvao „vladarima tame ovog doba“ (Efescima 2:16).
„Duša“ (život) se zaista može predati ili prodati Đavolu. Motivi za to su različiti i uglavnom povezani sa žudnjom da se stekne nešto što u regularnim okolnostima ljudi ne bi mogli niti pak trebali imati. Cijena je poistovjećivanje sa satanizmom i dijeljenje iste sudbine sa Đavolom (vidi: Ezekijel 28:18,19; Matej 25:41). I dok u toj zamršenoj hijerarhiji i ustrojstvu satanističkog poretka neki pokrivaju najveće pozicije moći i uticaja, drugi služe kao marionete i propagatori „na terenu“ zarad često banalnih privilegija oslikanih u krilatici „seks, droga, alkohol“. Najveći gubitnici su široke mase koje imitiraju, podražavaju, slave i podržavaju svoje idole, praveći tako od sebe duhovne ruine, nesposobne za koristan život i neprijateljski nastrojene prema Bogu, moralnosti, čistoti i istinskoj ljubavi.
Razlika u redoslijedu drugog i trećeg iskušenja u Jevanđelju po Luki
Postoje neke nedoumice o razlikama u redoslijedu iskušenja, kao što su zabilježili Luka i Matej. Čak i ako je redoslijed bio važan – a nije – Luka ne koristi hronološke termine. U doslovnom smislu, Matej ukazuje da su se tri iskušenja dogodila određenim redoslijedom. Luka jednostavno ukazuje da su se desila.
Isusov uspješan prolazak kroz iskušenja
„Tada ga đavo ostavi, a anđeli priđoše pa su mu služili.“ (Matej 4:11)
Isus je prošao test. Poslan je, Duhom svetim, u pustinju da izdrži iskušenje (Matej 4:1). Nakon 40 dana i noći posta, Isus je odbio svako od tri đavolja ogromna iskušenja (Matej 4:2-10). Čineći to, Isus je pokazao, iako je bio potpuno čovjek i podložan iskušenju, da je spreman za svoju misiju Spasitelja. Zajednički imenitelj sva tri kušanja bio je pokušaj kvarenja Isusovog odnosa sa Bogom i osujećivanje misije Spasitelja.
Sada Đavo odlazi na Hristov nalog; ovo nas dijelom podsjeća da je Isus imao autoritet da otpusti Sotonu cijelo vrijeme. Izdržao je prisustvo Đavola i iskušenja, jer je tako bila volja Oca. Zapazimo da Luka 4:13 navodi da Sotona nije otišao trajno od Isusa – otišao je „do neke druge prilike“. Ubuduće, nastojaće da osujeti Hrista uglavnom preko ljudskih oruđa.
Nakon što je test završen i đavo je otišao, Otac je poslao anđele svom voljenom Sinu da se brinu za Njega. To je vjerovatno uključivalo donošenje hrane Isusu da zadovolji Njegovu glad i da počne obnavljati svoje fizičko zdravlje. Vrijedna zapažanja je i činjenica da se Božji anđeli nisu miješali na natprirodan način da zaštite Isusa od iskušenja koja su bila potrebna da ih nadvlada. Ali Božja zaštita sigurno podrazumijeva dozvoljene granice upotrebe natprirodne sile u iskušenju, kao što je to bilo i u slučaju patrijarha Jova (Jov 1:12).
Đavolja iskušenja su bila vezana za tajming. Sotona je izazvao Isusa da prerano uzme ono što će na kraju ipak biti Njegovo. Podsticao je Hrista da djeluje u vrijeme kad sam hoće umjesto da čeka da se ispuni plan Boga Oca. Sada Isus počinje da prima ono što je odbio da uzme za sebe. Odbio je da manipuliše Bogom da pošalje anđele da ga spasu kad bi skočio sa hrama, a sada Bog ipak šalje te anđele da Ga spasu. Odbio je da izvrši svoju volju pretvarajući kamenje u hljeb, a sada Bog šalje anđele, vjerovatno, da hrane Isusa. Odbio je obožavati Sotonu kako bi odmah postao kralj svijeta, ali uskoro će Isus krenuti da propovijeda o Njegovom kraljevstvu koje dolazi.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
____________________________
[1] Duhovna bića koja nemaju materijalnu formu kao čovjek, već ono što Biblija naziva „duhovno tijelo“ (1. Korinćanima 15:44; uporedi sa Jevrejima 1:14) zapravo su anđeli, stvorenja koja egzistiraju prije čovjeka i čije mjesto boravka je u blizini Božjeg prijestola, zvanog „treće nebo“ (2. Korinćanima 12:1-4).
Anđeli („malah“ na hebrejskom ili „angelos“ na grčkom, u značenju „glasnik“) se opisuju kao moćna bića, na višem nivou od čovjeka, sa svim odlikama ličnosti, inteligencijom, emocijama i voljom (Matej 8:29; 2. Korinćanima 11:3; 1. Petrova 1:12; Luka 2:13; 8:28-31; Jakov 2:19; Otkrivenje 12:17; 2. Timoteju 2:26; Juda 1:6).
