Marko 16:19-20, Luka 24:50-53 i Djela 1:3-11 izvještavaju o ovom događaju.
Njima je nakon svog stradanja takođe mnogim neospornim dokazima pokazao da je živ. Pojavljivao im se četrdeset dana i govorio o Božjem kraljevstvu. (Djela 1:3)
Ako računamo od dana uskrsenja, koje je bilo na Praznik prvina ili prvih snopova, Isus se pojavljivao učenicima do deset dana prije Pedesetnice. Ovaj tajming je važan. Za to vrijeme je davao dokaze o uskrsenju i poslednje upute učenicima.
Kad su se okupili, obavezao ih je: „Ne idite iz Jerusalima, nego čekajte ono što je Otac obećao, o čemu ste čuli od mene. Jer Jovan je krštavao vodom, a vi ćete nedugo nakon ovih dana biti kršteni u Duhu svetom.“ (Djela 1:4-5)
Ovo „obećanje“ je dato Jevrejima u Joelu 2:28-32 koje Petar citira dok se ono ispunjava (Djela 2:17-21). Sveti Duh će se izliti i ljudima dati direktne poruke. Veliki znakovi će obaviti nebo i zemlju najavljujući Isusov povratak. I svi koji prizovu Isusovo ime biće spašeni.
U knjizi Djela apostolskih, sveti Duh dolazi na Isusove sledbenike (Djela 2:2-4; 8:17; 10:44; 19:6), a mnogi primaju poruke i vizije od Boga (Djela 5:19-20; 7:56; 8:26; 9:3, 6, 11-15; 10:3-6, 10-16; 16:9; 21:8-11). Ali ovaj odlomak odražava tendenciju biblijskog proroštva da sažima vremenske okvire koji gledaju na budućnost. Krv, vatra i dim, zamračeno sunce i mjesec koji se pretvara u krv, i Isusov povratak pripadaju poslednjem vremenu i našoj budućnosti (Joel 2:30-31).
„Obećanje“, konkretno, je krštenje svetim Duhom (Djela 1:5). Za života učenika, neki od njih su prvi put čuli za to obećanje od Jovana Krstitelja (Matej 3:11; Luka 3:16). Isus je ponovio Božje obećanje o svetom Duhu (Luka 11:13; Jovan 14:16-17, 26; 15:26), ali sveti Duh u ovom smislu ne može doći dok Isus ne ode (Jovan 16:7-14).
Šta to zapravo znači? Očigledno ne znači da Duh Božji ima ograničenje djelovanja u bilo kom dobu istorije čovječanstva. Ali u ovom specifičnom smislu, obećanje je uslovljeno ispravnim redoslijedom stvari. Isus tek treba da ode na Nebo. On zna da je prihvaćena njegova misija i žrtva i da mu je Otac dao svu izvršnu vlast. Tu informaciju svakako je mogao dobiti od anđela prije uznesenja. Biblija nam ne govori da je Isus u međuvremenu već išao Ocu i opet se vraćao da se bavi učenicima, iako to nije nemoguće. Ali u tom slučaju bilo bi najmanje dva uznesenja, na šta nikako ne ukazuje narativ onog svečanog predstojećeg. Dakle, zašto je potrebno čekati na posebno izlivanje sile Duha? Prvi razlog je zbog ispunjenja praznika Pedesetnice kao velike „žetve“ ljudskih duša. Hrist je već ispunio Praznik prvina (1. Korinćanima 15:20, 23). Ujedno to je i razlog zašto učenici moraju biti u Jerusalimu gdje se proslavljaju svi veliki godišnji praznici. Drugi razlog je posebna kakvoća Duha koji se šalje od Oca kroz Hrista. Ovaj Duh je potreban da dâ silu apostolima i poruci jevanđelja kako bi mogla zaživjeti hrišćanska zajednica – novi duhovni Izrael. Naravno potrebno je da Hrist tada kao osoba bude na Nebu. Ali on će na vrlo ličan način usmjeravati vjernike Duhom (u Djelima 16:6-7 opisan je slučaj kada misionarima sveti Duh odnosno duh Isusov nije dopustio da idu u pokrajine Aziju i Bitiniju).
Pored toga, kritično važno za ispravno razumijevanje je napraviti razliku između prisustva Duha svetoga i duhovnih darova. O duhovnim darovima Pavle govori u 1. Korinćanima 12:4-11 i, između ostalih, pominje i set natprirodnih darova kao što su iscjeljivanje, činjenje čuda, proricanje, sposobnost razlikovanja nadahnutih objava, različiti jezici i tumačenje jezika. Upravo na Pedesetnici, prilikom vidljive manifestacije silaska duhovne sile, apostolima su dati takvi darovi. Oni ne primaju Duh sveti tada prvi put. Primaju posebnu osposobljenost za nošenje jevanđelja!
To nas dovodi do pojma „krštenja Duhom svetim“. U ovom kontekstu, to nije obraćenje – to je primanje posebne sile. Sveti Duh takođe pruža vjeru u spasenje (Rimljanima 8:16), vođstvo (Jovan 16:13) i članstvo u tijelu Hristovom – zajednici pozvanih (1. Korinćanima 12:12-13).
„Jovanovo krštenje“ je funkcionalno bilo tradicionalno krštenje u judaizmu u kojem su oni koji su prihvatili njegovu poruku davali javni znak pokajanja tako što su bili potopljeni u vodu. Jovan je propovijedao o potrebi pokajanja za svoje grijehe da bi se dobilo oproštenje od Boga (Marko 1:4) i ljudi su prihvatili njegovu poruku u masama (Matej 3:5). Iako se čini da je njegova služba bila ograničena na rijeku Jordan istočno od Jerusalima, godinama kasnije Pavle je pronašao njegove sledbenike usred današnje Male Azije (Djela 19:1-3).
Jovan nikada nije imao iluzije o sopstvenoj važnosti. Njegov život je bio posvećen okretanju srca ljudi Bogu kako bi mogli vidjeti ko je Isus (Marko 1:2-3). Njegovo krštenje u vodi simbolisalo je namjerno okretanje od grijeha ka Bogu. Znao je da će puno spasenje doći kroz Isusa i krštenje svetim Duhom (Marko 1:7-8).
Krštenje svetim Duhom je novi koncept za učenike. Ipak mi se moramo čuvati teze da je Utješitelj pod Novim savezom superioran u odnosu na Duha svetog pod Starim savezom. To implicitno sugeriše da je Božji Duh ranije bio nesavršen i da Bog daje različite uslove spasenja pod Starim i Novim savezom. Ovu jeres pobija Sveto Pismo. „Utješitelj“ je Duh istine (Jovan 14:17) i Duh Sveti (Jovan 14:26) koji osvjedočava i poučava i svjedoči o Hristu (Jovan 15:26-27; 16:13-15). Sveti Duh će „osuditi svijet za grijeh i pravednost i sud“ (Jovan 16:8). Apostoli na mnogo mjesta poistovjećuju Sveti duh i Gospodnji duh pod oba saveza (Djela 1:5,8,16; 2:17,18,33; 4:8,25; 7:51; 28:25; Rimljanima 2:29; 8:9-11; 1. Korinćanima 2:10,14, itd.). Zapazimo šta Petar kaže: „To su spasenje marljivo ispitivali i pažljivo istraživali proroci koji su prorokovali o blagodati namijenjenoj vama. Ispitujući u kakvo ili u koje vrijeme javljaše Duh Hristov u njima, unaprijed svjedočeći za Hristove muke i za slavu koja će uslijediti.“ (1. Petrova 1:10,11; uporedi sa 1. Petrova 3:18-20) Kao što vidimo iz ove Petrove izjave, Duh Hristov je takođe prebivao u starosaveznim prorocima i pobožnim ljudima svih vjekova.
I pod Starim i pod Novim savezom, uslov za primanje i nastavanje Duha svetog je poslušnost Bogu i Hristu (Djela 5:32). Duh se ne daje na blanko ček ili neopozivo bilo kome. Takođe se ne daje kao trajna garancija spasenja, kako propagira većina protestantskih teologa. Sam Isus, koji je imao najveću mjeru Duha ikada, morao je uvijek ići stazom poslušnosti Ocu i moliti Oca za usmjeravanje i manifestacije sile kad je to prikladno.
I tako kad su se sastali, upitali su ga: „Gospode, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu obnoviti kraljevstvo?“ (Djela 1:6)
Nakon što su proveli tri i po godine slušajući kako Isus poučava i gledajući kako umire i ustaje, učenici su više nego ikada uvjereni da će Isus vrlo brzo osloboditi Izrael od rimske vlasti. Ova predrasuda, toliko ukorijenjena u judaizmu, ne umire lako. Učenici žele kraljevstvo odmah, ovdje na zemlji, u Izraelu. To je uskogrudi pogled, slično kao što razne crkve i sekte projektuju spasenje samo na svoju grupaciju.
Jedna od istina koju učenici još ne mogu sasvim da shvate (Jovan 16:12) je da je Božje kraljevstvo mnogo više od toga da bi Izrael stekao nezavisnost od Rima i ponovo postao suverena nacija. Božje kraljevstvo uključuje obnovu srca njegovih sledbenika (Ezekiel 36:26) iz svakog plemena i nacije (Otkrivenje 7:9). Učenici su zabrinuti kada će doći Isusovo kraljevstvo; Isus želi da se oni brinu o tome ko će biti u tom kraljevstvu. Trebaju pronaći ovce iz drugih torova (Jovan 10:16). Kraljevstvo ne može u potpunosti doći dok ne budu Isusovi svjedoci širom svijeta (Djela 1:8) do te mjere da su neznabošci dovoljno dosegnuti (Luka 21:24; Rimljanima 11:25). Do tada, Izrael će postati manja nacija, ne viša. U stvari, samo nekoliko decenija nakon događaja koje je prikazao Luka, Jerusalim će biti uništen, a Jevreji će biti rasijani po cijelom svijetu.
On im je odgovorio: „Nije vaše da znate vremena ili razdoblja koja Otac ima u svojoj vlasti, nego ćete primiti silu kad sveti Duh dođe na vas i bićete mi svjedoci u Jerusalimu, po cijeloj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“ (Djela 1:7-8)
Isus im je već rekao da samo Bog zna kada je tačno vrijeme drugog Hristovog dolaska i spasenja (Marko 13:32). On sada ponavlja da Bog ima ta razdoblja u svojoj isključivoj vlasti i da on nema takve informacije (čak i kad bi ih imao, bile bi nesvrsishodne za hrišćane).
Učenici ne shvataju da će koncept „kraljevstva Božijeg“ i „Božjeg naroda“ napraviti dramatičnu promjenu. Umjesto Izraela, zajednica pozvanih (eklesija na grčkom) će doći u prvi plan.
„Vremena“ je od grčkog korijena riječi hronos. To samo znači neodređeno mjerljivo vrijeme. „Razdoblja“ potiču od grčkog korijena riječi kairos. To znači više određeni vremenski okvir u kojem se određeni cilj postiže. Iako Isus ovdje nije konkretan, niti može biti.
Stoga on usmjerava pažnju učenika na ono što je njihova stvarna svrha u budućnosti.
„Svjedok“ je od grčkog korijena riječi martus. To znači legalnog ili povijesnog gledaoca koji se može zakleti u ono što je vidio, a Isus je tu ulogu dodijelio apostolima. Petar, Jakov i Jovan svjedočili su Isusovom preobraženju (2. Petrova 1:16-18). Stotine su vidjele Isusa nakon uskrsenja (1. Korinćanima 15:6). Ovo više nego ispunjava Mojsijev zahtjev o dva ili više svjedoka (Ponovljeni zakon 17:6). Ali martus je takođe porijeklo riječi mučenik. To je neko ko utjelovljuje Isusov primjer time što je spreman umrijeti za ono što vjeruje o njemu. Apostoli su ispunili Isusov nalog; uglavnom svi osim Jovana su zabilježeni kao mučenici zbog svoje vjere.
Učenici će početi propovijedanjem u Jerusalimu, brzo izgrađujući prvu zajednicu hiljadama (Djela 2:41, 47; 4:4; 5:14; 6:7). Kada progon postane prevelik, obraćenici će se proširiti na Judeju i Samariju (Djela 8:1-4).
Ovo će ispuniti Isusovo obećanje ženi Samarićanki (Jovan 4:1-42). Samarićani su rasna mješavina: dijelom Jevreji koje je Asirija odvela u progonstvo, a dijelom stranci koje je Asirija naselila u zemlji. Jevreji grde Samarićane zbog njihove mješavine rasa i bogosluženja. Isus je obećao jednoj Samarićanki da uskoro više neće obožavati lažne bogove, nego će „pravi bogoslužitelji služiti Ocu u duhu i istini, jer i Otac traži takve bogoslužitelje“ (Jovan 4:23). Izgubljene ovce će se vratiti u Božje stado (Luka 15:4).
U ovaj početni nalet izvan Jerusalima biće uključeni ljudi bez jevrejske krvi. Prvo će Filip doći do službenika etiopske vlade koji slijedi jevrejskog Boga (Djela 8:26-40). Tada će Petar svjedočiti obraćenju jednog doma pagana (Djela 10:34-48). Vjernici iz Aleksandrije i Kipra ići će na sjever u sirijsku Antiohiju i tamo stići do neznabožaca (Djela 11:19-21). Kada zajednica u Jerusalimu prepozna da je Božja ponuda spasenja namijenjena svim ljudima (Djela 11:1-18, 22-26), kapije se otvaraju, a Pavle i Barnaba su slobodni da propovijedaju jevanđelje širom Rimskog carstva (Djela 13 – 28).
Za učenike bi „kraj zemlje“ značio najudaljenije krajeve Rimskog carstva. Pavle se nadao da će otići u Španiju (Rimljanima 15:24), iako nam nije rečeno da li je ikada uspio. Neki od učenika evangelizirali su djelove daleko na istoku. Danas, naravno, znamo da je jevanđelje stiglo do krajeva zemlje.
Kada je to rekao, bio je podignut pred njihovim očima, i oblak ga je zaklonio od njihovog pogleda. (Djela 1:9)
Ovaj trenutak je zabilježen i u Luki 24:51: „Zatim ih je izveo do Betanije pa je podigao ruke i blagoslovio ih. I dok ih je blagosiljao, udaljio se od njih i počeo da uzlazi na nebo.“ Isus daje učenicima poslednji blagoslov. Prošlo je četrdeset dana nakon Isusovog uskrsenja, i sada je vrijeme da se vrati svom Ocu. Sada, učenici mogu svjedočiti drugom obećanju: Isus će „ući u slavu svoju“ (Luka 24:26-27). Marko 16:19 izražava to drugačijim jezikom: „Zatim je Gospod Isus, nakon što je razgovarao s njima, bio uzet na nebo i sjeo je s desne strane Bogu.“
Isus tvrdi da će Mesija sjediti Bogu s desne strane u njegovom učenju u hramu (Marko 12:35-37). Petar tvrdi da je Isus s desne strane Boga tokom svoje prve propovijedi nakon što je primio silu Duha (Djela 2:33). Pavle to podržava kasnije (Rimljanima 8:34). Dok je Stefan kamenovan, on kaže da vidi Isusa kako stoji Bogu s desne strane (Djela 7:55).
„Desna strana“ ima nekoliko različitih značenja u Bibliji. Često se koristi kao simbol snage i moći (Psalam 18:35; 20:6). Nekoliko psalama tvrdi da spasenje dolazi iz Božje desnice (Psalam 60:5; 98:1; 108:6). Isus to misli kao sjedište s desne strane Suverena univerzuma – što znači prvi autoritet do Boga. Jovan i Jakov su pitali da li mogu da sjede sa Isusove desne i lijeve strane (Marko 10:35-37), gdje je značenje isto – prva i druga pozicija do Hrista.
Isus govori o Psalmu 110:1 kada pokazuje da će Mesija biti veći od kralja Davida: „Gospod je rekao mom Gospodu: ‘Sjedi meni s desne strane, dok ne položim neprijatelje tvoje pod noge tvoje.’“ (Marko 12:36) S Božje „desne strane“, Isus djeluje kao naš zastupnik (1. Jovanova 2:1).
Vraćajući se opet na opis uznesenja iz Djela 1:9, treba znati da je Božja prisutnost u Bibliji često predstavljena oblacima. U Izlasku, stub od oblaka vodio je Izraelce kroz pustinju (Izlazak 13:21). Kada su Izraelci logorovali na planini Sinaj, Bog je pokrio planinu oblacima i dimom kako bi pokazao ljudima vlast koju je dao Mojsiju (Izlazak 19:9, 16-18). Kada je Solomon unio Kovčeg saveza u novi hram, Bog je ispunio cijelu zgradu oblakom svoje slave toliko gustim da su sveštenici morali izaći (1. Kraljevima 8:10-11). Kada je Bog pokazao Petru, Jakovu i Jovanu Isusovu slavu tokom preobraženja, govorio im je iz oblaka (Marko 9:7). A kada se Isus vrati (1. Solunjanima 4:16-17; Otkrivenje 1:7), on će doći sa oblacima.
Ovi „oblaci“ su takođe povezani sa vojskama Božjih anđela (Matej 16:27), što je sigurno i slučaj prilikom Hristovog uznesenja. Potvrda o prisustvu anđela dolazi odmah.
Dok su netremice gledali u nebo kako on odlazi, gle, dva čovjeka u bijelim haljinama stala su pored njih. (Djela 1:10)
Dva muškarca koja ih pozdravljaju su anđeli, iako u tekstu to ne piše posebno. To da ih ima dvojica seže u Mojsijev zakon. U Ponovljenom zakonu 19:15 potrebna su dva svjedoka. Kada je Isus poslao učenike da propovijedaju, izgone demone i liječe bolesne, učinio je to po dvoje (Marko 6:7-13). Ponovo je to učinio kada je poslao sedamdeset i dvoje svojih sledbenika da pripreme gradove koje je planirao posjetiti (Luka 10:1).
Dva anđela su pozdravila žene koje su posjetile Isusov grob na jutro uskrsenja (Luka 24:4), iako je očigledno samo jedan govorio (Matej 28:2-7; Marko 16:5-7). A kada je Marija Magdalena rekla Petru i Jovanu da je grob prazan, obojica su potrčali da provjere (Jovan 20:2-3).
Većinu svjedočenja u knjizi Djela apostolska obavljaju dvojica ili više njih. Pavle i Barnaba su zajedno tokom prvog misionarskog putovanja (Djela 13-14). Na drugom, Pavle uzima Silasa, a Barnaba svog rođaka Jovana Marka (Djela 15:39-40). Možda je Atina jedini put kada Pavle služi sam, jer je morao pobjeći iz Bereje bez upozorenja (Djela 17:13-34). Nije loša ideja služiti u parovima ili malim grupama. Kao što je Solomon rekao: „I ako bi neko nadjačao jednoga, dvojica će moći da mu se odupru. I trostruko uže ne kida se lako.“ (Propovjednik 4:12)
„Ljudi Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet na nebo doći će na isti način kao što ste ga vidjeli da odlazi na nebo.“ (Djela 1:11)
Učenici zure u nebo, posmatrajući mjesto gdje su „oblaci“ odnijeli Isusa, kada dva čovjeka u bijelim haljinama prekidaju zanesenost prizorom.
Isus će se vratiti, a ljudi, tačnije anđeli u ljudskom obličju, govore njegovim učenicima da će njegov dolazak biti sličan njegovom odlasku. Ovdje se misli na doslovnost Isusa kao stvarne osobe. „Jer će sam Gospod sići s neba sa zapovjedničkim pozivom, s glasom arhanđela i s Božjom trubom, i mrtvi u Hristu ustaće prvi. Zatim ćemo mi živi, koji ostanemo, biti zajedno s njima odneseni u oblacima da se sretnemo s Gospodom u zraku. I tako ćemo uvijek biti s Gospodom.“ (1. Solunjanima 4:16-17) Isus će ponovo doći sa oblacima (Otkrivenje 1:7).
Iako možemo biti radoznali kako izgleda jedno takvo putovanje do Božjeg prebivališta negdje u prvobitnom univerzumu, takve informacije za sada nemamo. Ali Biblija nas ni u kom slučaju ne obeshrabruje fiktivnim ili „duhovnim“ imaginarnim prostorima. Naprotiv, uvijek govori o Bogu kao stvarnoj Ličnosti, Biću koje aktivno djeluje u vremenu i prostoru i ima svoj prijesto, anđele koji ga okružuju i „stanove“ u kojima će i spaseni po Drugom dolasku boraviti.
Anđeli nazivaju učenike „ljudi Galilejci“ jer su preostalih jedanaestorica, poput Isusa, bili iz oblasti Galileje (Marko 1:16-20; 2:13-14; Jovan 1:43-45; 21:2). Kada Duh sveti dođe na njih i počnu propovijedati jevanđelje na svim različitim jezicima, ljudi će biti zapanjeni kada čuju naglasak jedne od najbeznačajnijih oblasti u cijelom Rimskom carstvu (Djela 2:7-8).
Isus je uzašao na nebo (Luka 24:51). Sila Duha još nije došla, ali Isusovi sledbenici vjeruju da hoće. I znaju da će se Isus vratiti (Djela 1:11).
Veća grupa učenika vraća se u Jerusalim, u hram. Hram je izgrađen na mjestu Tabernakula u vrijeme Davida (2 Samuelova 6:17). Sasvim je prirodno da se sada vraćaju u hram da blagoslove Boga. Bog je poslao svog Mesiju. On je pokazao svoju moć i istinu svoje riječi podizanjem mrtvih.
Oni još ne shvataju težinu činjenice da je vjersko vođstvo koje kontroliše hram odbacilo svog Mesiju i da će nastaviti da ga odbacuju (Djela 6:7) ili da se Božje prisustvo pomijera: prenosi se iz hrama u njihova srca.
U roku od četrdeset godina, hram će biti uništen od strane Rimljana, kao što je Isus obećao. Za sada hram stoji, pa učenici idu i slave Boga na mjestu koje doživljavaju kao najprikladnije za to.
Marko svoje jevanđelje zaključuje širim potezom: „Oni su otišli i svuda propovijedali, a Gospod je sarađivao s njima i potvrđivao tu poruku čudesnim znakovima.“ (Marko 16:20)
Dok su učenici propovijedali, sila Duha im je omogućavala da izvode čudesna znamenja, najčešće iscjeljivanja, istjerivanja demona i da govore jezikom svoje publike. Ovo je bilo neophodno jer se čitavo jevanđelje prenosilo riječima ljudi, često pripadnika nacija koje slušaoci ranije nisu sreli. Čuda su potvrdila da su oni učenici izabrani od Boga. Ovo je dalo do znanja slušaocima da njihova poruka dolazi od Boga i da je Bog verifikuje. Naravno poruka mora biti autentična da bi bila podržana i blagoslovena od Boga, iako natprirodni darovi Duha kasnije, kad se hrišćanstvo uspostavi kao respektabilna vjera, neće biti kontinuirana pojava. Jedan od razloga gubljenja autentičnih duhovnih darova, ili čak njihovog falsifikovanja (što je vjerovatno bio slučaj u Korintu sa problematičnim vjernicima koji su pravili spektakl od njih), može biti neposlušnost u vjeri ili otpadanje od istine na bilo koji način.
U svakom slučaju, zadatak svakog pravog hrišćanina je da je afirmiše izvornu vjeru kakva je data u Svetom pismu i kroz Isusova učenja i primjer. Samo na taj način možemo se nadati posebnim blagoslovima i duhovnim darovima u završnici Božjeg djela na zemlji, što se u teologiji naziva „poznom kišom“.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
