Saznanje o ljudskom identitetu jedno je od temeljnih znanja koja suštinski određuju sve naše bitne stavove, odnose i vjerovanja. Ukoliko propustimo da ispravno shvatimo ovaj predmet, cjelokupan naš život biće prožet i rukovođen raznim oblicima indoktrinacije.
U kontekstu onoga o čemu ćemo govoriti u ovom izlaganju, identitet predstavlja ono što jesmo, što nas definiše i karakteriše kao jedinke. Ovdje je riječ o identitetu ljudskog roda.
Ko smo mi? To je jedno od najbitnijih pitanja koje možemo postaviti. Ako bismo napravili anketu i postavili ljudima ovo pitanje, brzo bismo shvatili da su odgovorni individualno uslovljeni, zavisno od trenutka ili životne faze, tj. onoga što osoba smatra za najznačajnije, šta je fokus njenog ličnog identiteta. Takav identitet je definisan najprije površnim slojem odnosno etiketama koje su nam nametnute u društvu ili smo ih sami prihvatili. Ako bismo išli dalje prema dubljim slojevima, ka suštini našeg bića, otkrili bismo da što dublje idemo, to je manje jasnih odrednica i da samu suštinu zapravo ne znamo, da je ona izgubljena. To samo po sebi otvara vrlo ozbiljna pitanja o smislu i svrsi ljudskog bitisanja. Jer ako ne znamo ko smo, zašto smo tu i kuda idemo, ne samo što možemo biti predmet lake manipulacije već ćemo biti i žrtva vlastitih (samo)obmana i iluzija.
Identitet je usko povezan sa integritetom. Integritet ima najvažniju funkciju upravo u objedinjavanju ličnosti u jedinstvenu cjelinu i cjelovit sistem. Osoba sa svim svojim osobinama, potrebama, fizičkim i mentalnim karakteristikama, funkcioniše kao cjelina. Kao što organizam funkcioniše kao sistem organa koji su međusobno funkcionalno skladno povezani, tako i integritet na okupu drži sve definišuće karakteristike identiteta i čini osobu jedinstvenom i neponovljivom jedinkom.
Da bismo se uspješno bavili identitetskim pitanjima, mi moramo znati ko smo odnosno odakle potičemo. Na pitanje o našem porijeklu, postoje dva moguća odgovora:
1) Ljudi su nastali kao proizvod slučajnih procesa tokom više miliona ili milijardi godina putem evolucije od nižih „primata“ do današnjeg čovjeka koji se u nauci naziva „homo sapijensom“. „Homo sapijens“ je naučno ime ljudske vrste koje podrazumijeva „razumnog ili umnog čovjeka“, što implicira da nekad u prošlosti nije bilo tako, tj. da je čovjek anatomski i kulturno „evoluirao“ do sadašnje faze od predaka majmuna. Vremenski okvir evolucije roda „homo“ od zajedničkog pretka sa šimpanzama je otprilike 10 do 2 miliona godina, a vrste „homo sapiens“ od „homo erektus“ otprilike 1,8 do 0,2 miliona godina.
2) Biblijski odnosno kreacionistički pogled koji se zasniva na sledećim stavovima: i) Stvoritelj odnosno Bog je planirao i dizajnirao univerzum i planetu Zemlju; ii) Bog je stvorio i uredio kako mrtvu materiju tako i sve oblike života; iii) Bog je stvorio čovjeka kao zasebno biće po svom obličju, što podrazumijeva razum, moralnost, kreativnost, odgovornost i slobodnu volju.
Ova dva koncepta su suprotstavljeni i međusobno isključivi. O smislenosti i dokazima za jedan ili drugi koncept može se puno govoriti, ali to nije predmet na koji ćemo se zadržavati. U daljem izlaganju, nastojaćemo da čitaocu otvorimo vidike zašto se uopšte lansiraju i promovišu teorije koje su naučno nedokazive, neodržive ili čak uvredljive za zdravi razum, te da iz jednog posebnog ugla osvijetlimo fenomen gubitka istinskog identiteta čovjeka koji ga vodi u lavirint laži i manipulacija.
Kako teorija evolucije utiče na shvatanje identiteta?
Ukoliko prihvatimo evolucionističke poglede na svijet i život, mi se zapravo, čak i ne znajući to, odričemo svog identiteta. Jedinka koja navodno „evoluira“ kroz vrijeme putem niza drastičnih promjena koje uključuju formu, anatomiju, fizički izgled i karakteristike, te stanje svijesti i kulturu – zapravo nema identitet. Ona je slučajna smjesa hemikalija koja nema smisla i čija svrha postojanja je promjenljiva i neizvjesna. U tom slučaju mi smo niko ili neko ko je iz besmisla sticajem okolnosti postao nešto što jeste sada ali nema nikakve garancije da će to isto biti i u (neizvjesnoj) budućnosti. Mi smo istovremeno i ameba koja je „čvrsto odlučila“ da „evoluira“ i „majmun“ koji je jednako „čvrsto odlučio“ da se uspravi i emancipuje. Ako hoćemo da se bavimo svojom genealogijom, pošteno bi bilo da počnemo makar od majmuna, zar ne?
Ovakav pogled na svijet i život ne rezultira samo u nedefinisanim identitetskim pitanjima, već uklanja platformu za bilo kakve standarde istine i znanja. Takav koncept proizvodi potpuni relativizam, gdje svako može biti za sebe „u pravu“ i gdje niko ništa sa izvjesnošću ne zna niti može tvrditi. Drugim riječima, intelektualna, duhovna i svaka druga konfuzija, nesigurnost, neizvjesnost i beznađe nalaziće se ispod površinskih slojeva kamuflaže i (lažnog) samoprikazivanja „homo sapijensa“ koji odriče i poriče svoj pravi identitet. A sve u nastojanju da „homo“ predstavi sebe kao samopostojeće, nezavisno biće koje nema nikakve odgovornosti prema nikome. Na taj način „homo“ umjesto da opravda pridjev „sapijens“, on ga zapravo obesmišljava. Po logici stvari, „homo“ koji neprekidno „evoluira“ nikad ne bi smio sebe proglasiti „sapijensom“, jer nema platformu na kojoj može pouzdano graditi niti ima ustanovljen identitet. Naziv „homo glupens“ bio bi puno prikladniji, baš kao što potvrđuje Sveto Pismo: „Reče bezumnik u srcu svome: Nema Boga.“ (Psalam 53:1)
Pokušaj nadomještanja izgubljenog identiteta kroz vlastite predstave ili objekte kolektivne idolatrije
U stanju izgubljenog stvarnog identiteta, čovjek se lako vezuje za sopstvene predstave o vlastitom imidžu ili postaje nosilac različitih etiketa koje mu „lijepi“ društvo. Tako se ljudi spremno poistovjećuju sa nacionalnim ili vjerskim identitetom, nadimcima koji ih predstavljaju kao „posebne“, klubom za koji navijaju, muzikom koju slušaju i sl. Ova vrsta izgradnje pseudo identiteta često stvara odbojnost, netrpeljivost ili čak neprijateljstvo prema onima koji pripadaju „drugoj“ ili „protivničkoj“ strani.
Svaki oblik idolatrije posledično stvara konformizam kada se usljed pritiska grupe ili vlastite želje da se misli kao i drugi članovi grupe, mijenjaju ponašanje, stavovi i vrijednosti. Takođe postoji spremnost „žrtvovanja“ za grupu, gdje se olako prihvataju ne samo „vrijednosti grupe“, već i svaki oblik destrukcije i nemorala koji se upražnjavaju u cilju skretanja pažnje na istu. Kroz pripadnost grupi, osoba upravo nastoji popuniti prazninu koju ima zbog izgubljenog identiteta i istovremeno proizvesti osjećaj prihvaćenosti. Naravno, što je grupa veća, to je veći osjećaj moći i iluzije o pripadnosti „pravoj“ strani.
Kreacionizam i identitet čovjeka
Naš identitet i stvarno porijeklo stoje u neraskidivoj vezi. Život daje život. Bez spoznaje Izvora života nama je prosto nemoguće definisati vlastiti identitet. Mi potičemo od Nekoga ili smo od nikoga. Ne postoji ništa između.
Ako smo od Onoga koji je Izvor svega života i svega što postoji, tada identitet, kakvoća i kvaliteti tog Bića određuju i naš identitet.
„I Bog je stvorio čovjeka po svom obličju, po obličju Božjem stvorio ga je – muškarca i ženu stvorio ih je.“ (Postanje 1:27)
Bog je naš Stvoritelj, ali pošto smo stvoreni po Njegovom obličju, to implicira puno više od pukog statusa stvorenja. Mi smo Njegovi sinovi i kćeri. „Da budete sinovi svoga Oca, koji je na nebesima.“ (Matej 5:45)
Stvaranje podrazumijeva inteligentni dizajn, namjeru i svrhu. Tako je sasvim logično da čovjek, kao jedino biće na planeti zemlji stvoreno po Božjem obličju, ima svrhu svog postojanja i sve ono što ga čini ljudskim bićem, moralnom, odgovornom i kreativnom jedinkom.
„Zatim ih je Bog blagoslovio i rekao im: ‘Rađajte se i množite se, napunite zemlju i vladajte njom, i budite gospodari nad morskim ribama i stvorenjima koja lete po nebu i nad svim stvorenjima što se miču po zemlji.’“ (Postanje 1:28)
„Gospod Bog je uzeo čovjeka i smjestio ga u edenski vrt da ga obrađuje i da se brine o njemu.“ (Postanje 2:15)
Ali treba zapaziti da ovi blagoslovi, dužnosti i odgovornosti nisu prvobitno dati kao sredstva za dokazivanje identiteta. Sve dok se čovjek nalazio u odgovarajućem odnosu prema svom Tvorcu i drugim ljudskim bićima, on nije imao nikakav problem sa vlastitim identitetom, niti potrebu da gradi i dokazuje identitet zasnovan na učinku, vlastitim izvedbama ili demonstraciji moći. Čovjek je jednostavno stajao u blagoslovenom zdravom odnosu prema Bogu, svojoj vrsti, drugim stvorenjima i cijeloj tvorevini, što ga je činilo zadovoljnim, duhovno, mentalno i tjelesno uravnoteženim i srećnim u ciklusu života koji potiče od Stvoritelja i vraća se Stvoritelju u uzajamnoj ljubavi, smislenosti i ostvarenosti u svakom pogledu.
Dakle, u idealnim uslovima, čovjek nije imao potrebu za zloupotrebom svojih darova i kreativnosti radi vlastitog samodokazivanja u sebične ili idolatrijske svrhe. Neopterećen samim sobom, on je mogao biti u zdravoj i smislenoj službi svome Stvoritelju, drugim ljudima i na blagoslov svemu stvorenom. I niža bića, takođe stvorena po svojim vrstama, sa određenim identitetom i svrhom, prepoznavala su čovjeka kao gospodara i pokoravala mu se u zdravoj hijerarhiji kao superiornom vladaru nad zemljom (vidi: Postanje 2:19,20; Psalam 8:6-8; Jevrejima 2:7,8; 1. Korinćanima 15:27). Ali takvo stanje i odnosi bili su mogući samo pod uslovom vjernosti čovjeka Tvorcu i njegovog kretanja u okvirima poretka koji je Bog uspostavio. Akcija čovjeka u alternativnom pravcu neminovno bi dovela do suprotnosti dobru ili pojavi zla (Postanje 2:9, 15-17).
Pavle, napisao si rečenicu “MI SMO NJEGOVI SINOVI I KĆERI”. Dal si pod time mislio na cijelokupni ljudski rod, ili je to pravo (sinaštva)samo za one koji su po Bibliji primili Isusa u svoje srce?
Naravno da čitavo čovječanstvo nosi taj identitet. Ali čovjekovo opredjeljenje u grijehu je odricanje od tog identiteta. U tom smislu svakako da je neophodno ponovno usvajanje u Božju porodicu kroz Hristovo djelo iskupljenja. No to nije tema ovog članka, već opšti pojmovi o ljudskom identitetu.