Idolatrija (3)

„Kralj Nebuhadnezar je načinio zlatan kip, visok šezdeset lakata i širok šest lakata. Podigao ga je u ravnici Duri, u vavilonskoj pokrajini. Zatim je kralj Nebuhadnezar naredio da sazovu nastojnike i namjesnike, savjetnike, rizničare, sudije, načelnike i sve koji su bili nad pokrajinama da se okupe i dođu na svečanost povodom postavljanja kipa koji je podigao on, kralj Nebuhadnezar.

Tada su se nastojnici i namjesnici, savjetnici, rizničari, sudije, načelnici i svi koji su bili nad pokrajinama okupili na svečanosti povodom postavljanja kipa koji je podigao kralj Nebuhadnezar. I stali su pred kip koji je podigao Nebuhadnezar. Glasnik je tada oglasio, povikavši: ‘Narodi, plemena i jezici, vama se zapovijeda da u času kada čujete zvuk roga, frule, citre, harfe, drugih žičanih instrumenata, gajdi i svih drugih vrsta muzičkih instrumenata, padnete ničice i poklonite se zlatnom kipu koji je podigao kralj Nebuhadnezar. Ko ne bude pao ničice i poklonio se, istog časa biće bačen u užarenu ognjenu peć.’ Zbog toga, u času kada su svi narodi čuli zvuk roga, frule, citre, harfe, žičanih instrumenata i svih drugih vrsta muzičkih instrumenata, svi ti narodi, plemena i jezici pali su ničice i poklonili se zlatnom kipu koji je podigao kralj Nebuhadnezar.“ (Danilo 3:1-7)

Da bi podigli sebi značaj u očima drugih ljudi, oni koji vladaju ljudima na principima koji su utemeljeni još u prvom Vavilonu, Nimrodovom projektu centralizacije političko-religijske uprave koja počiva na satanističkom konceptu vladanja, često pribjegavaju podizanju različitih objekata, spomenika i sl. kao vidljivog izraza svoje moći. Nebuhadnezar je takođe u tome vidio slavu sebi i svojim bogovima.

Po kakvoći idolatrija se može podijeliti na teističku i ateističku, iako su one suštinski iste.

Bog zabranjuje idolatriju u svom Zakonu Deset zapovijesti.

„Ja sam Gospod, tvoj Bog, koji te je izveo iz egipatske zemlje, iz doma robovanja. Nemoj imati drugih bogova osim mene.

Ne pravi sebi rezani lik niti bilo kakvu sliku od onoga što je gore na nebesima ili dolje na zemlji ili u vodama ispod zemlje. Ne klanjaj im se niti im služi, jer sam ja, Gospod, tvoj Bog, revnosni Bog, koji pohodim prestupe očeva na sinovima, do trećeg i do četvrtog kolena, onih koji me mrze, a milost pokazujem i hiljaditom kolenu onih koji me vole i drže se mojih zapovijesti.“ (2. Mojsijeva 20:1-6)

U knjizi ponovljenog zakona nalazimo još konkretnije upute: „Dobro pazite na svoje duše, jer niste vidjeli nikakav lik onog dana kad vam je Gospod na Horevu govorio iz vatre, da se ne biste iskvarili i napravili sebi rezan lik bilo kakvog idola, lik muškarca ili žene, ili neke životinje koja je na zemlji ili neke ptice koja leti nebom, ili bilo čega što se miče po zemlji, lik neke ribe koja je u vodama ispod zemlje, i da ne bi, kad podigneš oči prema nebesima i vidiš sunce, mjesec i zvijezde, svu tu nebesku vojsku, bio zaveden da im se klanjaš i da im služiš, jer ih je Gospod, tvoj Bog, dao svim narodima pod cijelim nebesima.“ (5. Mojsijeva 4:15-19)

U proročkim i drugim knjigama nalazimo različite opomene i najave Božjih kazni za idolatriju (vidi: Isaija 44:9-20; Psalam 115:4-8; 1. Korinćanima 10:19-21). Biblija zapravo konstatuje da je vjerska služba idolima zapravo služba demonima.

Kako je to moguće?

U prvoj komunikaciji čovjeka (tačnije žene, Eve) sa palim anđelom Luciferom, zapažamo strategiju demona da ne nastupaju otvoreno, već to čine skrivajući se iza određenih medijuma i paravana. Pored toga što je njihov otvoreni nastup problematičan sa aspekta pokazivanja ili materijalizacije pred bićima drugačijeg reda, kao i zbog ograničenja koja je Bog postavio u cilju zaštite čovjeka, takođe to ne bi bila mudra taktika za dalje pridobijanje i manipulisanje ljudskim rodom. S druge strane, zbog pada u grijeh, čovjek je prekinuo direktnu komunikaciju sa Bogom, tako da je glavno sredstvo vezivanja za Stvoritelja postala vjera u Njegovu Riječ i obećanja, dok su nevjerstvo i neposlušnost otvarali demonima vrata za pristup i preuzimanje kontrole. Lojalnost Bogu, dakle, podrazumijeva držanje Njegovih zapovijesti vjerom i slijeđenje Plana spasenja, dok svaki oblik religije prema svom nahođenju predstavlja čin pobune i pristajanja za demonima. Prvi primjer sukoba dva vjerska koncepta je slučaj Kaina i Abela opisan u knjizi Postanja 4. glava. To znači da u osnovi postoje samo dvije suprotstavljene religije: izvorna Božja, i sve ostale nastale izopačavanjem prave, kao proizvod demonskih sugestija i okultnih radnji, inspirisane pobunom i težnjom za slijeđenjem sopstvenih ili demonskih želja, prilagođene različitim psihološkim profilima palog čovjeka, dominantnoj tradiciji ili društvenoj paradigmi. Sukob prave i lažne vjere može se pratiti kroz cijelu Bibliju i kroz cijelu istoriju čovječanstva.

Zaključujemo, dakle, da idoli služe kao maska demonima, koja im omogućava pristup idolopoklonicima, preuzimanje kontrole nad njima i vršenje uticaja preko tih osoba ili njihove religije na druge. Demoni na ovo polažu pravo, jer se kršenjem izričitih Božjih zapovijesti ljudi odvajaju iz okrilja Njegove zaštite i milosti. Preko idolatrije demoni polažu pravo da zamijene Boga koji ne može biti predstavljen materijalnim stvarima.

Da bi zabluda bila potpuna, demoni daju silu idolopoklonicima i čine čuda i znake preko njih, ili na mjestima gdje se vrši idolska služba, upražnjava nemoral ili neki oblik okultizma. Demoni opsijedaju svoje sluge, pomućujući im razum kako ne bi nikad došli k Bogu i obratili se, nadahnjuju ih mržnjom prema istini i njenim nosiocima, i daju im veliku harizmu i uticaj na narod koji ih sluša i u njima vidi autoritete.

Svaka takva i slična služba u osnovi je okultizam, što se može dodatno dokazati prisustvom mnoštva okultnih simbola i relikvija koje takođe nalazimo u astrologiji, magiji i misticizmu i čije se poreklo može pratiti do drevnih misterija antičkih naroda.

Demoni se kriju i iza obožavanja nebeskih tijela – sam Sotona je uzeo Sunce kao svoj simbol – iza astrologije, svih oblika vračanja, gatanja i magije, alternativne medicine, hipnotizma, paranormalnih pojava, iskustava bliske smrti, pojava NLO i vanzemaljaca… Mračne sile koje vladaju ovim svijetom svuda ostavljaju žigove svoje prevlasti i moći koji se nalaze na znamenjima svih država, brojnih institucija, velikih firmi i brendova, sportskih klubova, spomenika kulture, vjerskih i sekularnih objekata, itd.

Protiv idolatrije postoji samo jedan djelotvoran lijek. To je istinsko obraćenje Bogu koji je obznanio svoju volju i planove za čovjeka u svojoj Knjizi – Svetom Pismu.

 

Vavilonski idolopoklonički kompleks

Vrlo je moguće da je lokacija gradnje Nebuhadnezarovog kipa i prve Vavilonske kule ista. Arheološka iskopavanja su potvrdila postojanje mjesta koje na arapskom i danas nosi isto ime (Tolul Dura). Nalazi se pet kilometara južno od Vavilona, blizu rijeke Dure koja se nedaleko uliva u rijeku Eufrat.

Iskopine su otkrile platformu visine oko jedan metar, površine oko 13 kvadratnih metara. Na jednoj ovakvoj platformi mogao se izgraditi takav lik.[1]

Ceremonija na koju Nabuhadnezar poziva predstavnike vazalnih naroda je religiozna ceremonija. On ih poziva na posvećenje velikog zlatnog lika. Ovo je bio sveopšti sabor koji je pozivao na jednoobraznost religije i poštovanja vlastima.

Dimenzije kipa (visina 60 lakata, širina 6 lakata) treba razumjeti u kulturnom kontekstu pošto je sumersko-akadski numerološki sistem bio sekstinski gdje se sve vrti oko broja šest. Šestica je predstavljala ideju jedinstva.

Religija koja se ovdje opisuje je nametnuta. Ona nije rezultat sopstvenog izbora kome je prethodilo razmišljanje i lično uvjerenje. U takvoj religiji noge se savijaju u znak klanjanja, ali je srce daleko. To je religija birokrata, ovaca i automata.

Muzika igra važnu ulogu u cijelom ambijentu! Drevni narodi su znali kako da koriste muziku da bi pobudili mističan doživljaj. Muzika je od davnina povezana s upotrebom droge i izazivanjem doživljaja ekstaze. Pri ovakvoj muzici sve se svodi na nivo emocija i nervnog sistema i prebacivanja mozga u alfa režim rada.

Nedaleko od zlatnog kipa stajala je prijetnja užarene peći svima koji ne pristanu uz većinu. Poznato je da je u Larsi, južno od Vavilona, još od sedmog vijeka prije nove ere, praktikovano spaljivanje u užarenoj peći. Ta praksa se koristila još od vremena Hamurabija i Abrama.[2]

 

Pokornost Bogu ima prioritet u odnosu na pokornost zemaljskim autoritetima

„Na to su odmah neki Haldejci došli kod kralja i optužili Judejce. Obratili su se kralju Nebuhadnezaru i rekli mu: ‘Kralju, da si živ dovijeka. Ti si, kralju, izdao zapovijest da svaki čovjek koji čuje zvuk roga, frule, citre, harfe, drugih žičanih instrumenata, gajdi i svih drugih vrsta muzičkih instrumenata, padne ničice i pokloni se zlatnom kipu, a ko ne padne ničice i ne pokloni se, taj će biti bačen u užarenu ognjenu peć. Ovdje su neki Judejci koje si postavio nad vavilonskom pokrajinom, Šadrak, Mešak i Abednego. Ti ljudi se ne obaziru na tebe, kralju, oni ne služe tvojim bogovima niti se klanjaju zlatnom kipu koji si podigao.’“ (Danilo 3:8-12)

Već smo vidjeli da izraz „haldejci“ zapravo predstavlja okultnu klasu sveštenika, u sprezi sa političkim liderima. Oni su u ovom događaju prepoznali priliku da optuže Danilove drugove za nepoštovanje kralja i njegove religije pošto im je samo prisustvo takvih ljudi i njihovi životi predstavljali stalni ukor.

Kao i u prvom poglavlju, tri mlada Jevrejina se ne povode za masom, i njihovo ponašanje štrči tako da ih svi vide. Gdje god da su se u tom trenutku nalazili, bili su meta promatrača zavidljivih Haldeja koji su gledali na nedavno uzdizanje jevrejskih mladića kao na opasnost koja prijeti njihovoj poziciji.

„Tada je Nebuhadnezar, gnjevan i bijesan, rekao da dovedu Šadraka, Mešaka i Abednega. Onda su ih doveli pred kralja. Nebuhadnezar im se obratio: ‘Da li je istina, Šadrače, Mešače i Abednego, da vi ne služite mojim bogovima i da se ne klanjate zlatnom kipu koji sam podigao? A sada, ako ste spremni da kad čujete zvuk roga, frule, citre, harfe, drugih žičanih instrumenata, gajdi i svih drugih vrsta muzičkih instrumenata, padnete ničice i poklonite se kipu koji sam načinio, biće vam dobro. Ali ako mu se ne poklonite, bićete istog časa bačeni u užarenu ognjenu peć. I koji vas to bog može izbaviti iz mojih ruku?’“ (Danilo 3:13-15)

Religija Vavilona nasilnički prisiljava na bogopoštovanje. Ona stavlja naglasak na trenutno (sada), kao da ne postoji sutra, za razliku od biblijske religije koja je usmjerena na budućnost!

„Šadrak, Mešak i Abednego odgovorili su kralju: ‘Kralju Nebuhadnezare, nema potrebe da ti bilo šta odgovorimo. Ako treba tako da bude, naš Bog kome služimo može nas izbaviti. On će nas i izbaviti iz užarene ognjene peći i iz tvoje ruke, kralju. Ali ako to i ne učini, znaj, kralju, da tvojim bogovima nećemo služiti niti ćemo se pokloniti zlatnom kipu koji si podigao.’“ (Danilo 3:16-18)

„A ako to i ne učini“ govori o dobrovoljnosti i slobodi biblijske religije. Suočeni s gubitkom života, oni odgovaraju bezuslovnom odanošću Bogu. U pravoj, istinskoj religiji postoji sloboda. Bog je slobodan i čovjek je slobodan.

„Tada se Nebuhadnezar razgnjevio na Šadraka, Mešaka i Abednega, i lice mu se izobličilo. I zapovijedio je da se peć zagrije sedam puta jače nego obično. Zatim je nekolicini jakih ljudi iz svoje vojske rekao da svežu Šadraka, Mešaka i Abednega i da ih bace u užarenu ognjenu peć.“ (Danilo 3:19,20)

Kralj gubi kontrolu nad sobom, jer ne može podnijeti činjenicu da su ovi mladići izvan njegove vlasti. Tekst kaže da mu se izgled izobličio od bijesa.

„Tada su ih svezali, i u ogrtačima, haljinama, kapama i drugoj odjeći, bacili u užarenu ognjenu peć. I pošto je kraljeva zapovijest bila stroga, a peć zagrejana preko mjere, plamen ognjeni ubio je ljude koji su bacili Šadraka, Mešaka i Abednega. A ona tri čovjeka, Šadrak, Mešak i Abednego, pala su svezana usred užarene ognjene peći.“ (Danilo 3:21-23)

Peć je bila toliko užarena da je koštala života stražare koji su ih bacili u vatru.

 

Misteriozni četvrti čovjek

„Tada se kralj Nebuhadnezar uplašio i brzo ustao. Obrativši se svojim visokim službenicima, upitao ih je: ‘Zar nismo u vatru bacili tri svezana čovjeka?’ Oni su odgovorili: ‘Jesmo, kralju.’ On je na to rekao: ‘Gle! Ja vidim četiri čovjeka kako slobodno hodaju posred vatre, i nije im ništa, a četvrti kao da je sin Božji.’“ (Danilo 3:24,25)

Čim su mladići bili bačeni u peć, kralj je zapazio neobičan prizor koji ga je vrlo uplašio. Oganj nije imao očekivani efekat, a četvrti čovjek je sada hodao sa trojicom mladića. Kralj je shvatio da je on zaslužan za čudo kojem prisustvuje i prepoznao ga kao Sina Božjeg.

Spasenje je Božji čin koji dolazi izvan, od Boga, koji se spušta na nivo čovjeka da bi izvukao iz problema!

„Ne boj se, jer sam te ja otkupio. Pozvao sam te po imenu. Ti si moj, ako pođeš preko vode, ja ću biti s tobom. Ako pođeš preko rijeka, one te neće potopiti. Ako pođeš kroz vatru, nećeš izgorjeti, niti će te plamen uhvatiti. Jer sam ja Gospod, Bog tvoj, Sveti Bog Izraelov, Spasitelj tvoj.“ (Isaija 43:1-3)

Kralj i svi prisutni su se uvjerili da istinski Bog Najviši ima vlast na smrću i da može da spasi iz ognja.

„Tada je Nebuhadnezar prišao vratima užarene ognjene peći i povikao: ‘Šadrače, Mešače i Abednego, sluge Boga Najvišeg, izađite i dođite ovamo!’ Na to su Šadrah, Mešak i Abednego izašli iz vatre. A okupljeni nastojnici, upravitelji i kraljevi visoki službenici gledali su te ljude, i vidjeli su da vatra nije naudila njihovom tijelu, i da im kosa na glavi nije bila opaljena, čak im se ni ogrtači nisu ništa promijenili niti se na njima osjećao miris vatre.“ (Danilo 3:26,27)

 

Distanca od Boga uprkos svjedočanstvu

„Na to je Nebuhadnezar rekao: ‘Neka je blagoslovljen Bog Šadrakov, Mešakov i Abednegov, koji je poslao svog anđela i izbavio svoje sluge, koje su se uzdale u njega i koje se nisu pokorile kraljevoj zapovijesti, već su bile spremne da umru, jer nijednom drugom bogu osim svom Bogu nisu željele da služe niti da mu se poklone. Zato izdajem naredbu za sve narode, plemena i jezike, da će onaj ko kaže nešto pogrdno protiv Šadrakovog, Mešakovog i Abednegovog Boga biti raskomadan, a njegova kuća biće pretvorena u smetlište, jer ne postoji drugi bog koji može izbaviti kao što on to može.’“ (Danilo 3:28,29)

Iako priznaje činjenice, kralj ostaje i dalje rezervisan i udaljen od Boga nebeskog. On se zadovoljava konstatacijom da postoji Bog koji izbavlja od smrti, ali to je i dalje njihov Bog, ne njegov. Kralj nije zainteresovan za ličnu vezu sa univerzalnim Bogom, jer negdje u sebi naslućuje dramatičnu promjenu koja bi uslijedila, kao i poretka stvari kojih bi se morao odreći. To je bila prepreka mnogih kroz istoriju čovječanstva, jer su više voljeli uvažavanje od ljudi nego slavu Božju (vidi Jovan 12:43). Uvijek je lakše nastavili griješiti negoli živjeti po istini koja nam je otkrivena.

Kraljeva naredba opet se završava netolerancijom.

A oni koji su bili spremni sve da izgube, ne očekujući ništa, na kraju se pokazuju kao dobitnici (Danilo 3:30).

_______________________

[1] Vidi: Jacques B. Doukhan, The Secrets of Daniel, p. 45.

[2] Moses Alshekh, The Rose of Sharon (Venice: 1952)