Individualizam je filozofski pravac mišljenja, osjećanja i htjenja koji ističe da je čovjek odvojen i drugačiji od drugih i da je cjelovita i nedjeljiva ličnost. Individualizam podrazumijeva osoben sistem vrijednosti, teoriju ljudske prirode i određena politička, ekonomska, socijalna i vjerska uvjerenja i stavove. Po individualistima, sve vrijednosti moraju se sagledavati kroz prizmu čovjeka, individue, kojoj se pripisuje najviši značaj. Kao teorija ljudske prirode, individualizam insistira na tome da će interesi normalne odrasle jedinke na najbolji način biti zadovoljene ako se jedinki dozvoli maksimalna sloboda, uz odgovornost za odabir ciljeva i sredstava kojima će te ciljeve postići.[1]
Individualizam je pristup donošenju odluka koji pretpostavlja da koristima za pojedinačnu osobu treba dati veći prioritet od koristi za širu grupu. Drugim riječima, individualizam kaže da potrebe svake osobe nadmašuju potrebe veće kulture ili grupe. Kao i kod svake ljudske filozofije, individualizam se može korisno upotrijebiti ili, mnogo češće, zloupotrijebiti.
Kao što bi se moglo očekivati, Biblija osuđuje ekstremni pristup individualizmu. Sveto pismo sugeriše da je svaka osoba moralno obavezna da druge smatra važnijim od sebe. U isto vrijeme, Sveto pismo snažno govori o vrijednosti pojedinca.
Da li postoji biblijska premisa koja podržava filozofiju individualizma?
Ne. Biblija uči da svako živo stvorenje duguje svoje postojanje Izvoru života – Bogu. Prema tome, svako moralno biće nosi Božje obličje i živi dijeljenim životom (Djela 17:25-26). Da bi koncept individualizma bio održiv, morao bi se zasnivati na pretpostavci da svako ima sopstveni izvor života i ne duguje nikome svoje postojanje.
Pretpostavka takve vrste nezavisnosti zapravo stoji u osnovi satanističkog koncepta. Lucifer je bio prvi „individualista“ koji je postao obuzet sobom i izašao sa idejom o samouzvisivanju da sam bude u istom rangu sa Bogom i da anđeli nemaju potrebe da se pokoravaju bilo kakvom zakonu već da su sposobni da sami određuju šta je dobro za njih.
Lucifer je obmanuo čovjeka koristeći se tom istom lažnom premisom, uz obećanje da će ljudi postati „kao bogovi“ ukoliko otkažu poslušnost Tvorcu i prihvate spoznaju dobra i zla.
Individualizam je otada postao ljudsko prokletstvo u stalnom nastojanju izgradnje identiteta kroz vlastite napore. Čovjek se udruživanjem sa Sotonom u pobuni otuđio od Stvoritelja i od drugih ljudi, i stoga ima iracionalnu potrebu da gradi vlastiti identitet. To pokušava postići kroz različita dostignuća kao što su prisvajanje materijalnih dobara, sticanje nadmoćnog društvenog statusa, „podvizi“ i slavna djela, te napokon kroz iracionalne pokušaje opravdanja svog grešnog stanja i grešnih djela. Iz ovog poslednjeg seta napora proističu svi oblici lažiranih religija i filozofija na svijetu. Sve ono što je nepošteno u bilo kojem aspektu ljudskih poslova ima istu skrivenu premisu.
Odavanje grijehu je prožeto sebičnošću individualizma, samobitnosti i egocentričnosti. Međutim, Sveto pismo upravo to stanje opisuje kao bezakonje radi kojeg se žrtvovao Spasitelj čovječanstva. „Svi mi kao ovce zalutasmo, svaki od nas se okrenu svojim putem, a Gospod je položio na njega bezakonje svih nas.“ (Isaija 53:6) Pogledajmo još neke tekstove.
„U ono vrijeme nije bilo kralja u Izraelu. Svako je činio ono što je bilo ispravno u njegovim očima.“ (Sudije 17:5) Zapazimo da je ovdje uzrok problema nedostatak delegiranog autoriteta. Ljudi su procjenjivali stvari na osnovu privatnog mišljenja, svojih vlastitih sklonosti i interesa.
Evo i jednog ličnog primjera. „A otac i majka su mu rekli: ‘Zar nema žene među kćerima tvoje braće i u cijelom našem narodu pa moraš da ideš da uzmeš ženu među neobrezanim Filistejima?’ Ali Samson reče svom ocu: ‘Dovedite je za mene, jer ona je prava u mojim očima!’“ (Sudije 14:3) Ovdje Samson ne poštuje ni porodičnu ni vjersku strukturu autoriteta, već preferira svoje lično i potpuno neobjektivno mišljenje.
„Cio dan pružam ruke tvrdoglavom narodu, onima koji idu za svojim mislima putem koji nije dobar.“ (Isaija 65:2)
Slobodna volja i individualizam
Čovjek je stvoren kao moralno biće sa slobodnom voljom. Ako znamo da se istinska sloboda nalazi u okrilju Božjeg poretka života, i ne nalazi se nigdje izvan i nezavisno od Božjeg dizajna, tada nam neće biti teško da razumijemo odnos između slobodne volje i individualizma. Slobodna volja je preduslov za pravljenje izbora, i bez nje ljubav nije moguća, i sve dok je naša volja u skladu sa Božjom voljom i svrhovitošću života, individualizam kao destruktivna namjera i akcija bilo koje vrste neće se ispoljiti. Međutim, dok god živimo u svijetu kontaminiranom grijehom, takav prestup i promjenu nije uvijek lako prepoznati.
Suptilni oblici štetnosti individualizma u religijskoj praksi
Mnogi ljudi su skloni unošenju štetnog individualizma u religiju, vjersko iskustvo i zajednicu kojoj pripadaju. Oni ne umiju da naprave razliku između objektivno uspostavljene religije i ograničenja u ličnom ustanovljavanju (preispitivanju) njene ispravnosti. Mnogi upadaju u zamku individualizma i odbacuju božanske strukture vjerskog autoriteta, bilo one iz prošlosti ili sadašnjosti. Na taj način oni se oslanjaju na vlastiti rezon i (ne)sposobnosti ili postaju lake žrtve pseudo autoriteta. Jednom kada odbace zdravi autoritet, sve što preostaje je oslanjanje na individualizam ili prihvatanje obmana koje pronose lažni autoriteti. Ovo je „prirodna“ sklonost pale ljudske prirode koja lako biva podstaknuta sujetom, zavišću, gordošću, sklonošću precjenjivanja vlastitih mogućnosti i težnjom za „originalnošću“. Nerijetko i čista glupost „kumuje“ u tom procesu suptilnog otpadništva i pobune. Takve osobe mogu da se pravdaju i ističu kako su „odlučili“ da slijede samo Boga i Sveto pismo, ali odbacivanjem božanski potvrđenih i naimenovanih struktura autoriteta, oni sami sebi zatvaraju put ka spoznaji istine i grade privatnu vjeru po sopstvenim mjerilima i (ne)razumijevanju. Ovaj tip vjernika karakterišu nedoslednosti u doktrini i praksi, jeresi i selektivna vjerovanja, „potreba“ da kontriraju drugima, težnja da se postavljaju i nameću kao učitelji drugima, uporno promovisanje određenih specifičnih tački i zabluda, brkanje pojmova i nebuloze, ekstremno fanatični ili ekstremno liberalni stavovi, odbijanje da čuju ili prihvate razumna objašnjenja i sl.
Obično se mogu prepoznati po tvrdnji da je ljudima dovoljno samo Sveto Pismo, te da im nisu potrebni nikakvi ljudski tumači. Osim što je ovo potpuno nerazumno, takođe je u direktnoj suprotnosti sa Isusovim Velikim nalogom (Matej 28:19-20). Ovaj nalog podrazumijeva stvaranje učenika i hrišćanskih zajednica. Jer kako se učenici stvaraju, oni treba da budu kršteni, a mogu se krstiti samo u prepoznatljivu zajednicu Isusovih sledbenika koji su samosvjesno organizovani u svrhu izvršavanja misije zajednice i čuvanja biblijskih istina. Dakle, ne možete samo čitati Bibliju i dijeliti je drugima. Čemu onda učitelji, pastori, evanđelisti (Efescima 4:11)? Niko ne počinje od nule. Inače bi svako mogao da dođe sa nekom šašavom idejom i da navede par stihova kojima bi to podržao. To nas dovodi do druge važne karakteristike zagovornika „samo Biblija“: oni stoje iza potpuno neodrživih ili nebuloznih pogleda na određene doktrine, tumačenje proročanstava i sl. I naravno nikad nemaju (niti mogu imati) kompletni mozaik istina koje se međusobno uklapaju u veliku cjelinu.
Obraćenje Bogu je prelazak iz otuđenja u zajednicu sa Bogom i bližnjima
Upravo je prihvatanje jevanđeoskog poziva na pokajanje i odricanje od sebe (sebičnog individualizma) prelomna tačka kada prelazimo iz egoistične otuđenosti i opterećenosti u zajednicu sa Bogom koja donosi mir u duši i promijenjen odnos prema drugim ljudima. Zajednica vjernih je stoga upoređena sa različitim udovima jednoga tijela, gdje je glava sam Hrist (Rimljanima 12:4-5; 1. Korinćanima 12:12-27; Efescima 4:25).
Isus Hrist je najveći primjer službe koja je bila lišena bilo kakve sebičnosti i individualizma. On je uvijek tvorio Očevu volju, potčinjavao se Njegovom autoritetu i radio za dobrobit drugih. Isusov način života, riječi i djela su najveći mogući dokaz Njegovog božanskog poslanja. Zapazite kako je On identifikovao problem nevjerstva Jevreja: „Ja sam došao u ime svog Oca, ali vi me ne primate. Kad bi neko drugi došao u svoje ime, njega biste primili.“ (Jovan 5:43) Drugim riječima, kad bi se pojavio neki individualista u svojoj sili i koji traži sopstvenu slavu (vidi 44. stih), njega biste primili jer to odražava umni sklop i grešne težnje koje sami imate.
U svojoj molitvi za učenike i sve buduće hrišćane, On je istakao neophodnost žive povezanosti sa Njim (Jovan 15:1-5), potrebu za posvećenošću istinom (Jovan 17:19) i za jedinstvom (Jovan 17:11, 21-23). Tu nema mjesta bilo kakvom soliranju i individualizmu.
Kada je individualističko mišljenje opravdano nasuprot „opštem dobru“?
Biblija sadrži primjere pozitivnog individualističkog razmišljanja. Ovo se najčešće vidi kada neko odluči da čini ono što je izraz vjernosti Bogu, moralno ili ispravno, bez obzira da li to šira zajednica ili strukture vlasti odobravaju (Jošua 24:15; Danilo 1:8-17; 3. glava; 6. glava; Djela apostolska 5:29). Isus je ukazao da bi njegovo slijeđenje moglo uvrijediti druge i izazvati njihovo protivljenje (Matej 10:34–38) – a to je posebno tačno kada hrišćanski pojedinac odbija „uživati“ u nečemu što šira kultura smatra prihvatljivim (Jovan 15:19).
U takvim okolnostima, želje „mnogih“ su sekundarne u odnosu na interese jedne osobe ili porodice. U najstrožem smislu, ovo je oblik pozitivnog individualizma: birati ono što je dugoročno najbolje za pojedinca, bez obzira da li je kompatibilno sa „opštim dobrom“ materijalistički i svjetovno nastrojene većine.
Imajte na umu, međutim, da biblijski primjeri sužavaju kontekst legitimnog individualizma na primjere duhovne pravednosti. Kada bezbožna kultura tvrdi da je poslušnost Bogu štetna za „mnoge“, hrišćanin je i dalje dužan izabrati ono što je ispravno (Djela 5:29). Individualističko ponašanje protiv „dobra većine“, dakle, usklađuje se sa Svetim pismom samo kada vjernik ima razloga misliti da ono što se od njega traži zapravo nije „veće dobro“ ili uopšte „dobro“ prema božanskom svjetonazoru. Biblijski oblik individualizma usredsređen je na potrebu svake osobe da lično slijedi Božju volju, bez obzira na to kako drugi vide tu poslušnost.
Pravljenje razlike između pozitivnog i negativnog kolektivizma i individualizma u Svetom pismu
Sveto pismo daje mnogo šire, široko primijenjene primjere kolektivizma, kao što su Djela 2:44, Djela 4:32, Filipljanima 2:3, Rimljanima 12:10, Efescima 5:2, pa čak i Rimljanima 5:15-19. Naravno, budući da Biblija pohvaljuje moralni, etički tip individualizma, kolektivizam ne bi trebao biti odveden predaleko. Kada državne ili vjerske strukture autoriteta počnu zahtijevati da pojedinci krše vlastitu savjest i Božji Zakon za „opšte dobro“, tada se one bavi tiranijom, a ne dobročinstvom. Nasuprot tome, Biblija svakom pojedincu daje vrijednost kao nosiocu Božjeg obličja (Postanje 1:27; 9:6). Isus je posebno istakao služenje ljudima koje je društvo odbacilo (Marko 2:1-7; 5:1-20).
Sveto pismo takođe govori o malo drugačijem, ali vrlo važnom obliku individualizma – o individualnoj vrijednosti čovjeka. Nemaju sve osobe iste vještine, intelekt, fizičke sposobnosti ili zdravlje. U nebiblijskom ateističkom svjetonazoru, čovjek je proizvod niza slučajnosti gdje opstaju samo „najjači i najsposobniji“, što mnoge marginalizuje ili čak eliminiše određene grupe ljudi. Istorijski gledano, u praksi su te ideje zaživjele kroz robovlasništvo, surovi kapitalizam, rasizam, kolonijalizam i sl.
S druge strane, prema hrišćanskom konceptu spasonosne blagodati nijedna osoba – bilo gdje i bez obzira na njen status – nije bezvrijedna, ili manje voljena od bilo koje druge (Galatima 3:28; Kološanima 3:11). Nijedna osoba – niti jedna, ikada, bilo gdje – nije izvan oprosta i otkupljenja kroz Isusa Hrista (Luka 7:34; 1. Korinćanima 6:9–11).
Biblija daje izuzetno veliku vrijednost pojedincu. Posebno naglašava potrebu za ličnim moralnim rasuđivanjem i krivicom (Ezekijel 18:20; Rimljanima 2:6).
Konačno, sukob između individualizma i kolektivizma je jednostavno sukob između ljudskih bića i njihove vlastite grešne prirode. Kad bismo bili u stanju savršeno slijediti Boga i živjeti u savršenom jedinstvu, otkrili bismo da je ono što je dobro za pojedinca dobro i za kolektiv. Poniznost i samopožrtvovnost pojedinaca rezultiraju velikim blagoslovima za druge. Saosjećanje i samopožrtvovanje grupe je blagoslov za ugrožene i rezultira većim uvažavanjem čovječanstva. Tek u vječnosti moguće je imati savršeni sklad pojedinca i kolektiva, kada otkupljeni budu u potpunosti usklađeni s Božjom voljom (1. Jovanova 3:1-3).
____________________________
[1] Wikipedija: „Individualizam“.
