Šta povezuje neka slavna filozofska imena XIX vijeka? Kako je nastala moderna filozofija i njoj srodne nauke: da li kao produkt razumijevanja ili elementarnog nerazumijevanja funkcionisanja ljudskog uma i uopšte problematike ljudske prirode? Zašto i danas ljudi koje važe za intelektualce i imaju visoka akademska zvanja „padaju“ na najprostijoj logici? Da li se sva ta silna filozofija i pseudo nauka zapravo svode na iracionalne pokušaje opravdavanja pale ljudske prirode i traženja smisla izvan Boga?
Utemeljivači ateizma i nihilizma
U osnovi, ateizam predstavlja poricanje Boga i borbu protiv Boga. Ateizam vuče korjene iz antičke prošlosti i neki njegovi oblici mogu se pratiti u indijskoj filozofiji (jainizam, budizam i određene hinduističke sekte), zatim u klasičnoj grčkoj i rimskoj filozofiji (sofizam, epikurejizam), da bi se u skorijoj istoriji razvio u periodu renesanse i prosvetiteljstva, uglavnom kao proizvod kriticizma tadašnjeg religijskog establišmenta. Među poznatijim ateistima iz tzv. doba prosvetiteljstva ističu se Žan Žak Ruso, Volter, Dejvid Hjum, Adam Smit…
XIX vijek obilježili su pokreti kao što su racionalizam i slobodna misao, a ateistička filozofija je počela atakovati na vodeće obrazovne institucije na Zapadu, politiku, nauku i društvenu paradigmu.
Karl Marks (1818–1883) napisao je 1844. godine „Doprinos kritici Hegelove filozofije prava“, gdje je religiju okarakterisao kao „opijum za narod“. U prikazivanju filozofije Karla Marksa poći ćemo od karakteristike koja će pratiti uglavnom sve savremene filozofije, a to je otvoreno odustajanje od tumačenja stvarnosti koje uključuje nadzemaljske i metafizičke entitete (kao što su Bog, Duh, ili ideje). Marksova kritika kapitalizma, iako se može činiti razložnom u pogledu prava radnika i uslova rada, bila je utemeljena na problematičnoj teoriji o stvaranju bogatstva, dok su revolucija i diktatura bile sporne same po sebi ili po svojim posledicama. U državama koje su bile ustrojene prema osnovnim Marksovim idejama odigrao se brz razvoj ka totalitarizmu u kome je Marksovo učenje (ili neko od tumačenja njegovog djela) proglašeno za dogmu o kojoj se ne smije, ili je vrlo rizično raspravljati.
Međutim, ono što je javnosti manje poznato je činjenica da su oduvijek postojale čudne veze između politike i ezoterizma, a to znaju istoričari i politikolozi. Čak se u izvorima komunizma nalazi jedno tajno društvo. Sam Marks u tekstu „Gospodin Fogt“ iz 1860. pisao je da je Savez komunista osnovan u Parizu, ali tada pod nekim drugim imenom. A istina je da je tamo od 1834. postojao Savez proskribovanih, koji su osnovali neki njemački intelektualci dok su bili u izgnanstvu, navodno demokratskih i republikanskih ideja. Oni su imali i statut koji je očigledno bio pod masonskim uticajem. Tako je 11. član glasio: „Između svih članova saveza vlada jednakost i bratstvo. Pomoć u slučaju opasnosti i potrebe, podrška u svakoj životnoj situaciji, briga za članove i braću Saveza dužnosti su svakog Proskribovanog, a one su identične sa dužnostima prema domovini i čovječanstvu.“ Od 1836. Savez se dijeli i jedna grupa stvara Savez pravednih, koji godine 1847. postaje Savez komunista, objavljujući naredne godine Komunistički manifest koji su pripremili Engels i Marks. Karl Marks je u mladosti pripadao i nekim sektama, među kojima i „Doktor klubu“ u Berlinu koja je dovodila u pitanje sve ono u šta je vjerovalo građansko društvo. Komunizam Saveza pravednih prethodio je onom Marksovom, a inspirator tog komunizma bio je njemački krojač Vilhelm Vajtling koji je u Parizu 1838. godine objavio publikaciju „Čovječanstvo onakvo kakvo jeste, a kakvo treba da bude.“ Evo kako je pisao Vajtling: „Čovjek je sakupljao ono što mu je trebalo, tamo gdje je bilo dostupno. Ako je neko pripremio i jeo neko dobro jelo, susjed je došao i u tome je učestvovao, a da i nije bio pozvan. Moje i tvoje, te riječi bile su im nepoznate. Jedan drugi Mesija će doći da ostvari učenje prvog (to jest Isusa Hrista) i on će uništiti trulu zgradu starog društvenog poretka, odvešće izvore suza prema moru zaborava i promijeniće zemlju u raj.“ Možemo zaključiti da se ondašnji Savez pravednih ovakvim shvatanjima mogao svrstati među moderne gnostičke sekte.
Fridrih Niče, takođe filozof iz XIX vijeka, ostao je poznat po aforizmu „Bog je mrtav“, iako je bio svjestan da savremena ateistička misao vodi u nihilizam i gubljenje svih vrijednosti. U istom vijeku, uporedo sa ateizmom razvio se i feminizam koji je okrivljivao religiju kao glavni izvor za ugnjetavanje žena i nejednakost polova.
Dvije decenije po objavljivanju knjige „O poreklu vrsta“ tvorac teorije evolucije, Čarls Darvin (1809-1882), napisao je da ne vjeruje u Bibliju niti u Isusa kao Božjeg sina.
U novembru 1880. britanski naučnik je dobio pismo mladog pravnika F.A. Mekdermota koji mu poručuje da uprkos velikom zadovoljstvu s kojim čita njegove knjige, nije izgubio vjeru u Novi zavjet.
„Razlog zbog kog vam pišem jeste da vas zamolim da mi odgovorite sa da ili ne na pitanje da li vjerujete u Bibliju“, pisao je Mekdermot.
Darvin je odgovorio porukom od svega nekoliko riječi 24. novembra 1880. godine, tačno 21 godinu nakon objavljivanja svoje poznate knjige „O poreklu vrsta“: „Žao mi je da vas obavijestim da ne vjerujem u Bibliju kao božansko otkrovenje, niti u Isusa Hrista kao Božjeg sina“, glasio je Darvinov odgovor.
Darvin je dugo izbjegavao da odgovori na ovo pitanje koje su mu mnogi postavljali nakon što je 1859. objavio svoj rad u kom je iznio teoriju o prirodnoj selekciji, po kojoj su vrste evoluirale putem genske varijacije.
Darvinove postavke o postepenom nastanku života zasnivale su se na nekoliko teza:
1) Evolucijske promjene su bile postepene i zahtijevale su hiljade miliona godina.
2) Prirodna selekcija (opstanak vrste koja zna da se prilagodi).
3) Milioni današnjih vrsta nastali su od jednog oblika života kroz proces grananja nazvan specijalizacija.
Koliko je sve ovo u domenu nagađanja bez ikakvog naučnog pokrića, suvišno je trošiti riječi. Darvinove ideje zaista su za „posmatranje“. Prema Čarlsu Darvinu, jedan od razloga što ljudi nijesu tako dlakavi kao majmuni je u tome što je muškarac pokazivao veću naklonost prema glatkoj koži žene!?
Sve što je „evoluiralo“ posle Darvina je grčevita odbrana dogme o evoluciji po cijenu silovanja zdravog razuma i namjernog izvrtanja činjenica do kojih savremena nauka lako može doći. Globalisti i ateisti koji danas u svijetu zauzimaju najuticajnije pozicije, iz ličnih i globalističkih razloga, afirmišu teoriju evolucije i finansiraju promotere ove teorije. Većina naučnika prihvata evoluciju ne kao teoriju, već kao ustanovljenu činjenicu. Kenet Hsu u časopisu „Sedimentarna petrologija“ kaže: „…Darvinizam sadrži opake laži; on nije prirodan zakon formulisan na osnovu činjeničnih dokaza, već jedna dogma koja odražava preovlađujuću društvenu filozofiju XIX vijeka.“ Čuveni švedski biolog Soren Levtrup je napisao: „Vjerujem da će jednog dana darvinovski mit biti tretiran kao najveća obmana u istoriji nauke.“
Slavni Fridrih Niče?
Poznati rumunski filozof i profesor Emil Sioran (1911-1995) jednom je kazao: „Jednom studentu koji je želio da zna dokle sam dogurao u svojim odnosima sa autorom Zaratustre, odgovorih da sam već odavno prestao da ga praktikujem. Zašto?, upita me on. – Jer ga smatram odveć naivnim… Zamjeram mu zbog njegovih zanosa koji vode čak do strastvenosti. On je razorio svoje idole samo zato da bi ih zamijenio drugima. Lažni ikonoklasta, sa osobinama pubertetlije, izvjesnog djevičanstva, nevinosti, svojstvene njegovom životnom putu usamljenika. Ljude je posmatrao samo izdaleka. Da ih je vidio izbliza, nikad ne bi mogao ni da zamisli ni da uzdiže natčovjeka, tu ćaknutu i benastu viziju, ako ne i grotesknu, tu himeru ili kapric, koji se mogao roditi samo u duhu nekog ko nije smogao vremena da odraste…“
Fridrih Niče (1844-1900) bio je njemački filozof, pjesnik i klasični filolog koji je postao jedan od najprovokativnijih i najuticajnih filozofa, kritikovao je zapadnu civilizaciju, kulturu i hrišćanstvo. Na Ničea su takođe imali uticaja filozof Artur Šopenhauer, teorija evolucije, i njegovo prijateljstvo sa kompozitorom Rihardom Vagnerom.
Niče je većinu svog života proveo u kritikovanju drugih. Sve je krenulo sa kritikovanjem Boga i hrišćanstva, što se kasnije generalizovalo i na cjelokupno moderno evropsko društvo i kulturu. Da bismo uopšte mogli da razumijemo njegovu ogromnu potrebu za kritikovanjem, potrebno je da poznajemo jedan životni događaj iz njegovog najranijeg djetinjstva, koji je u potpunosti obojio njegov pogled na svijet. S obzirom da je izgubio oca u svojoj 4. godini, koji je pri tom bio protestantski pastor, još tada se u njegovu podsvijest urezala negativna slika o Bogu, koja ga je pratila cijelog njegovog života. Kako je Bog mogao da pusti tako strašnu bolest na njegovog oca, koji mu je cijelog svog života služio u ljubavi i poslušnosti, a pri tom mu je i oduzeo život nakon godinu dana teškog mučenja? Ovaj događaj je zasigurno uslovio kasnije nastajanje njegove čuvene životne filozofije koja se zasnivala na dvije glavne ideje: 1) Bog je mrtav zbog čega treba odbaciti hrišćanstvo i 2) natčovjek treba da zauzme Božje mjesto, jer predstavlja najviši oblik želje za moći. Na taj način želio je da uzdigne sebe, jer nije želio da prođe kao njegov bolešljivi otac koji se cijelog svog života podređivao Bogu. Zbog toga je i, po Ničeovim riječima, bio „biće predodređeno da brzo prođe kroz život, prije dobra uspomena na život, nego sam život.“
Međutim, Niče nije odmalena mislio da je njegov otac slabić na koga se ne vredi ugledati. Baš naprotiv, do kraja svog gimnazijskog obrazovanja bio je ubijeđeni vjernik, zbog čega je i odlučio da upiše teološke studije u Bonu da bi se bavio istim zanimanjem kao i njegov otac. Tada se po prvi put susreo sa tadašnjom novom metodom proučavanja biblijskog teksta, pod nazivom „Biblijska kritika“, kojoj je cilj bio datiranje djela, autentifikacija autorstva, istraživanje okolnosti porijekla i književnih osobenosti. Ukratko rečeno, ona se bavila samom kritikom Biblije i bila mu je okidač za ono što je ubrzo uslijedilo – odbacivanje Boga i hrišćanstva. Tada je odlučio da napusti teološke studije i da se prebaci na antičku filologiju. Nakon završenog školovanja i odslužene vojske, s navršenih 25 godina, izabran je za redovnog profesora antičke filologije na univerzitetu u Bazelu, gdje je odlučio da napiše i svoje prvo filozofsko djelo „Rođenje tragedije“. Svoje prvo djelo napisao je oduševljeno i samopouzdano, s velikom nadom u uspjeh, što nam najbolje potvrđuje pismo koje je napisao svojoj rođenoj sestri: „Moje djelo će se uskoro pojaviti; njime počinjem novu godinu i sada će znati šta hoću, kuda težim svom svojom snagom. Moj rad počinje. Pokušaj nekoliko puta da se uneseš u knjigu: ako u tome uspiješ, vidjećeš da joj nema ravne.“ Svom prijatelju Gersdorfu je pisao isto tako ushićeno: „Računam na tih i polagan hod kroz vjekove. Tu su izgovorene izvjesne vječne stvari prvi put.“ Ovakve megalomanske ideje pratile su ga kroz cio njegov život, jer je stalno veličao svoja djela, uz neprestano kritikovanje svojih neistomišljenika. Njegovo prvo djelo iznosilo je smjele misli, koje su njegovu čitalačku publiku podijelile na dva nepomirljiva tabora. Prvi žestok napad dobio je od strane drugog filologa, koji je za njega izjavio da nije nikakav filolog i da su iznijete filološke činjenice pretrpane kritikom kulture, dok su Ničeov „tragičan čovjek“ i „tragičan narod“ nedokazane fikcije.
Na pisanje pomenutog djela dosta je uticalo njegovo poznanstvo sa Rihardom Vagnerom, koji ga je oduševljavao svojim ateističkim i revolucionarnim pogledima na svijet, dok je na obojicu dosta uticala poznata filozofija Artura Šopenhauera. Zanimljivo je primijetiti da je poznati kompozitor Vagner imao onoliko godina koliko bi imao Ničeov otac da je ostao u životu, zbog čega su njih dvojica formirali odnos otac-sin. Na taj način Vagner mu je nadomjestio očinsku figuru, koja mu je u prelaznom periodu njegovog životu bila prijeko potrebna. Ubrzo nakon toga, uslijedilo je pisanje novih djela pod nazivom „Nesavremena razmatranja“, koja su predstavljala odbranu i veličanje Vagnerove muzike i estetike, Šopenhauerove filozofije i njegovog vlastitog gledanja na svijet. Isto tako smelo je kritikovao njemačko obrazovano društvo, njihov nacionalizam i odsustvo osjećanja ljepote i kulturnog duha, kao i ukorijenjeni način istorijskih istraživanja i predavanja istorije, smatrajući istoriju za najveće zlo savremene kulture. Čak se nije suzdržavao da kritikuje i zasebne ličnosti, koje su uzdizale hrišćanstvo i Boga, kao što je to radio poznati protestantski filozof i teolog, Dejvid Štraus. Ovakvo precjenjivanje sebe i svojih pristalica, uz neprestano potcjenjivanje sopstvenih neistomišljenika, pratilo je Ničea kroz cio njegov život. Zbog toga je uvijek imao uzak krug prijatelja, koji su i sami morali da ispoljavaju njegov kritizerski duh da bi bili prihvaćeni u njegovom društvu.
Nakon Vagnerovog putovanja u Nemačku, Niče se osjetio vrlo usamljenim zbog čega je ubrzo sklopio prijateljstvo sa dva nova prijatelja. Jedan je bio Paul Re, koji je bio naklonjen beskompromisnom ekstremizmu, jer je smatrao da ljudska priroda ne zna za moral i da su pojave duhovnog života subjektivne i relativne, dok je drugi bio fanatičan ateista i odan do obožavanja svom učitelju Ničeu, kome je i služio kao desna ruka kada je Ničea napustio dobar vid. Pod uticajem novih prijatelja i sve većeg broja knjiga, Niče je odlučio da napusti i filologiju i da se prepusti svojoj novoj ljubavi, filozofiji. U periodu te krupne promjene, pojavljuju se depresivne epizode i sve češći zdravstveni problemi, koji su ga pratili još od rane mladosti. Pored davnašnje slabosti očiju i kratkovidosti, sada su nastupile i jake glavobolje, praćene upornim povraćanjima. Tome su doprinijeli kako nezdravi uslovi samotnog života, tako i sve jače zamaranje slabih živaca. Taj patološki uticaj je izazvao pogoršavanje njegovog emotivnog života, pa i promjene u njegovim djelima, zbog čega je u početku pisao naučne rasprave, potom filozofska razmatranja, zatim poeme i stihove, a sada su to bili sve bješnji pamfleti, koji su imali za cilj da ismeju tadašnje moderno evropsko društvo. Da situacija bude još gora, stalno se plašio da ne završi kao njegov otac, koji je godinu dana umirao u teškim mukama. Da bi popravio sopstveno raspoloženje, a ujedno i zdravstveno stanje, uzeo je godinu dana odsustva iz Bazela u Napulj. Tada je završio i svoje novo djelo pod nazivom „Ljudsko, suviše ljudsko“, kojim je tadašnjem modernom društvu želio da poruči sledeće: „Tamo gdje vi vidite idealne stvari, ja vidim ljudske stvari, na žalost, suviše ljudske“. Svojim djelom uspio je da iskritikuje i svog dojučerašnjeg prijatelja Vagnera, koga više nije smatrao za prijatelja, jer je napustio ateizam i preobratio se u hrišćanstvo. Time je potvrdio svoju karakterističnu polarizaciju ljudi na „one koji su za njega i protiv Boga“ i na „one koji su protiv njega, jer su za Boga“.
Zbog sve goreg vlastitog psihofizičkog stanja, odlučio je da započne svoja nomadska putovanja evropskim kontinentom, putujući iz jednog mjesta u drugo i birajući pogodnu klimu. Tada je nastalo njegovo novo djelo „Zora“, kojom je započeo vlastitu kampanju protiv morala, a ubrzo je nastalo i sledeće djelo „Vesela nauka“, u kome je iznio svoju čuvenu misao o vječnom vraćanju. Niče je vjerovao da stalno moramo proživljavati sopstvene uspjehe i neuspjehe, jer je to najbolji način za učenje i sticanje iskustva. To je draž života, jer je jedno uslovljeno drugim i obrnuto. Kao što pijanista za klavirom uči kompoziciju neprekidnim ponavljanjem deonica u kojima griješi i gdje pokazuje nesigurnost, postepeno ih dovodeći do savršenstva, tako i mi moramo da naučimo da sjedinimo naše greške, promašaje i tuge, jer sve one zajedno čine ljepotu jedne cjeline, jednog života. Da gradimo naše živote u kojima smo mi sami najveći heroji i vrhovni autoritet, jer se on ne nalazi nigdje drugdje do u nama. Na taj način patnja i grijeh nisu nešto zbog čega moramo biti iskupljeni ili nešto što nam mora biti oprošteno, kao što to hrišćanstvo uči, već naprotiv – sve je to neminovno i u tome nema ničeg lošeg. Cjelinu moramo prigrliti, jer uspješan život zahtijeva rizik, žrtve, gubitke i patnju. Sve to potom otključava osjećaj zadovoljstva i postignuća kada znamo kojim smo putem koračali i koje smo prepreke premostili. Patnja je sastavni dio rasta čovjeka, te nema potrebe rast opraštati. Naprotiv, on se slavi. Otud čuvena Ničeova maksima da „sve što nas ne ubije, ojača nas“.
Moramo priznati da Ničeova iznijeta filozofija privlačno zvuči u teoriji, ali hajde da vidimo kako se to odražavalo na njegov praktični život. U vrijeme pisanja „Vesele nauke“ upravo je doživljavao svoj jedini, nesrećno završeni ljubavni roman. On je u svojoj 37. godini života upoznao 20-godišnju Lu Salome, koja ga je osvojila svojom načitanošću i inteligentnošću. Njih je upoznao njihov zajednički prijatelj Pol Re, koji je i sam gajio slične simpatije prema Lu. Ne shvatajući da je i Re podjednako zaljubljen u nju, Niče ga je zamolio da je u njegovo ime zaprosi, ali je Lu odbila njegovu bračnu ponudu i nastavila je da uživa u njihovom društvu, zbog čega su ubrzo sve troje počeli da žive u istoj kući. Bio je to ljubavni, platonski trougao, koji je bio rezultat njihovih liberalnih moralnih shvatanja. Zajedno su čitali, diskutovali, družili se, dok Niče nije odlučio da je ponovo zaprosi, ali ovoga puta je to uradio lično. Ona ga je ponovo odbila govoreći mu da je ostvarila svoj san da ima nezvaničnu emotivnu vezu ispunjenu večernjim druženjima sa mladim intelektualcima. Čak je i za njega samog cjelokupna situacija sa Lu i Polom bila previše egzibicionistička, zbog čega je i nastala njihova čuvena fotografija gdje Lu kleči na kolima držeći bič, a Niče i Re stoje ispred u jarmu zaprege vezani konopcem, čiji drugi kraj ona drži u ruci. Nakon njenog ponovnog odbijanja, Niče je napustio njihovu zajedničku kuću uz kratko, oproštajno pismo upućeno Lu:
„Da li ja mnogo patim, beznačajno je prema pitanju da li ćeš ili nećeš, draga Lu, ti sebe ponovo pronaći.
Nikad nisam imao posla sa tako jadnom osobom kakva si ti: neznalica, ali oštroumna, koja obilato koristi ono što joj je poznato, bez ukusa, ali naivna u toj mani, iskrena i pravedna u malim stvarima, bez upornosti obično.
Šire gledano, u cjelokupnom stavu prema životu – nepoštena, potpuno bezosjećajna u davanju ili uzimanju: bez duha i bez sposobnosti da voli, u afektu uvijek bolesna i blizu ludila, bez zahvalnosti, bez stida prema dobročiniteljima, a naročito nepouzdana; lošeg ponašanja, sirova u pitanjima časti, mozak s nagovještajima duše, karakter mačke – zvijer maskirana u kućnog ljubimca; plemenitost kao trag druženja s plemenitima; jaka volja, ali nevelik cilj, bez budnosti i čistote, grubo prognana senzualnost, djetinjasti egoizam kao rezultat seksualne atrofije i nedozrelosti, bez ljubavi za ljude, ali s ljubavlju za boga; u želji za ekspanzijom vješta, puna samoograničenja u odnosu na seksualnost muškarca.
Tvoj Fridrih Niče“
Prvih dana nakon odlaska, Niče je bio toliko duhovno pao da je u tri navrata pokušao da se ubije zbog neuzvraćene ljubavi. U to doba je ispjevao najveći broj svojih najboljih pjesama. Na ovaj način je uspio da sam demantuje sopstvenu teoriju, koja nije mogla da se održi i u njegovoj životnoj praksi. Iako je neprestano napadao tradicionalna moralna shvatanja, ipak je u svom srcu žudio za normalnim bračnim odnosom sa ženom koju voli. Nije mogao da izdrži „savremeni“ platonski trougao, koji je mogao da ga košta njegovog sopstvenog života, ali to ga nije zaustavilo da isprobava vlastitu teoriju na samom sebi i da isprobava granice vlastite izdržljivosti na sopstvenoj koži.
Ostavljamo vam na procjeni koliko je ustvari ovaj odnos žene sa dva muškarca istovremeno bio patološki sa medicinske tačke gledišta (u najmanju ruku sadističko mazohistički) i iz teološke perspektive satanistički. Lu Salome je zbog brige za Ničea molila dr Brojera, koji se smatra jednim od psihoanalitičara, da liječi Ničea od njegovih suicidnih nagona. Brojer je prihvatio da ga liječi i uz to tražio pomoć od tadašnjeg svog studenta Sigmunda Frojda, tzv. oca psihoanalize, koji je doprijevši do dubljih misli Ničeovih počeo svoju karijeru, ali nikada nisu uspjeli zaista da ga izliječe. Uzgred, Sigmund Šlomo Frojd (1856-1939) je bio član jevrejske masonske lože „Bnaj Brit“, zahvaljujući kojoj je njegova teorija psihoanalize počela da se širi i populariše u čitavom svijetu.
Tokom većeg dijela njegovog života uvijek ga je pratila misao o vječnom vraćanju. Pošto je po njemu vrijeme beskrajno, a sile nepromjenljive, one se stalno međusobno kombinuju dajući pri tom u sadašnjosti, kao i u budućnosti iste kombinacije, koje su već u prošlosti bile ostvarene. Iz svega toga slijedi neizbježan pesimistički zaključak da svijet ne znači ništa, jer je on slijepo ponavljanje u jednom istom krugu žalosti, bola i odvratnosti, koje ćemo doživljavati u istom obliku i bezbroj puta bez ikakve nade da išta izmijenimo našim razumom. Ako čovjekova svijest i razum ne igra nikakvu ulogu u životu, jer se sve beskonačno vraća i ponavlja, zar nije najlogičnije da se takvom čovjeku oduzme ista ta svijest i razum, jer mu ničemu ne služe? Upravo to se desilo i samom Ničeu. Pred sam kraj svog života potpuno je izgubio razum. Čak je godinu dana svog života proveo u duševnoj bolnici, nakon čega ga je majka uzela na čuvanje, a nakon njene smrti preuzela ga je njegova rođena sestra. Međutim, razum mu se nikada više nije vratio i bez njega je skončao svoj život u 56. godini života.
Prije svog potpunog ludila, Niče je napisao svoje najčuvenije djelo „Tako je govorio Zaratustra“. Za njega je govorio da je lijepo kao dijamant i da je najdublja knjiga koju je čovječanstvo ikad dobilo. Takođe, ono je bilo njegov pronalazak, jer su, po njegovim riječima, „u njemu spojeni Luterov jezik i poetski oblik Biblije kao temelj nove njemačke poezije.“ To djelo se svodi na dva sastavna dijela: 1) misao o vječnom vraćanju i na 2) misao o natčovjeku. Te misli se zasnivaju na vječnoj pesimističkoj suštini svijeta i na herojskom optimizmu, kao i izlazu iz pesimizma preko natčovjeka. Pomenuti pesimizam se preobražava u isto tako pomenuti optimizam pomoću dva Zaratustrina spasonosna ključa. Oni se ponavljaju kao lozinka i glase: „Bog je umro!“ i „Ja vas učim natčovještvu!“ Njegov umjetnički izražajni govor više nije bio aforizmatski, nego je postao propovjednički, proročki, simbolički i dogmatički. Svaku svoju propovijed završavao je jednim istim refrenom: „Tako je govorio Zaratustra!“ Ovakve njegove ideje o natčovjeku, o podjeli ljudi na moćne i slabe, bile su iskorišćene od strane nacista, iako je Niče iz sveg srca prezirao Njemačku i njene stanovnike. Zanimljivo je primijetiti kako se sudbina poigrala sa umrlim Ničeom. Nakon njegove smrti, rođena sestra mu je objavila bilješke, koje nikada nije planirao da objavi, pod nazivom „Volja za moći“. Da stvar bude još gora, ona je lično mijenjala sadržaj njegovih tekstova i korigovala ih kako bi što više bili po volji tadašnjoj njemačkoj političkoj vlasti. Pošto je otvoreno podržavala njihovu nacističku ideologiju, strpljivo je gradila kontakte s liderima nacističke partije Njemačke, da bi 1934. u svom domu ugostila čak i njenog lidera, nikog drugog do Adolfa Hitlera. Već u drugoj polovini XX vijeka, u predratnom njemačkom društvu, Ničeova misao postaje dominantna, što se ponajviše ogledalo u realizaciji vjerovatno najozloglašenijeg nacističkog propagandnog filma koji je sam Hitler poručio. Tako u sloganima i masovnim ritualima nacističke mašinerije počinje da odzvanja Ničeova misao: „Trijumf volje“. Film počinje kadrovima slijetanja Hitlera na tlo, što je oponašanje simbolike Ničeovog lika Zaratustre. To je bio simbol silaska natčovjeka s visina među ljude da bi im ponudio novi sistem moralnih načela. Cjelokupna novonastala situacija u svijetu jasno je pokazala svima gdje na kraju vodi Ničeova životna filozofija. Njega samog je dovela do gubljenja razuma, dok je cio svijet mogao da bude uništen od strane najomraženije ličnosti u čitavoj istoriji čovječanstva, Adolfa Hitlera, koji je na kraju i sam izvršio samoubistvo.
Nakon pisanja svoje čuvene knjige „Tako je govorio Zaratustra“, a prije potpunog gubitka razuma, Niče je uspeo da napiše još neka svoja djela. Knjigom „S one strane dobra i zla“ započinje svoju intenzivnu kampanju protiv hrišćanstva, kojom je naglašavao da se osnova hrišćanstva zasniva na mržnji i poništavanju osnove ljudske prirode, odnosno na autodestrukciji ličnosti.