Jedna od osnovnih Ničeovih tvrdnji je bila ta da su vrijednosti koje su prvenstveno predstavljene u hrišćanstvu izgubile svoju moć u životima pojedinaca. On izražava ovo u maksimi „Bog je mrtav“. Bio je ubijeđen da su vrijednosti predstavljale „robovski moral“ koji su stvorili slabi i ozlojađeni pojedinci. Tvrdio je da bi nove vrijednosti mogle biti stvorene da bi zamijenile stare vrijednosti i njegova diskusija je dovela do mogućnosti koncepta natčovjeka ili superčovjeka.
Hrišćane je nazivao krdom ili ruljom koja se povinuje tradiciji a njegov idealan natčovjek je bezbjedan, nezavisan i veoma individualističan. Njegov natčovjek je stvaralac „najvišeg morala“ koji odslikava snagu i nezavisnost pojedinca, oslobođen od svih vrijednosti osim onih koje smatra opravdanim.
S obzirom da svaki čovjek posjeduje urođene instinkte i nagone u koje, takođe, spadaju seksualni, agresivni i dominantni nagoni, Ničeu je bilo potpuno neprihvatljivo što ih hrišćanstvo neprestano osuđuje navodeći čovjeka da ih potiskuje u sebi. Vjerovao je da na taj način dolazi do konfrontacije čovjeka sa samim Bogom, što na kraju ima fatalne posledice po ljudsku psihu. Takođe je vjerovao da hrišćanstvo uči čovjeka samokažnjavanju i autodestrukciji, mržnji prema samima sebi i prema suštini koja nas čini živim bićima, što je predstavljalo centar njegove oštre kritike hrišćanstva. Zbog toga je bio apsolutno uvjeren da je posthrišćanskoj budućnosti neophodna revizija moralnih načela i da novi moral treba svog zakonodavca. U toj ulozi vidio je sebe kao lučonošu Novog doba pred kojim je veliki rad da predstavi novi sistem moralnih načela i popuni zjapeću prazninu, koja prijeti da proguta čitavo čovječanstvo.
Jedno od najuticajnih Ničeovih djela je „Antihrist“ u kojem navodi sledeće: „Osuđujući hrišćanstvo ne bih želio da budem nepravedan prema jednoj srodnoj religiji koja po broju sledbenika čak premaša prvu: prema budizmu. Kao nihilističke religije obe spadaju zajedno — one su religije decadence… No, budizam je stotinu puta realističniji od hrišćanstva — on je u krvi naslijedio objektivno i hladno postavljanje problema, on dolazi nakon niza stoljeća istrajnog filozofskog traganja. Kada on nastaje pojam ‘bog’ je već ukinut. Budizam je jedina doslovno pozitivistička religija koju nam istorija dozvoljava da upoznamo, pa čak i njenu teoriju saznanja (jedan strogi fenomenalizam). On više ne veli ‘borba protiv grijeha’, nego, dajući sasvim za pravo stvarnosti, ‘borba protiv trpljenja’. Iza sebe je već ostavio – čime se duboko razlikuje od hrišćanstva – samoobmanu u pojmovima o moralu – on je, rečeno mojim jezikom, s one strane dobra i zla.“
Dakle, Niče je podržavao budizam za koji sam kaže da je filozofski pravac, što ukazuje da mu je svakako bila potrebna vjera u „nešto“ iako je sav svoj život posvetio širenju mržnje protiv hrišćanstva. Vođen osjećajima, onim najnižim i najslabijim koje je upravo osuđivao kod hrišćana (čiji život nije shvatao ni približno), napisao je „Zakon protiv hrišćanstva“.
ZAKON PROTIV HRIŠĆANSTVA
donesen na dan Spasa, prvog dana Prve godine
(30. septembra 1888. prema lažnom kalendaru)
Rat do smrti protiv poroka
Porok je hrišćanstvo
Prvi član. – Porok je sve suprotno prirodi. Najporočnija ljudska vrsta je sveštenik: on podučava u protiv-prirodu. Ne postoje razlozi protiv sveštenika, postoji popravni dom.
Drugi član. – Svako sudjelovanje u božjoj službi jeste atentat protiv javnog morala. Biti suroviji prema protestantu nego prema katoliku, suroviji prema liberalnom protestantu nego prema puritancu. Što smo bliže nauci, veći je zločin biti hrišćanin. Zločinac nad zločincima je stoga filozof.
Treći član. – Prokleto mjesto na kojem je hrišćanstvo izleglo svoja zmajska jaja, treba odmah zbrisati sa lica zemlje i kao sramno mjesto da bude opomena i strah svem potomstvu. Neka se na njemu kote otrovne guje.
Četvrti član. – Propovijedanje nevinosti je javno podsticanje na protiv-prirodu. Prezirati polni život, kaljati ga sa pojmom „nečistog“, jeste istinski grijeh prema svetom duhu života.
Peti član. – Jesti za jednim stolom sa sveštenikom nije dozvoljeno; čineći to, baca se kletva na časno društvo. Sveštenik je naš Čandala – on će biti obznanjen, izmoren glađu i prognan u neku vrstu pustinje.
Šesti član – „Sveta“ istorija nazvaće se imenom koje joj odgovara, to jest prokletom istorijom; riječi „bog“, „spasitelj“, „iskupitelj“, „svetac“, koristiće se da bi se osudili, da bi se obilježili zločinci.
Sedmi član. – Ostalo slijedi iz gornjeg.
Svojom kritikom je najbolje pokazao koliko je slabo poznavao Bibliju, kao i ostale predmete kojima se u životu bavio, zbog čega je ostao nepriznat kao filolog, istoričar, naučnik i filozof. Jedino je dobio jednodušno priznanje od svih svojih kritičara da je bio fanatični odmetnik. Čak je i sam Niče pripisao sebi istorijsku zaslugu da je rušilac i dinamit. Toliko je bio posvećen svom destruktivnom djelovanju da je na kraju i sam sebe urušio svojom destruktivnom životnom filozofijom. Iako je iz sveg srca želio da ubije Boga, na kraju je jedino uspio da ubije sebe. Dok ljudi poput njega gube razum, izvršavaju samoubistvo ili nešto tome slično, iskreni hrišćani umiru sa osmjehom na licu, jer imaju nadu u vječni život. Nažalost, Niče je sve svoje nade polagao jedino u sebe, u svog natčovjeka, koji nije uspio da izdrži praktični dio njegove životne filozofije. Iako je većinu svog života sažaljevao svog umrlog oca, ipak je na kraju zaslužio veće sažaljenje od njega. Dok je njegov otac umirao sa vjerom u Boga, Niče je umirao bez onoga što karakteriše svako ljudsko biće, a to je razum. Takođe, njegov otac je živio u nadi da ide na bolje mjesto, dok je Ničeova ličnost bila izgubljena za čitavu vječnost.
Da bi stvari o ideološkim stavovima Ničea bile jasnije, nalazimo da su učenjima savremenog satanizma veoma doprinijela dva istaknuta lika: Fridrih Niče i Alister Krouli. Iz svega što je poznato o Ničeu, bilo bi grubo kazati da je on bio satanista sa predumišljajem, već prije neozbiljan čovjek koji je odbijao da se suoči sa realnošću. Njegovo životno djelo samo je još jedna potvrda Hristove izjave: „Ko nije sa mnom – protiv mene je. I ko sa mnom ne skuplja – rasipa.“ (Matej 12:30)
Ko je bio Zaratustra – Ničeov junak?
Zaratustra je bio osnivač zoroastrizma, koji je u svom kasnijem razvitku bio nazvan mitraizam. Zoroastrizam je postao državna religija Persije. Sa svojom zavodljivom filozofijom, božanstvima povezanim zanimljivim fantazijama sa kretanjem zvijezda i planeta, svojim svetim knjigama, opčinjavajućom muzikom, intrigantnim misterijama, svetim danima i hijerarhijom u bijelim haljinama, mitraizam je vladao nad Partiom i persijskim carstvom mnogo vjekova do osvajanja od strane muhamedanizma 636. godine.
Istoričari su zadivljeni izvanrednom sličnošću između biblijske religije i krasnih misterija sa iranskih visoravni. Dok su ovi pisci podijeljeni po pitanju činjenica koje se tiču Zaratustre, predstavićemo snažan dokaz da bismo pokazali da se on, kao i druge izvjesne svjetske religijske varalice, pojavljuje na stranicama prošlosti kao falsifikator Starog Zavjeta uopšteno a naročito plodnih vizija koje su dodijeljene proroku Danilu. Čitaoca će zainteresovati izjave koje su sada ponuđene.
Obrazovani Praido jasno govori o Zaratustrinim aktivnostima, kao podređenim proroku Danilu koji je bio premijer i vavilonskog i persijskog carstva. Nakon rasprave o različitim teorijama površnih pisaca po pitanju ovog persijskog religijskog mistika, on piše:
„Ali istočnjački pisci, koji bi trebali najbolje znati, svi se jednoglasno slažu da je postojao samo jedan Zerdušt ili Zaratustra; i da je on cvjetao u periodu u kojem je Darije Histap bio car Persije… stoga mora biti da je ovaj varalica služio pod Danilom… I, bez sumnje, njegovo viđenje tog velikog, dobrog i mudrog čovjeka kako dostiže takvu visinu i dostojanstvo u carstvu, budući pravi Božji prorok, bilo je ono što je postavilo ovog lukavog bijednika na mjesto lažnog… Sve to jasno pokazuje da je autor ove doktrine (zoroastrizma) bio dobro upoznat sa svetim spisima jevrejske religije iz kojih je očigledno sve preuzeto; jedino se lukavi prevarant pobrinuo da je odjene u takav stil i oblik koji će se najbolje slagati sa tom starom religijom Miđana i Persijanaca, koju je nakalemio na nju.“
Postoji kolekcija „svetih“ knjiga – spisi sastavljeni od strane Zaratustre – koji su nazvani Avramova knjiga. Ista pravila u vezi mesa, čistog i nečistog, pronađena su isto onako kako ih je dao Mojsije. Postoji zapovijest o davanju desetka, rukopoloženju prvosveštenika nad svima i napomene o Josifu, Mojsiju i Solomonu na isti način na koji su predstavljene u Starom Zavjetu. Zaratustra je takođe mrzio idolatriju.
Isto kao što su Jevreji imali vidljivu slavu Šekine, koja ukazuje na Božje prisustvo u Hramu, tako je Zaratustra učio svoje sveštenike da gledaju u sunce i u sveti plamen u plamenim hramovima, prebivalištu njihovog vrhovnog boga. Zaratustra je takođe osnovao sveštenstvo slično jevrejskom.
U većim plamenim hramovima sveštenici su gledali u štafete i održavali sveti plamen tokom dvadeset i četiri časa na dan. I druidi iz paganske Irske i vestalke iz paganskog Rima, zavjetovavši se na vječno djevičanstvo, neprestano su održavale svete hramske plamenove tokom vjekova.
Zaratustra je prikazivanje svoje religije uredio tako da je ista bila propraćena sa raskoši i šarenilom. Sveštenici su bili ukrašeni dugom, belom odjećom i imali su visoke, šiljate kape na glavama. Marširali su u povorci na određene dane svečanih okupljanja. Učinjeno je sve da njihove službe budu upečatljive.
Povezivanjem sezonskih svetkovina svog kulta sa planetama i zvijezdama, zoroastrizam je otvorio sigurnije polje za nalete špekulacija nego legende starijih mitologija. To je bila prevashodno religija obožavanja sunca. „Sveti dan“ boga sunca je nedjelja. Da bi uzdigli svetkovanje nedjelje, magovi, ili persijski mudraci, naučavali su da su pet planeta, sve koje su bile poznate u njihovo vrijeme, zajedno sa suncem i mjesecom, bile božanstva. Svakom od tih sedam nebeskih tijela bio je posvećen po jedan dan u sedmici. Tako je nedjelja bila posvećena Mitri, ili suncu, najvećem od svih bogova zoroastrizma.
Njihova krštenička služba, koja se zvala „tavrobolijum“, bila je primjer odvratnih mitraističkih obreda. Učenik bi legao go na pod donje odaje čiji krov je bila rešetka. U gornjoj odaji zaklao bi se bik, i krv bi se kroz rešetku slivala na kandidata koji se nalazi ispod. Bilo je prisutno i upražnjavanje incesta. Pošto je za Mitru rečeno da je bio rođen na ovaj način, ova odvratna praksa nastavila se vjekovima. Kao dodatak persijskim žrtvama koristili bi se prilozi, kao što je prolivanje ulja, meda ili mlijeka na zemlju. Kako su sledbenici u kultu mitraizma napredovali naviše kroz sedam faza ili stepena, zahtijevana su mnoga čišćenja i šibanja bičem.
Zaratustrine doktrine bile su dobro poznate Gautami „Budi“ kao i iniciranim hindustima, iako su oni ovo znanje manje-više krili od naroda. Budistička reforma zasnivala se na zoroastrijanskim doktrinama. Grčki Pitagora slijedio je Zaratustru. Pošto je konfučijanizam u Kini u svojoj bliskoj sličnosti sa budizmom očigledno slijedio starozavjetna učenja i bio sličan Pitagorinoj filozofiji, mogu se pronaći slaganja između ove tri religije. Njihovo razlike su uglavnom u naglašavanju. Indijski Buda naglašava svijet koji će doći; kineski Konfučije religiju doma i države; a grčki Pitagora um i dušu. Prvo je bilo panteističko, drugo nacionalističko a treće spiritističko. Na ovaj način su ove religijske vođe uticale na narode i uhvatile ih u njihovoj očaranosti lažnim primjenama božanskih otkrivenja.[1]
Kao što se može zapaziti iz ovog kraćeg istorijata, Zaratustra je bio jedan od najvećih vjerskih falsifikatora u istoriji, čije ideje su se proširile po cijelom svijetu i čiji uticaj je i danas itekako prisutan u tradicionalnim religijama (uključujući hrišćanstvo po imenu) i filozofijama. Svijet je mnogo manje mjesto nego što izgleda.
Sada možemo da se vratimo „ocima“ moderne filozofske misli.
Sama činjenica da je Niče bio oduševljen falsifikovanom biblijskom naukom (čije je Zaratustra predstavnik), uz uporno kritikovanje originala, dodatno potvrđuje da je on ustvari imao problem sa Bogom, sa prihvatanjem Božjeg koncepta života.
Sigmund Frojd i „dubinska psihoanaliza“
Rođen je u Frajbergu, u Moravskoj. Obrazovanje je stekao u Beču, gdje je studirao medicinu. U Parizu je studirao kod Šarkoa, 1885-1886. Do psihoanalize ga je dovelo istraživanje posledica hipnoze na histeriju, koje je objavio zajedno sa Brojerom 1895.
Primarno zainteresovan za psihološku terapiju, Frojd je morao da razvije hipotezu o ljudskoj prirodi (ta se hipoteza sada naziva dubinskom psihologijom), pomoću koje bi mogao da izvede svoju terapiju. U svojim kasnijim spisima, on je razvio implikacije ove hipoteze. U čovjekovoj psihološkoj strukturi razlikovao je tri činioca: Id, Ego i Superego. Ovi činioci, uz pojmove nesvjesnog (cenzura, represija, sublimacija), i hipoteze o ulozi seksualnosti u ljudskom životu, čine okvir njegovog gledišta.
Ego je centar racionalne svjesnosti i efektivne djelatnosti. Superego je destilat pritisaka i zahtjeva društva, i ono je izvor moralnih propisa i uputstava. Id je izvor priticanja libida u psihu. Pošto je ta energija po svojoj prirodi seksualna, ego je, takoreći, uhvaćen između pritisaka ida i superega. U toj situaciji, ego traži način da ove različite pritiske dovede u harmoniju, pa zadovoljava jedne, a odbacuje druge.
Kada je zahtjev ida u prevelikom sukobu sa superegom, ego i superego će ga se otarasiti potiskujući njegov sadržaj u nesvjesni dio psihe. Taj represivni čin je nazvan cenzurom. Iako proširuje pojam psihe tako da pored svjesnog u njega uključuje i nesvesne sadržaje, Frojd je ostao pristalica empirizma, i insistira na tome da je svaki nesvesni sadržaj nekada bio svjestan i da je u psihu ušao preko iskustva.
Pošto potisnuti sadržaji zadržavaju svoju efikasnost, oni utiču na naš svjesni život na razne skrivene načine. Tako se izvor kreativnosti u svim poljima objašnjava pomoću sublimacije ovog skladišta energije u prihvatljive i plodne kanale. Neuroza se javlja kad normalni kanal represija-sublimacija iz nekog razloga ne funkcioniše kako treba. U toj situaciji, povratak u normalnost može se postići pomoću psihoanalize. Psihoanaliza je proces ispitivanja nesvjesnog koji vodi analitičar koji stimuliše sjećanje i koristi fragmente snova da bi obnovio i razumio problematični sadržaj koji je izazvao blokadu. Pretpostavka je da nezgodni sadržaj, kada se jednom sintetiše u svijesti, gubi svoju moć da ometa normalno funkcionisanje psihe.
Najčešće potiskivani jesu oni sadržaji koji se koncentrišu oko incestuoznih odnosa, pogotovo u Edipovom i Elektrinom kompleksu (želji sina za majkom, i kćeri za ocem).
Jedno od sredstava da se izbjegnu i individualna neuroza i zrelost jeste upražnjavanje religije. Religija je projekcija oca s njegovim zabranama i naređenjima u kosmičke dimenzije. Kroz religiju odrasli postižu sigurnost djetinjstva, i produžavaju svoju infantilnost kroz čitav život. Hvatanjem za neku iluziju, učestvovanjem u masovnoj neurozi, često se može izbjeći individualna neuroza.
Frojd je kao zdravu i zrelu ličnost vidio onog ko je sposoban da ujedini sledeće tri stvari: ljubav, posao i uživanje, odnosno ko umije da vodi aktivan život i da uživa u njemu. Zbog toga se zrelost, prema njemu, postiže zamjenjivanjem lagodnosti i nelagodnosti svih naših iluzija principom realnosti i principom zadovoljstva (čija je paradigma seksualni užitak) kao ciljevima života.
Posmatrajući Eros, ili zadovoljstvo, kao životni instinkt, Frojd mu je suprotstavio Tanatos, instinkt smrti. Govoreći na mitološki način, on je bio spreman da ljudsku istoriju posmatra kao rezultat borbe ova dva principa, jer u zavisnosti od toga koji od njih prevlada, čovjek odlučuje da živi ili umre.
Sigmund Frojd je glavni predstavnik psihoanalize. On je iznio teoriju po kojoj je čovjek nesvesno biće, bez mogućnosti slobodnog odlučivanja, ne može donositi racionalne odluke, pa čak ni vladati samim sobom.
Frojd dijeli ličnost, tj. ljudski um na 3 nivoa: nesvjesno, predsvjesno i svjesno. Nesvjesno je za njega najvažnije. Područje nesvjesnog je najveće i do njega možemo doći samo uz pomoć drugih. To je mnoštvo sadržaja koji nas mogu jako uznemiravati. Ono sadrži sve ono negativno u životu i predstavlja opasnost, jer ne miruje nego se želi probiti u svjesno i tako u nama stvara napetost. Te misli, sjećanja ili porivi toliko su uznemiravajući (pod neke od uznemirujućih nesvjesnih tema spadaju incest, mržnja prema braći i sestrama, roditeljima, supružnicima ili sjećanja na traume iz djetinjstva) da bi svijest o njima dovela do osjećaja anksioznosti.
Zadatak psihoanalize je da uđe u nesvjesno, da vidi što se događa, da izbaci to u svjesno i da riješi problem. Frojd iznosi 8 situacija koje su pogodne za analizu nesvjesnog, među kojima su hipnoza, slobodna asocijacija (osoba govori sve što joj padne na pamet), snovi, šale, itd.[2]
Prisustvo moralno problematičnih teza i okultnog nikako se ne može prividjeti u životu i radu Sigmunda Frojda. Na Frojda je takođe uticao Niče svojom životnom filozofijom. Obojica su isticali ljudske instinkte i nagone. Takođe, obojica su govorili o potiskivanju nagona u nesvjesno ukoliko se isti ne zadovolje.
Frojd je prije svega bio neurotična ličnost, koji je cjelokupnu teoriju izgradio na vlastitim problemima. Edipov kompleks je npr. otkrio na sebi, što ukazuje na njegov bolestan odnos sa majkom, a ujedno i sa ocem. Edipov kompleks se najčešće javlja kod dominantnih majki i odsutnih očeva, zbog čega se stvara bolesna veza između majke i sina. Problem je nastao onda kada je Frojd uveo ovakav patološki odnos kod normalnih ljudi, jer ga je generalizovao na cjelokupnu ljudsku populaciju. Čak i kad bi pokušali da se suprotstavimo njegovoj teoriji, on bi uvijek mogao da nas sačeka sledećom izjavom da mi ne možemo znati za taj konflikt, jer se on nalazi u našem nesvjesnom. Svojim sugestivnim metodama na kraju bi uspio svakog svog pacijenta da ubijedi da zaista posjeduje takav konflikt, jer kod njega dolaze labilni ljudi koji u njemu vide spas. Ako bi Frojd bio zaista u pravu da je većina stvari u našem nesvjesnom, šta bi tada bilo mjerilo naše realnosti i ko bi uopšte bio mjerodavan da razluči realnost od naše uobrazilje kad svi ljudi pate od istih problema, pa čak i školovani psihoanalitičari? Onda bi vas on ubjeđivao kako su svi ti školovani ljudi prošli kroz izvjesnu samoedukaciju kako bi se izbjegli spomenuti problemi, ali ko nam ponovo garantuje da je ta njihova edukacija uopšte validna? Zar nju nije sprovodio ponovo taj isti čovjek koji pati od vlastitih problema? Možda nijeste znali, ali neurotični Frojd je sprovodio vlastitu psihoanalizu nad samim sobom. Bilježio je vlastite snove i sam ih je tumačio. Zar u svemu tome nije bilo mnogo više subjektivnosti od objektivne realnosti? Možda je najopasniji sledeći zaključak koji nužno slijedi iz njegove teorije: Ako je većinski dio u našem nesvjesnom, onda ne postoji odgovornost za naše loše postupke. Tada niko nije kriv, a niko nije ni prav. Sve je dozvoljeno i sve dolazi u obzir. Zbog toga su svi ateisti okrenuli leđa Bogu. Žele da imaju svu potrebnu slobodu i da nikome ne polažu račune za vlastite postupke. Zato Darvin, Niče i ostala kompanija naglašavaju „princip jačeg“, jer su svi oni sebe svrstavali u upravo te redove „superiornijih ljudi“, koji treba da zavladaju nad slabijom manjinom. Upravo zbog toga im je smetao Bog, zbog čega su željeli svim sredstvima da ga uklone da bi čovjek bio glavni i slobodan da sprovodi najveće prljavštine svog uma u djelo.
U zaključku
Kao da se vjekovima iznova potvrđuje pravilo da su u najvećoj opasnosti ljudi koji hoće da znaju i koji teže intelektualizmu, a koji su pri tom „otvoreni za sve“. U otporu i borbi protiv „konzervativizma“ mnogi ljudi postaju previše otvoreni i tu počinje njihovo posrnuće, jer onome ko je otvoren za sve i loše stvari postaju lako prihvatljive. U običnom narodu to je banalizovano u maksimi „proživjeti život“. Na filozofskom nivou u pitanju je spinozičko-panteistički model otvorenosti po kojem zlo objektivno ne postoji, već je zlo ono čemu mi pripišemo tu karakteristiku. Međutim, ta ideja je potpuno pogrešna, što sile tame dobro znaju, i onda podstiču čovjeka da bude „slobodnjak“, a kad to neko zaista postane u praksi, sve opcije zastranjivanja u bilo kom pogrešnom smjeru su otvorene. Odbijanjem da se upozna sa Bogom, čovjek se neminovno upoznaje sa zlom i priklanja se zlu, bez obzira šta mislio o sebi i bez obzira šta drugi mislili o njemu. Tada se takve osobe „slučajno pronađu“ sa sličnima i zajedno padaju još dublje pod kontrolu demona, jer se međusobno podržavaju u nebulozama i ispraznostima. Očito, osobe koje teže nauci i intelektualizmu bez vjere mnogo su interesantniji plijen za demone od drugih, jer demoni znaju da su ti ljudi potencijal za promociju satanizma. „Marketinški doprinos“ od strane demona u tim nesrećnim pričama sastoji se u davanju harizme, moći zavođenja i obraćanja i svjetske slave (nekad i posthumno). Interesantno je da svijet nikako ne odbacuje ideje i učenja takvih ljudi, čak ni kad se na svaki način pokažu i dokažu pogrešnima, uključujući posledice po društvo. Svijet im se divi i naziva ih „onima koji pomjeraju granice“.
U suštini, svi pokreti i učenja lansirani u XIX vijeku ili ranije na krilima racionalizma, humanizma i prosvetiteljstva, bilo filozofski, politički ili (pseudo)naučni, imali su jedan zajednički imenitelj: obaranje i negiranje paradigme koju otkriva i postavlja Biblija – stvaranje, pad u grijeh, potrebu čovjeka za pomirenjem sa Bogom i Plan spasenja. Ideje su „pozajmljivali“, tačnije rečeno ponovo oživljavali, iz različitih paganskih filozofija (posebno grčke), misticizma i devijantnih sklonosti pale ljudske prirode.
Sa ove vremenske distance, prepoznajući suštinu i karakteristične „simptome“ velike borbe između Hrista i Sotone, između dva koncepta, od kojih drugi crpi snagu u mješavini dobra i zla, istine i zablude, možemo ustanoviti ko su Četiri jahača ateizma i nihilizma, ubrzavača dekadencije savremenog društva: Darvin, Marks, Niče i Frojd.
Koautori:
Jelena Grubović
Vanja Marinović
Pavle Simović
___________________________
