Ovi događaji zapisani su u Mateju 9:27-34.
Kad je Isus odlazio odande, pođoše za njim dva slijepa čovjeka, vičući: „Smiluj nam se, Sine Davidov!“ (Matej 9:27)
Matej se sada osvrće na još jedno Isusovo čudo iscjeljenja. Čini se da se to dogodilo istog dana kada i ozdravljenje žene koja je dotakla njegov ogrtač i podizanje djevojčice u život (Matej 9:18-26).
Isus, zajedno sa velikom gomilom, probija svoj put do kuće, vjerovatno u Kapernaumu. U gomili su dva slijepa čovjeka koji glasno viču. Osim što je sam Matej koristio naslov na otvaranju svoje knjige, ovo je prvi put u Mateju da neko govori o Isusu kao o „Sinu Davidovom“.
Izraz „Sin Davidov“ je naslov Mesije (2. Samuelova 7:11-13, 16). Upotreba tog imena ne ostavlja nikakvu sumnju u to šta su ova dva slijepca mislila. Vjerovali su da je Isus dugo obećani Hrist. Mnogi su u ovoj eri tražili Obećanog. Ovi ljudi su čuli za Isusova velika iscjeljenja. Možda su razumjeli Isaijina proročanstva o Mesijinom dobu kada će se „otvoriti oči slijepima i uši gluvima otvoriće se. Tada će hrom skakati kao jelen, jezik nijemoga radosno će klicati“ (Isaija 35:5-6). Tokom svoje zemaljske službe, Isus je postigao sva ova čuda iscjeljenja.
Pošto je bio Mesija, koji je otvorio oči slijepima, ova dva slijepca su željela da ih Isus izliječi.
Kad je ušao u kuću, slijepi mu priđoše, a on ih upita: „Vjerujete li da ja to mogu da učinim?“ A oni rekoše: „Da, Gospode!“ (Matej 9:28)
Isus ne iscjeljuje slijepce na otvorenom. Možda on pokušava spriječiti da se mnoštvo koje ga prati još više poveća. Možda on nije spreman da svi prihvate da je on Mesija koji će spasiti Izrael. Nakon što ih je izliječio, Isus će narediti ljudima da nikome ne govore (Matej 9:30).
Kada Isus dođe do kuće, slijepci ga slijede unutra i tek tada se on okreće njima. On im postavlja jedno pitanje: da li iskreno vjeruju da on to može. Izgleda da je Hrist želio da slijepci izraze svoju vjeru u njega, lično i direktno.
Njihov odgovor je čvrst: vjerovali su da ih on može izliječiti, i obojica su ga zvali „Gospod“. U mnogim od njegovih prijavljenih iscjeljenja, Isus je privučen vjerom onih koji traže da ozdrave. On želi da tragalac vjeruje da je u stanju učiniti ono što traži.
Sada Isus dodiruje njihove slijepe oči i govori im da je njihova vjera okidač za njihovu čudesnu obnovu. Važno je shvatiti da ovi ljudi ne liječe sami sebe, niti iscjeljujuća moć dolazi iz same njihove vjere. Muškarci se liječe „prema“ njihovoj vjeri, a ne „snagom“ svog vjerovanja.
Hristova sila – Božja sila – je ta koja im vraća vid. Njihova vjera doprinosi njihovom izlečenju u onoj mjeri u kojoj je njihova vjera u Isusa i ništa drugo. Budući da je on predmet njihove vjere, oni će biti izliječeni od njega.
Sada Isus govori dvojici muškaraca – strogo – da paze da niko ne zna šta je on učinio za njih. Ovo je drugi put da Matej spominje da je Isus dao ovu vrstu instrukcija nekome tek izliječenom (Matej 8:4). Prema Marku, Isus je dao isti nalog Jairovoj porodici (Marko 5:43), sa sličnim rezultatima (Matej 9:25-26). Čini se da pokušava zadržati svoju slavu i ugled kao Mesije od prebrzog širenja. Ipak ne uspijeva. Čovjek bi mogao zamisliti da bi dvojici nekadašnjih slijepih muškaraca bilo teško sakriti činjenicu da sada vide.
Dva slijepca koja su upravo progledala od Mesije otišla su od Isusa i pronijela njegovu slavu po cijelom okrugu. Teško je znati kako su mogli sakriti takvu tajnu od onih koji su ih poznavali; kada slijepci iznenada progledaju, teško je prećutati.
Dio Isusovih razloga za ove naredbe je da sačuva svoju slavu i ugled kao Mesije da ne izmaknu kontroli. Hrist je poslan da ostvari određeni plan, koji nije uključivao podizanje vojske (Jovan 18:36). Umjesto toga, njegova namjera je bila da umre za grijehe čovječanstva (Jovan 12:32-36). Ako bi gomila postala prevelika i agresivna (Jovan 6:15), to bi moglo promijeniti Isusov raspored. Ipak, Bog je imao punu kontrolu nad vremenom i događajima iz Isusovog života.
Demonizovani nijemi čovjek (Matej 9:32-34)
Ono što će se dogoditi označava četvrto veliko čudo iscjeljenja istog dana koje izaziva strahopoštovanje koje je Isus postigao na uzastopni način. Svako je jedinstveno i ukazuje na Isusa kao Mesiju i Sina Božjeg na specifičan način (Jovan 20:30-31).
Dok Isus i njegova grupa izlaze kroz vrata, neko dovodi čovjeka potlačenog demonima koji je nijem. Konkretno, demon koji je tlačio čovjeka je uzrokovao da on ne može govoriti. Demoni su bili shvaćeni kao činjenica života u Isusovo vrijeme. Oni koji su pokušavali da ih izbace često su se suočavali sa velikim poteškoćama u tome. Činjenica da im je Isus mogao jednostavno narediti da odu impresionirala je sve koji su to vidjeli njegovom velikom snagom.
Zbog demona, čovjek je nijem. On ne može govoriti. Isus naređuje demonu da ode, a čovjek odmah počinje govoriti. Publika se čudi i kaže da ništa slično nikada nije viđeno u Izraelu.
Nejasno je šta ovaj specifični egzorcizam čini tako fantastičnim za gomilu. Isus je istjerao mnoge demone prije ovog trenutka. Možda je to bila lakoća s kojom je to učinio ili impresivnost što je nijemi čovjek odjednom mogao govoriti.
Ovo je još jedno čudo koje ukazuje na Isusa kao Mesiju (Isaija 35:5-6). Isus je sada postigao sva ova čuda, ukazujući onima koji vjeruju da je doba Mesije počelo.
A fariseji su govorili: „On istjeruje demone uz pomoć demonskog vladara!“ (Matej 9:34)
Sveto pismo nikada ne predstavlja čuda kao rutinska, uobičajena ili obična. Čuda su zamišljena kao „nemogući“ događaji koji se mogu objasniti samo Božjom intervencijom. Konkretno, oni su namijenjeni da podrže ili pruže neku vrstu poruke. Zbog toga Novi savez često naziva takve radnje „znacima“ (Jovan 6:14; 20:30-31). Međutim, kao i svaki drugi dokaz, znakovi se mogu zanemariti ili pogrešno protumačiti. Članovi izraelskih jevrejskih vjerskih vođa bili su prisutni na mnogim Isusovim iscjeljenjima i stajali su pred njim dok je poučavao. Ovo uključuje posebno religioznu grupu poznatu kao fariseji.
Uprkos tome što su bili očevici Isusovih neospornih pokazivanja moći u iscjeljivanju bolesnika, izgonu demona, pa čak i u uskrsavanju mrtvih, fariseji su odbijali vjerovati u ono do čega su drugi došli: da je Isus Mesija, dugo obećani Sin David koji je konačno stigao da spasi Izrael.
Da bi odbacili taj zaključak, fariseji moraju na neki drugi način objasniti moć Isusovih čuda. Vidjevši ga kako izgoni drugog demona, prisutni fariseji su izjavili da on izgoni demone pomoću kneza demona. Ovim su mislili da je Sotona bio izvor moći iza Isusove lake komande nad demonima, a možda i sila iza njegovih drugih čuda.
Značajan izuzetak od ovog zaključka među farisejima bio je farisej po imenu Nikodim. Došao je Isusu pod okriljem tame i priznao: „Rabi, znamo da si ti učitelj koji dolazi od Boga, jer niko ne može činiti ova znamenja koja ti činiš ako Bog nije s njim.“ (Jovan 3:2) Nesumnjivo, to je bio jedini logičan zaključak, ali zavist i želja da sačuvaju svoj položaj po svaku cijenu dovela ih je do hule protiv Duha svetog.
„Isus je išao po svim gradovima i selima i učio narod u tamošnjim sinagogama, objavljujući dobru vijest o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku slabost.“ (Matej 9:35)
Matej sažima sadržaj Isusove službe u Galileji do ove tačke. Isus je činio tri stvari dok je putovao od grada do grada po regionu: poučavao je u sinagogama. On je objavljivao jevanđelje o kraljevstvu. On je izliječio svaku bolest i nevolju.
Gotovo svaki grad u Izraelu bilo koje veličine imao je sinagogu. Isus je često poučavao u sinagogama, iz Starog saveza. Učinio je to u gradu Nazaretu, gdje je odrastao, poučavajući okupljene nakon čitanja svitka iz proroka Isaije (Luka 4:16-30).
Matejev izvještaj o Isusovoj propovijedi na gori u poglavljima 5-7 uključuje nekoliko Isusovih najava o jevanđelju kraljevstva. U poglavljima 8-9, Matej je predstavio niz priča o Isusu koji je iscjeljivao svaku bolest i nevolju, kao i istjerivao demone, uticao na vremenske prilike i oživio mrtvu djevojku.
I Isusovo učenje i njegova čuda privukli su ogromnu gomilu gdje god je otišao. U stvari, oni ga prate od mjesta do mjesta. Gledajući tu gomilu, Isus će izraziti samilost prema narodu i pobrinuti se da pošalje pastire „smetenom stadu“.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.