„Dok je bio u jednom gradu, pojavio se čovjek pun gube. Kad je ugledao Isusa, pao je ničice i zamolio ga: ‘Gospode, ako hoćeš, možeš me očistiti.’“ (Luka 5:12)
Isus se nalazi u Galileji dok se odvija služba na sjeveru. Paralelni izvještaji o ovom događaju nalaze se u Mateju 8:1-4 i Marku 1:40-45.
Lukin izvještaj o Isusu koji je izliječio čovjeka od gube fascinantan je iz nekoliko razloga, a oba su povezana s ovim stihom. Dok Matej kaže da je čovjek prišao Isusu kad je „sišao s gore“ (Matej 8:1), a Marko ne pominje drugu lokaciju osim Galileje (Marko 1:39), Luka kaže da su u gradu.
Uzimajući u obzir stroge propise koje Mojsijev zakon stavlja na ljude s gubom, ovo zvuči čudno. Levitski zakonik 13:45-46 kaže: „Gubavac na kom je ta bolest neka nosi pocijepanu odjeću i neka ide gologlav. Neka pokrije usta i viče: ‘Nečist, nečist!’ Sve dane dok je bolest na njemu biće nečist. Nečist je. Neka živi odvojeno. Njegovo prebivalište neka bude izvan logora.“ Iako su neki drevni istoričari tvrdili da je Mojsije zabranio žrtvama gube ulazak u bilo koji grad, Talmud im je samo zabranio ulazak u gradove ograđene zidinama. Malo je podataka o tome koji su gradovi u Galileji, ako ih je bilo, bili ograđeni zidinama.
Druga bilješka jedinstvena za Luku je da je čovjek bio „pun gube“. Luka kao ljekar (Kološanima 4:14) je bio precizniji u svom opisu zdravstvenih stanja. Da je ovo oblik gube danas poznat kao „Hansenova bolest“, to bi značilo uznapredovalu, skoro smrtonosnu fazu. Oni koji pate od gube mogu imati rane i čireve na licu, rukama i tijelu. To bi rezultiralo velikom društvenom stigmom, kao i mnogo lične patnje.
Treća tačka u ovom stihu je zapisana u sva tri jevanđelja. Čovjek s gubom vjeruje da ga Isus može očistiti, ali nije siguran da li Isus to hoće. To ne znači da čovjek vjeruje da je Isus Mesija ili da može oprostiti njegove grijehe, već samo da Isus ima autoritet da ga izliječi. Isus mu odgovara na vrlo kontrakulturan način: On dotiče ovog nečistog čovjeka (Luka 5:13).
Isus iscjeljuje čovjeka fizički i takođe mu omogućava da se ponovo integriše u svoju porodicu, društvene grupe i vjersku praksu. Način na koji Isus liječi gubavca uključuje činjenje nečega društveno neprihvatljivog u toj kulturi: dodirivanje njega.
Postoji umjerena rasprava o tome da li ovaj čin Isusa čini obredno nečistim. Čini se da jednostavno čitanje Svetog pisma potvrđuje ideju da bi Isus mogao postati obredno nečist, kao i bilo ko drugi. Uprkos insistiranju mnogih naučnika na suprotnom, važno je napomenuti da je učinio Mariju nečistom prilikom svog rođenja (Levitska 12:2; 2:22).
Bez obzira da li je dodir učinio Isusa nečistim ili ne, događaj je još uvijek značajan. Isus je mogao izliječiti čovjeka samo govoreći (Luka 7:1-10), ali ga umjesto toga dodiruje. Iscjeljivanje bolesnih bilo je povezano s Mesijom u vanbiblijskim jevrejskim spisima kao što su Jubileji 23:26-30 i 1. Enohova 5:8-9. Iscjeljenje je važnije od sitnica koje ga okružuju.
„I obavezao ga je: ‘Nikome ništa ne govori, nego idi, pokaži se svešteniku i prinesi žrtvu za svoje očišćenje, kao što je Mojsije propisao, za svjedočanstvo njima.’“ (Luka 5:14)
Čovjek je izliječen i fizički je čist, ali da bi bio oporavljen, mora ga sveštenik proglasiti čistim nakon što je prošao kroz sedmični ritual. Levitski zakonik 14:1-32 opisuje ovaj ritual. Prvog dana, čovjek bi se trebao pokazati svešteniku ispred izraelskog logora, napraviti četku od kedrovine, grimizne pređe i isopa, ubiti jednu čistu pticu i iscijediti krv, umočiti četku i živu pticu u krv, da ga sveštenik poškropi krvlju prekrivenom četkom sedam puta, pusti pticu živu i obrije svu kosu i opere sebe i svoju odjeću u vodi. Drugog dana bi stanovao izvan svoje kuće. Sedmog dana morao bi obrijati svu kosu sa glave, brade i obrva i oprati odjeću i sebe u vodi. Konačno, osmoga dana, prinosio bi dva muška jagnjeta, jedno jagnje i žitnu žrtvu s uljem, a zatim bi ga sveštenik posvetio kroz nešto krvi i ulja.
Izraz „za svjedočanstvo njima“ označava dokaz. Samo sveštenik može nekoga proglasiti nečistim, pa bi čovjek morao da pokaže svoju kožu svešteniku kao dokaz da je ponovo čist. Jasno je da Isus želi da čovjek ispriča sve što je doživio svešteniku, za razliku od javnosti koja se gomila oko njega, pokušavajući dobiti svoja čuda. Mnogi učenjaci misle da Isus želi da sveštenici imaju iskaz očevidaca da Bog djeluje kroz njega.
Prema Mateju 8:4, Isus mu takođe nalaže da nikome ne govori o tome. Matej će izvijestiti o nekoliko trenutaka u Isusovoj službi kada on traži od ljudi da ne govore o njegovoj moći ili otkrivaju da je on Mesija (Matej 9:30; 12:16; 16:20; 17:9). Možda Isus nije želio da skrene previše pažnje na svoju ulogu Mesije prerano u svojoj službi. Postoje trenuci u njegovoj službi u kojima ljudi odgovaraju na njegovu moć željom za revolucijom protiv Rima (Jovan 6:15). To je ono čemu su se mnogi Izraelci nadali i pretpostavili da će Mesija učiniti.
Međutim, Hristova misija nije bila da sruši Rim. Njegova misija je bila da riješi problem iza svih problema – da posreduje i žrtvuje se za grijehe čovječanstva. Traženje od ljudi da ne objavljuju njegovu moć vjerovatno je bilo usmjereno na održavanje te misije na pravom putu. Dio toga je mogao značiti da se veličina gomile koja ga prati da ne izmakne kontroli (Matej 8:1). Markovo prepričavanje ovog istog događaja govori nam da je čovjek potpuno zanemario Isusovo obavezivanje da nikome ne kaže. Umjesto toga, „počeo je svuda da govori i širi glas o tome, tako da Isus više nije mogao javno ući ni u jedan grad, nego se zadržavao na pustim mjestima.“ (Marko 1:45)
Čovjek ignoriše Isusov nalog. Konačno izliječen, on slobodno širi vijest o svojoj sreći, a Isus otkriva da mora izbjegavati gradove i ostati na pustijim mjestima (Marko 1:45).
„Glas o njemu sve se više širio i ljudi su se u velikom broju okupljali da ga slušaju i da budu izliječeni od svojih bolesti.“ (Luka 5:15)
Naredni 16. stih kazuje da se Isus svjesno trudi da se skloni i moli na pustim mjestima. On je Sin Božiji, ali Sinu je potreban njegov Otac. Uprkos važnosti Isusove veze s Ocem, kada dođe mnoštvo, on im odgovara (Marko 1:45). Čak i kada Isus pokušava da odvede svoje učenike da se odmore i oplakuju Jovana Krstitelja, gomila ih prati. Umjesto da se sakrije, Isus „[ima] sažaljenje prema njima i liječi njihove bolesne“ (Matej 14:13-14).
Luka se više fokusira na Isusov molitveni život nego drugi pisci jevanđelja. Vjernici bi trebali imati na umu: ako Sin Božji treba da se odvoji od službe kako bi proveo privatno vrijeme sa svojim Ocem, to treba da radimo i mi. Ne možemo vjerno služiti drugima ako nismo ovlašteni od Onoga koji nas je poslao da služimo. Saznanje da ima mnogo toga da se uradi, trebalo bi da nas baci na koljena prije nego što pokušamo da odgovorimo na izazove.
Izlečenje paralitičara – Ko može praštati grijehe?
„Dok je jednog dana poučavao, tamo su sjedili fariseji i učitelji zakona koji su došli iz svih galilejskih i judejskih sela i iz Jerusalima. A Gospodnja sila je bila s njim da bi liječio.“ (Luka 5:17)
Isus poučava veliku grupu ljudi u svom domu u Kapernaumu (Marko 2:1). Iako je Luka već zabilježio sukob koji je Isus doživio u svom rodnom mjestu (Luka 4:16-30), ovo je prvi put da spominje antagonizam između Isusa i vjerskih vođa, posebno fariseja i pismoznalaca.
Judaizam je uključivao nekoliko sekti uključujući fariseje, sadukeje, zilote i esene. Fariseji su se izdvojili striktno slijedeći Mojsijev zakon, kao i dodatne propise koji se nalaze u usmenom zakonu, koji je sada poznat kao Mišna. Isus se bori sa farisejima tokom svoje službe; on hvali njihovu posvećenost svetosti (Matej 5:20), ali osuđuje nebiblijski teret koji stavljaju na ljude (Luka 11:46). Fariseji, zauzvrat, osuđuju Isusovo odbacivanje njihovih tradicija, uključujući i ono što smatraju razumnim propisima o suboti (Luka 6:1-11), postu (Luka 5:33-39) i nečistom načinu jedenja (Luka 5:29-32; Matej 15:1-2). „Učitelji Zakona“ su pismoznalci (Marko 2:6), tumači Mojsijevog zakona koji drže i raspravljaju o usmenom zakonu.
Važno je zapaziti da Luka naglašava da je „Gospodnja sila“ bila sa Isusom kako bi liječio. Ova fraza jasno kaže da Bog daje moć čovjeku Isusu, tj. da je Bog izvor sile. To je svrha ove izjave. Dakle, Isus nema silu sam po sebi ili od sebe. Trinitarski komentatori će, dakako, pokušati da zamagle i izvrnu smisao ove konstatacije.
„Jednog dana“ doslovno se odnosi na jedan od dana kada je Isus poučavao i djeluje kao opšti uvod bez obaveze određenog vremenskog okvira.
Gomila je došla da ga čuje kako uči, ali jedna mala grupa ljudi ima drugačiju potrebu. Njihov prijatelj je paralizovan, a ljudi znaju da ga Isus može izliječiti. Ali ne mogu ući u kuću zbog gužve.
Isusova primarna svrha u ovoj fazi njegove službe je „propovijedati dobru vijest o kraljevstvu Božjem“ (Luka 4:43). „Dobra vijest“ je najava konačnog spasenja: oproštenja grijeha i pomirenja s Bogom kroz Isusovu žrtvu na krstu nakon čega slijedi njegovo uskrsenje i posredništvo za nas na Nebu.
Čuda privlače pažnju, ali su sekundarna u odnosu na poruku. Čuda potvrđuju Isusovo učenje, otkrivaju da ga je Bog opunomoćio (Luka 5:17) i daju predukus potpunog izlečenja koje će njegovi sledbenici doživjeti prilikom uskrsenja odnosno preobraženja (1. Korinćanima 15:51-54). Isus je lično motivisan da liječi kao odgovor na vjeru drugih (Marko 6:5-6) i iz vlastitog sažaljenja (Matej 14:14). Međutim, njegovo učenje stavlja njegova djela u kontekst.
„Paralizovan“ je od korijenske riječi koja znači „slab, oslabljen, onesposobljen ili osakaćen“. To je isti izraz koji se koristi za Eneju u Lidi (Djela 9:32-33). Ne zna se u kakvom je stanju muškarac, ali on očigledno ne može da hoda.
Kuće u Izraelu iz doba Novog saveza obično su bile dvoetažne. Krovovi su se obično sastojali od središnje grede koja se protezala od jednog zida do drugog i letvi koje su se protezale od grede do paralelnih zidova. Sam krov je bio neka vrsta slame sa premazom od gline pomiješane sa slamom debljine nekoliko centimetara; „crijepovi“ koji se spominju vjerovatno se odnose na komade gline. Unutrašnji plafon bio je samo oko 2 metra od poda. Krovovi su bili produžetak životnog prostora i do njih se obično dolazilo vanjskim stepenicama.
Odvesti njihovog prijatelja na krov i napraviti otvor bilo bi jednostavno. Bila bi to velika rupa, međutim, i nesumnjivo bi slušaoci direktno ispod brzo mogli da se maknu s puta gline i slame koja pada. Ovo bi takođe stvorilo prostor za ljude da spuste svog prijatelja na pod.
„Kad je vidio njihovu vjeru, rekao je: ‘Čovječe, oprošteni su ti grijesi.’“ (Luka 5:20)
Najmanje četvorica muškaraca (Marko 2:3) su probili rupu na krovu kuće i kroz nju spustili svog paralizovanog prijatelja. Ovaj drastičan čin obavlja se u vjeri: znanje da ga Isus može izliječiti i povjerenje da hoće. Isusov trenutni odgovor na njihovu vjeru nije ono što očekuju: on oprašta čovjekove grijehe.
„Vjera“ koju ovi ljudi pokazuju nije spasonosna vjera, ali je u ispravnom umnom sklopu. Niko još ne razumije da je Isus Sin Božji koji će biti razapet i uskrsnuti kao pomirenje za grijeh. Ovo je ista vjera kao stotnika, grešne žene i žene s krvarenjem – tri osobe koje je Isus veoma pohvalio (Luka 7:9, 50; 8:48).
Isusova reakcija je zbunjujuća iz još jednog razloga. Četiri prijatelja pokazuju vjeru, a vjerovatno i paralizovani čovjek, ali Isus samo izjavljuje oproštenje paralizovanom čovjeku. Prevod s grčkog otklanja neke nijanse. Vrijeme je u pasivu: ostavlja se prostor da se identifikuje onaj koji oprašta. Takođe je u gramatičkom vremenu poznatom kao „svršeno“. To podrazumijeva oproštenje kao stanje u kojem čovjek sada živi, kome su oprošteni konkretni grijesi.
Osoba koja želi raščlaniti Isusove riječi do krajnjeg nivoa mogla bi pomisliti da će mu svi grijesi biti oprošteni. Međutim, to nije poenta Isusove izjave ili ovog odlomka. Isusov cilj je pokazati farisejima i pismoznalcima da može opraštati grijehe. On potvrđuje ovu ovlast iscjeljivanjem čovjeka. Pitanja o tome kakvu tačno vjeru čovjek ima, šta razumije i šta se događa s prijateljima su irelevantna za Lukinu poentu: Isus ima autoritet da se bavi posledicama pada, duhovnim i fizičkim.
Sporedna tema je da Bog poštuje vjeru onih koji žele druge dovesti Hristu. Kada se molimo, svoju pažnju usmjeravamo na problem i gledamo da Bog djeluje. Bog čini moćna djela koja niko ne shvata. Međutim, kada obraćamo pažnju, imamo priliku da budemo obuzeti čuđenjem, ispunjeni strahopoštovanjem i slavimo Boga, izjavljujući: „Danas smo vidjeli nešto nevjerovatno!“ (Luka 5:26)
U to vrijeme, Jevreji su mislili da određeni grijesi uzrokuju paralizu (1. Makabejcima 9:55). Pismoznalci povezuju Isusovu tvrdnju i čovjekovo kontinuirano stanje i postavljaju dva pitanja: „Ko je ovo?“ i „Ko može oprostiti grijeh?“
Oni takođe osuđuju: „Ovo je bogohuljenje.“ Ovo je srž teoloških optužbi koje jevrejske vjerske vođe drže prema Isusu. U njihovim očima, on tvrdi da ima duhovni autoritet koji zapravo nema. Čineći to – misle oni – Isus čini smrtni prekršaj protiv Boga. To će biti opravdanje za njihovo nastojanje da se Isus razapne (Luka 22:66-71).
Ovo je prvi put u Jevanđelju po Luki gdje se fariseji susreću s Isusom. Ipak, ovo je druga jaka indikacija koju Isus daje da ima duhovni autoritet od Boga, izvan moći iscjeljivanja. Prvi je bio u Nazaretu. Dok je govorio u sinagogi, on je pročitao – i primijenio na sebe – mesijanski odlomak koji se nalazi u Isaiji 61:1-2. Publika ga je odmah svela na dječaka kojeg su gledali kako raste i pokušala ga baciti sa litice (Luka 4:16-30). Fariseji u Kapernaumu su suptilniji, ali ništa manje užasnuti.
„Isus je prozreo o čemu razmišljaju, pa im je rekao: ‘O čemu razmišljate u svojim srcima? Šta je lakše? Reći: ‘Grijesi su ti oprošteni,’ ili reći: ‘Ustani i hodaj?’ Ali znajte da Sin čovečiji ima vlast na zemlji da oprašta grijehe!“ (Luka 5:22-24)
Isus ih izaziva ih na dva načina.
Prvo, Isus primjećuje kako je lako izgovoriti riječi „oprošteni su ti grijesi“. Tako nešto je duhovno i nema opipljivih dokaza koji bi to opovrgli. Ali mnogo je teže izliječiti čovjeka koji ne može hodati. Ako Isus može izliječiti ovog čovjeka, to je jak dokaz da su njegove riječi o oproštaju takođe valjane.
Drugo, Isus se suprotstavlja kulturološkim predrasudama ukazujući na pogrešne zaključke. U jevrejskoj društvenoj i tradicionalnoj kulturi smatralo se da su hendikepi rezultat grijeha (Jovan 9:1-3). Ako je čovjek izliječen, ova tradicija bi potvrdila da je oslobođen svojih grijeha – da je izlečenje rezultat Božjeg oproštenja njegovih grijeha.
Ova dva koncepta se kombinuju da šalju snažnu poruku svima, a posebno Isusovim kritičarima. Ako Isus ima moć da iscjeljuje, njegova tvrdnja da ima autoritet da izjavi oproštenje takođe mora biti validna. Čuda bi potvrdila njegov položaj barem kao proroka: Božjeg glasnika. Pismoznalci i fariseji prećutno su obrazlagali (Marko 2:6-7) da je Isus počinio bogohuljenje zbog svojih riječi. Ako su intelektualno pošteni, moraju zaključiti da čudo iscjeljenja opovrgava tu prvobitnu predrasudu.
U drugom vijeku, kada su Jevreji bili raštrkani, rabini su sastavili Usmeni zakon u pisani oblik u Talmudu i Mišni. Nedarim, dio vanbiblijskog zakona koji se bavi držanjem zavjeta, kaže: „Bolesna osoba se oporavlja od svoje bolesti samo kada mu nebeski sud oprosti sve njegove grijehe.“
Talmud i Mišna nisu napisani u Hristovo vrijeme, ali odražavaju uvjerenja stručnjaka za zakon iz tog doba. Prema njihovim vlastitim vjerovanjima, pismoznalci bi trebali prihvatiti da su mu grijesi oprošteni ako je čovjek izliječen. To, naravno, nije istina, ali to je kulturološka poenta koju Isus koristi da ospori njihove predrasude. Bog nije ograničen na iscjeljivanje samo vjernika, već tako misle pismoznalci. Na kraju krajeva, suštinsko pitanje nije bogohuljenje, kako oni tvrde (Luka 22:70-71); to je zavist (Matej 27:18).
Isus sebe naziva „Sinom čovječjim“ skoro devedeset puta u Novom savezu i više od dva tuceta puta u jevanđelju po Luki. Termin ima dva različita značenja. Najuopštenije, „sin čovječji“ se odnosi na čovjeka (Brojevi 23:19; Jov 16:21; Ezekijel 2:1). Kada Isus sebe naziva „Sinom čovječjim“, on misli na ljudskost koju je Sin Božji ponizno preuzeo. Danilo 7:13-14, međutim, otkriva drugačiju primjenu. Onome ko dolazi „kao sin čovječji“ Pradavni će dati vlast nad svim ljudima i narodima na zemlji. Isus je Sin Čovječji jer je čovjek, ali će mu Pradavni (Bog) dati vječnu vlast; dio te ovlasti je i pravo na oproštenje grijeha.
Ovaj obrazac povezanog duhovnog i fizičkog iscjeljenja možemo pratiti sve vrijeme Isusove misije na zemlji. To je suština Božje inicijative prema ljudskom rodu kroz Plan spasenja: da se čovjek uz posredovanje Spasitelja duhovno čisti od grijeha nakon čega može uslijediti kompletno iscjeljenje i povratak Božjeg obličja.
Činjenica da je Isus mogao opraštati grijehe ne znači da je po automatizmu on Bog. On je, kao što se jasno vidi, imao ovlašćenje i poslanje od Oca. Onaj koji dodjeljuje nasleđe i autoritet nikako ne može biti ista osoba sa onim koji to prima. Ako je Isus zaista Bog, zar bi bilo potrebe da prima nešto od nekoga? Bog Otac izvjesno ne prima bilo kakva ovlašćenja od bilo koga, jer On je konačni autoritet i samopostojeći Izvor svega. Međutim, Sin Božji djeluje kao Kanal života i blagoslova od Boga. Na sličan način, svi oni koji su zaista vjerni Bogu i Njegovoj Riječi djeluju kao Hristovi kanali blagoslova Plana spasenja: „Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas.“ (Jovan 20:21)
Samo na ovaj način, Isusovi sledbenici i sami imaju ovlašćenje da opraštaju grijehe: „Ako nekome oprostite grijehe, oprošteno mu je, a ako ih nekome zadržite, biće zadržani.“ (Jovan 20:23; uporedi sa Matej 16:19) Očigledan primjer kako se to događa u praksi je prilikom krštenja: „A Petar im reče: ‘Pokajte se i neka se svako od vas krsti u ime Isusa Hrista za oproštenje svojih grijeha, i primićete dar Svetog Duha.’“ (Djela 2:38) Da li su apostoli možda bili skloni ideji da sebe smatraju bogovima zbog čuda iscjeljenja, opraštanja grijeha ili duhovnih darova? Naravno da nisu bili blizu ni primisli o nečem sličnom (vidi Djela 10:26; 14:14,15)!
Odgovor iscijeljenog paralitičara je prikladan: on slavi Boga. Mnogo puta u psalmima David ili poziva na Božju pomoć kako bi mogao hvaliti ili na Božju pomoć odgovara pohvalom (Psalam 6:5; 18:3; 19:13-14; 28:6). Svrha hvale je uglavnom da drugi spoznaju dobro koje je Bog učinio. Psalam 40:3 kaže: „Pjesmu novu u usta mi je stavio, hvalu Bogu našem. Mnogi će to vidjeti i uplašiće se, i uzdaće se u Gospoda.“
Lukino pisanje uključuje nekoliko primjera ove reakcije na čudesno izlečenje. Jedna napaćena žena „proslavila je Boga“, a ljudi koji su gledali ubrzo su joj se pridružili (Luka 13:10-17). Jedan od deset ljudi je hvalio Boga kada je shvatio da je izliječen od gube (Luka 17:11-19). Slijepi Bartimej je inspirisao istu reakciju kada je ozdravio (Luka 18:35-43). Hromi koga je Petar izliječio počeo je skakati i izgovarati hvalu, a i oni oko njega hvalili su Boga (Djela 3:8-10).
Danas Božje blagoslove često uzimamo zdravo za gotovo. Moramo zapamtiti da će naše prepoznavanje Božje dobrote privući i druge da požele da ga hvale.
Mnoštvo još ne razumije da je Isus Sin Božji. Oni ne znaju da će on umrijeti za njihove grijehe, uskrsnuti i sjesti na Davidov prijesto. Ali sada im je očigledno da je Bog prisutan i radi u njihovim životima na način na koji nikada nisu očekivali (Luka 5:26).
Pozivanje Mateja (ref. Matej 9:9-13; Marko 2:13-17)
„Posle toga izašao je i ugledao poreznika koji se zvao Levije kako sjedi na mjestu gdje se sakuplja porez, i rekao mu je: ‘Pođi za mnom.’“ (Luka 5:27)
Isusov izbor ribara za njegova prva četiri učenika bio je jedinstven (Luka 5:1-11). Bili su neobrazovani i, ako je Petrova reakcija ikakav pokazatelj, nisu uživali u posebno svetom načinu života (Luka 5:8). Isusa više zanima poniznost i spremnost na pokajanje nego svetost; ako dođu, on će pružiti svu pravednost koja im je potrebna.
Uprkos tome, odabir poreznika je hrabar potez. Poreznici su obično bili Jevreji – ili barem lokalni stanovnici – koje su Rimljani zapošljavali da prikupljaju sredstva od ljudi. U osnovi, uzimali su novac od svojih sunarodnika da pokriju troškove stranaca koji su okupirali njihovu teritoriju i vladali njima. Ne samo da su Rimljani dobro plaćali poreznike, Rimljane nije bilo briga da li su sakupljači uzimali više nego što je potrebno. Bili su slobodni da uzmu onoliko koliko su mogli za sebe – kada Rimljani budu isplaćeni.
Grčka terminologija ukazuje na to da je Levije poreznik na niskom nivou. On nije šef kao Zakhej (Luka 19:2); vjerovatno naplaćuje putarinu na putu duž zapadne obale Galilejskog mora. Ipak, na njega bi se i dalje gledalo kao na lopova kojeg sponzoriše država i koji je bio na marginama uglednog društva. Kada Isus hoda uz more (Marko 2:13-14), ugleda Levija. To jest, Isus se namjerno fokusira na ovog čovjeka. Ne prolazi pored Levija iz gađenja niti ga ignoriše iz ponosa. Zatim ga Isus poziva da se javno poistovjeti s njim. Ovo je sjajno za Levija, sada učenika rabina kojeg ljudi poštuju. Ali to može samo povrijediti Isusovu reputaciju kod vjerskih vođa (Luka 5:30).
Ovo je drugi od tri puta kada Luka opisuje Isusove pozive svojih dvanaestoro najbližih učenika (Luka 5:1-11; 6:12-16). Kada se grupa sredi, Isus će pozvati mnoštvo na uopštenije sledbeništvo (Luka 6:46-49; 8:4-21), a zatim će izazvati Dvanaestoricu na dublju predanost (Luka 9:18-50).
Kada ga Isus pozove, Levije – Matej odgovara bez oklijevanja. Jovan Krstitelj je već dao poreznicima put za pomirenje, rekavši da ne uzimaju više od propisanog (Luka 3:13). Nije im rekao da je njihov posao grešan; rekao im je da svoj posao rade na način koji nije grešan.
Ne znamo da li je Levije imao naviku da iznuđuje svoje bližnje ili je povratio bilo šta uzeto nepravedno. Ono što znamo je da on sve ostavlja za Isusa. Zatim poziva svoje prijatelje – poreznike i grešnike – da jedu s Isusom. Na sličan način kao što je izliječeni paralitičar hvalio Boga i nadahnuo druge da mu se pridruže, Levijevo pokajanje poziva na pokajanje drugih (Luka 5:31-32).
U mnogim kulturama, jesti sa nekim je značajan znak prijateljstva. Postoji impliciran osjećaj prihvatanja i mira u činu dijeljenja obroka. Isus je već šokirao fariseje i pismoznalce tvrdeći da oprašta grijehe čovjeka koji je bio paralizovan. Sada im se gadi što on jede sa onima koje vide kao lopove, izdajnike i grešnike. Isus narušava svoj ugled među etabliranim vjerskim vođama. Njima je sve teže da ga prihvate kao legitimni duhovni autoritet, uprkos njegovoj sposobnosti da čini čuda iscjeljenja (Luka 5:30).
Ljudi na gozbi ne mare za neodobravanje pismoznalaca i fariseja. Oni su srećni što je Isus – koga je Bog ovlastio da liječi i protjeruje demone – spreman da bude u njihovoj grešnoj prisutnosti. Isusa takođe nije briga za neodobravanje. On nije došao da okupi grupu previše religioznih legalista koji misle da su toliko pravedni da im nije potreban. On je došao da pozove one koji znaju da su grešnici na pokajanje (Luka 5:32). Da bi to učinio, on mora biti tamo gdje su grešnici i pozvati ih u zajedništvo sa njim.
Negodovanje fariseja se vjerovatno dešava dosta nakon večere. Fariseji ne bi bili prisutni u Levijevoj kući, ali učenici su tu negdje na vidiku. Do sada su fariseji suptilno negodovali. Kada je Isus oprostio uzetom, oni nisu čak ni progovorili naglas. Sada se žale učenicima. Oni gunđaju. U grčkom prevodu Starog saveza Septuaginta, ista riječ se koristi kada su Izraelci gunđali Bogu u pustinji (Brojevi 14:26-35); kao odgovor, Bog ih je natjerao da lutaju pustinjom četrdeset godina.
Fariseji se čak ni ne suprotstavljaju Isusu; obraćaju se četvorici ribara. Međutim, Isus im dolazi u pomoć. On objašnjava da on nije tu za one koji ne misle da su zgriješili. On je došao po one koji su dovoljno ponizni da znaju da nisu vrijedni oprosta i spremni su da se pokaju. Primjer za to bi bili ljudi poput Petra (Luka 5:8).
Matej i Marko samo citiraju komentar fariseja da je Isus jeo sa grešnicima (Matej 9:11; Marko 2:16); Luka uključuje „piće“.
„Ne treba ljekar zdravima, nego bolesnima. Nisam došao da pozovem pravednike na pokajanje, nego grešnike.“ (Luka 5:31-32)
„Ljekar“ je neko ko liječi fizičke bolesti. Glupo je da se ljekar koncentriše na zdrave ljude, ignorišući one koji imaju bolesti. Naročito je nerazumno kada je bolesnih mnogo i voljni su da budu izliječeni. Kao i kod paralizovanog čovjeka, Isus koristi fizičko iscjeljenje kao metaforu za duhovno iscjeljenje. Njegove riječi ovdje bi mogle biti kulturna poslovica tog doba.
Važno je da savremene vjerske zajednice ovu Isusovu izjavu sprovode u praksi. Trebali bismo očekivati i primati „grešnike“ u naše skupštine. I bolnice i vjerske ustanove su zamišljene kao mjesta gdje ljudi mogu doći sa svojim problemima, tražeći utjehu i olakšanje. Bolnica je od male koristi bez onih koji su spremni prihvatiti da su bolesni.
Hrist naglašava da njegova služba nije okupljanje „pravednika“, već pozivanje grešnika, njihovo dovođenje do pokajanja i činjenje njih pravednima.
Za fariseje i pismoznalce, Isus jede sa izdajnicima, gubitnicima i zločincima. On se poistovećuje sa njima i dodatno uništava svoju reputaciju onoga što bi oni smatrali „časnim“ čovjekom. Umjesto da žali zbog njihovog neodobravanja, Isus slavi Božji uticaj pune ljubavi. U priči o jednoj izgubljenoj ovci, Isus će reći: „Kažem vam da će tako na nebu biti veća radost zbog jednog grešnika koji se kaje nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanje.“ (Luka 15:7) Levije, a vjerovatno i drugi, su se pokajali; nebo se raduje; vrijeme je za jelo i piće.
Ovaj događaj je možda inspirisao parabolu o fariseju i porezniku (Luka 18:9-14). Kao i ovdje, oproštenje prima čovjek koji je dovoljno ponizan da zna da je grešnik, a ne oholi čovjek u poricanju.
Neprikladno i prikladno vrijeme za post
Zatim će Isus objasniti učenicima Jovana Krstitelja (Matej 9:14) zašto njegovi učenici ne poste. Mladoženja je ovdje, kaže Isus. Vrijeme je za slavlje, a ne za žalost.
Lukino jevanđelje je jedino jevanđelje koje povezuje post i molitvu u 33. stihu, i to je jedino jevanđelje koje posebno spominje „jedenje i pijenje“. Ovo je povezano sa istom temom kao i Isusova gozba sa grešnicima u Levijevoj kući, iako to nije dokaz da su se dva događaja dogodila u isto vrijeme. Matej 9:14 kaže da Jovanovi učenici postavljaju ovo pitanje. Marko 2:18 kaže da je podsticaj za ovo pitanje to što Jovanovi učenici i fariseji poste tog dana. Luka ne identifikuje pitaoce; to implicira da su razlike između Isusovog učenja i učenja vjerskih vođa značajne za cijelu zajednicu.
Post je u judaizmu iz doba Novog saveza bio važan kulturno, ali ne nužno i biblijski. Jevreji su obavezno postili na Dan pomirenja, uzimajući u obzir uput iz Levitske knjige 16:29 i 31, što znači post bez hrane. Doslovnije, referenca je na ponižavanje samog sebe. Kroz vjekove je postalo uobičajeno da vjerske vođe poste ponedjeljkom i četvrtkom svake sedmice (Didahe 8:1). Jevreji su takođe postili u žalosti zbog pada Jerusalima (Zaharija 7:3), zbog pokajanja (1. Kraljevima 21:27) i radi Božje naklonosti (Estera 4:16).
Isus odgovara ističući da je neprikladno tugovati dok je on prisutan. To nema smisla koliko ni post na svadbi u prisustvu mladoženje. „Mogu li svatovi da tuguju dok je mladoženja s njima?“ (Matej 9:15) Uskoro će on otići i biće dovoljno vremena za tugovanje (Luka 5:34-35). Za sada je vrijeme za slavlje.
Ovo je drugi od mnogih puta kada se Isus spominje kao „mladoženja“ u Novom savezu (Matej 22:2; 25:1; Luka 12:35-36; Efescima 5:22-23; Otkrivenje 19:7; 21:2). Prvi je dao Jovan Krstitelj (Jovan 3:29).
Doći će vrijeme kada je prikladno da Isusovi sledbenici poste. On će otići, i biće tužno kao da je mladoženja odveden prije svadbene ceremonije. Ako je Isus mladoženja, onda bi se ti „dani“ mogli odnositi na tri dana nakon raspeća, doba nakon njegovog uznesenja, ili oboje. Naučnici primjećuju da Matej povezuje post sa tugovanjem (Matej 9:15).
U Mateju 6:16, Isus kaže: „Kada postite…“ što sugeriše da on pretpostavlja da će njegovi sledbenici postiti. Sam Isus posti prije svog iskušenja (Luka 4:2). Rana hrišćanska zajednica je postila i molila se kako bi primila vođstvo Duha svetoga o važnim odlukama, kao što je imenovanje misionara i starješina (Djela 13:2-3; 14:23). Ali Novi savez ne zahtijeva niti reguliše post – nema određenog vremena ili procedure.
Isus pokazuje da nije sklon postu u fiksirano vrijeme; kada je on prisutan, međutim, nije pravo vrijeme. Tradicija je dodala post u znak sjećanja na pad Jerusalima, kao i lične postove, ponekad dva puta sedmično.
Isus brani učenike pomoću parabole (ref. Matej 9:14-17; Marko 2:18-22)
„Zatim im je ispričao jedno poređenje: ‘Niko ne siječe zakrpu od nove haljine da bi je prišio na staru haljinu. Inače se nova zakrpa iscijepa, a i zakrpa od nove haljine ne odgovara staroj. I niko ne stavlja novo vino u stare mjehove. Inače će novo vino pocijepati mjehove i proliće se, a mjehovi će propasti. Nego se novo vino mora staviti u nove mjehove, i oboje će se sačuvati. Niko ko je pio staro vino ne želi odmah novo jer kaže: Staro je dobro.’“ (Luka 5:36-39)
Isus je osudio tradicije i tumačenja koja su nadilazila Sveto pismo, kada su ih nametali fariseji. U kontekstu priča iz Luke 5:27 – 6:11, Luka ističe četiri načina na koje se to primjenjuje: druženje s grešnicima, post u žalosti kada je Sin Božji prisutan, briga o nečijim tjelesnim potrebama subotom i pomaganje drugima u subotu.
Isusova poruka uključuje novi savez (Luka 22:20) koje je različit od Mojsijevog saveza kako ga Jevreji praktikuju. Isus počinje tako što kaže da oni ne mogu samo dodati djelove onoga što on uči judaizmu. To bi poništilo učinak novog saveza jer ne bi uključivao srce. I to bi razorilo Mojsijev savez ako bi pokušali da ga dodaju. Poenta je u tome da Isusov put ne može „zakrpiti“ tradicije fariseja. Oni ne mogu koristiti Isusove puteve da prikriju istrošene tradicije, a da ne unište oboje.
Djela apostolska i Pavlova pisma daju primjer. Fariseji koji su postali sledbenici Hrista željeli su zadržati svoj stari način kako bi i dalje bili dobrodošli u sinagogu. Novi Hristov način je da su Jevreji i pagani podjednako dobrodošli u zajedništvo. Jevrejski hrišćani nisu mogli ići u sinagogu ako su se družili s neobrezanim neznabošcima. Njihovo rješenje je bilo reći ne-Jevrejima da moraju biti obrezani. Prihvatili su „zakrpu“ dobrodošlice paganima, ali su nepopravljivo oštetili „tkaninu“ redefinišući Isusov put spasenja, koji je uvijek po blagodati jevanđelja, a ne djelima, uključujući i djelo obrezivanja (Galatima 6:12-13).
Rješenje nije da se stare jevrejske tradicije zakrpe s Isusovim putem, već da se napuste tradicije kao putevi ka pravednosti i prihvati Isusova nova „odjeća“.
Isus nastavlja svoje objašnjenje kako put spasenja kroz novi savez ne može koegzistirati s krutim tradicijama koje su se uvukle u judaizam tog vremena. Ovdje Isus kaže da ne mogu praktikovati dublje istine njegovog puta i održavati izgled svog puta. Hrišćanstvo ne može biti sadržano u krutom pogledu na jevrejsku tradiciju.
Mijeh se pravio uzimanjem kože ovce ili koze, uklanjanjem dlake i tretiranjem kože. Rupe na tijelu su zašivene, a vrat je korišten kao grlo za mijeh. Kada se novo vino stavi u kožu, ono se širi dok fermentira, rastežući novu kožu. Ako je koža bila stara, postajala je krta i više nije mogla da izdrži širenje novog vina. Koža bi popucala i tako propala, a vino bi se prosulo i protraćilo.
U ovoj simbolici, stara koža je religija koju su praktikovali fariseji, uključujući i dodatne postove. To ne može koegzistirati s novim vinom novog saveza. Isus upozorava fariseje koji bi možda htjeli da ugrade neke od manifestacija jevanđelja u svoju krutu religiju – da to ne mogu. Njihove legalističke religijske tradicije su krte kao stara koža koja se koristila za odležavanje vina. Ako bi se novo vino iz Isusovog jevanđelja utjeralo u njihove tradicije, ekspanzivna blagodat bi prodrla kožu i oboje bi bili uništeni.
Teološki, tip i antitip nikako ne mogu da se paralelno upražnjavaju. To je najznačajnija poenta ove Isusove parabole. Za službu pod antitipskim ispunjavanjem Plana spasenja u Hristu, neophodan je novi „mijeh“, baš kao što je neophodan „novi savez“ (Jevrejima 8:7, 13)! Hebrejski izraz za „novi savez“ kao u Jeremiji 31:31 često znači (1) „obnoviti“ i (2) nešto „novo“ što još nije bilo prisutno na isti kvalitet ili način prije. Odražavajući oboje, „novi savez“ je jednostavno „obnovljeni“ savez, plus onaj koji sada ima karakteristike koje nisu prisutne na isti način ili kvalitet kao prije. Razliku čini progres Plana spasenja.
Jevrejima u nadolazećoj hrišćanskoj zajednici će trebati neko vrijeme da to shvate. Prvo, oni će shvatiti da polu-jevrejski Samarićani mogu prihvatiti jevanđelje (Djela 8:4-25). Zatim, te pobožne neznabošce treba dočekati (Djela 8:26-40; 10). Nešto kasnije, masa pagana koji ranije nisu bili upoznati s judaizmom pridružiće se zajednici u sirijskoj Antiohiji (Djela 11:19-26). Konačno, rukovodstvo će morati da smisli kako da u potpunosti integriše Jevreje i neznabošce u zajedničko bogosluženje (Djela 15). Ova nova poruka zahtijeva novi izraz.
Ovo je stara parabola i lako je propustiti njenu namjeru simbolizma. Staro vino se, zaista, u većini situacija preferira od novog jer je bolje. Isto poređenje se ne može napraviti sa starim tradicijama fariseja. Može se zaključiti da u 39. stihu naglasak nije na vinu, već na onom koji pije. To jest, onima koji su navikli na stare tradicije će biti vrlo teško prihvatiti Isusove nove načine. Fariseji su izrazili jednu od najočitijih karakteristika ljudske prirode. Nisu željeli da napuste svoju zonu komfora. Nisu bili voljni da promijene ni sebe ni svoju ustaljenu paradigmu.
To je svakako bio problem i u ranoj zajednici jer su jevrejski hrišćani imali poteškoća u druženju s neznabošcima koji su slijedili Hrista, ali nisu bili vezani starosaveznim zakonima (Djela 15). Takođe je postala jaka tendencija hrišćana u Judeji da se vrate na „fabrička podešavanja“, između ostalog i zbog izrazitog pritiska okruženja.
Odlomak u Luki to ne zaključuje, ali je takođe vrijedno napomenuti da se vino na kraju pokvari. „Loše vino“ se brže pokvari. Tradicija fariseja je fermentirano loše vino, ali su „pijači“ navikli na njega i navikli na ukus. Čak je i dobro vino iz Mojsijevog zakona imalo rok trajanja (Jeremija 31:31-34). Isus nudi novo vino jevanđelja koje im je potrebno i koje se nikada neće pokvariti.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
