Muškarci Jevreji koji žive u ili oko Jerusalima morali su da prisustvuju na nekoliko praznika u gradu svake godine. Jovan 5:1 ne navodi posebno koji je bio praznik, ali po svemu sudeći u pitanju je bio Purim iza kojeg je slijedila Pasha (vidi: Jovan 6:4), ustanovljen u vrijeme Estere (Estera 9:20-23). „Purim“ doslovno znači „žrijebovi“ i predstavlja komemoraciju na izbavljenje jevrejskog naroda u Persijskoj imperiji od uništenja i zatiranja. Ovaj radosni praznik se slavi svake godine 14. dana jevrejskog mjeseca adara, što odgovara februaru ili martu. Isus je napustio to područje nedugo nakon svog razgovora s Nikodimom. Fariseji su počeli da preduzimaju akcije protiv službi i Isusa i Jovana Krstitelja. Pošto to nije bilo pravo vrijeme za sukob, Isus je prošao kroz Samariju na svom putu u Galileju (Jovan 4:5).
Ovo je već druga godina Isusove službe (vidi: Jovan 2:13). Stih 5:1 počinje frazom „posle toga“, što je referenca za kraj 4. poglavlja. Isus je upravo izliječio sina dvorskog službenika (Jovan 4:46-54). Ovo je bio drugi od sedam Jovanovih „znakova“ koji su zabilježeni kao dokaz Isusovog božanskog poslanja.
Čudo koje će Isus učiniti predstavlja nekoliko zanimljivih kontrasta sa ozdravljenjem službenikovog sina. To je čudo bilo pomalo privatno, izvedeno na daljinu i u ime čovjeka koji je posebno tražio Isusa za čudo. Čovjek kojeg će Hrist izliječiti u 5. poglavlju će biti izliječen javno i lično, iako nije u stanju sam tražiti iscjeljenje i gotovo se čini nezainteresovanim.
Bazen Betezda nalazi se u sjeveroistočnom uglu Jerusalima, u blizini hrama. U prošlim decenijama kritičari su ukazivali na ovaj odlomak kao na primjer istorijske greške u Bibliji. Ipak, na kraju su arheolozi otkrili bazen sa dva dijela u blizini Ovčjih vrata koji odgovara opisu datom u Jovanu 5:2. „Trijemovi“ ili „kolonade“ bili su prostori sa stupovima namijenjeni za zaštitu od sunca.
Činjenica da je ovaj prostor imao hladovinu možda je bio jedan od razloga za veliku gomilu ljudi sa invaliditetom koja se tu okupila. Zavisno o vremenskim prilikama, ovo je moglo biti izuzetno prometno područje. Ovo bi doprinijelo javnom spektaklu Isusovog predstojećeg čuda. Štaviše, čovjek kojeg će Isus izliječiti bio je sakat već skoro četrdeset godina. To ga čini posebno djelotvornim primjerom Božje moći; nema sumnje da je njegovo izlečenje bilo čudesno.
Bilo je mnogo ljudi, sa puno invalida, okupljenih pored bazena. Činjenica da je moglo biti toliko siromašnih i ljudi bez pomoći tako blizu Božjeg doma loše se odražava na duhovno stanje Izraela u to vrijeme.
Broj ljudi koji ovdje traže izlečenje je velik. Pa ipak, Isus će u ovom trenutku izliječiti samo jednog od njih. Ovo naglašava važnu istinu o hrišćanskom životu: ne radi se prvenstveno o čudima. Bog koristi natprirodne događaje da pošalje poruku ili da približi ljudima svoju volju. Prava čuda, poput „znakova“ koje Jovan bilježi, nisu uobičajena. Ne očekuju se. Ovo je važilo za ljude Isusovog vremena kao i danas. Jevanđelje se ne odnosi na fizičko zdravlje – to je pitanje vječnog života.
Ovaj stih vodi u zanimljivu tekstualnu raspravu. Treba napomenuti da stariji, pouzdaniji rukopisi ne sadrže riječi iz Jovana 5:3b i 5:4. Tekst koji se obično povezuje s tim stihom objašnjava razlog gomile invalida: čudesno ozdravljenje. Prema spornim riječima, anđeo bi povremeno uzburkao vodu, a prva osoba u vodi bi ozdravila. Neki su iznijeli teološke primjedbe na ovo. Na primjer, čini se da je to u suprotnosti s normalnim biblijskim pristupom čudima. I, čini se nepravednim da Bog pravi takmičenje od iscjeljenja.
Uglavnom, postoje ozbiljni dokazi da riječi iz Jovana 5:4 nisu bile dio originalnog rukopisa. „Redovna“ čuda na nekoj lokaciji zapravo su paganski koncept koji je usvojen u kasnijim vjekovima otpada hrišćanstva, i takva „svetilišta“ su služila u propagandne svrhe, gdje je istovremeno cvjetao religijski biznis.
Čovjek kojeg će Isus izliječiti već skoro četrdeset godina pati od svoje slabosti. S obzirom na to da je prosječni životni vijek tada bio kraći nego danas, ovo je doslovno bio cijeli život patnje. Biblija ne daje nikakvo konkretno objašnjenje čovjekove povrede. Na osnovu onoga što je Isus rekao tom čovjeku kasnije u poglavlju (Jovan 5:14), neki nagađaju da je njegov invaliditet rezultat nekog ličnog grijeha. Ovo je možda bila povreda ili bolest. Međutim, ovo je samo nagađanje.
Naredni stihovi će oslikati zagonetnu sliku ovog čovjeka. Umjesto da traži da bude izliječen, ili da kaže da želi da bude izliječen, čovjek će se jednostavno žaliti da nema pomoćnika. Kasnije će brzo prebaciti krivicu za svoje postupke na Isusa. Detalji u ovom odlomku su oskudni, ali postoje razlozi da se misli da ovaj čovjek možda nije želio da bude izliječen. Ovo čini Isusov izbor njega – među svim tamošnjim mnogim ljudima – još zanimljivijim.
Zanimljivo je pitanje koje Isus postavlja: „Želiš li da budeš iscijeljen?“ Zavisno o tome kako se tumači, ove riječi poprimaju različite tonove. Da li Isus traži potvrdu: „Hoćeš li da te ozdravim?“ Ili on izaziva čovjekovu apatiju i ravnodušnost: „Želiš li uopšte da budeš izliječen?“ Čovjekov odgovor u 7. stihu, zanimljivo, nije „da“. Umjesto toga, to je prebacivanje krivice na druge. Čovjek će učiniti isto kada se suoči sa nošenjem svoje prostirke na subotnji dan (Jovan 5:11).
Ovo postavlja pitanje da li je čovjek jednostavno izgubio nadu ili zapravo nije posebno zainteresovan da ozdravi. Ljudska bića imaju naviku, s vremena na vrijeme, da odbiju rješenja za svoje probleme, jer ih volimo koristiti kao polugu. Imati priču o „jao meni“ da nadmaši druge brige je, nažalost, iskušenje kojem smo svi podložni. Nažalost, možemo se ponašati na isti način prema svojim grijesima, preferirajući sažaljenje drugih radije nego da preuzmemo konkretne mjere da ih se riješimo.
Da li je čovjek na bazenu bio u takvom psihičkom stanju ili ne, ne možemo stvarno reći. Umjesto da kaže: „Da, želim da ozdravim“, čovjek se žali da nema nikoga da mu pomogne da uđe u vodu. Sporni tekst iz Jovana 5:4 ukazuje na to da bi anđeo uzburkao vodu, izliječivši samo prvu osobu koja je ušla u bazen. Čovjek je možda pokušavao da uđe u bazen radi liječenja, ili je možda bio zadovoljan time što je jednostavno sjedio i uzimao dobročinstva drugih.
To čini Isusovu akciju još zanimljivijom. Ovo je treći „znak“ koji je Jovan zabilježio u ovom Jevanđelju, od svega sedam. Pa ipak, izveden je na čovjeku koji to ne samo da nije tražio, već možda nije ni želio! Ovo iscjeljenje je prikaz onoga što se može dobiti povezivanjem sa Bogom kroz Isusa, kao i priča-ilustracija našeg odnosa prema njemu. Čak i kada ga ne tražimo ili ne tražimo ono što je najbolje za nas, Bog može posegnuti i djelovati, čak i ako mi to zapravo nismo htjeli ili, još bolje, nismo svjesni da postoji nešto mnogo bolje od našeg apatičnog pristupa životu.
Isusov nalog: „Ustani, uzmi svoja nosila i hodaj“ predstavlja neke kulturne probleme. To bi jasno pokazalo da je čovjek potpuno izliječen. Međutim, ovaj događaj se dešava u subotu (Jovan 5:9). Prema predanju fariseja, nošenje prostirke (ili krevetića, ili slamarice) bilo je oblik posla, a svaki rad je bio strogo zabranjen subotom.
Isus ne postavlja ovaj zahtjev slučajno. Ovo je faza njegove službe u kojoj on počinje namjerno provocirati tvrda srca ljudi.
Jedan od znakova pravog čuda su trenutni efekti. Mnogi lažni učitelji, iscjelitelji vjerom i drugi prevaranti pokušavaju tražiti čudesno izlečenje. Obično su ti efekti – prema riječima prevaranta – u početku spori ili su manji. Ono što je ovdje zabilježeno je „pravo čudo“, koje treba da dokaže određenu tačku (Jovan 20:30-31). Ovo je vjerovatno jedan od razloga zašto je Isus izabrao čovjeka koji je bio potpuno osakaćen skoro četiri decenije. Kada je taj čovjek odmah krenuo kao odgovor na Isusov nalog, nije ostavilo sumnje da je ono što se dogodilo bilo čudo. Ne trik, predstava ili iluzija – to je bila Božja sila na djelu.
To, naravno, čini reakciju lokalnih vjerskih vođa još više razočaravajućom. Umjesto da budu zadivljeni čudom, oni će biti uvrijeđeni što Isus krši njihove tradicije u vezi sa subotom.
Lagalističkim načinom razmišljanja dominirali su fariseji, koji su zauzeli strog pristup Mojsijevom zakonu. Ovo je uključivalo dodavanje sloja po sloj tradicije, povrh samih zakona. U slučaju subote (Izlazak 20:10), ovi zakoni su uključivali ograničenja koja su specifična kao što je koliko koraka čovjek može hodati u subotu, gdje je mogao pljunuti i koliko težine može podići.
Isus je, međutim, upravo izliječio čovjeka i dao mu nalog da nosi svoj ležaj i hoda. Time je, prema farisejima, prekršena zapovijest o poštovanju subote neradom. U početku bi imalo smisla da ispitaju čovjeka. Ono što ima manje smisla je njihova reakcija na njegov odgovor (Jovan 5:11). Umjesto da budu zadivljeni čudom, ovi ljudi su ljuti na Isusa zbog iscjeljenja u subotu!
Kroz jevanđelja, Isus namjerno izaziva tvrda srca svojih kritičara. U slučaju fariseja, to se često radi obavljanjem iscjeljenja – ili drugih djela – subotom (Luka 4:31-37; 13:10-17; 14:1-6). Čini se da Isus to čini kako bi pokazao licemjerje i plitkost njihovog pristupa Bogu (Matej 15:3-9).
Nakon što ga je Isus izliječio, čovjek nastavlja svoj čudan obrazac ponašanja. Kao odgovor, čovjek jednostavno pokazuje na Isusa – čije ime čak i ne zna – i kaže, u suštini, „ne bih ja, ali mi je neko rekao da to učinim!“
Lokalne vjerske vođe imaju puno pravo ispitivati ovog čovjeka. Kao i kod njihove istrage o Jovanu Krstitelju (Jovan 1:19), dio njihove odgovornosti je da čuvaju istinu. Međutim, naredni stihovi će pokazati da ovi ljudi nisu iskreni. Njihova uvrijeđenost zbog toga što je Isus prekršio njihovu tradiciju subote nadjačaće svaku radost koju su mogli imati zbog samog čuda. Posebno imajte na umu da u Jovan 5:12, njihov odgovor nije da pitaju, „ko te je izliječio“, već „ko ti je rekao da uzmeš svoja nosila i hodaš?“ Njihov fokus je u potpunosti na njihovoj tradiciji, a ne na Božjoj sili!
Tako postaje jasno da su im njihove tradicije daleko važnije od njihovih stvarnih duhovnih obaveza. U njihovim umovima, pitanje koje mu postavljaju zapravo znači, „ko ti je rekao da kršiš našu tradiciju?“ Umjesto da budu zadivljeni ili radoznali zbog čuda, sve što vide je da neko krši njihove običaje (Jovan 5:16).
Moglo bi izgledati čudno da čovjek koji je čudesno izliječen ne zna ništa o čovjeku koji ga je izliječio. 13. stih pruža neka objašnjenja. U svakom trenutku tokom svoje zemaljske službe, Isus je osjetljiv na Božji raspored. Ovo ne utiče samo na to gdje on ide i šta radi, već utiče i na količinu pažnje koju privlači u bilo kom trenutku. U ovom slučaju, čini se da je Isus više zainteresovan za izazivanje sukoba s farisejima. Ovo, kao što će pokazati naredni stihovi, omogućava Isusu da brani svoju službu, svoje božansko poslanje i dokaze koji pokazuju da je ono legitimno.
Postoje i drugi trenuci u četiri jevanđelja u kojima se Isus iznenada uklanja iz situacije. U nekim slučajevima, ovi izlazi imaju natprirodnu aromu (Jovan 10:39). U drugima, kao što je ovo, objašnjenje se čini svakodnevnim: Isus se jednostavno okrenuo i otišao u veliku gomilu prije nego što je čovjek imao priliku saznati više o njemu.
U međuvremenu, Isus je pronašao čovjeka koji je bio izliječen, i ovdje daje izjavu o kojoj se često raspravlja: „Eto, ozdravio si. Više nemoj da griješiš, da ti se nešto gore ne dogodi.“ Prilikom drugog iscjeljenja, Isus će naglasiti da nisu sve patnje rezultat čovjekovog vlastitog grijeha (Jovan 9:3). Ovdje se, međutim, čini da Isusove riječi povezuju prethodno stanje čovjeka s grijehom. Možda je invaliditet tog muškarca rezultat ličnih izbora. U isto vrijeme, Isus možda jednostavno podsjeća čovjeka da postoje gore stvari od obogaljenja, uključujući konačni sud za grijeh (Luka 12:4-5).
Čovjek kojeg je Isus izliječio možda je izrazio neku zahvalnost Isusu. Možda i nije. Međutim, spajanje različitih detalja ne daje optimističnu sliku. Čini se da je Isus pitao da li je taj čovjek zaista bio zainteresovan za iscjeljenje (Jovan 5:6). Prethodno je bogalj, sa svoje strane, izgleda skloniji da se žali (Jovan 5:7) i prebaci krivicu (Jovan 5:11) nego bilo šta drugo.
Ovog istog čovjeka su lokalne vjerske vođe ispitivale jer je nosio svoj krevet subotom. Sada kada čovjek zna ko ga je tačno iscijelio, odlazi i govori ljudima koji su se suočili s njim o uzročniku njegovog izlečenja.
Stih 16 ukazuje na problem: Isus iscjeljuje subotom – on krši jevrejsku tradiciju pa ga progone.
Isus započinje odbranu svoje službe pozivanjem na svog Oca. Ovo je dio jasnog predstavljanja Isusa kao božanskog opunomoćenika u Novom savezu. I oni koji su čuli njegove riječi su suviše dobro razumjeli ovu tvrdnju. Ovdje Isus tvrdi ne samo da je Bog njegov Otac, već da on radi božanski posao. Kao što će stih 18 pokazati, ljudi u Jerusalimu su tačno razumjeli šta je on htio da kaže.
Konkretno, vjerske vođe razumiju šta to implicira. Isus govori drugim ljudima da je on Sin Božji u najdirektnijem smislu tog izraza. Ako to nije istina, onda je to bogohuljenje, a to doprinosi mržnji koju on prima od fariseja. Oni to gledaju kao na „izjednačavanje sa Bogom“. Već smo zapazili kod ovih ljudi, opterećenog i fanatizovanog uma svojim tradicijama, da ih njihovi kruti stavovi sprječavaju da ispravno rezonuju stvari, čak to ni ne pokušavaju. Umjesto toga, oni nastoje na svaki način da pripišu nešto Isusu što bi se kvalifikovalo kao bogohuljenje ili kršenje Zakona.
Stoga Isus započinje odbranu svoje službe. Umjesto da odstupi od svoje tvrdnje, Isus će koristiti sledećih nekoliko stihova da iznese još konkretnije dokaze.
Isus uvodi ovaj dio ponavljanjem riječi „amin“. Ova riječ se često prevodi kao „zaista“. Korišćenje takve riječi na kraju izjave je u to vrijeme bio način da se izjavi istinitost izjave. Ova riječ je preživjela upotrebu u raznim drugim jezicima, a mnogi ljudi još uvijek završavaju molitve s riječju amin. Korišćenje takve fraze na početku izjave, međutim, implicira da je ono što je rečeno informacija iz prve ruke. Ovo je korišteno za originalna učenja ili iskaze očevidaca. Kada Isus kaže: „Zaista, zaista ti kažem“ – on tvrdi da zna ove stvari lično, direktno i iz prve ruke.
Isus objašnjava da djeluje u podložnosti Bogu Ocu, što znači da se bilo kakva djela koja čini ne mogu smatrati kršenjem Božje volje. Izjavivši da „Sin ne može ništa da učini sam od sebe“, Isus jasnim jezikom konstatuje da je izvor svega što radi u Bogu. Dakle, on se ne poistovjećuje sa Bogom. U isto vrijeme, Isus tvrdi da je ono što on čini, da su ta djela ekvivalentna djelima Boga Oca. Obje ove ideje su uključene u kasnije izjave, kao što je Jovan 10:30, gdje će Isus objaviti: „Ja i Otac smo jedno.“
Isus pokazuje da, budući da radi samo ono što mu Otac kaže, njegova djela nisu grijeh. Ona mogu biti u suprotnosti sa običajima fariseja, ali ne i sa voljom Božjom.
Dalje Isus tvrdi da ima ljubav od Boga Oca. Odnos između Isusa, Sina, i Oca, je u savršenoj harmoniji. Problem s kojim su se suočavali fariseji i sadukeji bilo je duhovno sljepilo (Matej 23:17). Ovo sljepilo stvorilo je zid razdvajanja između njih i Boga; njihovi postupci nisu odražavali stvarnu Očevu volju. Isus je, s druge strane, u stanju savršene ljubavi i zajedništva s Bogom. Kao rezultat toga, njegovi postupci su identični Božjoj volji. Čak i više, kaže Isus, Otac sprema još veća djela. Svrha njih je da dokaže da je Isus upravo ono što tvrdi da jeste: Sin Božji (Jovan 20:30-31). Konkretno, Isus će nagovijestiti i Lazarevo uskrsenje (Jovan 11) i svoju vlastitu pobjedu nad smrću.
Stari savez je jasno prepoznao da vlast nad životom i smrću pripada isključivo Bogu (2. Kraljevima 5:6-8). Isusova tvrdnja da može oživljavati druge, kao što Otac daje život, znači da Isus izjavljuje da ima izvršne ingerencije najvišeg stepena koje uključuju sam tok života.
Kraj ovog stiha takođe odjekuje na okolnosti u kojima je Isus izliječio čovjeka koji je dugo bio invalid. Isusov izbor da izliječi ovog čovjeka primjer je božanskog suvereniteta. Drugim riječima, Bog ima pravo da bira kada će ili neće intervenisati. Ovo uključuje sposobnost da se „uskrsnu“ i duhovno i fizički mrtvi.
Isus dodaje prethodnoj tvrdnji da mu je Otac takođe povjerio sud. Ova ista misao će se ponoviti u stihu 27. Prema Postanju 18:25, Božji suverenitet uključuje pravo da sudi o svemu. Ovdje Isus tvrdi da mu je Bog povjerio sud. Riječ je o božanskom sudu nad čitavim čovječanstvom. Ovo pravo ide ruku pod ruku sa izvršnom vlašću nad životom i smrću (Jovan 5:21).
Isus u 23. stihu iznosi poentu koja povezuje ove druge tačke. Naime, da Bog očekuje da se Sinu – Isusu Hristu – oda poštovanje, kao što Bogu treba odati čast. Ovo ima smisla, s obzirom na sve druge kvalitete koje Isus posjeduje. Ako Isus zaista ima izvršni autoritet i poslanje od Oca, tada zaslužuje poštovanje kao Bog.
„Ko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ Ova izjava pojašnjava stvar. Očigledno, Otac je Vrhovni suveren. Sin je poslat od Oca. U Bibliji se koristi princip zastupništva. Zastupnik osobe (hebrejski: šalija) se smatra kao sama ta osoba. Primjer posredništva vidimo u Izlasku 23:20-21, gdje je Bog ohrabrivao Izraelce da slušaju Njegovog anđela (ref. 1. Korinćanima 10:4) jer je „moje ime u njemu.“ Isus se i sam mnogo puta predstavio kao poslat od Boga, u Njegovo ime (vidi: Luka 19:38; Jovan 5:23; 12:44-45; 14:9, 24; 17:11-12). Ali primjena imena, poslanje u ime GOSPODNJE ili date ingerencije, ne izjednačavaju time zastupnika sa Jehovom ili jedinim pravim Bogom, vrhovnim Suverenom univerzuma (Jovan 14:28). To će biti sasvim jasno iz Isusove izjave u 44. stihu.
Ovo je takođe ključni stih za naše razumijevanje spasenja. Ako je Isus stvarni Sin Božji i duguje mu se poštovanje kao i Bogu, onda osoba ne može odbaciti Sina – Isusa Hrista – i tvrditi da je u pravu s Ocem. Ovo se poklapa s drugim tvrdnjama gdje Isus jasno kaže da je on jedini put da se pomirimo s Bogom (Jovan 3:16, 36; 14:6). Nazvati Isusa samo jednim od mnogih puteva ka Bogu je obeščastiti ga, nazivajući ga lažovom. Snižavanje Isusa samo na „dobrog učitelja“ takođe ga obeščašćuje. Ukratko, oni koji odbacuju Hristovo jedinstveno božansko poslanje odbacuju samoga Boga.
„Zaista, zaista, kažem vam, ko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me je poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ (Jovan 5:24) Ovaj stih ide ruku pod ruku sa Isusovom izjavom u stihu 23. Oni koji prihvataju Hristovo poslanje od Boga, prihvataju vječni život! Odbaciti Isusa znači odbaciti Boga i ponudu vječnog života (Jovan 3:36).
Riječi koje Isus koristi stavljaju ovaj vječni život u ovaj trenutak – u sadašnjost. To jest, oni koji vjeruju u Hrista imaju vječni život kao zalog. Njihov prelazak iz „smrti u život“ se već dogodio. Ovaj opis prelaska iz smrti u život koristi se u Novom savezu samo od strane Jovana, i to samo na dva mjesta. Jedan je ovdje, a drugi je u 1. Jovanovoj 3:14.
Naravno, Bog uvijek poštuje slobodnu volju tako da čovjek može svojim pogrešnim izborima izaći izvan okrilja spasonosne blagodati, o čemu se govori na drugim mjestima (na primjer, Jevrejima 6:4-6).
Budući da Isus ima ingerencije nad životom i smrću, i da mu je predat sud, samo oni koji vjeruju u njega vidjeće vječni život. U praktičnom smislu, 25. stih se odnosi na spasenje. Prvi i najvažniji aspekt našeg spasenja je duhovni: trebamo biti izbavljeni od duhovne smrti, što je odvojenost od Boga.
Isus nagovještava nekoliko aspekata Božje sile nad životom i smrću. Iscjeljenje čovjeka osakaćenog trideset i osam godina simbolizovalo je božansku moć nad životom i fizičkim tijelom. Kasnije u ovom Jevanđelju, on će direktno dokazati da je božanski Kanal života uskrsavanjem Lazara (Jovan 11). On će pokazati koliko je ta moć potpuna tako što će biti i sam podignut iz groba (Matej 28:5-6). I, u nekom trenutku u budućnosti, Isus Hrist će biti taj koji će pozvati mrtve vjernike iz njihovih grobova, na život (1. Solunjanima 4:16, 17).
„Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi.“ (Jovan 5:26)
Ovdje Isus još jednom naglašava ulogu koju igra u vječnom životu. Prema Jovanu 1:4, Isus je oličenje života i svjetlosti. Svjetlost je hebrejski simbol istine, dobrote i znanja. Život, u ovom slučaju, ne znači samo nastavak postojanja i energije, već i silu od Boga.
Zapazite da Isusova tvrdnja nije da sam po sebi ima život božanske kakvoće. On kaže da mu je Otac dao takav život. To znači da je Otac Izvor svega života. Sin je imalac i božanski Kanal života zato što mu je Otac to dodijelio. Na žalost, oni koji čitaju Bibliju kroz trinitarske naočare, ovu izjavu će koristiti za dokazivanje da Isus ima „samopostojeći život“. Međutim, kad bi bilo zaista tako, to bi onemogućilo Hrista da zaista umre za grijeh čovječanstva. Ali činjenice iz jevanđelja svjedoče da je Isusu prijetila neposredna opasnost po život još kao bebi (Matej 2:13, 20). Samo Bog ima samopostojeći život i bezuslovnu besmrtnost (1. Timoteju 6:16).
Dalje Isus konstatuje da mu je Otac dao vlast da sudi „jer je Sin čovječji“. Kada se koristi u ovakvom kontekstu, izraz „Sin čovječji“ uključuje proročansku najavu obećanog Božjeg Poslanika. Jovan koristi tu frazu desetak puta u ovom jevanđelju, a zapaža se oko osamdeset puta u četiri jevanđelja zajedno. Ovo ispunjenje proročanstva je jedan od razloga zašto Isus grdi fariseje što ignorišu Božju Riječ. Prema Isusu, dokaz koji ti ljudi trebaju da ga priznaju već je u Svetom pismu (Jovan 5:39). Pa ipak, oni koji neće prihvatiti Isusa neće prihvatiti Boga. Oni koji odbacuju Hrista odbacuju i Oca (Jovan 3:18, 36).
Jedan od razloga zašto Isus podsjeća svoje slušaoce da se ne „čude“ njegovoj tvrdnji je da je ovo uskrsnuće u poslednje vrijeme bilo uobičajen dio postojeće jevrejske misli. Neke grupe su to poricale, kao što su sadukeji (Djela 23:8). Većina Jevreja je, međutim, već shvatila da će u nekom trenutku u budućnosti doći do uskrsenja kao presude na život ili smrt.
Isusova namjera u stihovima 28 i 29 je da poveže ovo opšteprihvaćeno vjerovanje sa njegovom vlastitom službom. Jedini kome je data moć i vlast, kako za uskrsenje tako i za sud, je sam Mesija. Ovo je uloga proročkog Sina čovječjeg (Danilo 7:13-14), naslov koji Isus često primjenjuje na sebe. Izraz „Sin čovječji“ takođe implicira zastupništvo Sina Božjeg u korist čovječanstva u ljudskom obličju. Pisac Jevrejima poslanice objašnjava da je on u svemu morao da postane kao „braća“ (Jevrejima 2:16-17).
Isus pominje dva različita uskrsenja (Jovan 5:29).
Prema Otkrivenju 20:5, 11-15, oni koji su odbacili Boga – što znači oni koji su odbacili Isusa Hrista – biće uskrsnuti iz smrti nakon milenijuma i osuđeni. Otkrivenje 20:6, međutim, govori o prvom uskrsenju spasenih koji će „vladati“ sa Hristom na Nebu za vrijeme milenijuma, što naravno jasno ukazuje da će oni biti uskrsnuti prilikom drugog Hristovog dolaska (Matej 24:30,31). Izvršni sud će rezultirati vječnom propašću u ognjenom jezeru, što uključuje i Sotonu i pale anđele (Otkrivenje 20:9-10, 13-15). Ovo uskrsnuće na sud, zbog grijeha, ponekad se naziva „presudom sa velikog bijelog prijestola“.
Takođe treba zapaziti da će Bog suditi „po djelima“. Djela su jednostavno praktični rezultati ideoloških uvjerenja ljudi koja, shodno njihovim izborima, mogu biti „dobra“ ili „zla“. To znači da Bog drži ljude odgovornim za njihova djela. Ukoliko ne bismo bili sposobni za izbor na dobro ili zlo, takav sud ne bi bio pravedan. Naravno to nije biblijsko učenje.
„Ja ne mogu ništa da učinim sam od sebe – kako čujem onako sudim. Moj sud je pravedan, jer ne vršim svoju volju, nego volju Oca koji me je poslao.“ (Jovan 5:30)
Ovaj stih upravo eksplicitno potvrđuje ono što smo prethodno konstatovali – Isus je poslat od Boga, i on vrši volju Božju, ne sopstvenu. Ova povezanost i pokornost Božjoj volji je ključna za sve što Isus radi.
Kao što sam Isus kaže, ako bi on radio sam od sebe, ili svjedočio sam za sebe (stih 31), njegovo svjedočanstvo ne bi bilo validno. Drugim riječima, ne bi značilo ništa.
Umjesto da se poziva na slijepu vjeru, Isus priznaje da neke tvrdnje moraju biti potkrijepljene dokazima (Jovan 5:31, 34). Dakle, u skladu sa jevrejskim zakonom, Isus daje tri svjedoka neophodna da se nešto utvrdi kao činjenica (Brojevi 35:30; Ponovljeni zakon 17:6). Dva od njih su zapažanja, u obliku Isusovih čuda (Jovan 5:36) i dokaz iz Svetog pisma (Jovan 5:39).
U 32. stihu, Isus počinje objašnjavati dokaze ljudskog svjedočanstva. Na početku Jevanđelja po Jovanu, fariseji su poslali istraživače Jovanu Krstitelju (Jovan 1:19-24). Jovan je, vjeran svom pozivu, te ljude uputio dalje od sebe i prema Obećanom (Jovan 1:25-28). Taj Obećani, kao što će Jovan kasnije jasno reći, bio je Isus (Jovan 1:29-31).
Iz ljubavi i blagodati, Bog je odlučio pokazati čovječanstvu da je Isus Obećani na mnogo različitih načina. Zbog naših duša i našeg spasenja, Isus se ne poziva na slijepu vjeru (Jovan 5:34). Niti on odbacuje normalnu ljudsku potrebu za dokazima. Umjesto toga, on pruža ono što naša slaba i ograničena perspektiva zahtijeva.
Jovan Krstitelj je dao potrebnu svjetlost koja upućuje na Mesiju, ali Isus primjećuje da su se Jevreji zakratko radovali tome.
U 36. stihu, Isus objašnjava drugi oblik dokaza, a to je direktno posmatranje. Isus posebno napominje da je činio čuda – djela – koja dokazuju da autoritet i poslanje direktno od Oca stoje iza njih. Budući da su to događaji koje su neki njegovi kritičari vidjeli iz prve ruke, Isus primjećuje da je ovo svjedočanstvo „veće“ od svjedočenja Jovana Krstitelja. Krstiteljeve riječi su uvjerljive, ali on nije učinio čuda (Jovan 10:41). Isusova čuda u stvarnom svijetu daleko su moćniji dokaz od bilo kojeg ljudskog svjedočanstva.
To je, zapravo, glavna svrha cijelog ovog Jevanđelja. Jovan se posebno fokusira na sedam Isusovih čuda, nazivajući ih „znacima“ (Jovan 2:11). Svrha odabira samo ovih nekoliko događaja je dokazati da je Isus, u stvari, Sin Božji (Jovan 20:30-31). Bog rijetko koristi čuda kao način da dokaže svoju poruku (Jevrejima 2:3-4). Činjenica da Bog tako djeluje preko svog Sina ima za cilj da nadahne vjeru u onima koji vide njegova djela (Jovan 3:2).
Sada (Jovan 5:37), Isus nudi ono što bi jevrejskim religijskim autoritetima treba da bude najmoćnije svjedočanstvo od svih: objava samog Boga o identitetu Njegovog Sina. To se dogodilo prilikom Isusovog krštenja. Međutim, ovo svjedočanstvo je izgubljeno za Isusove kritičare. Prema Hristu, ovi ljudi nikada nisu čuli ni vidjeli Boga. Oni su sigurno znali riječi i slova Zakona, pa kako je moguće da nisu prepoznali Isusa? Odgovor se nalazi u ljudskoj paloj prirodi koja „prirodno“ odbacuje ono što joj ne odgovara, ali ono što nam iskustvo govori je da „znanje“ nije isto što i „vjera“. Jakov, na primjer, ističe da samo znanje o Bogu nije isto što i spasonosna vjera u Boga (Jakov 2:14, 19).
U Poslanici Rimljanima, Pavle ističe da ljudi dolaze do vjere kroz slušanje riječi – jevanđelja (Rimljanima 10:17). Pa ipak, kao što će Isus kasnije naglasiti, osoba ne može prihvatiti istinu ako je već zatvorena za nju (Jovan 7:17). Ponizan stav poslušnosti mora doći prije nego što osoba može naučiti. Jevrejske vjerske vođe su imale znanje, ali nisu imale poniznost ili pravu vjeru, tako da nisu priznavale ispunjenje svojih vlastitih Svetih pisama (Jovan 5:39-40).
Zašto Isus kaže da Božja riječ ne ostaje u farisejima (Jovan 5:38)? To je jednostavna misao koju ljudska bića često pokušavaju zanemariti: oni koji odbijaju vjerovati neće vjerovati, imali dokaze ili ne. Isus će to naglasiti u kasnijoj raspravi: osoba ne može razumjeti jevanđelje ako prvo nije dovoljno poslušna da čuje od Boga (Jovan 7:17). Ovo je, kao što će Isus dokazati, suštinski problem sa kojim se suočavaju ljudi kao što su fariseji. Više ih zanimaju vlastite dogme (Matej 15:6), moć (Jovan 11:48) i prestiž (Jovan 9:34) nego istina. Dakle, iako im je dat sav potreban dokaz (Jovan 9:41), oni neće da vjeruju. To je pitanje volje.
Taj pogrešan stav samo se potvrđuje nevjerstvom u onoga koga je Bog poslao.
„Istražujete Pisma…“ (Jovan 5:39) Ovo je ključna stvar koju treba uzeti u obzir kada raspravljate o idejama kao što su dokazi i vjera. Biblija nikoga ne poziva da izrazi „slijepu vjeru“, što je vjerovanje bez dokaza. Upravo u ovom odlomku, Isus odgovara na kritiku dajući tri odvojena oblika dokaza. Spomenuo je ljudsko svjedočanstvo ( Jovan 5:33 ) i direktno posmatranje – u obliku Njegovih čuda (Jovan 5:36). Sada, on se poziva na dokaze Božje pisane Riječi. Pa ipak, nekima to nije dovoljno i nikada neće biti.
Zbog toga Bog ne nudi „konačni dokaz“ svim ljudima: to neće nužno proizvesti poslušnost ili povjerenje. Samo saznanje da Bog postoji ne znači da će uslijediti poslušnost (Jakov 2:19). Imati znanje ne znači uvijek vjerovati u Boga, kao što je pokazala vlastita neposlušnost Izraela (Brojevi 14:20-23; Nehemija 9:16-17; Psalam 78:11-12). I, ovdje, činjenica da su fariseji bili upućeni u Sveto pismo, koje svjedoči o Mesiji, ne znači nužno da su bili spremni prihvatiti Isusa (Jovan 7:17), čak ni kad to implicira vječni život. Toma je čuo Isusa kako predviđa svoje vlastito uskrsenje i još uvijek je sumnjao u ono što su mu prijatelji rekli (Jovan 20:24-29). Juda je bio tu da vidi sva Isusova učenja i čuda i opet ga je odbacio (Matej 26:24-25).
Bog ne nudi „dokaz“ većini ljudi jer je taj dokaz na kraju irelevantan. Oni koji tvrde da će prihvatiti Boga samo kada im se On „dokaže“ neće zaista prihvatiti Boga, nikada.
Međutim, Isus u 40. stihu povezuje dolazak k njemu sa imanjem vječnog života. Analogno tome, ako odbijate da dođete, nema života.
Isusova izjava da ne prima slavu od ljudi (41. stih) je data u kontekstu cijelog izlaganja. Svakako, Isus je prihvatio pravilnu identifikaciju sebe i hvalu od ljudi (Matej 14:33; Luka 24:52; Jovan 9:38). Isusova poenta je da je nebitno da li ga ljudi prihvataju ili ne – istina je ono što on kaže. Isus će kasnije istaći da postoje određene ideje o kojima samo on može govoriti, budući da on jedini ima to znanje (Jovan 8:14). Ovo je namijenjeno da se suprotstavi dijelu napada jevrejskih vjerskih vođa na Isusa koji bi implicirao i to da je Isus samo čovjek koji traži sopstvenu slavu.
Moguće je da su ovi kritičari mislili da je Isus ljut jer ne bi odobrili njegovu poruku. Isusova poenta je da njemu nije potrebno njihovo odobrenje. On slijedi volju Očevu, bez obzira da li ga ovi ljudi prihvataju ili ne. Pošto su se već odlučili da ga odbace (Jovan 5:39-40), njihova podrška ionako nikada neće doći.
Na kraju, čovjek ne može istinski voljeti Boga ako ignoriše Božje riječi (Jovan 5:46) ili Njegovog glasnika (Jovan 5:23). Početni redovi Jevanđelja po Jovanu opisuju Isusa kao svjetlost koja je došla na svijet (Jovan 1:9-11). Razlog zašto ljudi odbacuju ovo svjetlo nije zato što ga ne mogu vidjeti, već zato što više vole tamu (Jovan 3:19). Biblija je jasna da će oni koji istinski traže Boga prihvatiti Hrista (Matej 7:7-8) jer je on jedini put da se pomire s Ocem (Jovan 14:6). Sve tvrdnje ovih ljudi da vole Boga bile su u suprotnosti njihovim sopstvenim postupcima i njihovim odbijanjem da prihvate Božjeg Sina. To je poistovjećeno sa nedostatkom Božje ljubavi.
Isus u nastavku ističe da su jevrejske vjerske vođe spremne prihvatiti lažne učitelje koji nastupaju u svoje ime. Bili su srećni što su imali odobrenje drugih ljudi i drugih samozvanih gurua. Pa ipak, nisu bili voljni slijediti dokaze koje je Bog dao do ispravnog zaključka. Kada dođu drugi, „obični“ ljudi, oni bivaju prihvaćeni. Kada Isus dođe, u ime Boga Oca, ovi ljudi ga odbacuju. Ovo nije problem uma, već volje. Oni ne prihvataju Isusa jer odbijanje je njihova premisa, bez obzira na to koje druge izgovore mogu ponuditi.
Ovo odbijanje pokazuje istinitost njihove takozvane vjere u Boga. Ovo je dosledno učenje u Novom savezu: ono što osoba radi dokazuje u šta zaista vjeruje (Jakov 2:14). U 42. stihu, Isus je rekao da je „znao“ da ti ljudi ne vole Boga, jer odbacuju Njegovog pravog glasnika (Jovan 5:38). Isus je pružio mnogo dokaza koji dokazuju njegove tvrdnje (Jovan 5:30-40), ali to nikada neće biti dovoljno za one kojima je religija zapravo sredstvo za ostvarivanje vlastitih pozicija i ljudske slave.
Ovo „vjerovanje“ na koje Isus misli u 44. stihu je stvarno povjerenje u Boga. To je nemoguće za one koji su spremni da prisvajaju slavu jedni od drugih umjesto Božjeg svjedočanstva.
Valja zapaziti da u ovom stihu Isus pominje slavu koja dolazi od „samog“ Boga. Na grčkom to je riječ „monos“ – jedini, sam. Očito Isusova izjava implicira jasno i jednostavno biblijsko učenje: monoteizam. Bog je jedan, i na toj poziciji nema nijednog „kolegu“ – kako to uči dogma o trojstvu. Stoga će trinitarski teolozi vješto izbjeći korektne komentare ovakvih i sličnih izjava Svetog Pisma ili zamagliti činjenicu da je Isus poslat od Boga, da mu je dat autoritet od Boga i sl., što podrazumijeva njegovu podređenost Ocu.
Isus daje više dokaza da nije bio potpuno pasivan. Fariseji su sebe smatrali apsolutnim stručnjacima za Mojsijev zakon. Na tome su gradili svoj identitet. Isus u 45. stihu svoju kritiku ovih ljudi čini jako ličnom. Isus je već istakao da su ljudsko svjedočanstvo i njegova čuda dokaz koji podržava njegovu službu (Jovan 5:30-36). Spomenuo je da Sveto pismo čini isto (Jovan 5:37-40). U ovom odlomku, Isus naglašeno govori farisejima da sam Zakon za koji tvrde da su stručnjaci osuđuje njihove postupke i podržava njegove tvrdnje.
Vjerske vođe koji kritikuju Isusa su uglavnom fariseji. Ova sekta je dala veliku važnost legalizmu i dodala mnoge slojeve tradicije stvarnom Mojsijevom zakonu. Njihova nada, kao što je slučaj u većini religija, bila je da će poslušnost ovim pravilima zaslužiti Božju naklonost. Da bi Isus ukazao na Mojsija – kamen temeljac farisejske tradicije – kao na sam dokaz da su oni bili grešnici je intenzivno lični, direktan izazov za sam njihov identitet. Oni tvrde da vjeruju u riječi koje je Mojsije napisao – Isus njihovu tvrdnju naziva lažima. Budući da Tora proriče Isusa (1. Mojsijeva 3:15; 5. Mojsijeva 18:15), a fariseji ga odbijaju prihvatiti, oni zapravo ne žele znati volju Božju. Oni su više zabrinuti za pravila i zakone od drugih ljudi (Matej 15:6-9).
Isus završava naglašavajući da oni koji odbacuju pisanu Božju Riječ neće prihvatiti ništa. Čak i kada im se pokaže čudo, čak i kada vide uskrsnuće, naći će neki izgovor da ga odbiju.
Ovo je ljudska priroda. Izrael je svjedočio Božjim čudima iz prve ruke, ali i dalje nije bio poslušan (Brojevi 14:20-23; Nehemija 9:16-17; Psalam 78:11-12). Toma je sumnjao uprkos svom vlastitom iskustvu i svjedočenju svojih prijatelja (Jovan 20:24-29). Juda je bio Isusov lični prijatelj, ali ga je odbacio (Matej 26:24-25). Jednostavno znanje nije isto što i povjerenje, a znanje nije isto što i vjera (Jakov 2:19).
Oni koji odbace Sina Božijeg, na kraju neće imati opravdanja za svoje neverovanje. Oni ne vjeruju jer ne žele vjerovati na način kako je Bog objavio. Taj problem se manifestuje kod svih koji imaju nepošten odnos prema Bogu i prepoznaje se po tome što traže učitelje kakvi im gode ili se lično postavljaju kao učitelji forsirajući individualizam ili navodne nezavisne grupe, dok su u stvarnosti potpuno nekompetentni za takve pozicije (1. Timoteju 1:7).
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
