Mudrost u razlučivanju stvari
Da bismo uspješno prepoznali i oduprli se iskušenjima, neophodno je steći znanje, mudrost i iskustvo koji nose pečat božanskog odobravanja. Šta je cilj našeg obučavanja iz Božje Riječi?
„Da se spozna mudrost i primi pouka, da se shvate razumna kazivanja, da se postigne disciplina, stekne inteligencija, pravednost, ispravno rasuđivanje i čestitost, da neiskusni steknu oštroumnost, da mladić stekne znanje i sposobnost prosuđivanja.“ (Izreke 1:2-4)
„I dao je neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji, kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Hristovo tijelo, dok ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božjega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove; da više ne budemo kao mala djeca koju zanosi tamo-amo svaki vjetar učenja, prema ljudskoj ćudi i lukavom umjeću za dovođenje u zabludu.“ (Efescima 4:11-14)
„Propovijedaj riječ; budi pripravan u povoljno vrijeme i u teško vrijeme – objasni, ukori, opomeni, sa svom strpljivošću i poučavanjem.“ (2. Timoteju 4:2)
Ukratko ćemo sažeti kako se postiži ovaj visoki ideal.
(1) „Strah od Gospoda početak je znanja.“ (Izreke 1:7)
Ovo je osnovna maksima knjige: potraga za mudrošću počinje strahopoštovanjem prema Gospodu (ref. Ps. 9:10 i Ps. 111:10; Djela 5:5; 9:31; Rim. 3:18; Filip. 2:12–13; 1 Pet. 1:17; 1. Jovanova 4:18). Drugim riječima, odnos sa Bogom mora početi sviješću o veličini Boga koji je Izvor svakog znanja nasuprot našoj ograničenosti, zavisnosti i uniženosti grijehom. „Znanje“ i „mudrost“ su usko povezani u Bibliji: „znanje“ teži da se fokusira na ispravno razumijevanje svijeta i sebe kao stvorenja veličanstvenog i ljubaznog Boga, dok je „mudrost“ stečena vještina ispravne primjene tog znanja. Razlog zašto je strah od Gospoda početak i znanja i mudrosti je taj što moralni život počinje sa poštovanjem i poniznošću pred Tvorcem i Otkupiteljem koji daje definicije morala i vrline i takođe daje definicije šta je grijeh i bezakonje.
Stoga se biblijska potraga za znanjem i mudrošću razlikuje od svih ostalih, jer tvrdi da je potčinjavanje Gospodu temelj za postizanje pravog razumijevanja (ref. Ps. 111:10; Izreke 9:10). Osim toga, zapazite da stih u Izrekama 1:7 konstatuje da budale preziru mudrost i pouku, postavljajući tako alternativu između dva puta mudrosti i ludosti. Međutim, ovo nije crno-bijeli kontrast kakav nam se možda čini. Problem „ludih“ je što nikada ne mogu izgraditi biblijsku mudrost i razboritost zbog odbijanja da se pokore autoritetu koji je nosilac takve mudrosti i insistiranja na subjektivnoj, pristrasnoj i ličnoj procjeni stvari.
(2) „Uzdaj se u Gospoda svim srcem svojim, a na svoju mudrost nemoj se oslanjati. Na svim putevima svojim imaj ga na umu, i on će upravljati staze tvoje.“ (Izreke 3:5-6)
Podređivanje sopstvenog (privatnog) razumijevanja Gospodu je u skladu sa glavnom tezom, da je strah Gospodnji početak znanja. Pouzdanje u Gospoda je neophodno za ispunjenje bilo kojeg od mudrih načina života; povjerenje u Gospoda usko je povezano sa „bojanjem“ od njega. „Svim srcem“ ukazuje na to da povjerenje ide dalje od intelektualnog pristanka do dubokog oslanjanja na Gospoda, čvrstog povjerenja u Njegovu brigu i vjernost Njegovoj riječi. „Ne oslanjajte se na vlastito razumijevanje“ dalje objašnjava povjerenje u Gospoda. Nečije „razumijevanje“ je njegova lična percepcija ispravnog pravca djelovanja. Mudri će se vladati onim što sam Gospod objavljuje i neće postaviti svoje ograničeno i često pogrešno shvatanje protiv Njegovog (Izreke 1:7; 2:5; 9:10; 15:33; 19:23).
Upravljati čovjekove puteve znači učiniti tok našeg života onim koji neprestano napreduje ka pravom cilju.
(3) „Ako nekom od vas nedostaje mudrosti, neka traži od Boga, jer on velikodušno daje svima, i to bez prekorevanja, i on će mu je dati.“ (Jakov 1:5)
Vjernici moraju imati nepodijeljenu vjeru, tražeći mudrost od svog uvijek mudrog i velikodušnog Boga. Jakov se obraća vjerniku kojem nedostaje mudrosti u prepoznavanju i rješavanju iskušenja. Mudrost je bogomdana i usredsređena na Boga za razlučivanje u pogledu praktičnih pitanja u životu. Mudrost dolazi iz Božje Riječi i iz molitve za Božju pomoć.
(4) „Niko da vas ne obmanjuje ispraznim riječima, jer zbog svega toga Božji gnjev dolazi na sinove nepokornosti. Zato nemojte imati ništa s njima. Jer nekad ste bili tama, a sada ste svjetlost u Gospodu. Živite kao djeca svjetlosti, jer plod Duha je u svakoj dobroti i pravednosti i istini. Ispitujte šta je ugodno Gospodu.“ (Efescima 5:6-10)
Pavle ne govori hrišćanima da izbjegavaju svaki kontakt sa nevjernicima i pseudo religioznim osobama, već da im se nipošto ne pridružuju u njihovom konceptu obmane. Zapazite da Pavle takve naziva „sinovima nepokornosti“, što uvijek jeste konačna linija razgraničenja između ispravnog i pogrešnog.
(5) „Ljubazni! Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga; jer mnogi lažni proroci iziđoše na svijet.“ (1. Jovanova 4:1)
Hrišćanska vjera nije duhovna lakovjernost. Nevidljivi duhovni uticaji koji rukovode govorom i postupcima ljudi mogu se „testirati“ posmatranjem njihove doktrine, ponašanja i rezultata djelovanja, kao i darom duhovnog razlučivanja (ref. 1. Kor. 12:10; 14:29). Lažni proroci su ljudi koji tvrde da govore u ime Boga, ali zapravo govore pod uticajem demona i duhom antihrista (1. Jovanova 4:3-4). U današnjem dobu „tolerancije“, mnogi će ovo razlikovanje stvari spremno etiketirati kao „osuđivanje“, pogrešno se pozivajući na stihove kao „Ne sudite“ (Mat. 7:1). Ipak, Isus je takođe poučavao: „Ne sudite po spoljašnjosti, nego sudite pravednim sudom.“ (Jovan 7:24)
Dakle, mi moramo biti svjesni da živimo na neprijateljskoj teritoriji gdje vlada „Otac laži“, i da laži u svim oblicima, počevši od lako prepoznatljivih do najsuptilnijih neprekidno atakuju na našu vjeru i ispravan odnos sa Bogom. Kad je riječ o duhovnim uticajima, imajte uvijek na umu sledeće: DUH BOŽJI JE DUH ISTINE KOJI NAS UPUĆUJE U SVU ISTINU (Jovan 16:13). Prema tome, sve što ima tendenciju potkopavanja i urušavanja cjelovitog mozaika Božje istine, možemo biti potpuno sigurni da ne dolazi od Božjeg Duha.
(6) „I ne dajte da vas i dalje oblikuje ovo doba, nego se preobrazite obnavljanjem svog uma, da utvrdite šta je Božja volja – šta je dobro, ugodno i savršeno.“ (Rimljanima 12:2)
Sadašnje zlo doba još uvijek prijeti onima koji pripadaju Hristu, pa se moraju oduprijeti njegovom pritisku. Apostol Jovan sažima te uticaje: „Nemojte voljeti ni svijet, ni ono što je u svijetu. Ako neko voli svijet, ljubav Očeva nije u njemu, jer ništa što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju i ponos života – nije od Oca, već je od svijeta. A svijet prolazi i njegova žudnja, ali onaj ko vrši Božju volju ostaje dovijeka.“ (1. Jovanova 2:15-17) Obnova uma je neophodnost duhovnog preobražaja, tako da smo u stanju da „razaznajemo“ Božju volju. Grčka riječ dokimazo često ima smisao da saznate vrijednost nečega tako što ćete ga koristiti ili testirati u stvarnoj praksi (ref. Luka 14:19; 1. Kor. 3:13; 2. Kor. 8:22; 1. Tim 3:10).
(7) „Ko je među vama mudar i razborit? Neka svojim uzornim ponašanjem pokaže svoja djela s blagošću koja je svojstvena mudrosti. Ali ako u srcu gajite gorku ljubomoru i svadljivost, ne hvalite se i ne lažite protiv istine. To nije mudrost koja dolazi odozgo, nego zemaljska, tjelesna, demonska. Jer gdje su ljubomora i svadljivost, tamo je nered i svaka vrsta zla. Ali mudrost odozgo je najprije čista, zatim miroljubiva, razumna, spremna da posluša, puna milosrđa i dobrih plodova, nepristrana, nelicemjerna. A plod pravednosti sije se u miru i ubraće ga oni koji mir tvore.“ (Jakov 3:13-18)
Mudrost „odozgo“ vodi „miru“, a „zemaljska i tjelesna“ vodi neredu, svađi i podjelama.
Mudrost nije samo intelektualna već i bihejvioralna. Svijet krotost smatra slabošću, ali ju je Isus uzdigao do primarne hrišćanske vrline (Matej 5:5; 11:29). Krotkost ne dolazi od kukavičluka ili pasivnosti, već radije od povjerenja u Boga i stoga je oslobođena od vlastite samopromocije. Mnogi ljudi jednostavno prenesu svoju težnju za izgradnjom vlastitog identiteta na područje religije. Takvi se obično prepoznaju po unošenju neumjesne doze subjektivnog i građenju kulta ličnosti, što se napokon svodi na lažno predstavljanje.
(8) „Stoga je svaki koji sluša moje riječi i izvršava ih sličan mudrom čovjeku koji je svoju kuću sazidao na stijeni.“ (Matej 7:24)
Parabola koja privodi kraju Propovijed na gori dok Isus poziva svoju publiku da odluči između njega i vjerskog establišmenta, povlačeći liniju razdvajanja između njega i bilo kojeg drugog temelja za život. Dokaz da li je neko zaista vjernik je u tome da li sluša i izvršava Isusove riječi (ref. Jakov 1:22–23; 2:20–22). Dakle, osnov za gradnju na Stijeni je prihvatanje i sprovođenje u praksi Isusovog učenja. To su trajna načela bez obzira na promjenjivu kulturnu ili vjersku modu (vidi tačku 6).
(9) „I molim se za to da vaša ljubav sve više i više raste u znanju i potpunom rasuđivanju kako biste mogli ispoljiti ono što je vrsno, da biste bili čisti i bez spoticanja do Hristovog dana.“ (Filipljanima 1:9-10)
Kad glavna hrišćanska vrlina, ljubav, sve više i više obiluje, biće praćena znanjem i svakim razlučivanjem, što nalazi izraz u mudrim postupcima koji će zaista koristiti drugima i slavi Božjoj. Kako hrišćani rastu u razumijevanju onoga što znači slijediti Isusa, oni će sve više moći potvrditi i praktikovati ono što je vrsno. Takva radosna poslušnost Bogu daće im samopouzdanje da će biti pronađeni čisti i besprekorni kada se Isus vrati. Ovo ne podrazumijeva nikakva instant rješenja ili trenutno duhovno savršenstvo, već sve veću sličnost s Hristom na istrajnom i stabilnom hrišćanskom putu.
(10) „O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjeg! Kako su neistraživi njegovi sudovi i nedokučivi njegovi putevi! Jer ko je upoznao Gospodnji um, ko je njegov savjetnik? Ili ko mu je prvi nešto dao, pa da treba da mu vrati?“ (Rimljanima 11:33-35)
Božja mudrost i putevi su daleko izvan razumijevanja ljudskih bića, i stoga On zaslužuje svu slavu.
Riječi iz Isaije 40:13 uče da nijedno ljudsko biće ne poznaje Gospodnji um izvan otkrivenja, i niko ne može služiti kao Božji savjetnik. Isto tako, veličanstvene riječi iz Jova 41:11 podsjećaju da niko na kraju ništa ne daje Bogu. Umesto toga, sve što ljudi imaju je dar od Boga (1. Kor. 4:7). Bog je Izvor.
Pošto je sve od Boga, kroz Boga i za Boga, slijedi da On zaslužuje svu slavu zauvijek. Božji plan spasenja je najviši izraz Božje sveobuhvatne mudrosti i slave. To znači da moramo biti svjesni činjenice da ako čak i uspijemo zavarati sebe ili druge zavesti na neku stranputicu, Božji „filteri“ su tako postavljeni da će se rezultati toga pokazati prije ili kasnije. Upravo takvoj razboritosti treba da se učimo! U protivnom, ako smo se saživjeli sa nekim oblikom prevare, ne samo da nećemo biti sposobni da prepoznamo i dočekamo iskušenja, već ćemo sami biti skloni istima i ranjivi na njih, kao i njihovi potencijalni (pre)nosioci.
Egocentričnost kao ulazak u iskušenje i grijeh
Sada kada smo postavili temelje mudrosti i razboritosti za prepoznavanje iskušenja, možemo se pozabaviti podrobnijom analizom ovog predmeta. Biblija uvijek govori o ličnoj odgovornosti za grijeh. Svako zlo mora biti povezano sa personalnim, ličnim izborom. Da bi sila zla djelovala na zao način, ona prvo mora odlučiti da dovede u sumnju i izopači nešto što je inače dobro (što postoji u svom prvobitnom, neukaljanom stanju). Odluka kao takva zahtijeva inteligenciju i slobodnu volju. Inteligencija i slobodna volja su atributi personalnih bića. Stoga je zlo moralo nastati kroz voljni akt jednog personalnog bića. Prvi nosilac zla može dalje uticati na druga personalna bića i na taj način raširiti zlo kao stvarnost u domenu njihove egzistencije. Svako personalno biće dalje u lancu širenja zla snosi vlastitu odgovornost za svoj (pogrešan) izbor i (po)grešnu akciju.
Proučavanjem pada Lucifera i pada čovjeka možemo ustanoviti ključne okidače za iskušenja koja vode u grijeh. To su ponos i oholost. Oholost prethodi gotovo svim drugim grijesima, podstiče i vodi u sve ostale grijehe. Oholost je takođe usko povezana sa samodovoljnošću i samouzvisivanjem (Jakov 4:6; Izreke 29:23; 5. Mojsijeva 8:14,17,18). Iz sebičnosti i usmjerenosti na sebe proizlazi laž – težnja da se manipulacijom drugi dovedu u zabludu. Da bi bila uspješna, laž se zasniva na izopačenju istine. Otuda poslovica da u svakoj laži ima pola istine (vidi: Izreke 6:16-19; Psalam 101:7; Jovan 8:44; Otkrivenje 22:15). Laž toliko prožima svaki aspekt ljudskog bitisanja da čak i mnogi koji se izjašnjavaju kao religiozni smatraju kako se njome mogu služiti u „pedagoške“ svrhe ili da bi branili i prikrivali obmane i bezakonja svoje vjerske ustanove.
Na ovo se nadovezuje taština – neopravdana osjetljivost na svoju veličinu, položaj, zasluge i sl. što je opet usko vezano sa sujetom. Tu se neminovno javlja i gordost kao izopačeni oblik samopoštovanja. Samouzvišenje proizvodi nerealnu predstavu o vlastitom statusu, mogućnostima i položaju.
Sila obmane
Obmana ima hipnotičko dejstvo na primaoca (2. Korinćanima 4:3-4; 1. Kraljevima 22:20-23). Da bi bila uspješna, ona se nikad ne iznosi otvoreno nego uvijek iza maske, sa insinuacijama koje izazivaju sumnju u realno stanje stvari (Postanje 3:1-7). Zabluda se zasniva na lažnom predstavljanju i perspektivi, što podstiče maštu na stvaranje imaginarnih predstava i očekivanja. Informacije tada prestaju da se kritički analiziraju putem razuma i mozak ulazi u tzv. alfa režim iracionalosti i hipnotisanosti.
Razlika između probe i iskušenja
„Smatrajte da se zaista imate čemu radovati, braćo moja, kad se nađete u raznim kušnjama, znajući da kušanje vaše vjere izgrađuje u vama istrajnost.“ (Jakov 1:2-3)
Dakle, proba ili kušanje je testiranje naše vjere. To su situacije koje Bog koristi za naš rast, i da nas približi Njemu. Kušanja dolaze u mnogim oblicima, ali obično dolaze u obliku vanjske sile izvan kontrole pojedinca. Bolest, požar, nesreće i gubitak posla lako se prepoznaju kao loši trenuci u životu, ali Bog je suveren nad tim situacijama. Patrijarh Jov je dobar primjer takvog kušanja.
Iskušenje je, međutim, unutrašnje – tjelesno ili duhovno. Pojedinci mogu biti dovedeni u iskušenje samo onim što je individualno primamljivo toj osobi. Neki se bore sa kleptomanijom, neki sa požudom, drugi s lažima, apetitom, itd. Jakovljeva poslanica još jednom pojašnjava stvari: „Kad je u kušnji, neka niko ne govori: ‘Bog me iskušava.’ Jer se Bog ne može iskušavati zlim stvarima niti on ikoga zlom iskušava.“ (Jakov 1:13) Dok jedna osoba može proći pored skupocjene stvari na dohvat ruke bez podsticaja da je stavi u džep, druga se može boriti s impulsom za krađu. Iskušenje pogađa tamo gdje je neko najslabiji. Stoga Bog svakako nije taj koji nas vodi u ovu vrstu iskušenja. „Nego svakoga iskušava njegova želja tako što ga vuče i mami. Zatim želja, kada je začeta, rađa grijeh, a grijeh, kad se učini, donosi smrt.“ (Jakov 1:14-15)
David je primjer kako iskušenje djeluje. Uprkos tome što je bio oženjen, bio kralj i imao djecu, David je podlegao požudi kada je vidio prelijepu Batšebu kako se kupa. Nije se kupala da bi privukla njegovu pažnju i oboje su bili u braku. Unutrašnja želja da ima Batšebu za sebe je bila ta koja je pokretala Davida. Prepuštanje jednom iskušenju, međutim, dovelo je do daljeg iskušenja. Kada je Batšeba zatrudnjela, David je pokušao da sakrije svoj grijeh tako što je njenom mužu Uriji dao vremena daleko od bojnog polja, nadajući se da će otići svojoj ženi i tako misliti da je dijete njegovo. Urija je, međutim, „ostao da spava na ulazu u kraljev dvor“ (2. Samuelova 11:9). Strah je natjerao Davida da pošalje Uriju na prve borbene linije, efektivno ga ubivši. Davidovo iskušenje vodilo je od grijeha do grijeha, i dalje od Boga.
S druge strane, Josifovo kušanje na seksualni nemoral (Postanje 39) dolazilo je spolja i on je mogao da ga odbije jer nije naišlo na odziv u njegovoj unutrašnjoj žudnji. Zapazite da Josifov konačni argument za odbijanje uključuje odanost Bogu: „Kako bih onda mogao da učinim tako veliko zlo i zgriješim Bogu?“ (Postanje 39:9)
Iz navedenog možete i sami zaključiti da su unutrašnja iskušenja mnogo opasnija po naš odnos sa Bogom jer imaju veliku prijemčivost u našem srcu. Ali i spoljne kušnje, kombinovane sa ličnim slabostima, takođe nas mogu odvojiti od Boga.
Josifov primjer
Da li je Josifovo kušanje došlo spolja zbog života u palom svijetu, koji uključuje i druge ljude kao medijume za iskušenja? Da. No Josifu bi bilo lako da odmahne glavom i razmisli kako su za sve njegove probleme kriva njegova zavidna braća. Ili što je Potifarova žena lagala. Ili čak batler koji je dvije godine „zaboravio“ obećanje da će reći faraonu o Josifu (vidi Postanje 40:23). Stav samog Josifa je bio presudan. On je svoj životni put prihvatio kao kušanje koje je Bog voljan da doživimo jer želi da rastemo ili da se ispolji naša korisnost za Njegovo djelo tamo gdje je to potrebno, a gdje se vlastitim izborom nikada ne bismo našli.
Dakle, da li je Bog dopustio da Josif doživi te stvari kako bi pomogao njemu da sazri i bude od koristi drugima? Na ovo pitanje sam Josif je odgovorio kada je konačno ponovo sreo svoju braću: „Ali sada nemojte biti žalosni i nemojte se ljutiti na sebe što ste me prodali ovamo, jer me je Bog poslao pred vama da bi vam sačuvao život.“ (Postanje 45:5)
Je li bilo „pošteno“ što je Josif prošao kroz ono što je prošao? Nije. Ali pošto je uspješno prošao kroz kušnje, time je spasio živote nacija, uključujući i svoju porodicu. To znači da spoljašnje kušnje mogu imati svoju svrhu koju sada ne možemo ni zamisliti. Bog radi dugoročno u svom proviđenju i sa kompleksnom svrhom/ciljevima.
Dalja klasifikacija iskušenja
Ako pođemo od osnovne podjele na UNUTRAŠNJA i SPOLJNA iskušenja, možemo ih dalje klasifikovati kako bismo ih lakše prepoznali, te raskrinkali i odbili, koliko to stoji do nas.
i) Iskušenja u formi nevolja i neprilika. – Obično se odnose na suočavanje sa različitim životnim nedaćama, a kušnja atakuje na: a) našu vjernost Bogu; b) našu moralnost; c) našu principijelnost (doslednost načelima).
ii) Iskušenje padanja u demonsku zamku preko ljudskih oruđa. – Pali anđeli često koriste osobe pod njihovom kontrolom za navođenje nevinih i neopreznih na iskušenje. Ovo se najčešće manifestuje kao poziv na sudjelovanje u nekom poroku ili provokacije. Veoma je bitno prepoznati takve situacije i ostati pribran.
iii) Iskušenja neposrednog kontakta sa natprirodnim silama. – Ova vrsta iskušenja i zavođenja obično dolazi kroz kontaminaciju okultnim ili u stanju prijemčivosti zbog neke vrste fanatizma i pseudoreligioznosti. Postoji veliki broj okultnih kanala popularizovanih u svijetu, počevši od gatanja i raznih oblika magije, spiritizma, astrologije, alternativne medicine, joge i meditacije, borilačkih vještina, idolatrije, kulta mrtvih, itd. Pali anđeli mogu pokušati zavesti ljude preko snova, navodnih duhovnih otkrivenja „nove svjetlosti“, lažnim predstavljanjem umjesto Boga, Hrista ili lojalnih anđela, čudima koja donose neku prividnu dobrobit, podsticanjem fanatičnih pobuda ljudske prirode, osjećanja zanosa i sl., davanjem lažiranih duhovnih darova natprirodnog karaktera, energije, moći, umijeća, sile… itd. Sotona se takođe služi svim sredstvima da pokoleba i iskvari vjeru Božjeg naroda poslednjeg vremena. Dobro i ispravno poznavanje Svetog Pisma, primjena biblijskih načela i usrdna molitva najbolja su zaštita protiv obmanjivačkih sila duhova tame.
iv) Iskušenje nepoštovanja principa formiranja objektivne biblijske vjere. – Postoje principi kojih se moramo držati za ispravno formiranje doktrina (da ne bi završile kao privatna mišljenja). S druge strane, tačno je da Duh Božji upućuje na svaku istinu (Jovan 16:13) i čini Njegovu Riječ djelotvornom. To ne smijemo nikad zaboraviti. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti da Bog daje svoj Duh onima koji mu se pokoravaju (Djela 5:32). Duh se ne daje nepokornima ni za teološke egzibicije. Čim čujemo takve stvari, možemo biti sigurni da Duh Božji nikakve veze nema sa nosiocima i promoterima jeresi i nerazumnih stavova. Duh Božji prosvjetljuje naš razum, ali on nije zamjena za ono što sami možemo i trebamo da uradimo u ispravnom pristupu i ophođenju sa Biblijom. Saradnja božanskog i ljudskog je model koji daje konkretne rezultate, pri čemu Bog uvijek koristi, razvija i unapređuje sposobnosti koje već imamo.
v) Sklonost podređivanju Svetog pisma. – U uskoj vezi sa prethodnim je i sklonost potčinjavanju Svetog pisma da bismo „odbranili“ naslijeđene tuđe pogrešne dogme (crkve/sekte/grupe kojoj pripadamo) ili vlastite neodržive teze i vjerovanja. Ova vrsta iskušenja prepoznaje se po tome što njeni nosioci ignorišu svaku zdravu i biblijski održivu argumentaciju i često koriste sofizam, filozofiju i intelektualne egzibicije da odbrane svoja gledišta. Ukoliko nemaju te sposobnosti manipulacije, tada jednostavno djeluju kao fanatici koji nastavljaju da „vjeruju“ u nešto zato što su tako odlučili ili se pozivaju na pseudo autoritete.
Slično tome, simbolično i nedorečeno shvatanje Biblije dozvoljava širinu i proizvoljnost njenog tumačenja i slobodu da joj se prida značenje čak suprotno onome koje ona stvarno ima.
vi) Sklonost parcijalnim biblijskim doktrinama. – Ovo iskušenje se manifestuje u usvajanju doktrina koje nam se „dopadaju“ i ignorisanju i odbacivanju istina koje se ne „uklapaju“ u naše vlastite obrasce i tumačenja. Drastičan primjer je odbacivanje i proglašavanje Božjeg Zakona „nevažećim za hrišćane“, „ispunjenim“ jer je „tipološkog karaktera“, da je „bio dat samo Jevrejima“, da su neki Uputi („zapovijesti“) preinačeni od Hrista i/ili apostola, da blagodat jevanđelja isključuje Zakon, da opravdanje vjerom ne može biti kompatibilno sa Zakonom, i sl. Ovo iskušenje se ne prepoznaje samo po jeretičkim učenjima, već i po konstantnom ispiranju mozga sledbenicima, sindromu „elitizma“ i lažnom duhovnošću.
vii) Neopreznost prema medijumima nosiocima religijskih zabluda. – Većina vjernika nema izgrađenu svijest o potrebi odlučnog sklanjanja od osoba koje su prepoznate kao jeretici i sektaši (Titu 3:10-11; 2. Jovanova 1:10-11), čak iako pronose zablude koje možda nisu fundamentalne. Nijedna zabluda nikada ne posvećuje i jedna zabluda otvara put za unošenje i prihvatanje drugih zabluda. Izlaganje uticaju takvih osoba, makar to bilo na nivou radoznalosti i očekivanja da ipak mogu saznati „nešto pametno“, prije ili kasnije će rezultirati nekom vrstom otpada od istine. Okidač je obično onaj trenutak kad prihvate mogućnost da bi neka glupost, jeres ili pogrešno učenje moglo biti istina.
viii) Sklonost ka prihvatanju vjerskih pseudo autoriteta. – Ovo se najčešće događa kada vjernik nema izgrađena i utemeljena objektivna vjerovanja na temeljima Svetog pisma, već je bio žrtva neke crkve/sekte ili vlastite gluposti i nemara. Tako se razvija sklonost da se odbace zdrave strukture autoriteta, a prihvate pseudo autoriteti. Jedini način da saznamo da li određeni autoritet govori u skladu sa Biblijom ili ne, nije da njega samog to pitamo, jer autoriteti svih hrišćanskih crkava i grupa će tvrditi da propovijedaju onu jedinu pravu i neiskrivljenu nauku. Apostol Pavle ne kaže u Galatima 1:8 „ako bi vam lažni apostoli, ili demon javili Jevanđelje drugačije od onoga koje smo vam mi objavili, prokleti da budu“, nego „ako i mi“ (apostoli prave Božje zajednice) „ili anđeo s neba vam javi Jevanđelje drugačije od onog koje smo vam već objavili, proklet da bude.“ To što se vjerski autoritet može pozivati na Bibliju, nije dovoljan argumenat. Sotona je kušao Isusa Hrista u pustinji citirajući mu biblijske stihove. A Isus na njih nije odgovarao pozivanjem na sopstveni autoritet (kao što to rade mnogi religijski „autoriteti“), niti je obezvređivao autoritet Pisma tvrdeći da svako može da ga tumači kako hoće, već je Pismo tumačio Pismom.
Bezumnost koju odlikuje vjera u ljudske lažne autoritete se jasno vidi na primjeru Jehovinih svjedoka, koji su više puta mijenjali svoju „istinu“. Najprije treba znati da Jehovini svjedoci svojom naukom navode čovjeka da sa podozrenjem pristupa autoritetu Svetog pisma, da bi čovjek zatim, kao odgovor na pobuđenu sumnjičavost, našao sigurnost u autoritetu njihove organizacije kao „nepogrešivog tumača“ istine. Ovo je inače taktika koju koriste mnogi lažni učitelji.
ix) Iskušenje preferiranja sekularnih autoriteta i pritiska javnog mnjenja na štetu biblijske religije. – Pozivanje na nauku je jedno od najjačih uporišta sekularizma. Kroz obrazovni sistem, medije i stalnim ponavljanjem teorija o nastanku Zemlje, univerzuma i života koje isključuju Boga i inteligentni dizajn, i uz obilato korišćenje dostignućima operativne nauke koja su nesporna, preko nauke se insistira na ateističkom svjetonazoru. Nijedna osoba koja se nije temeljno bavila istraživanjem istine ne može biti imuna na ogromni pritisak koji se vrši preko zloupotrebe nauke i nametnute opšte paradigme, tim više što uglavnom svi prolazimo kroz taj sistem. Međutim, kada naučimo šta je legitimni domen nauke, nećemo imati problema sa pseudonaukom – to je ono što nije otkriveno u Bibliji, a dostupno je naučnoj metodologiji. Legitimni domen nauke je onaj dio realnosti koji sadrži problematiku za čije je rješavanje nauka mjerodavna. Drugim riječima, pravilno shvaćene, i Biblija i nauka imaju svrhu za nas (prava nauka afirmiše Boga).
x) Iskušenje pritiska sredine, lokalnih običaja i praksi suprotstavljenih biblijskoj religiji. – Obično je riječ o tradicijama paganskog porijekla vezanim za slave, gozbe i pijanke, krštenja, crkvena vjenčanja, kult smrti, pogrebne i idolopokloničke običaje… Hrišćanin jednostavno neće sudjelovati u tim praksama ali je, ukoliko ima priliku, dužan ljubazno objasniti razloge.
Drugi set iskušenja vezan je očuvanje ličnog integriteta i zdravosti porodice od poplave štetnih sadržaja preko interneta, TV-a, medija, destruktivnih video igara prožetih satanizmom, nasiljem i nemoralom, i sl.
Treći set iskušenja čini svjetovnost i opasnosti od oblikovanja umnog sklopa prema sistemu vrijednosti ovog palog svijeta (Rimljanima 12:2).
xi) Sklonost davanja povjerenja lažnim vjerskim učiteljima. – Lažni učitelji uzimaju razne oblike, prilagođavajući se vremenu, kulturi i tendencijama.
Jeretici. – Najistaknutiji i najopasniji među lažnim učiteljima. Jeretik je osoba čije učenje je kontradiktorno u manjoj ili većoj mjeri biblijskim istinama. Oni drsko krivotvore istinu koja je jednom predata svetima (Juda 1:3; vidi takođe 1. Korinćanima 11:18-19).
Šarlatani. – Šarlatan je osoba koja koristi religiju za vlastite interese. Pavle je upozorio Timoteja na takve ljude: „Ako neko naučava drugačiju nauku i ne slaže se sa zdravim riječima, riječima našeg Gospoda Isusa Hrista, niti s učenjem koje je u skladu sa pobožnošću, taj je ponosan i ne razumije ništa, nego boluje od zapitkivanja i prepirki oko riječi. To dovodi do zavisti, svađe, pogrdnog govora, zlonamjernog sumnjičenja, žučnih prepirki o sitnicama u koje se upuštaju ljudi pokvarenog uma, u kojima nema istine i koji smatraju da je pobožnost izvor dobitka: takvih se kloni.“ (1. Timoteju 6:3-5)
Lažni proroci. – Lažni proroci obično tvrde da nose novu svjetlost od Boga koja je na neki način u kontradikciji sa biblijskim istinama. Jovan poziva na provjeru takvih duhova: „Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga; jer mnogi lažni proroci iziđoše na svijet.“ (1. Jovanova 4:1) Glavni test sastoji se u sledećem: „K zakonu i svjedočanstvu! Ako ne govore prema ovoj riječi, to je zato što nema svjetlosti u njima.“ (Isaija 8:20)
Zlonamjernici. – Osobe koje se probijaju na vodeće pozicije kako bi iskoristili druge ljude, obično za svoja tjelesna zadovoljstva i materijalne privilegije. „I mnogi će se povesti za njihovim besramnim djelima i zbog njih će se pogrdno govoriti o putu istine. I u svom će vas lakomstvu iskorišćavati lažljivim riječima.“ (2. Petrova 2:2-3) „Jer imaju neki ljudi koji su se uvukli među neopreznima koje su Pisma još davno odredila za sud, bezbožnici, koji blagodat našeg Boga pretvaraju u izgovor za besramna djela i koji se odriču jedinog Gospoda Boga, i našeg Gospoda Isusa Hrista.“ (Juda 1:4)
Djelitelji. – Djelitelji (izazivači podjela) koriste lažne doktrine da razbiju ili unište zajednice vjernika. Takvi obično imaju vrlo sistematski i strateški planiran pristup, nastupajući sa uvođenjem novih učenja koja u početku mogu izgledati neznatna, ili potkopavajući povjerenje u one koji važe za stubove vjere. Pavle u Galatima poslanici 5:19-21 ubraja podjele i jeresi u tjelesna djela.
Laskavci. – Lažni učitelji koje u suštini nije briga što Bog želi, ali se uvijek pronalaze u svemu što čovjek želi. Oni radije ugađaju ljudima nego Bogu. Laskavac čezne za popularnošću i hvalom od svijeta. Laskavci su vješti u prilagođavanju Biblije i propovijedanju onih stvari koje neposvećena i neutvrđena srca smatraju prihvatljivim (jevanđelje „ljubavi“, lažno opravdanje vjerom i sl.). Oni vrlo malo govore o grijehu ili govore na uopšten način, ali puno o „bezuslovnoj ljubavi“, sreći, sigurnosti spasenja, itd. Laskavci propovijedaju prazno i jeftino jevanđelje. „Jer će doći vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po sopstvenim željama nakupiti sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima.“ (2. Timoteju 4:3)
Špekulanti. – Špekulant je osoba obuzeta novotarijama, originalnošću ili spekulativnim teorijama. „Ne dajte da vas zavedu raznim tuđim učenjima.“ (Jevrejima 13:9) Vrlo je interesantna ova opaska apostola Pavla, izrečena u kontekstu jedne krucijalno važne misli: „Isus Hristos je juče i danas isti i u svim dobima.“ (prethodni stih) U 1. Timoteju 1:3 Pavle skreće pažnju Timoteju da obaveže neke ljude u Efesu da „ne naučavaju drugačije učenje.“ Različita nauka prepoznaje se po tome što sklanja postojanu i sigurnu biblijsku doktrinu i tendenciozno ističe neke djelove Svetog Pisma pridajući im značenje koje nemaju, na štetu cjelovitosti kompletnog učenja. Mozaik istine obavezno strada kao cjelina na račun špekulacija sa „originalnim učenjima“. Špekulant će bez pardona odbaciti svaku istinu koja ugrožava njegove poglede.
Profesionalci – crkveni menadžeri. – Osobe koje su školovane, obučene i plaćene za posao koji obavljaju, ukratko uhljebi koji su se pronašli u maksimi „hljeba bez motike“. Oni rade po zacrtanom planu i programu, zastupaju svoje i interese svog poslodavca (crkve) i nerijetko mogu intimno biti čak i ateisti. Ali ako niste dobro utvrđeni u biblijskim doktrinama, sučeljavanje sa takvima može postati iskušenje zbog njihovih vještina manipulacije i vrbovanja kojima su naučeni. Koristeći se sofističkom retorikom i psihološkim trikovima, te pozivajući se na titule i akademska zvanja mogu sagovornika lako dovesti u inferioran položaj.
Sotonini najveći ambasadori ne nalaze se u svijetu, već u redovima Božjeg naroda. Mnogi lažni učitelji iz navedene klasifikacije kombinuju više profila.
xii) Lojalnost crkvi/sekti bez obzira na argumentovane dokaze o nebiblijskim doktrinama i/ili otpadu. – Ovo je vjerovatno jedno od najvećih iskušenja vjernika koji imaju duži „staž“ u crkvi/sekti. Logično, iskušenje je neuporedivo veće ukoliko se radi o nekom iz upravnog tijela, starješini, propovjedniku, administratoru… osobi koja ostvaruje prihode po osnovnu pripadnosti i službe koju obavlja. Bilo da se radi o čuvarima interesa vođstva i ustanove ili pak pojedinačnim „vojnicima“/članovima crkve/sekte, uvijek je uključen i faktor sujete, ponosa i nespremnosti da se priznaju zablude. Kad se pritisnu argumentima, tada pribjegavaju svim raspoloživim sredstvima u pokušaju neutralizacije istine i njenih nosilaca – spinovanju, pozivanju na zajedničke lažne autoritete, ignorisanju činjenica i upornom ponavljaju svojih floskula, sofizmu, filozofiji, pozivanju na teološka i akademska zvanja, brojnost, tradiciju itd. Međutim, šta god radili, upravo na ovom testu se temelji Božji poziv za izlazak iz duhovnog Vavilona. Na tasu je Božja slava nasuprot ljudskom uvažavanju (vidi Jovan 12:43) i interesima. Ovo je takođe u uskoj vezi sa ličnim spasenjem, jer upornost u ostajanju u jasno razotkrivenoj obmani demonstrira pobunjenički i prevarni duh, nespreman za Nebo. Kao hendikep se često može pokazati i ispranost mozga usled dugogodišnjeg bavljenja manipulacijama i time nemoć povratka na ispravan put. Napokon, potonje takođe može biti u uskoj vezi sa neotvorenošću uma za primanje veće svjetlosti (koja nikad ne negira prethodnu svjetlost) ili dalje i naprednije reformacije biblijskih istina i čišćenje od svih ostataka zabluda.
xiii) Isticanje privatnog mišljenja kao faktora odlučivanja. – Ovo je druga krajnost u odnosu na nerazumnu lojalnost kompromitovanoj i otpaloj ustanovi. Da li ste nekad čuli vjernike koji ističu da ne prihvataju neku objektivnu istinu (ili sadašnju istinu) zato što oni lično to tek treba da prouče i preispitaju? Ovo otkriva problem individualizma i nepoštovanja Bogom datih struktura autoriteta. Moguće je da smatramo kako smo tako obdareni, tako obrazovani, tako mudri, da se naše mišljenje mora uzeti u obzir kad se raspravlja o istini. Ali, naše subjektivno mišljenje uopšte nije važno kad je u pitanju istina. Bog je otkrio svoju istinu i mi svi moramo da je prihvatimo i upoznamo, svako ponaosob. Dakle, velika je razlika između primanja apela na razum koji dolazi od Boga i kroz Njegove strukture autoriteta i isticanja privatnog mišljenja kao mjerila da li je neka istina „prihvatljiva“ ili nije. „Jer mi ne propovijedamo sebe, nego Hrista Isusa kao Gospoda, a za sebe govorimo da smo vaše sluge radi Isusa.“ (2. Korinćanima 4:5) Pravi vjernik ne veliča i ne ističe svoje subjektivno iskustvo, već objektivnu istinu. Istina ne zavisi od toga šta mi osjećamo ili mislimo o njoj. Zato je besmisleno navoditi svoje lične utiske i mišljenja kao kriterijum istine. Ili negirati određene istine već potvrđene od Boga zato što sami nemamo kapaciteta da ih shvatimo ili ih odbacujemo zbog predrasuda i duhovne kontaminacije (koje nećemo da se odreknemo).
xiv) Iskušenje falsifikovanja duhovnosti. – Falsifikovanje duhovnosti ili pseudoreligioznost predstavlja vrhunac ljudskog duhovnog i intelektualnog apsurda u grijehu. Religioznost se ispoljava u dva osnovna pravca: 1) set doktrina, vjerovanja i/ili obreda za koje se tvrdi da stavljaju osobu u ispravan odnos sa Bogom; 2) duhovnost koja se fokusira na duhovne stvari i duhovni svijet. U biblijskoj religiji i jedno i drugo su proizvod Božje inicijative prema ljudskom rodu u cilju spoznaje istine i spasenja i izgradnje karaktera po Božjem obličju. Zdravi balans između oboje čini stabilnu vjeru. Otuda je očekivano i da se svaka devijacija odvija kroz ta dva osnovna pravca. Pokretački motivi ili okidači za devijacije su raznoliki, počevši od sebičnosti, oholosti, želje za samoisticanjem ili samoopravdanjem, nesigurnosti, neuravnoteženosti, nesposobnosti razlikovanja bitnog od trivijalnog, stvarnog od nestvarnog, nesposobnosti postavljanja prioriteta i sagledavanja šireg mozaika istine, nedostatka samokontrole i strpljenja, sklonosti ka pretjerivanju i fanatizmu, i sl.
Ako zaista razumijemo kako dolazi do pojava i manifestacija falsifikovane duhovnosti, ne samo što ćemo imati najbolju moguću prevenciju već i „alate“ za njeno prepoznavanje. Razumski apel od Boga i osvjedočenje u istinu svakako nije prijatno iskustvo nepreporođenom ljudskom srcu. Istina oslobađa ali i obavezuje. Moralno obavezivanje dalje prožima i oplemenjuje karakter pokajanog grešnika koji postaje kanal Božje ljubavi i blagodati. „Prirodan“ čovjek, naša stara ličnost, teži da preživi tako što će se kamuflirati kroz neki oblik pseudo duhovnosti (ideja o spasenju u grijehu). Na taj način pseudo duhovnost stvara iluziju ispravnosti na subjektivnom planu i faktički vraća isto sljepilo neprihvatanja i izvrtanja Božje Riječi i Plana spasenja (vidi: 2. Korinćanima 4:2-5), zadržavajući tako istinu u nepravednosti (Rimljanima 1:18).
Navešćemo neke uzroke i pokazatelje pseudo duhovnosti:
- Pseudo duhovnost teži da zamijeni vezu sa duhovnim svijetom i duhovne spoznaje i iskustva sa istinskim odnosom sa Bogom. Takve tendencije dovode ljudi u vezu ili pod kontrolu demonskih duhova i uništavaju odnos sa Bogom (vidi: 2. Solunjanima 2:9-11). Da bi čovjek to prihvatio kao relevantno iskustvo, prethodno dolazi do promjene njegove percepcije i kriterijuma tako što se sa objektivne istine sve više usmjerava i oslanja na subjektivno iskustvo i duhovno vođstvo. Na duhovnom planu dešava se tajni kompromis sa nepoštenjem i nemoralom. To dalje proizvodi duhovnu oholost i umišljenost o prelasku na viši nivo religioznosti (duhovni elitizam).
- Kao rezultat otuđenosti od Boga, čovjek neprekidno teži iscjeljenju svog stanja ali uvijek spremnije prihvata falsifikate od originalne duhovnosti koju može da obnovi samo Bog.
- Ljudi, svjesni svojih slabosti, teže da obogate i uzdignu svoje duhovno iskustvo na veći nivo slobode i iskustva koje će ih osloboditi sadašnjeg stanja, ograničenja i razočarenja. Tako čak i oni koji pretenduju da budu biblijski religiozni padaju u iskušenja i zamke duhovne narkomanije i „magičnih“ instant rješenja svojih problema.
- Gotovo sve oblike falsifikovane duhovnosti prepoznaćemo po tendenciji relativizovanja ili negiranja moralnog obavezivanja definisanog u Božjem Zakonu. To isto je sadržalo i prvobitno iskušenje naših praroditelja – zanemarivanje moralnog stanja i poslušnosti Tvorcu na račun sticanja „višeg“ iskustva i spoznaje. Na mnogo načina i kroz mnoštvo metoda ovaj obrazac zastranjivanja stalno se ponavlja kroz istoriju ljudskog roda.
- Lažna duhovnost će izvjesno ignorisati ili negirati nešto od onoga što Bog proglašava istinitim, pravednim i dobrim, a u isto vrijeme na manje ili više suptilne načine preferirati ono na šta Bog mrzi, što u konačnici donosi propast čovjeku.
- Pseudo duhovnost takođe karakteriše preuveličavanje ili davanje pogrešnog značaja određenim predmetima u cilju izvođenja lažnih konstrukcija i zaključaka, te neuravnoteženost i ataci na zdravi razum.
Lažna duhovnost ima „potrebu“ za subjektivnom demonstracijom i samodokazivanjem. Stoga se među harizmatskim grupama vrlo ističe posjedovanje navodnih duhovnih darova natprirodnog karaktera kao što su govorenje nepoznatim jezicima ili čudesna iscjeljenja. Neke grupe insistiraju na duhovnom automatizovanom vođstvu, što ih navodno oslobađa od „slova Zakona“.
xv) Fanatizam. – Vjerski fanatizam je duhovno sljepilo višeg nivoa, jedna (od mnogih) vrsta ludila. Fanatizam počinje zanesenošću nekom idejom ili vjerovanjem koje nema racionalno uporište niti naučno, vjersko ili ideološko opravdanje. Svi fanatici (razlikuje ih samo tematika kojom su „preokupirani“) su to postali iz istog razloga: nesposobnost razlikovanja bitnog od trivijalnog, stvarnog od nestvarnog, simboličkog i metaforičkog od činjeničnog. Vjerski fanatizam je neminovni ishod indoktrinacije i nedovoljnog kritičkog osvrta u ono što se vjeruje.
Manifestacije fanatizma možemo svrstati u dvije osnovne grupe: 1) fanatizam kao izraz oštećenog razuma i logike; 2) fanatizam u izmijenjenom stanju svijesti (opsjednutost, glasolalija ili govorenje nerazumljivim jezicima, nekontrolisani izlivi emocija, histerija…).
Vjerski fanatik zanemaruje zdravu logiku i razum, poznate istine, zakonitosti i činjenice, a svoje stavove gradi iz nerazumnih i neodrživih tvrdnji. Fanatik ono što je u Bibliji simbolika ili metafora proglašava doslovnim, a tekstove koji izlažu činjenice izvrće. Kad prirodan uvid postane oštećen on vremenom biva sve beskorisniji, tako da se u slučajevima vjerskog fanatizma i ekstremizma poništava razlika između duha istine i ispravnosti i duha zablude i fanatizma. To je oboljenje duhovnih sposobnosti kad ljudi umišljaju da vide stvari ili imaju saznanja koja nijesu realna ili koja ne postoje. Oni su zatrovani duhovnom i mentalnom iluzijom, slično kao što se čovjek truje na tjelesnom planu opojnim napicima ili nezdravom hranom. Fanatik ima nadahnuće, ali ne od Boga, i stoga je spreman po svaku cijenu braniti svoje iluzije.
Fanatik takođe ima stalnu tendenciju da Bibliju prikaže kao skup fanatičnih ideja. Sektašu i fanatiku se ne može pomoći da se razuvjeri razumnim stavovima i činjenicama, jer je razum već žrtvovan na oltaru fanatizma. Fanatike odlikuje neuravnoteženo stanje uma. Fanatik je brz da porekne nadahnuće i Božje vođstvo, ili u najmanju ruku da ga proglasi nepouzdanom tamo gdje mu ne odgovaraju iznesene stvari. Fanatik se hvata za neke minorne detalje koje koristi kao „dokaze“, dok istovremeno potpuno zanemaruje jasno izložene činjenice.
Fanatizam ne dolazi slučajno i usko je povezan sa ličnim zanemarivanjem kultivisanja tijela i uma, kao i nepobijeđenim sklonostima ka nemoralu i izopačenosti. Fanatični istupi zapravo predstavljaju „izduvni ventil“ fanatiku.
Zašto je fanatizam opasan i zašto mu nema mjesta u Božjem djelu? Sektaši i fanatici su sablazan za normalne misleće ljude jer ih mogu trajno odbiti od bilo kakvog dodira sa religijom. Fanatik sramoti Božje djelo i izvrgava ga ruglu na taj način što sve religiozne ljude izlaže preziru. Dovoljan je samo jedan fanatični istup da baci sjenku sumnje na nosioce Božjeg djela i sumnji u ispravnost biblijske religije. Fanatizam postepeno podriva i izvrće biblijsku nauku, pridaje biblijskim tekstovima značenje koje nemaju ili izopačenu funkciju.
xvi) Fanatične pobude religioznosti. – Izopačena religioznost apelu na razum dodaje iracionalni dodatak sračunat da u čovjeku pobudi fanatične porive njegove prirode: krivicu, strah, gnjev, sujetu i sentimentalna osjećanja. Na taj način izopačena religioznost manipuliše čovjekom preko njegovih slabosti. Religija može da ima samo dvije funkcije: ili da svojim moralnim zahtjevima – idealima – ljude čuva od zla, ili da tim zahtjevima – idealima – pruža ljudima izgovor za zlo, koji onda oni čine u ime tih uzvišenih ideala.
a) Fanatizam iz krivice. Fanatizam iz osjećanja krivice kod religioznih ljudi najčešće nastaje kada se vjernici navode da ulažu napor u svoje duhovno posvećenje, umjesto u poznanje Boga kao njihovog Spasitelja.
b) Fanatizam iz sumnje. Sreli smo se sa osobama čiju radoznalost pokreće sumnja. One nisu zadovoljne jednostavnim objašnjenjem stvarnosti koja ih okružuje. Imaju običaj da „kopaju“ iza jednostavnih objašnjenja ne bi li pronašli nešto sakriveno i komplikovano. Nikada ne mogu da nađu dovoljno dokaza da bi bili sigurni u istinu. Duhovna istina se ne nameće, jer poštuje našu slobodu izbora. Pod izgovorom da nam nije sasvim jasna, mi možemo da je odbacimo i prihvatimo zabludu. Ukoliko previđamo dokaze koji su nam iznijeti i koji su sami po sebi razumljivi, te počnemo da sumnjičimo istinu, možemo pasti u grijeh sumnje. Sumnjičavosti se ne oslobađamo većim saznanjem istine, već obraćenjem srca, zato što je sumnja grijeh, a nejasnoća istine samo povod za manifestaciju grijeha sumnje.
c) Fanatizam iz straha. Strah od smrti je čest pokretački motiv za nezdravu religioznost. Ova vrsta fanatizma je povezana sa crkvenim dogmama o „vječnom paklu“, „čistilištu“ i drugim paganskim konceptima.
d) Strah od neprijatelja (paranoja). Sumnjičavost se obilno koristi u lažnom etiketiranju i optuživanju pobuda ideoloških protivnika. Kada neko ne može da ospori protivničke stavove, onda pokušava da ospori pobude njegovih nosilaca tj. da ih diskredituje. Što su optužbe protiv „neprijateljevih“ pobuda manje potkrijepljene dokazima, to ljudska paranoičnost jače djeluje.
e) Sumnja kao duhovna blokada. Sumnjalice prvo žele da objasne svaku pojedinost na ponuđenom putu, pa da tek onda dođu Hristu i Njegovim putem krenu. Međutim, iz kakvih pobuda i pod čijim nadahnućem možemo razmišljati na distanci od Hrista? Kako možemo neuporedivu božansku ljubav shvatiti kroz principe sopstvenog bezdušnog srca? Takvo razmišljanje na distanci od Hrista je bezizlazno i može nas odvesti samo u još dublju tamu. Samo ako živimo po istini koja nam je jasna, osposobićemo se da primimo veću istinu.
f) Fanatizam iz gnjeva protiv nepravde. Suočavanje sa zlom mnogima predstavlja iskušenje. Čovjek se osjeća odgovornim da zauzme negativan stav prema zlu i grijehu bilo samo unutrašnjim stavom, bilo nekakvom akcijom. Međutim, čovjeku je iskušenje da na zlo odgovori takođe zlom. Osjećanje gnjeva nam predstavlja iskušenje da padnemo u grijeh gnjeva i mržnje. Zato danas srećemo mnogo više osoba koje mrze nepravdu, nego onih koje vole pravdu. (Vidi Matej 5:39-47.)
g) Fanatizam iz sebične ljubavi. Ljudska sebičnost ne mora biti usmjerena samo prema materijalnim vrijednostima. Biblija nam opisuje kako su Jevreji Isusovog vremena robovali vrijednostima svoje religije. Hrista su optužili da ugrožava opstanak jevrejskog naroda, a onda su, suprotno svom vjerovanju, izdali interese svoga naroda izjavivši da nemaju drugog kralja do rimskog cezara. U svom fanatizmu bili su spremni da žive i umru za svoju vjeru, ali ne i za Boga. Ohol i samoljubiv čovjek može robovati i svojim moralnim vrijednostima. Nacionalista robuje vrijednostima nacije kojoj pripada.
g) Fanatizam iz osjećanja (nesveta duhovna ljubav). Sotona navodi ljude da misle da su obraćeni zato što dožive neki zanos ili ushićenje, ali njihov se život ne mijenja. Umjesto da dozvole Bogu da im promijeni prirodu (srce), mnogi se zadovoljavaju time da im sotona pruži promjenu u sferi osjećanja i doživljaja. Bez pravilnog razumijevanja Božjeg moralnog zakona oni nisu svjesni duhovnih, već samo psiholoških potreba i zato se zadovoljavaju duševnim senzacijama. Iskustvo emotivnog ushićenja oni nazivaju iskustvom novorođenja. Plodove fanatizma nazivaju plodovima vjere. Mnogi ne shvataju da osjećati ljubav i imati ljubav nije isto. Kao što se može pretpostaviti, fanatik iz osjećanja svoja osjećanja („glas srca“) stavlja iznad autoriteta Božje riječi. U takvom stanju je vrlo lak plijen demona koji izigravaju anđele svjetlosti.
Navešćemo kao jedan primjer pokušaj opravdanja idolatrije u tradicionalnom hrišćanstvu. Oni kažu da ikone i kipove „poštuju“ ali ne i „obožavaju“. Samim filozofiranjem se ne može promijeniti duhovno stanje čovjeka, već jedino priznanjem i pokajanjem. Božji zakon ne ulazi u to da li se mi ikonama klanjamo poštujući ih ili obožavajući ih. Drugi Božji uput zabranjuje da im se bilo kako klanjamo ili ih koristimo u vjerske svrhe: „Ne klanjaj im se niti im služi.“ (2. Mojsijeva 20:5; ref. 5. Mojsijeva 4:15-19)
Kakav treba biti odgovor na iskušenja naše pale prirode
Biblija uvijek iznova koristi jednu riječ kada govori vjernicima kako da odgovore na iskušenje. Bježi. „Zato, bježi od mladalačkih želja“ (2. Timoteju 2:22); „bježite od bluda“ (1. Korinćanima 6:18); „bježite od idolopoklonstva“ (1. Korinćanima 10:14); i lista bi se mogla nastaviti. To ne znači da iskušenje neće biti borba, da neće biti teško. Biće, ali kada hrišćanin uoči iskušenje na vratima, on ili ona treba da se bore da izbjegnu zamku. „Ne misli za sebe da si mudar. Boj se Gospoda i kloni se zla.“ (Izreke 3:7)
Preventivna, pravovremena i zdrava molitva – obraćanje Bogu za pomoć – jedna je od najdjelotvornijih mjera zaštite protiv svakog iskušenja. Ali molitva nije čarobna formula ukoliko nije udružena sa doslednošću hrišćanskog života i integriteta karaktera.
Kada znamo koja su tri osnovna pravca iskušenja naše pale prirode – požuda tijela, požuda očiju i ponos života (1. Jovanova 2:16) – ne bi trebalo da nam bude teško da ih prepoznamo i preduprijedimo. Tjelesne požude su u uskoj vezi sa (ne)očuvanošću našeg moralnog integriteta, zdravstvenih i drugih navika tako da svako najbolje zna za sebe šta mu je činiti. Moramo imati na umu i razliku između aktivnih i pasivnih sklonosti ka grijehu. Te sklonosti su aktivne ako smo već počini neki grijeh, jednom ili više puta (navika), dok se pasivne odnose na nasleđe grešne prirode koje takođe podstiče iskušenja. Požuda očiju je pohlepa materijalizma (ref. Matej 4:8-9; 6:24; Luka 12:15). Materijalizam je direktni rival službi Bogu (Matej 6:24). Šta predstavlja naše blago i gdje ga skupljamo na kraju će odlučiti našu vječnu sudbinu (Matej 6:19-21). Ponos života se odnosi na svjetovne ambicije, žudnju za pompom, hvalisanjem i slavom, aroganciju…
Tri Isusova iskušenja u pustinji obuhvataju navedena područja, što najbolje ukazuje koliko ozbiljno treba da ih shvatimo. Prvo iskušenje bilo je sračunato da izazove Isusov pad kroz tri pravca: 1) dovođenje u sumnju Isusovog identiteta; 2) navođenje na demonstraciju sopstvenog autoriteta i sile; 3) poremećaj prioriteta i podređivanje Riječi Božje vlastitom apetitu (isti obrazac kao u kušanju Adama i Eve u Edenu). Drugo iskušenje je bilo sračunato na navođenje na vjerski fanatizam, opet kroz navodnu potrebu da se potvrdi vlastiti identitet. Svi vjerski fanatici su pali na ovoj tački, a upečatljiv primjer nalazimo među harizmaticima. Konačno, treće iskušenje se sastajalo u ponudi lažnog sjaja i slave ovoga svijeta (moć i vlast putem dominacije i posjedovanja materijalnog bogatstva i teritorija, uz uslov da se prizna Sotona kao vrhovni vladar).
Svrha kušanja
Jeresi kao povod za filtriranje Božje zajednice vjernih. – Da bi se prava Božja zajednica sačuvala od neposvećenih neophodno je da bude izložena ili žestokom progonstvu (koje neposvećeni teško mogu da izdrže) ili jeresima drugih vjerskih zajednica (da bi se neposvećenima pružio izgovor na napuste nepoželjnu istinu, a da ipak radi svoje savjesti sačuvaju formu pobožnosti). Što je svjetlost istine više otkrivena u određenom istorijskom trenutku ili geografskom području, to zabluda mora da bude suptilnija i bliža istini da bi se grešnicima omogućilo slobodno opredjeljenje.
„Jer treba da bude i jeresi među vama, da se pokaže ko je prokušan među vama.“ (1. Korinćanima 11:19)
Dakle, dobra uloga otpalih crkava i jeretičkih sekti je u tome što čiste i čuvaju pravu zajednicu od jeresi i fanatizma. Kad razmišljamo o tom predmetu, shvatamo da Bog genijalno vodi Plan spasenja tako da se odvoji Njegov narod i razobliče pobunjenici i sami padnu na nekom testu ispravnosti ili kamenu spoticanja.
Druge važne svrhe kušanja
(1) Iskušenja pomažu u izgradnji naše istrajnosti i doslednosti.
„Srećan je čovjek koji istraje u kušnji, jer kad bude prokušan, primiće nagradu – život koji je Gospod obećao onima koji ga vole.“ (Jakov 1:12)
„Jer vam je potrebna istrajnost, da biste, kad izvršite Božju volju, primili ono što je obećano.“ (Jevrejima 10:36)
(2) Moguće je da ne znamo pravu svrhu našeg kušanja, ali pouzdanje u Boga je najbolji odgovor za takve situacije (Isaija 55:8-9; Jeremija 29:11; Izreke 3:5-6).
(3) Ponekad patimo zbog sopstvenih grešaka. Druga stvar je da nikada ne treba da testiramo Boga.
U životu možemo da patimo jer smo slijedili pogrešan put. Činili smo svoju volju umjesto Božije ili bili žrtve tuđih pogrešnih instrukcija. „Nije dobro da duša bude bez znanja, i ko se žuri nogama svojim, grijeh čini. Ludost čovjeku iskrivljuje put, a srce se njegovo ljuti na Gospoda.“ (Izreke 19:2-3)
(4) Bog nas čini poniznijim.
„Prije propasti srce je čovečije oholo, a prije časti ide poniznost.“ (Izreke 18:12)
„Zato, da se ne bih uzoholio, dat mi je trn u tijelu, Sotonin anđeo, da me udara, kako se ne bih uzoholio.“ (2. Korinćanima 12:7)
(5) Božja disciplina.
„I zaboravili ste savjet koji vam je kao sinovima upućen: ‘Sine moj, ne potcjenjuj ukor od Gospoda i nemoj klonuti kad te on opominje, jer koga Gospod voli, njega i ukorava, šiba svakoga koga priznaje za sina.’ Ako trpite ukoravanje, Bog s vama postupa kao sa sinovima, jer kog sina otac ne disciplinuje? Ali ako ne primate ukor, koji svi primaju, onda ste nezakonita djeca, a ne sinovi. Osim toga, naši tjelesni očevi su nas ukoravali i mi smo ih poštovali. Zar se onda nećemo još spremnije pokoriti Ocu duhova i živjeti? Naime, oni su nas samo kratko vrijeme ukoravali, onako kako im se činilo dobrim, a on to čini nama na korist, da bismo imali udijela u njegovoj svetosti. Doduše, nikakvo ukoravanje isprva ne pričinjava radost, nego žalost, ali onima koji su njime poučeni posle donosi plod pun mira – pravednost.“ (Jevrejima 12:5-11)
(6) Tako možete postati više zavisni o Gospodu.
„Ali on mi je rekao: ‘Dovoljna ti je moja blagodat, jer se moja sila u potpunosti pokazuje kad si slab.’ Zato ću se najradije hvaliti svojim slabostima, da bi Hristova sila poput zaklona ostala nada mnom. Zato sam dobre volje u slabostima, u uvredama, u oskudicama, u progonstvima i poteškoćama za Hrista. Jer kad sam slab, onda sam jak.“ (2. Korinćanima 12:9-10; ref. Jovan 15:5)
(7) Bog želi da provodi vrijeme s nama, ali smo mi izgubili svoju prvu ljubav.
„Znam tvoja djela, tvoj trud i istrajnost, i da ne možeš trpjeti zle ljude, da si iskušao one koji kažu da su apostoli, a nisu, i utvrdio si da su lažljivci. Istrajan si i trpio si zbog mog imena i nisi se umorio. Ipak, imam nešto protiv tebe: ostavio si ljubav koju si imao u početku. Zato se sjeti odakle si pao, pokaj se i čini ranija djela. Ako se ne pokaješ, dolazim k tebi, i ukloniću tvoj svijećnjak s njegovog mjesta.“ (Otkrivenje 2:2-5)
(8) Bog vas možda štiti od većeg problema za koji ne očekujete da dolazi (Psalam 121:5-8; 9:7-10; 37:5).
(9) Tako možemo učestvovati u Hristovim patnjama.
„Ljubazni, ne čudite se vatri što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa nešto neobično. Naprotiv, radujte se što imate udijela u Hristovim patnjama, da biste se radovali i klicali i za vrijeme otkrivanja njegove slave. Ako vas kude zbog Hristovog imena, srećni ste, jer duh slave i od Boga, počiva na vama; s njihove strane bogohuljenje, a s vaše proslavljanje. Ali neka niko od vas ne nastrada kao ubica ili lopov ili zločinac ili zato što se miješa u tuđe poslove. Ali ako strada zato što je hrišćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga noseći to ime.“ (1. Petrova 4:12-16)
„Jer kao što se naše stradanje za Hrista umnožava, tako se posredstvom Hrista umnožava i naša utjeha. Ako podnosimo nevolje, to je za vašu utjehu i spasenje. Ako primamo utjehu, to je za vašu utjehu koja vam pomaže da strpljivo podnosite ista stradanja koja i mi podnosimo. I čvrsta je nada koju gajimo s obzirom na vas, znajući da ćete, kao što s drugima dijelite patnje, isto tako dijeliti i utjehu.“ (2. Korinćanima 1:5-7)
(10) Pomažu nam da rastemo kao vjernici i postanemo sličniji Hristu.
„A znamo da sve zajedno na dobro ide onima koji vole Boga, onima koji su pozvani po njegovoj namjeri. Jer one koje je unaprijed znao, njih je i predodredio da se saobraze po obličju njegovog Sina, da on bude prvorođeni među mnogom braćom.“ (Rimljanima 8:28-29)
„Jer sam uvjeren u ovo: onaj koji je započeo dobro djelo u vama, dovršiće ga do dana Isusa Hrista.“ (Filipljanima 1:6)
(11) Pomažu u razvoju karaktera.
„I ne samo to, nego radujmo se i u nevoljama, jer znamo da nevolja donosi istrajnost, istrajnost prokušanost, prokušanost nadu, a nada neće razočarati. Jer Božja ljubav je izlivena u naša srca kroz Duha svetog, koji nam je dat. Zaista, dok smo još bili slabi, Hristos je u vrijeme koje je za to bilo određeno umro za bezbožnike.“ (Rimljanima 5:3-6)
(12) Kušnje pomažu u izgradnji naše vjere u Gospoda (Jakov 1:2-6).
(13) Za Božju slavu: Oluja neće trajati vječno i kušnje su prilika za svjedočanstvo. Bogu se daje slava kada svi znaju da prolazite kroz tešku kušnju i stojite jaki, uzdajući se u Gospoda dok vas On ne izbavi, bez prigovaranja (Psalam 71:14-17).
(14) Možete pomoći nekome jer ste bili u takvoj situaciji. Teologija Svetog pisma biće teško razumljivo za nekoga ko tuguje, ali možete ga utješiti jer ste prošli kroz istu stvar i kroz bol vjerujući Bogu.
„Neka je blagosloven Bog i Otac našeg Gospoda Isusa Hrista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe, koji nas teši u svakoj našoj nevolji, da bismo mi mogli da tješimo one koji su u bilo kakvoj nevolji istom utjehom kojom nas same tješi Bog… Ako podnosimo nevolje, to je za vašu utjehu i spasenje. Ako primamo utjehu, to je za vašu utjehu koja vam pomaže da strpljivo podnosite ista stradanja koja i mi podnosimo.“ (2. Korinćanima 1:2-3, 6)
(15) Kušnje nam donose slavniju nagradu na nebu (Marko 10:28-30).
(16) Da nam pokažu grijeh u našim životima. Nikada ne treba da se zavaravamo i pokušavamo da sakrijemo svoje grijehe od Boga, jer je to nemoguće (Psalam 38:1-11, 17-22; 40:12-13).
(17) Da nas podsjete da je Bog taj koji uvijek ima kontrolu (Luka 8:22-25).
(18) Kušnje povećavaju naše znanje i pomažu nam da naučimo Božju Riječ.
„Dobro mi je što nevolju trpim, da bih se naučio propisima tvojim.“ (Psalam 119:71)
„Nauči me dobroti i razboritosti i znanje mi podari. Jer ja vjerujem uputstvima tvojim. Prije stradanja svojega lutao sam, ali sada čuvam riječ tvoju.“ (Psalam 119:66-67)
(19) Kušnje nas uče da budemo zahvalniji.
„Uvijek se radujte. Neprestano se molite. Za sve zahvaljujte. Jer je to za vas Božja volja u Hristu Isusu.“ (1. Solunjanima 5:16-18) Za praktičan primjer vidi Djela 16:24-25.
(20) Kušnje nas podsjećaju u kakvom svijetu zapravo živimo i tako odvlače naše misli od stvari ovog svijeta i vraćaju ih Gospodu (Kološanima 3:1-4; Rimljanima 12:1-2).
Napokon, uspješan prolazak kroz različita iskušenja u Bibliji je poređen sa prolaskom kroz oganj ili pretapanjem kao što se pretapaju plemeniti metali.
Institut za izučavanje religije
Tekst je pravo blago. Hvala