Uči li Postanje 1. glava da je nebo bilo čvrsto kao što neki kritičari tvrde? Šta kaže izvorni hebrejski jezik?
Kritičari Biblije često su govorili da spisi Postanja izražavaju „nenaučni pogled“ na svemir – onaj koji odražava kosmologiju antičkog svijeta. Jedna od ovih kritika usredsređena je na hebrejsku riječ rakia koja se koristi u opisu stvaranja u 1. Mojsijevoj knjizi. Brojni prevodi Biblije, poput King James verzije ili Daničić-Karadžić, ovu riječ prevode kao „nebeski svod“:
„Potom reče Bog: Neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode. I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako. A svod nazva Bog nebo. I bi veče i bi jutro, dan drugi.“ (Postanje 1:6–8, DK)
Na engleskom jeziku koristi se izraz firmament, od latinskog firmamentum, od firmare – učvrstiti, postaviti.
Argument ovih biblijskih kritičara je da su stari Jevreji vjerovali u čvrstu kupolu sa zvijezdama ugrađenim u kupolu. Oni kažu da pojam nebeski svod odražava ideju čvrstoće, a ovo pogrešnu kosmologiju. Stoga Biblija nije nadahnuta Božja riječ i ne trebamo slušati njeno učenje.
Ovim pogledima odskora se pridružuje iznenađujuće velik broj ravnozemljaša koji grčevito brane ideju nebeske „kupole“ jer im se „uklapa“ u teoriju o „ravnoj Zemlji“ sa nekom vrstom poklopca iznad nje.
Međutim, druge verzije Biblije, kao što su Nova američka standardna Biblija (NASB) i Modern English Version (MEV), riječ rakia prevode kao prostranstvo (eng. expanse):
Then God said, “Let there be an expanse in the midst of the waters, and let it separate the waters from the waters.” (Genesis 1:6, MEV)
Grinov doslovni prevod iz 1993. čini to isto:
And God said, Let an expanse be in the midst of the waters, and let it divide between the waters and the waters. (Genesis 1:6, Green's Literal Translation 1993)
Ali koji je tačan termin za upotrebu? Odakle pojam nebeski svod? Septuaginta (grčki prevod hebrejskih spisa koji su na zahtjev egipatskog faraona proizveli jevrejski učenjaci u trećem vijeku prije nove ere) prevodi rakiu u grčku riječ stereoma, koja označava čvrstu strukturu. Očigledno je da su prevodioci Septuaginte bili pod uticajem egipatskog pogleda na kosmologiju, koji je prihvatio ideju da su nebesa kameni svod. (Još oko 16. vijeka prije n.e. mesopotamska kosmologija ima ravnu, kružnu Zemlju zatvorenu u kosmički okean.) Uostalom, svoj prevodilački posao su radili u Aleksandriji, u Egiptu! Kasnije je ova grčka konotacija uticala na Jeronima do te mjere da je, kada je proizveo svoju latinsku Vulgatu oko 400. godine, koristio latinsku riječ firmamentum (što znači jaku ili postojanu potporu). Prevodioci Biblije kralja Džejmsa (KJV) samo su transliterirali ovu latinsku riječ – i tako je nastao „nebeski svod“ (eng. firmament). Pojam koji na našem jeziku najpribližnije izražava ovu ideju zapravo je „volat“ odnosno lučni svod.
Ali šta zapravo znači ova hebrejska riječ? Hebrejska imenica rakia izvedena je od glagola raka, što znači „širiti se okolo“ ili „protezati se“. Ovaj glagol se koristi u Starom savezu na nekoliko mjesta za štancanje metala u lim. Zlato je dobar primjer ovog procesa. Zlato je kovljivo i ljudi su koristili čekić ili drugi alat da ga izravnaju i razvuku u vrlo tanke listove (vidi npr. Brojevi 8:4). Međutim, moramo imati na umu da kontekst uvijek određuje značenje riječi, a ne samo etimologija riječi ili kako se ona može koristiti u drugim stihovima.
Dakle, trebamo se zapitati, zašto je autor ovom riječju opisao prostranstvo? Koju je osobinu autor namjeravao podvesti pod riječju rakia? Moguće je da je autor namjeravao istaći stabilni izgled prostranstva. Međutim, šta ako je namjeravano razumijevanje bila razvučena priroda rakie, a ne njezina stabilnost? Ovo razumijevanje je u skladu s terminologijom mnogih drugih stihova, poput Psalama 104:2 i Isaije 40:22, koji govore o protezanju nebesa. Hebrejska riječ koja se u ovim stihovima koristi za nebo nije rakia, već šamajim (doslovno „nebesa“ u množini). Međutim, u 1. Mojsijevoj 1:8 Bog eksplicitno naziva prostranstvo „nebesima“, izjednačavajući tako rakiu sa šamajimom. Ako je razastrta priroda rakie ono što se imalo na umu, nebeski „svod“ tada nije najbolji prevod; prostranstvo/prostor je tačniji.
Pošto izraz „svod“ očigledno ostavlja pogrešan utisak na većinu čitalaca koji ga zamišljaju kao neku vrstu kupole, i koji jeste tehnički pogrešan, najprikladnija riječ na našem jeziku je „sfera“. Da vidimo zašto.
Već smo kazali da su stari prevodioci sa hebrejskog imali pogrešnu predstavu o modelu svijeta poznatu kao geocentrični sistem po kojem se u centru nalazi Zemlja, dok ostala nebeska tijela kruže oko nje. Ovaj sistem svijeta razvili su starogrčki filozofi Aristotel i Ptolomej, a zahvaljujući crkvi održao se više od 15 vjekova. U svom Zborniku, Ptolomej je govorio je da su zvijezde „zakačene“ na nebeskom svodu, da se Zemlja nalazi u njenom centru, a da Sunce i planete (tzv. lutalice) kruže oko Zemlje. Ovaj (pogrešan) pogled uočljiv je i u načinu na koji su se prevodioci Biblije odnosili prema „svodu“. Pažljiv proučavalac će zapaziti da stari prevodi koriste predlog „na“ svodu (Postanje 1:15), umjesto predloga „u“ kako stoji u hebrejskom originalu! Očito je ova zamjena predloga bila uslovljena predrasudom o „svodu“ kao nekoj vrsti „kupole“ na kojoj su „načičkana“ ostala nebeska tijela.
Pogledajmo pažljivo kontekst upotrebe pojma „rakia“:
Postanje 1:6,7: „Zatim Bog reče: Neka bude ‘rakia’ između voda i neka se razdvoje vode od voda. Tada je Bog načinio ‘rakiu’ i razdvojio vode ispod od voda iznad.“
Iz ovog teksta ne možemo izvlačiti druge zaključke osim da je Bog razdvojio vode koje su prekrivale kompletnu Zemlju od voda iznad Zemlje (tako još ne znamo šta je zapravo „rakia“ na hebrejskom). Ali da bi Zemlja bila potpuno pod vodom (kao što se desilo i kasnije prilikom globalnog Potopa) ona svakako mora biti onakva kakvu znamo da jeste, dakle okrugla, sa svim fizičkim zakonima koje danas poznajemo.
U jednoj od najboljih međurednih Biblija, Interlienar Scripture Analyser, naći ćete da je pojam „rakia“ preveden kao „atmosfera“ u svim slučajevima. Međutim, to nije sasvim tačno. Kako znamo? Pogledajmo sledeći stih:
Postanje 1:8: „Bog je nebesku ‘rakiu’ nazvao nebesa.“
Dakle, rakia = šamajim odnosno sfera = nebesa. Jako je važno da zapazimo da su nebesa u množini. Dakle, nije riječ samo o atmosferskom nebu koje okružuje našu planetu, već se rakia odnosi na ukupni prostor, kako atmosferu tako i svemirsko prostranstvo. To eliminiše svaku ideju o „svodu“! Takođe treba imati na umu da je Bog taj koji kroz nadahnuće daje ovu definiciju. Drugim riječima, mogli su (i možda jesu) i stari Jevreji (pogrešno) vjerovati u „svod“ ali to nije definicija koju je dao Bog u knjizi Postanja.
Iz izvještaja za četvrti dan Stvaranja ovo postaje sasvim očigledno:
Postanje 1:14-17: „Zatim Bog reče: Neka u nebeskoj sferi budu izvori svjetlosti da dijele dan od noći, i da služe kao znakovi za posebna vremena, dane i godine. Neka svijetle u nebeskoj sferi i obasjavaju zemlju. I bilo je tako. Bog je načinio dva velika izvora svjetlosti, veći da upravlja danom i manji da upravlja noći, a uz to i zvijezde. Tako ih je Bog postavio u nebeskoj sferi da obasjavaju zemlju.“ (Biblija Novi revidirani prevod)
Sfera je najpogodniji izraz jer ispravno opisuje nebeski prostor kakav zaista vidimo kao posmatrači sa zemlje. Zbog oblika i načina kretanja nebeskih tijela, nije neosnovano pretpostaviti da je naš univerzum kao cjelina kružnog odnosno sfernog oblika, i da, zajedno sa drugim sistemima koje je Bog prethodno stvarao, opet kruži oko mjesta Božjeg prebivanja. To je model koji je predložio američki fizičar Robert Džentri, i koji je vrlo logičan. Napokon, „sfera“ je izraz koji izvjesno nema konotacije „čvrstoće“.
Kontekst 1. Mojsijeve 1:6–8, 14–22 jasno govori da je Mojsije svojim čitaocima namijenio da rakiu shvate jednostavno kao nebo (atmosferu i nebesa ili svemirski prostor) iznad Zemlje, U KOJEM su postavljeni Sunce, Mjesec i zvijezde. U stvari, na modernom hebrejskom rakia je riječ koja se koristi za nebo i nema konotacije tvrdoće.
Postanje 1 savršeno je sročeno za ono što je autor želio saopštiti. Ono ne govori ništa više nego da je Bog stvorio nebesa i njegove sastavne elemente. Pisac se ne upušta u naučnu raspravu, već jednostavno bilježi ono što mu je bilo pokazano. Napokon, sve zavisi o tome odakle se započinje: ako se krene sa pretpostavkom „čvrste kupole“, to će se čitati u tekstu. Međutim, ako se krene od ispravne koncepcije neba, tekst vrlo lako dopušta i to razumijevanje, i, prema tome, nema nikakve kontradikcije. Drugim riječima, ako se upetljate u neke nerazumne i neodržive stavove ili tvrdnje, i za to tražite podršku u Bibliji, vjerovatno ćete naći nešto što vam naizgled „odgovara“, ali kad se to izloži objektivnoj analizi i ukrsti u svjetlu drugih činjenica, vrlo brzo se pokaže kakvoća premise na kojoj smo gradili.
Da li je istrajavanje u neodrživim stavovima grijeh?
„Ludom se čovjeku čini da je njegov put ispravan, a ko sluša savjet, mudar je.“ (Izreke 12:15)
Drugim riječima, ako smo nerazumni, vrlo lako možemo formirati netačne stavove i postati laka žrtva tuđih pogrešnih gledišta, što ne samo da će urušiti naš kredibilitet već i kompromitovati vjeru i/ili ideologiju za koju se zalažemo. Tako sramotimo Boga. To je veoma opasno i sa aspekta očuvanja našeg integriteta i zdravog razuma, jer svaka zabluda ima tendenciju podrivanja i urušavanja tog integriteta.
Šta je svrha savjetovanja otkriva nam isti pisac: „Da se spozna mudrost i primi pouka, da se shvate razumna kazivanja, da se postigne disciplina, stekne inteligencija, pravednost, ispravno rasuđivanje i čestitost, da neiskusni steknu oštroumnost, da mladić stekne znanje i sposobnost prosuđivanja.“ (Izreke 1:2-4)
U antičko doba ljudi su imali mnoga netačna shvatanja o svijetu u kojem žive, uključujući i shvatanja o Bogu. Ali ta vrsta neznanja nije donosila krivicu. Pogledajte šta je Pavle rekao Atinjanima: „Istina, ne obazirući se na vremena neznanja, nego Bog sada obavezuje ljude da se svi svuda pokaju.“ (Djela 17:30)
Kada steknemo saznanje, kad se upoznamo sa istinom, ili napokon kad nam se pruži mogućnost da saznamo i razumijemo istinu, a mi to pod nekim izgovorom odbijemo, često i u svojoj tvrdoglavoj doslednosti sektaškim idejama ili tradicijama – tada se nalazimo u domenu odgovornosti pred Bogom, pred ljudima i pred samima sobom. „Dakle, ko zna da čini ono što je ispravno, a ipak to ne čini, to mu je grijeh.“ (Jakov 4:17) Na grčkom jeziku riječ za „ispravno“ je „kalon“, što znači „idealno“ ili najbolje moguće u fizičkom i moralnom smislu.
Mi danas imamo akumulaciju ne samo teološkog znanja iz Svetog Pisma, već i znanja iz operativne nauke koja nam objedinjena pomažu u pravilnom sklapanju velikog mozaika istine. To naravno ne nameće obavezu svima da postanu „naučnici“ i „sve znaju“ (sami naučnici su vrlo daleko od toga da „sve znaju“). Mi treba da se ponašamo u skladu sa svojim mogućnostima i da živimo pošteno prema svjetlosti koju imamo, što prije svega podrazumijeva osnovne istine o Bogu, Hristu i Planu spasenja i naš odgovor vjere i moralnog obavezivanja (poslušnosti) Božjim uputima. To je upravo srž poruke koju je Pavle htio prenijeti Atinjanima – bez pompezne „akademske“ doktrine i intelektualnog nadmudrivanja koje vodi u beskrajne rasprave.
Šta se može dogoditi ako ne slijedimo ovaj obrazac sticanja znanja? Imamo primjer ravnozemljaša koji optužuju NASA i ateističku nauku da „namjerno skrivaju istinu o ravnoj Zemlji“, pokušavajući tako da svoje potpuno apsurdne teze „podgriju“ teorijom zavjere. Zašto to nije razumno? Tačno je da ateistička nauka interpretira porijeklo i postojanje Zemlje na način koji isključuje Boga odnosno inteligentnog Dizajnera i Tvorca. Tačno je i to da će ateistička nauka jednako spremno pogrešno interpretirati i druge stvari tj. debelo slagati kad je to potrebno zbog „viših“ ideoloških ciljeva. I to čini sa platforme njihovog pogleda na svijet. Ali to ne znači da podaci iz operativnog domena nauke nisu tačni. Recimo, kad NASA iznese podatak da je prosječna udaljenost Zemlje od Mjeseca 382.500 km (koja varira zbog ekliptične orbitalne putanje Mjeseca oko Zemlje), to je egzaktan podatak. Ili kad nam operativna nauka kaže kada tačno (datum, sat i minut) počinje određeno godišnje doba, to su takođe egzaktni podaci. Astronomi najavljuju buduće vrijeme pomračenja Mjeseca, što su opet tačne informacije. Dakle, moramo praviti razliku između teza i formalnih grešaka u zaključivanju koje se iznose u cilju podrške određenom svjetonazoru i operativne nauke, čiji rezultati su vidljivi i činjenično provjerljivi.
Stoga odgovornost nije samo na manipulantima, već takođe i na onima koji dozvoljavaju i olako prihvataju da budu izmanipulisani.
