Istine i zablude o opravdanju vjerom

Prema biblijskoj teologiji, opravdanje vjerom je pravednost koju Bog daruje čovječanstvu kroz Plan spasenja koji se realizuje u Hristovoj posredničkoj misiji u korist palog ljudskog roda. „Opravdati“ znači „proglasiti pravednim“, što svakako ukazuje na zakonske i sudske konotacije. Ukratko, opravdanje vjerom ima sledeće karakteristike: 1) ono se manifestuje nezavisno od Zakona ili tačnije od djela Zakona (vidi: Rimljanima 3:20; 4:6); 2) o pravednosti Božjoj svjedoče Zakon i proroci; 3) pravednost Božja dolazi kroz vjeru Isusa Hrista; 4) pravednost pripada svima i primjenjiva je na sve koji vjeruju, jer su svi bez razlike sagriješili i lišeni su Božje slave; 5) opravdanje je dar; 6) opravdavamo se blagodaću Božjom; 7) blagodat dolazi kroz iskupljenje u Hristu; 8) Hrist je žrtva pomirenja; 9) pomirenje se ostvaruje tj. postaje djelotvorno kroz vjeru u Njegovu krv (krv = život); 10) primanje te pravednosti donosi nam oproštenje pređašnjih grijeha, čime se pokazuje dugo Božje strpljenje s nama i Njegova pravednost; 11) Bog može da opravda sve koji su vjere Isusove, što znači da je takva vjera neophodna za opravdanje.

Veoma je važno razumjeti da Hristovo opravdanje nije jednokratan čin žrtvovanja na krstu; On to čini za nas i u nebeskoj Svetinji, sve do kompletnog očišćenja, dok uporedo svojim zaslugama čisti hram duše na zemlji i preslikava svoj karakter u zajednici pozvanih (Efescima 4:11-16).

Vjera je, na žalost, predmet velikih zloupotreba i falsifikovanja. Zbog toga moramo biti izuzetno oprezni kad slušamo i primamo doktrinu o opravdanju vjerom. Najprije, biblijska vjera nije vjera koju je izmislio čovjek. Vjera Božja ili Hristova nije nešto što imamo sami po sebi. Čak iako imamo određena vjerovanja koja mogu biti zasnovana na našoj mašti, razmišljanju, pod uticajem vaspitanja, tradicije ili društvene paradigme, to nije vjera o kojoj govori Biblija. Takve vrste vjere ili vjerovanja nemaju utemeljenje, jer potiču od pale ljudske prirode koja, istina, ima u sebi tragove Božjeg obličja, ali nema moći da sama spozna Božju istinu. Stoga istinska vjera može doći samo od Boga. „Dakle, vjera proističe iz propovijedanja, a propovijedanje kroz objavu Božju.“ (Rimljanima 10:17) Centralna poruka Božje objave je Plan spasenja ili jevanđelje. Da bismo imali pravu vjeru, mi moramo znati pravu istinu. „Ako ostanete u mojoj riječi, zaista ste moji učenici, i upoznaćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Jovan 8:31,32)

Pošto je istina koja je od Boga kontradiktorna ljudskoj paloj prirodi, ona nije samo informativne prirode i za njenu spoznaju nijesu dovoljni naši intelektualni i drugi kapaciteti. Neophodno je poštenje i spremnost da se primi istina od Boga kojoj ćemo se pokoriti. Grešnom ljudskom srcu neophodno je pokoravanje jevanđelju. U Rimljanima 1:5 Pavle pominje „poslušnost vjere“, a u Rimljanima 6:17 konstatuje: „Hvala Bogu što ste, premda ste bili robovi grijeha, od srca postali poslušni učenju koje vam je predato.“ (Rimljanima 6:17) Dakle, prava vjera je neodvojiva od poslušnosti istini.

 

Opravdanje vjerom i Božji narod posletka vremena

„Ovdje je istrajnost svetih, koji drže uputstva Božja i vjeru Isusovu.“ (Otkrivenje 14:12)

Jedno od ključnih proročanstava za posledak vremena, u sklopu poruka trojice anđela (Otkrivenje 14:6-12), ukazuje na istrajnost svetih koji drže uputstva Božja i vjeru Isusovu. Iz ovog stiha je očigledno ono što smo već konstatovali: da vjera i poslušnost Bogu idu ruku pod ruku, da je to nerazdvojno. Ukoliko naša staza vjere nema svoj kontinuitet, istrajnost koja podrazumijeva samopožrtovanje i trpljenje, ukoliko poričemo neki aspekt cjelovite istine, ukoliko pokušavamo odvojiti iz „paketa“ Plana spasenja i uzeti samo ono što nam se sviđa – to su pouzdani indikatori da smo na krivom putu ili u jeresima, bilo svjesno ili zavedeni lažnim učenjima.

 

Važne istorijske pouke kroz iskustvo Adventnog pokreta

Godina koja se istorijski uzima kao početak snažnog propovijedanje poruke o opravdanju vjerom je 1888. Te godine su na generalnoj konferenciji Adventista sedmog dana u Mineapolisu (Minesota) ključni učesnici diskusije bili Alonzo T. Džons (Alonzo T. Jones, 1850-1923) i Elet Dž. Vagoner (Ellet J. Waggoner, 1855-1916) koji su iznijeli poruku o opravdanju vjerom, podržanu od Elen G. Vajt, ali odbijenu od crkvenih lidera kao što je bio Džordž I. Batler (George Ide Butler, 1834-1918) i drugi. Na sjednici se diskutovalo o nekim krucijalnim teološkim pitanjima kao što su značenje termina „opravdanje vjerom“, prirodi Božanstva, odnosu između Zakona i blagodati, te odnosu između opravdanja i posvećenja. To, međutim, ne znači da se opravdanje vjerom nije prethodno propovijedalo. Svakako da jeste kroz Reformaciju, još od Lutera, ali vjerovatno nikada sa takvom jasnoćom u međuperiodu od apostola do tih dana.

Da vidimo ukratko, kako su to oni (Vagoner i Džons) razumjeli opravdanje vjerom:

„Ispravnost tvrdnje (apostola Pavla, Rim. 2:13) da će se ‘oni opravdati koji ga (zakon) tvore,’ je očigledna. Opravdati nekoga, znači učiniti ga pravednim. Djela koja čini grešna osoba ne mogu je učiniti pravednom, već naprotiv, proizilazeći iz zlog srca, ona su zla i nadodaju se na mnoštvo prethodnog bezakonja. Iz zlog srca ne može izaći ništa osim zla, a zlo koje se umnožava ne može učiniti nikakvo dobro djelo; to je uzaludan pokušaj kada zla osoba vjeruje da može postati pravedna kroz svoje lične napore. Ona najprije mora biti učinjena pravednom da bi mogla činiti dobro koje se od nje očekuje i koje ona sama želi da čini…

Apostol Pavle, pošto je dokazao da smo svi sagriješili i da smo izgubili slavu Božju (jer se kroz djela zakona niko neće opravdati pred Njim), nastavlja tvrdeći da smo mi ‘opravdani (uračunati u pravednike) samo kroz milost… Ubrojeni u pravednike bez plate (zabadava).’ A kako bi moglo biti drugačije?

Istina je da Bog ni u kom slučaju neće smatrati krivca za pravednika; On ne može to da učini, a da ipak ostane pravedan Bog.

On, međutim, čini nešto mnogo bolje: On uklanja krivicu, tako da krivac nema više potrebu da bude opravdan; on je opravdan tako kao da nikad nije zgriješio…

Uklanjanje prljavih haljina (iz Zaharijinog 3. poglavlja), isto je što i uklanjanje bezakonja neke osobe. Tako otkrivamo da kada nas Hrist pokriva haljinama svoje pravde, on ne nudi ogrtač kojim sakriva grijeh, nego nam simbolično pokazuje da taj grijeh On zapravo uklanja. To znači da oproštaj grijeha jeste nešto više od obične forme, nešto više od proste informacije o poništenju grijeha koja je upisana u nebeske knjige…

Oproštaj oslobađa čovjeka od krivice; i kada je oslobođen krivice, odnosno opravdan, učinjen pravednim, on je sasvim sigurno pretrpio jednu radikalnu promjenu… Besplatan i potpun oproštaj grijeha nosi u sebi jednu čudesnu promjenu koja se zove novorođenje. Ono daje novu prirodu, ili drugim riječima kazano, novo srce.

Šta nam, dakle, donosi ovakvo opravdanje, to jest oproštaj grijeha? Vjera. Upravo ovakva upotreba vjere čini jednu osobu Božjim djetetom.“ (E.J. Waggoner, Christ and His Righteousness, pp. 51-67)

A.T. Džons se sasvim slaže sa ovim:

„Opravdanje kroz vjeru, to znači pravda kroz vjeru, jer opravdati nekog znači ubrojiti ga u pravednike… Opravdanje vjerom je, prema tome, opravdanje koje dolazi kroz Božju Riječ… Božja riječ se sigurno ispunjava… Božja Riječ koju izgovara Isus Hrist, može da stvori nešto što nije postojalo prije izricanja Riječi… U čovjekovom životu ne postoji pravednost… Ali Bog je odabrao Hrista da objavi pravdu za sve ljude. Hrist izgovara Riječ, i u praznom i mračnom čovjekovom životu pojavljuje se pravda, za sve one koji je prime… Božja Riječ, primljena vjerom, stvara pravdu u čovjeku, u njegovom stvarnom životu, u kojem ništa slično do tada nije postojalo, baš kao što je to bilo prilikom stvaranja (svijeta), na početku.

Opravdavši se, dakle, vjerom (oslanjajući se, dakle, isključivo na Božju Riječ), imamo mir s Bogom, kroz Gospoda svojega Isusa Hrista.“ (Review and Herald, March 7, 1899)

„Ovo je Božja Riječ, Riječ pravde, Riječ života, za tebe, sada i ovdje. Hoćeš li da postaneš pravednik kroz Njega sada? Hoćeš li da živiš kroz Njega sada? To je opravdanje vjerom. To je pravda kroz vjeru. Najjednostavnija stvar na svijetu.“ (Review and Herald, November 10, 1896)

 

Prividna kontradikcija opravdanja vjerom sa zdravim rezonom i realnošću

Ono što će svakoj razumnoj osobi odmah upasti u oči je kako se to od grešnika stvara pravednik. Nije li to u domenu fikcije ili umišljaja o „umetnutoj pravednosti u sveca“ kao u crkvenim sakramentima koja u njemu stvara ličnu zaslugu, čineći da njegovi neprekidni grijesi prestaju da budu grešni kroz sakramentalno posvećenje. Rimokatolička ideja (prihvaćena od mnogih) podrazumijeva da grijeh prestaje da bude grijeh u „svecu“; požuda, na primjer, više nije grijeh za osudu, pošto je nastupilo sakramentalno (ili zakonsko) opravdanje. Iz ovakvih obrazaca razmišljanja potiče i snažna vezanost tradicionalista za obred euharistije. Tako se proizvode „osveštani“ ili „preosveštani“ klerici, i imajući u vidu njihovu „logiku“, ne treba da čudi nevoljnost crkve da primijeni ikakve ozbiljnije sankcije prema počiniteljima najstrašnijih grijeha u svojim redovima.

Međutim, učenje Džonsa i Vagonera, da istinsko opravdanje vjerom čini pravednim onoga koji vjeruje, znači da opravdani postaje poslušan izvršitelj Zakona. Kao što smo gore vidjeli, oni su jasno razumjeli da milioni godina provedenih u poslušnosti od strane nekog pokajanog vjernika, ne bi mogle da iskupe njegov grijeh. On nema, niti će ikad imati i najmanju zaslugu. Međutim, Isusova vjera ga oslobađa ropstva neposlušnosti Zakonu i prenosi ga na put poslušnosti. Vjera koja djeluje u pravom opravdanju vjerom je aktivna vjera, a pomirenje sa Bogom ne može biti pravo ako ne ostvaruje usaglašavanje sa Božjim karakterom, Njegovim svetim Zakonom. Svako opravdanje koje smatra pravednim čovjeka koji nastavlja slobodno da krši Božji Zakon je prevara, jer izvrće i opravdanje i veru, ne shvatajući ni jedno ni drugo.

„Svi sagriješiše i svi su izgubili slavu Božju; opravdaće se (učinjeni su pravednima; tvorcima tj. izvršiteljima zakona) zabadava, blagodaću Njegovom… Niko u sebi nema ništa od čega bi se mogla stvoriti pravda. Zato je Božja pravda usađena u sve koji vjeruju. Oni su pokriveni njome i isto tako ispunjeni njome. Oni zapravo postaju ‘pravednost Božja’ – u Isusu Hristu (vidi 2. Kor. 5:21). Kako se to ostvaruje? Bog je dao Svoju pravdu onom koji vjeruje. Dati pravdu, znači izgovoriti je (objaviti je). Dakle, Bog govori grešniku i izriče: ‘Ti si pravedan’. Istog časa onaj koji vjeruje prestaje da bude grešnik i postaje pravda Božja. Božja Riječ koja objavljuje pravdu, u sebi samoj posjeduje pravdu i čim vjernik povjeruje, on prima tu Riječ u svoje srce putem vjere, imajući istog trena Božju pravdu u srcu; i s obzirom da iz srca izlaze izvori života, to znači da je on započeo jedan novi život. Taj život je život poslušnosti Božjim zapovjestima.“ (E.J. Waggoner, The Gospel in Creation, pp. 26-28)

„Gospod ne griješi u ovom postupku. Kada je Avramova vjera priznata kao pravda, ona je zaista bila pravda. Kako to? Računajući na Boga, Avram je računao na vječnu pravdu… On je postao jedno sa Bogom, pa je Božja pravda bila njegova pravda.“ (Ibid, p. 35)

„Opravdanje ima veze sa zakonom. Ovaj pojam znači ‘učiniti pravednim.’ U Rim. 2:13 kaže nam se ko su pravednici: ‘Jer pred Bogom nisu pravedni oni koji slušaju Zakon, nego će vršioci Zakona biti opravdani.’ Prema tome, pravedan čovjek je onaj koji drži zakon. Biti pravedan znači biti neokaljan (čist, bez mane). Ako je pravednik onaj koji drži zakon, onda opravdati nekog čovjeka znači učiniti ga izvršiocem zakona. Biti opravdan vjerom znači, dakle, biti učinjen osobom koja ispunjava zakon kroz vjeru… Bog opravdava grešnike. Ne treba li tako da bude? Naravno da treba. To, opet, ne znači da On zatvara oči pred čovjekovim grijesima da bi ga mogao uvrstiti među pravedne, iako je ovaj i dalje grešnik. Ne, to jednostavno znači da On čini (stvara) tog čovjeka izvršiteljom zakona. U momentu kada Bog proglasi nekoga pravednim, on istog trena biva učinjen izvršiteljom zakona. To je jedno dobro, pravedno i milostivo djelo koje čini Bog.

Vidimo, dakle, da ne postoji uzvišenije stanje nego što je stanje opravdanosti. Ono obuhvata sve što Bog može da učini za čovjeka, osim besmrtnosti koja se dobija prilikom uskrsenja… Vjera i potčinjavanje Bogu neprestano se moraju upražnjavati (vježbati), kako bi čovjek zadržao Njegovu pravdu i ostao u stanju da ispunjava zakon. Ovo nam pomaže da shvatimo snagu iskaza: ‘Da li mi onda ukidamo Zakon kroz veru? Nipošto! Naprotiv, mi podupiremo Zakon.’ (Rim. 3:31). Umjesto da kršimo zakon i učinimo da on bude bez dejstva u našem životu, mi ga vjerom utvrđujemo u svom srcu. To je tako zato što vjera dovodi Hrista u srce, a Božji zakon je u Hristovom srcu… Jer kao što su neposlušnošću jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i poslušnošću jednoga mnogi postati pravedni.’ (Rim. 5:19). Taj jedan koji je bio poslušan jeste Isus Hrist, a Njegova poslušnost ostvaruje se u svakom onom koji vjeruje [zbog toga nadahnuta Riječ i kaže ‘vjera Isusova’ – prim. aut.]. I zato što će kroz Njegovu poslušnost svi ljudi biti učinjeni izvršiteljima zakona, Njemu pripada slava u sve vjekove. (E.J. Waggoner, The Signes of the Times, May 1, 1893)

Kao što smo mogli vidjeti iz ovog izlaganja, Božja vjera, vjera Isusova, biblijska izvorna vjera, nije iskustvo koje mi sami po sebi možemo proizvesti. To je vjera koja se PRIMA kroz propovijedanje Božje objave. Zajedno sa istinskim primanjem te vjere, mi PRIMAMO i opravdanje vjerom koje nas miri sa Bogom. PRAVA VJERA NADILAZI LJUDSKO ISKUSTVO I LJUDSKI REZON, IAKO NIKAD NE PONIŠTAVA ZDRAVI RAZUM I NE NAVODI NAS NA ISKLJUČIVANJE RAZUMA.

 

Izvrtanje izvorne biblijske poruke o opravdanju vjerom

Opravdanje vjerom podrazumijeva živi princip praktične pobožnosti. Nema pravog obraćenja bez odricanja od grijeha i bez spoznaje njegovog opakog karaktera.

Postoji opasnost od shvatanja opravdanja vjerom gdje se zasluge pripisuju samoj vjeri. Šta je vjera? To je saglasnost (pristanak) na shvaćene riječi Božje, čime se srce veže (obavezuje, pokorava) za dragovoljnu i posvećenu službu Bogu; to daje razumijevanje, pokreće srce, privlači naše misli i tjera nas na duboko promišljanje i saživljavanje sa Hristom na krstu.

Spasenje je samo kroz vjeru u Isusa Hrista. Ovaj predmet treba istaći i pojasniti da nije moguće doprinijeti ništa u našem položaju pred Bogom ili u daru Božjem nama kroz zasluge stvorenja. Kad bi vjera ili djela mogli kupiti dar spasenja za nekoga, tada bi Stvoritelj bio pod obavezom prema stvorenju. Eto prilike za obmanu da se prihvati kao istina. Ako bi ijedan čovjek mogao zaslužiti spasenje nečim što može uraditi, tada bi bio u istoj poziciji kao katolik u sakramentu pokajanja za svoje grijehe. Spasenje bi tada bilo dio duga koji se može odraditi kao plata. Ako čovjek ne može nikakvim svojim dobrim djelima zaraditi spasenje, onda ono mora biti u cjelosti od blagodati koju čovjek prima kao grešnik jer prima i vjeruje u Isusa, te je stoga dar. Opravdanje vjerom se postavlja iznad sukoba. I cijela ta kontroverza se završava čim se riješi pitanje da zasluge palog čovjeka u njegovim dobrim djelima nikad ne mogu obezbijediti vječni život za njega.

Nikakva djela čovječja mogu pomoći na najmanji mogući način u likvidaciji duga njegovog prestupa. To je fatalna obmana. Ovo pitanje je tako nejasno shvaćeno da hiljade i hiljade koji tvrde da su sinovi Božji su djeca Zloga, jer oni zavise o svojim vlastitim djelima. Bog je uvijek zahtijevao dobra djela, Zakon ih zahtijeva, ali pošto je čovjek stavio sebe u grijeh gdje su njegova dobra djela bezvrijedna, samo Isusova pravednost može biti od koristi.

 

Prividna kontradikcija između opravdanja vjerom i praktične poslušnosti Božjem Zakonu

Dok jedna kategorija ljudi izvrće učenje o opravdanju vjerom, zanemarujući da prihvati uslove izložene u Božjoj riječi: ‘Ako me volite, držite moja uputstva’ – druga grupa ljudi pravi drugu veliku grešku, tvrdeći da vjeruju i drže Božje upute, dok se u isto vrijeme protive dragocjenim zracima svjetlosti, koja sija sa krsta na Golgoti.

Ako primimo Hrista kao Iskupitelja, moramo Ga primiti i kao Gospodara. Ne možemo imati sigurnost i potpuno povjerenje u Hrista kao Spasitelja, dok ga ne priznamo kao našeg Kralja i ne poslušamo Božje i njegove upute. Tada imamo garanciju prave vjere, jer je to živa vjera. Ona radi kroz ljubav.

Pogledajmo prvo neke prividne kontrakcije između opravdanja vjerom i djela u Bibliji:

„Mi koji znamo da se čovjek nikako ne opravdava djelima zakona, već kroz veru Hrista Isusa, i mi smo povjerovali u Hrista Isusa, da se opravdamo vjerom Hristovom, a ne djelima zakona, jer se djelima zakona nijedno tijelo neće opravdati.“ (Galatima 2:16)

„Vidite da se čovjek djelima opravdava, a ne samo vjerom… Dakle, kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva.“ (Jakov 2:20-26)

Da li je Pavle bio „veći poznavalac“ hrišćanske nauke od Jakova ili je Jakov bio „legalista“ (da se poslužimo omiljenim izrazom pobornika harizmatskog „jevanđelja“)? Da li je jedan bio nadahnut a drugi nije? Ili su možda obojica u pravu istovremeno? Zaključak je jasan sam po sebi svima koji su pošteni i dosledni prema cjelovitosti biblijske nauke.

Tačno je dakle, da se opravdavamo vjerom ali tačno je i da bezuslovnog proštaja grijeha nikad nije bilo i nikad ga neće biti. Govoriti da nema uslova za spasenje jer se opravdavamo vjerom je podmukla zabluda.

Spasenje je proces i nije stvar trenutka opravdanja vjerom. Opravdanje vjerom se izražava u poslušnosti Bogu i Hristu. Ta poslušnost je podrazumijevana i implicitna, u protivnom vjera se pretvara u subjektivni vjerski trip koji je u stvarnosti prikrivena pobuna pod plaštom lažirane doktrine o opravdanju samo vjerom.

Samo ako imamo izbalansirane biblijski utemeljene poglede na predmet opravdanja vjerom biće nam jasan odnos između vjere i djela praktične pobožnosti. Dakle, moramo odbaciti sva lažna učenja koja tvrde da spasenje vjerom ukida Božji Zakon. Nasuprot tome, poruka o opravdanju vjerom uzdiže Božji Zakon i definiše poslušnost kao agape ljubav (Rimljanima 13:10).

Samo istinsko opravdanje vjerom može proizvesti istinsku poslušnost Božjim uputima. To je neraskidivo povezano, i svako zastranjivanje je indikator ispoljavanja lažirane duhovnosti koja će pratiti svijet sve do kraja vremena milosti.

 

Sumiranje poruke o opravdanju vjerom i kvalitativna razlika u odnosu na prethodna shvatanja

i) Vjera je jedini prikladan odgovor ljudskog srca na Božju ljubav. Vjera ne može biti samo intelektualno prihvatanje ispravnog učenja, ili sebična potraga za sigurnošću spasenja. Vjera proizilazi iz objavljivanja Plana spasenja, vječnog jevanđelja, i ona predstavlja iskreno prihvatanje poziva: ‘Pomirite se sa Bogom,’ kao direktan odgovor na božanski čin izmirenja kroz žrtvu Hristovu. Božji dio jeste aktivna ljubav i žrtva; naš udio je vjera u zahvalnosti i poslušnosti.

ii) Opravdanje vjerom podrazumijeva poistovjećivanje sa Hristom, onim što je On učinio i što sada čini za nas. To uključuje umiranje i sahranjivanje vjerom naše stare prirode i začinjanje u novi život U HRISTU.

iii) Hrist je STVARNI Spasitelj, ne daleko od nas, već uvijek uz nas. To je realnost zbog Njegovog poistovjećivanja sa palim ljudskim rodom koje može u potpunosti razumjeti i zastupati. On je naš Primjer. Pravilno shvatanje Hristove ljudske prirode i Njegova pobjeda u paloj prirodi takođe nam omogućavaju da pravilno shvatimo kako možemo proći kao pobjednici kroz kraći period bez Posrednika kad završi vrijeme milosti (istražni sud) do Drugog Hristovog dolaska!

iv) Opravdanje vjerom je pravno efektivno i stoga proizvodi promjenu srca, unutrašnjih motiva našeg bića, promjenu životnog usmjerenja. Ta promjena počinje u trenutku kada osoba povjeruje u Božji Plan spasenja. Vjerovati znači imati promijenjeno srce koje se priprema za konačno ispunjenje svih Božjih obećanja.

v) Suština opravdanja vjerom ne podrazumijeva samo Božje i Hristovo djelo, već učinak i promjenu u samom vjerniku.

vi) Vjera se prima u pravednost. Vjera obuhvata cjelokupnu Hristovu pravednost. Ukoliko grešnik ima vjeru, Bog je prihvata kao avans onoga čemu se nadamo od Njega. Ovaj dar (pripisane pravednosti) može biti djelotvoran jedino ako je shvaćena prava priroda biblijske vjere. Bog bez ikakvog doprinosa ijednog našeg djela, može biti pravedan i da opravda grešnika koji vjeruje, jer je vjera pravilno razumijevanje i prihvatanje pravednosti Božje kroz Hristovu žrtvu i službu pomirenja u našu korist. Dakle, grešnik se ne „gradi pravednim“ u smislu ulivanja zasluge koja poništava njegovu grešnu prirodu; već ga opravdanje vjerom čini poslušnim, jer prima POMIRENJE. To je bila i suština tipske službe pod Starim savezom.

Šta je tačno pripisana pravednost?

Ukoliko nam se ne pripiše Hristova pravednost, ne možemo imati prihvatljivo pokajanje. Pravednost koja u nama boravi putem vjere, sastoji se u ljubavi, strpljenju, smjernosti, svim hrišćanskim vrlinama. Tu se Hristova pravda ukorenjuje i postaje dio našeg bića. Svi koji imaju ovu pravdu, činiće djela Božja.

Haljina pravednosti Hristove nikad ne pokriva grijehe koji se gaje. Niko neće ući na večeru svadbe Jagnjetove bez svadbene haljine, koja predstavlja Hristovu pravednost. Bez svetosti nijedan čovjek neće vidjeti Boga. Bog čeka da daruje božansku silu svakoj duši da se kombinuje sa ljudskim naporom. ‘Radite na svom spasenju sa strahom i drhtanjem. Jer je Bog koji čini u vama da hoćete i radite kako je njemu ugodno.’

vii) Pozicija reformacije o opravdanju vjerom bila je zamagljena sa dvije ključne dogme naslijeđene od papstva: trojstvom i učenjem o besmrtnosti duše. Rani reformatori nijesu uspjeli da izađu iz tog začaranog kruga. Dogma o trojstvu, osim direktnog ataka na zdravi razum, sistematski potkopava i uništava spoznaju o Planu spasenja, uklanja princip Izvora i Kanala u Ocu i Sinu, pravi konfuziju u pogledu Hristove ljudske prirode i Njegove misije na zemlji i čini ga dalekim i tuđim, čini Hristovu žrtvu nerazumljivim, fiktivnim ili glumačkim aktom, pomračuje ispravno sagledavanje tipske i antitipske službe, itd. S druge strane, učenje o besmrtnosti duše obesmišljava Božji poziv na život i upozorenje na sud čiji ishod je vječna odnosno druga smrt, anihilacija za sve one koji odbiju jevanđelje odnosno Plan spasenja. Prihvatanje ideje o besmrtnosti duše, zajedno sa idejom o trojstvu, pravi od Hrista podijeljenju, dvojnu ličnost, „supermena“ sakrivenog u ljudskom tijelu koji nam takav ne bi mogao biti Primjer (1. Petrova 2:21) niti Brat (Jevrejima 2:11) ili Prijatelj (Jovan 15:14,15).

Istinsko opravdanje vjerom izvlači nas iz duhovnog Vavilona i svih njegovih vidljivih i nevidljivih obmana.

viii) Opravdanje vjerom je usko povezano sa učenjem o čišćenju nebeske Svetinje. Pravilno shvaćena, ova učenja daju snagu jedno drugom. Bez završnog djela OČIŠĆENJA, mi zapravo nikako ne bismo mogli shvatiti opravdanje vjerom, bez unošenja elementa vjerskog fanatizma. Otuda ne treba da nas iznenađuje ogromna popularnost falsifikovanih verzija tumačenja jevanđelja i učenja o opravdanju vjerom koja su u sukobu sa zdravim razumom (duhovna droga).

ix) Iako djela, posmatrano s jedne strane, nemaju ništa zajedničko sa opravdanjem kroz vjeru, ona su nerazdvojni dio takve vjere. Vjera radi kroz ljubav. Čovjek se spasava samo kroz vjeru, ali vjeru koja kao aktivni, nerazdvojni dio, ima poslušnost u djelima ljubavi.

x) Opravdanje kroz vjeru kao plod donosi posvećenje koje biva neprekidno i sve dublje.

 

Da li neuspjesi Džonsa i Vagonera obezvređuju njihovu poruku?

I Džons i Vagoner su imali ozbiljnih problema u poslednjem dijelu svog života. Zbog toga su mnogi pretpostavljali da ta činjenica ukazuje na nevalidnost njihove poruke. Iako se nije nikada odrekao adventne poruke, Džons je 1903. pao pod uticaj dr Dž.H. Keloga (John Harvey Kellogg, 1852-1943) i napustio crkvu Adventista sedmog dana, ponajviše zbog sukoba sa braćom. Vagoner je pretrpio lični poraz na porodičnom planu (preljuba) i takođe pao kao žrtva filozofije dr Keloga.

Džons i Vagoner su od te famozne generalne konferencije 1888. bili izloženi velikoj opoziciji, pritisku, osudi, podozrivosti i kritici od strane lidera crkve i „braće“, što izvjesno nije doprinijelo njihovoj stabilnosti na kursu istrajnosti na Božjem putu. Treba se podsjetiti da ih je ista ta crkva obojicu angažovala po pitanju vjerskih sloboda kao nacionalnog interesa, kada je Kongres SAD-a došao tako blizu izglasavanja nedjeljnog zakona – nikada bliže u cjelokupnoj američkoj istoriji.

Ali činjenica je da su ova dvojica istaknutih propovjednika vremenom sve više razvodnjavali doktrinu o opravdanju vjerom, unoseći ključnu zabludu da je spasenje bezuslovno i da djela ne znače ništa. To je upravo glavna pozicija otpalog protestantizma. Može se reći da je njihova poruka doprinijela da crkva Adventista sedmog dana napusti pozicije krutog legalizma ali je kasnije otišla u drugu krajnost zajedno sa njenim nosiocima.

 

____________________________

Šta je bilo sa A.T. Džonsom i E.Dž. Vagonerom? (pdf)

Zablude o opravdanju vjerom >>>