Istoricizam je koncept proročke interpretacije. Treba ga pažljivo definisati prije nego što možemo razgovarati o njegovoj valjanosti i granicama. U najširem smislu, istoricizam je progresivno i kontinuirano ispunjenje Božjih objava i proročanstava, u neprekinutom nizu, od Adama, pa sve do kraja realizacije Božjeg plana spasenja. Ovo je potpuno logično jer vrijeme teče linearno i Božji plan ima svoje ključne faze i progresivno se ispunjava.
Ali ono što nas posebno zanima u ovom proučavanju je primjena istoricizma na knjigu proroka Danila i Otkrivenje.
Mi svakako moramo razumjeti što sačinjava ispunjenje proročanstva. Ispunjenje istine treba da odgovara namjeravanom značenju proročke objave i stoga zahtijeva egzegezu Svetog pisma u njegovom književnom i istorijskom kontekstu. Čak ni krst nije sam po sebi razumljiv i treba mu božanski prosvijetljeno tumačenje (vidi 1. Korinćanima 1:22-25; 15:3; Rimljanima 3:25-26).
To nas navodi da potražimo biblijsko porijeklo istoricizma; to jest, za proročko otkrivenje koje periodizira istoriju u uzastopnim epohama koje vode ka uspostavljanju Božjeg kraljevstva. To porijeklo je, po sveopštem slaganju, apokaliptička knjiga proroka Danila, čije vizije iznova sežu od njegovog vremena do kraja svjetske istorije, s doslednim fokusom na istoriju spasenja.
Danilov fokus na Savez u proroštvu
Sa sve većim naglaskom, Danilo potvrđuje da je „Bog nebeski“, koji vlada svjetskom istorijom, Bog njegovih „očeva“ (Dan. 1:1-2; 2:20-23; 3:28; itd.). Danilo zasniva svoje viđenje istorije na istoriji otkupljenja Izraela. Poglavlja 7-12 posebno izoštravaju fokus na Izrael, na službu svetilišta u „svetom gradu“ i na njegovo pustošenje od strane svetogrdnog neprijatelja Izraela (8:11-13; 9:25-27; 11:44-45). Gabrijel je poslat Danilu sa porukom: „I došao sam da razumiješ šta će zadesiti tvoj narod u poslednjim danima, jer se ta vizija odnosi na dane koji tek treba da dođu.“ (10:14)[1] Danilova proročanstva se fokusiraju na Izrael kao Božji narod saveza i na njihova buduća iskustva. Sam Danilo tako daje teološki kriterij po kojem se mora procijeniti ispunjenje proročanstva.
Isus spominje Danila po imenu (Matej 24:15) i potvrđuje njegovu istorijsku perspektivu spasenja kada primjenjuje Danilovo proročanstvo o nasilnoj smrti Mesije i o posledičnom uništenju Jerusalima (Dan. 9:26-27) do neminovnog pada Jerusalima u njegovoj vlastitoj generaciji (Matej 23:36; 24:15; Luka 21:20-22).[2] Isus neprestano naglašava hristocentrični fokus hrišćanskog doba u svom oproštajnom govoru u Mateju 24, kada predviđa dolazak lažnih mesija i progon njegovih izabranih (vidi stihove 4, 9, 14, 23, 24, 27, 30, 31).
Izlažući proročku panoramu ključnih znakova vremena, Isus je kazao: „Tako, kad sve ovo vidite, znajte da je blizu, pred vratima.“ Šta je ovo ako ne istoricizam?
Pavle se takođe poziva na Danilovo proročanstvo o tlačitelju i varalici Božjeg naroda, kada primjenjuje Danila 8 i 11 na ispunjenje tokom hrišćanskog doba u „Božjem hramu“ (vidi 2. Sol. 2:4-8). Pod izrazom „Božji hram“ Pavle nije mislio na materijalno svetilište u Jerusalimu, već na ustanovu hrišćanske crkve (vidi 1. Kor. 3:16; 2. Kor. 6:16; Ef. 2:19-21). Kako da to znamo sa sigurnošću? Svetilište jednostavno nije imalo nikakvo sjedište ili prijesto gdje bi se bilo ko mogao ustoličiti kao vladar.
Na osnovu ovih novosaveznih primjena Danilovih proročanstava na hrišćansko doba, možemo zaključiti: Istoricizam kao metod tumačenja nalazi se u samoj Bibliji i daje ključ za tumačenje apokaliptičkih knjiga Danila i Otkrivenja.
Šta je onda ovaj doktrinarni „ključ“ koji pruža samo Sveto pismo? To je „ključ“ koji treba pažljivo definisati kroz odgovornu egzegezu Svetog pisma kako bi svi vjernici bili svjesni biblijske norme za tumačenje proročanstava i istinitosti istorijskih primjena.
Ne samo Isus i Pavle, već i Jovanovi spisi teološki preusmjeravaju Danilov narod saveza na Mesiju poslanog od Boga i na Njegov narod, a time i na njihove neprijatelje koji ih progone (vidi 1. Jovanova 1, 2; Otkrivenje 12-14). Fokus je uvijek oko Božjeg naroda i onog što njega dotiče ili ugrožava. Shodno tome, ispunjenje proročanstava tokom hrišćanskog doba mora biti određeno njihovom usredsređenošću na Hrista. Taj hristološki centar proročanstva je „ključ“ koji sama Biblija pruža za otključavanje istinitosti istorijskog ispunjenja. Samo ispunjenja koja se odnose na Hrista i Njegov novosavezni narod povećaće naše znanje o Danilu i Otkrivenju (ref. Dan. 12:4).
Novosavezni kriterij u istorizmu
Kako se ocjenjuje istinitost različitih istorističkih primjena prošlosti? Te tradicije moraju biti testirane na osnovu njihove egzegetske istinitosti u skladu s biblijskom perspektivom istorije. Što se tiče bilo kakvog „ispunjenja“ predviđenog otpadništva, ili pravog naroda ostatka, ili kosmičkih znakova tokom hrišćanskog doba, Novi savez insistira od početka do kraja na hristocentričnom ispunjenju u odnosu na novosavezni narod Božji. Ovu teološku kvalifikaciju istinskog ispunjenja proročanstva treba priznati kao primarnu odgovornost istoricizma.
Druga stvar koju treba ozbiljno shvatiti je moguća zloupotreba ranijih istoricističkih tradicija kada se na njih poziva kao na konačni tumač proročanstava. Ako ispovijedamo princip Sola Scriptura da Biblija tumači samu sebe, kako možemo u isto vrijeme tvrditi da je „istorija“ kao takva „pravi i konačni pokazatelj“? Stoga bi pravilniji moto bio Prima Scriptura.
Izraelski proroci, Isus i njegovi apostoli, svi svoja obećanja i upozorenja vežu za Božji narod saveza ili za njegove neprijatelje. Ukratko, biblijsko proroštvo se fundamentalno razlikuje od sekularnih proricanja u svom fokusu na istoriju spasenja: prošlost, sadašnjost i budućnost. Vizije i Danila i Jovana otkrivaju ovu širu teološku perspektivu koja povezuje sva proročka predviđanja u jedan koherentan okvir mesijanskog otkupljenja kao njegovog biblijskog kriterijuma za ispunjenje (vidi Dan. 2:44-45; 7:27; 12:1-3; Otk. 5). Otkrivenje sažima objavu uskrslog Hrista: „Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Poslednji, Početak i Svršetak“ (Otk. 22:13). Ova suverena titula uskrslog Gospoda objavljuje da je Hrist značenje ljudske istorije, budući da je „Alfa“ od Postanja do „Omege“ Otkrivenja.[3]
Spasenje – istorijska perspektiva
Naše povjerenje u ispravnu egzegetsku osnovu „istoricističkih“ tumačenja Svetog pisma ne može se uzeti zdravo za gotovo. Podnijeti račun za naša proročka tumačenja biblijski je nalog da prihvatimo individualnu odgovornost za njihovu istinitost (vidi 1. Petrovu 3:15). Pavle stavlja sve manifestacije Duha u Zajednici pod potrebu testiranja njihove istinitosti: „Proroštva ne prezirite. Sve provjeravajte, držite se onoga što je dobro.“ (1. Sol. 5:20-21)
Od ključne važnosti za uspostavljanje istinitog ispunjenja proroštva u istoriji je prelazak starosaveznog Božjeg naroda u novosavezni narod Hrista Isusa. Ova prekretnica, obilježena smrću i uskrsnućem Isusa Hrista „kad se navršilo vrijeme“ (Marko 1:15; Galatima 4:4), ima ključno doktrinarno značenje u određivanju istinskog ispunjenja. Odnosno, početak mesijanskog doba transformiše biblijsku definiciju Izraela Božjeg u mesijanski Izrael, a time i definiciju njegovih antagonista, o čemu svjedoči knjiga Djela apostolska (vidi primjenu „Izraela“ i njegovih neprijatelja iz Psalma 2 u Djelima 4:23-28; 13:32, 40, 46-48).
Na dan Pedesetnice, Petar objavljuje da se Joelovo proročanstvo o punoći Duha Božjeg ispunilo u Jevrejima koji vjeruju u Hrista u Jerusalimu (Joel 2:28-32). Ovdje Petar javno uvodi novu paradigmu hristocentričnog ispunjenja proročanstava o poslednjem vremenu. Ispunjen Božjim Duhom, on izjavljuje da su sada počeli „poslednji dani“ (Djela 2:17), jer je uskrsli Mesija ustoličen na nebu kao Gospodar Izraela (Djela 2:33, 36). Kasnije dodaje da će ovi dani trajati dok se Isus ne vrati u slavi kako bi ostvario „obnovu svega“ (Djela 3:21; apokatastasis panton je bio jevrejski izraz za mesijansku „jubilarnu godinu“ za obnovu cijelog Izraela; Djela 1:6 imaju svoj verbalni oblik).
Ako je istorija spasenja fokus apokaliptičkih proročanstava, moramo testirati i pročistiti istoricizam biblijskom perspektivom istorije Saveza. Moramo definisati istorijsko „ispunjenje“ u skladu sa temom kosmičke borbe u Danilu i Otkrivenju. Novi savez nam daje hristološku normu po kojoj trebamo testirati svaku istorijsku primjenu proročanstva. Primjena ove norme usmjerene na Hrista stvara kredibilitet našim javnim objavama božanskih namjera proročanstva.
Ako smo nezainteresovani ili neupućeni u istoriju biblijskog saveza, ne možemo procijeniti istinitost prošlih istoricističkih tvrdnji. Naša je dužnost kao hrišćanskih tumača da preispitamo metodu proročkog tumačenja i primjene, te da definišemo svjesnu i doslednu hristocentričnu nauku. Ako baštinimo neke lažne fundamentalne doktrine, ignorišemo ispravne doktrine ili postavljamo pogrešne premise, sve to će neminovno uticati da postanemo podložni usvajanju iskrivljenih pogleda na proročanstva ili čak da ne razumijemo ni principe koji dovode do pravilnog razumijevanja.
Istoricizmu je potrebna disciplinovani pristup radi vlastite teološke i egzegetske vjerodostojnosti. Biblijska istina nije utvrđena gledištem većine pobožnih tumača, već istinitom, kontekstualnom egzegezom Svetog pisma. Ovo zahtijeva saradnju svih teoloških disciplina kako bi svi koji tragaju za istinom mogli iskusiti progresivno razumijevanje proročanstva, zasnovano na jevanđeoskim principima Novog saveza.
Akutna kriza identiteta istoricizma 1844.
Možemo imati koristi od načina na koji je Vilijam Miler (1782-1849) definisao jedno od svojih osnovnih „pravila“ tumačenja apokaliptičkih simbola na čisto racionalistički način: „Kako znati kada se riječ koristi figurativno?“ pita Miler. „Ako daje dobar smisao onako kako stoji i ne krši jednostavne zakone prirode, onda se mora shvatiti doslovno; ako ne, figurativno.“[4]
Koristeći pristup u stilu konkordancije, Miler je naveo sva moguća značenja fraze, kao što je „svetilište“, a zatim je odabrao jedno koje je pronašao u Novom savezu: duhovna primjena svetinje na „crkvi“. Tako je zaključio za Danila 8:14: „Tada će se svetinja očistiti ili opravdati / znači istinsko svetilište koje je Bog sagradio od živog kamenja da ga prihvati, kroz Hrista, čiji je jerusalimski hram bio samo tip….; [citirano Filip. 3:20, 21]. Iz ovih tekstova vidimo… da duhovno svetilište neće biti očišćeno do Hristovog drugog dolaska; i tada će sav Izrael biti uskrsnut, suđen i opravdan u njegovim očima.“[5]
Miler je protumačio „čišćenje“ svetinje iz Danila 8 kao Božje djelo čišćenja ili „opravdanja“ Njegove „duhovne svetinje“, pravih vjernika u Hrista, vidljivim izvršenjem Božje presude i doslovnim uskrsnućem svih vjernika. Miler je tada ujedinio Danila 8 sa prvom anđeoskom porukom iz Otkrivenja 14 koja je najavila: „Došao je čas Njegovog suda“ (Otkrivenje 14:7). Miler nije razmatrao primjenu Novog saveza na novosavezni hram na Nebu (Jev. 8:1-2; Otk. 15:5-8), jer mu nije bilo potrebno „čišćenje“ u njegovom razmišljanju. Miler je vidio crkvu u potrebi za čišćenjem od lažnog bogosluženja koje je Danilo opisao u Danilu 7:25 i 8:11-13. Zaključio je: „Dakle, kada se ukloni ova poslednja grozota pustoši, tada će se svetinja očistiti.“[6] Sa ovim razumijevanjem čišćenja „bogosluženja“ Miler je tačno izrazio zabrinutost Danilove vizije suda, u kojoj će pravi i lažni obožavatelji biti razdvojeni za vječnost (7:26-27; 12:1-3).
Što se tiče „ispunjenja“ određenog vremenskog perioda u Danilu 8, Miler je naglasio da proročanstvo od „2300 dana“ pokriva čitav spektar Danilove „vizije“, koju je on računao od 457. godine prije nove ere do „otprilike 1843. godine naše ere“. Pretpostavio je da se period od „2300 dana“ završava Drugim dolaskom. Ograničavanje Drugog dolaska na određenu godinu donijelo je uzbuđenje da se pripreme za skori Hristov dolazak, ali se završilo njihovim velikim razočaranjem. Kada su Milerove logičke dedukcije i određivanje datuma propali i 1843. i 1844. godine, nastupila je akutna kriza u istorističkom tumačenju.
Mileritski pokret je eksplodirao u raznim frakcijama. Nakon toga, suprotstavljeni pristupi tipologiji i proročkim vremenskim periodima doveli su do različitih apokaliptičkih pokreta koji su obnovili neminovnost očekivanja, kao što su „Društvo stražarske kule“ (od 1931. poznato kao Jehovini svjedoci), adventizam sedmog dana i dispenzacionalizam. Ovi religijski pokreti se identifikuju suprotnim tvrdnjama o proročkom tumačenju i novim datumima za očekivana ispunjenja proročanstva.
Jedna od uočenih slabosti istoricizma je navodna nesposobnost njegovih zagovornika da se slože oko konkretnih ispunjenja proročanstava. Ova procjena previše pojednostavljuje problem zanemarujući neka zajednička usaglašavanja istoricista od samog početka rane hrišćanske zajednice u njihovom razumijevanju carskog i papskog Rima kao ispunjenja Danilovih vizija (u 2. i 7. glavi). Kritika, međutim, ostaje važeća u pogledu nekih senzacionalnih, privatnih tumačenja koja pridaju proročki značaj aktuelnim političkim događajima.
Takve popularne tvrdnje uzdižu trenutne događaje kao vodeću normu za proročko tumačenje. Uprkos spekulativnim tumačenjima, novi apokaliptički pokreti su izrazili svoju iskrenu čežnju za obnovom hrišćanske nade i jednostavnog hrišćanskog života apostolske zajednice. Nažalost, takva neminovna očekivanja Hristovog dolaska bila su zasnovana na nekim problematičnim proračunima Danilovih proročkih vremenskih perioda.
Stvaranje adventističkog istoricizma
Adventizam sedmog dana tvrdi da nastavlja Milerov istoristički pristup. Ali kako su adventistički pioniri poboljšali mileritski istorizam svojim novim razumijevanjem teme „velike borbe“ Svetog pisma? Koje je bilo bolje razumijevanje „ispunjenja“ Danila 8 i Otkrivenja 14 koje im je dalo takvu apsolutnu sigurnost da je i njegova dogmatska egzegeza bila uzdignuta do oznake identiteta ostatka iz proroštva? Ne pruža li knjiga Otkrivenja svoje vlastito obilježje identiteta Isusovog naroda ostatka?
Adventistički pioniri su vjerovali u prosvijetljeno razumijevanje proročanstva nakon Milerovog dijelom pogrešnog tumačenja. Ipak, zadržali su Milerov konačni datum, 22. oktobar 1844. godine, pod pretpostavkom istinitosti simbolike „dan/godina“ i povezanosti Danila 8 i 9. Oni su, međutim, promijenili obećano „čišćenje svetinje“ (Dan. 8) iz Božjeg apokaliptičkog čina čišćenja crkve (V. Miler) u Hristov tekući proces čišćenja u nebeskoj svetinji od 1844. do Njegove službe konačnog suda.
Proces suđenja vjernih mrtvih sada je dodat Hristovoj službi otkupljenja za žive (Jevrejima 8; 9) i zamišljen je kao Hristova proširena služba na Nebu. Ostala su „otvorena vrata“ i „oproštenje grehova je ponuđeno ljudima kroz Hristovo posredovanje u Svetinji nad svetinjama.“[7] Ova egzegetska konstrukcija dvofazne Hristove službe postala je nova teološka norma za adventistički istoricizam, doktrina stuba ili orijentir koji je dao ekleziološki identitet, koncept „sadašnje istine“ i „ispunjenja“ u njihovim proročkim tumačenjima.
Elen G. Vajt je dalje uporedila Hristovu službu „čišćenja“ s novom odgovornošću i zadatkom crkve: „Dok se istražni sud odvija na nebu, dok se grijesi vjernika pokajnika uklanjaju iz svetinje, postoji posebno djelo pročišćenja, uklanjanja grijeha među Božjim narodom na zemlji. Ovo djelo je jasnije predstavljeno u porukama Otkrivenja 14.“[8]
Njeno koordiniranje nebeskog „čišćenja“ i crkvenog čišćenja njihovog obožavanja Boga izrazilo je stav da su Danilo 8 i Otkrivenje 14 blisko povezani. Adventističko razumijevanje čišćenja svetilišta u razvoju izazvalo je novo neizbježno očekivanje. Izraelsko ritualno „čišćenje“ svetilišta na Dan pomirenja (3. Mojsijeva 16) korišteno je da bi se dodala hitnost i svečanost Hristovoj službi suda. To je nagovijestilo konačno brisanje grijeha iz svemira.
Zahtijevano ispitivanje srca od strane Izraelaca jednom godišnje, u pripremi za konačni čin uklanjanja svih njihovih grijeha iz logora preko „jarca za Azazela“ (Lev. 16:20-22) smatralo se proročkim tipom koji treba primijeniti sa posebnom snagom za poslednju generaciju. To im je impliciralo da Bog priprema ritualno i moralno očišćen narod svojim „čišćenjem“ nebeske svetinje.
Iz tog razloga adventisti su obnovili subotu iz Stvaranja u svom obožavanju Boga i integrisali nepromjenjivost Božjeg zakona saveza u svoje istoricističko tumačenje proročanstva (Dan. 7:25). Osjećali su se pozvanim od Boga da završe protestantsku reformaciju. Ovaj adventistički osjećaj misije nalagao je da se pogažene istine koje imaju tako vitalnu vezu sa časom suda i njegovim nepromjenjivim standardom, Božjim zakonom, ponovo podignu pod zastavom poslednje faze reformacije i obnove. Tada će, prema proročkom obećanju, u vrijeme čišćenja svetinje njegove odredbe biti potvrđene i vraćene na svoje pravo mjesto.
Koordinacija jevanđelja i eshatologije vremena kraja
Prioritet apokaliptičkih tumačenja u adventističkom samorazumijevanju nikada nije imao za cilj da prevlada ili zamagli „vječno jevanđelje“. Elen Vajt je nastojala da apokaliptička učenja održi sjedinjena sa propovijedanjem jevanđelja, upozoravajući na prijetnju istoricizma lišenog Hrista: „Propovjednici treba da predstave sigurnu riječ proročanstva kao temelj vjere adventista sedmog dana. Proročanstva Danila i Otkrivenje treba pažljivo proučavati, a u vezi s njima i riječi: ‘Evo Jagnjeta Božjeg, koje na sebe uzima grijeh svijeta.’“[9]
Adventni pokret je bio apsolutno uvjeren i potvrđen od Boga kroz nadahnuće Elen Vajt da je to „pokret sudbine“, podignut da ispuni proročanstva iz Otkrivenja 12:17 i 14:6-12. Svojom namjernom izolacijom od istorijskog hrišćanstva, adventizam je razvio svoj vlastiti doktrinarni sistem vjerovanja veoma nezavisan od dotadašnjih hrišćanskih vjerovanja.
Biblijska veza apostolskog jevanđelja i apokaliptičkih tumačenja ostaje kritično pitanje za adventistički istoricizam. Ako se prioritet jevanđelja previdi u proročkom tumačenju, teško da se može izbjeći zamka doslovnosti. Bukvalizam, prepoznatljiv po etničkim i geografskim bliskoistočnim primjenama proročanstava, odmah uzurpira primarno mjesto Hrista kao odlučujuće norme za proročko tumačenje. Ova moderna prijetnja zahtijeva ponovnu budnost svake generacije kako bi se zaštitio prioritet vječnog jevanđelja u apokaliptičkim tumačenjima (vidi Otk. 12:17; 14:12; 20:4).
Zadatak poštenog ispitivanja istoricizma kroz zdravu egzegezu Svetog pisma je neophodnost. Ključno pitanje ostaje definicija novosaveznih načela tumačenja Svetog pisma koja se podjednako primjenjuju na ispunjena i neispunjena proročanstva. Takvo testiranje premisa i primjena može dovesti samo do još utemeljenijeg biblijskog i vjerodostojnijeg proglasa koji će ponovo uzburkati srca. Moramo biti svjesni da reforma nikada nije završena jednom zauvijek, već se obnavlja i ponovo primjenjuje s generacije na generaciju u svjetlu Svetog pisma.
Čvrsta platforma sadašnje istine
Kada se uspostave zdrave i biblijski potpuno održive doktrine i kada se tumačenje proročanstva utvrdi kao vjerodostojno, tada imamo platformu istine koju ne smijemo napuštati. Evo kako je o tome pisala Elen Vajt.
„Vidjela sam društvo koje je stajalo dobro čuvano i čvrsto, i nije tolerisalo one koji bi poremetili utvrđenu vjeru tijela. Bog ih je gledao sa odobravanjem. Prikazana su mi tri koraka – jedan, dva i tri – prva, druga i treća anđeoska poruka. Anđeo je rekao: ‘Teško onome ko bi pomjerio blok ili malo olabavio klin ove poruke.’ Pravo razumijevanje ovih poruka je od vitalnog značaja. Sudbina duša zavisi od načina na koji su primljene. Ponovo sam provedena kroz ove poruke i vidjela koliko je skupo Božji narod platio svoje iskustvo. Dobijeno je kroz mnogo patnje i teških sukoba. Bog ih je vodio korak po korak, sve dok ih nije postavio na čvrstu, nepomičnu platformu. Tada sam vidjela pojedince kako se približavaju platformi, prije nego što su zakoračili na nju kako bi pregledali temelj. Neki su s veseljem odmah stupili. Drugi su počeli da pronalaze greške u postavljanju temelja platforme. Poželjeli su da se naprave poboljšanja, a onda bi platforma bila savršenija, a ljudi mnogo zadovoljniji. Neki su sišli s platforme i pregledali je, a zatim nalazili grešku, proglasivši je pogrešno položenom. Vidjela sam da su skoro svi čvrsto stajali na platformi i podsticali druge koji su sišli da prestanu sa svojim pritužbama, jer je Bog bio glavni graditelj i oni su se borili protiv njega. Pripovijedali su o divnom Božjem djelu, koje ih je dovelo do čvrste platforme, i u jedinstvu su gotovo svi podigli svoje oči prema nebu, i gromkim glasom slavili Boga. To je pogodilo neke od onih koji su se žalili, pa su napustili platformu, a oni su opet poniznim pogledom zakoračili na nju.“[10]
„Istine koje su potkrijepljene očitim Božjim djelovanjem moraju stajati čvrsto. Neka se niko ne usuđuje da pomjeri iglu ili kamen temeljac iz te strukture. Oni koji pokušavaju podriti stubove naše vjere među onima su za koje se u Bibliji kaže da će u poslednjim vremenima neki odstupiti od vjere, dajući pažnju zavodljivim duhovima i naukama đavola.“[11]
„Ispravno razumijevanje službe u nebeskoj svetinji je temelj naše vjere.“[12]
„Nijedna istina koja je narod adventista sedmog dana učinila onim što jesu ne smije biti oslabljena. Imamo stare orijentire istine, iskustva i dužnosti, i moramo čvrsto stajati u odbrani naših principa, pred očima svijeta.“[13]
„Kada Božja sila svjedoči o tome šta je istina, ta istina treba zauvijek ostati kao istina. Ne smiju se gajiti nikakve naknadne pretpostavke, suprotne svjetlosti koju je Bog dao. Ljudi će ustati sa tumačenjima Svetog pisma koja su za njih istina, ali koja nisu istina. Istinu za ovo vrijeme Bog nam je dao kao temelj naše vjere. On nas je sam naučio šta je istina. Jedan će ustati, i drugi, sa novom svjetlošću koja je u suprotnosti sa svjetlošću koju je Bog dao pod demonstracijom svog svetog Duha.“[14]
„…što je bila istina na početku, istina je i dalje. Povećana svjetlost sadašnjeg vremena ne protivrječi i ne obezvređuje svjetlost datu u prošlosti.“[15]
„Ne smijemo primati riječi onih koji dolaze s porukom koja se kosi s posebnim tačkama naše vjere. Oni okupljaju masu Svetog pisma i gomilaju je kao dokaz oko svojih iznesenih teorija. To se radilo iznova i iznova tokom proteklih pedeset godina. I dok je Sveto pismo Božja riječ i treba se poštovati, njihova primjena, ako takva primjena pomijera jedan stub od temelja koji je Bog održao ovih pedeset godina, velika je greška. Onaj ko se tako obraća, ne zna za divnu demonstraciju svetog Duha koji je dao snage i silu prošlom porukama koje su došle Božjem narodu.“[16]
„Poruke svih vrsta su date adventistima sedmog sana da zauzmu mjesta istina koje su, tačku po tačku, bile istražene proučavanjem uz molitvu i potvrđene čudotvornom silom Gospodnjom. Ali obilježja koja su nas učinila onim što jesmo, moraju biti sačuvana i biće sačuvana kao što je Bog naznačio kroz Njegovu riječ i svjedočanstvom Duha. On nas poziva da čvrsto držimo, stiskom vjere, fundamentalna načela koja su bazirana na neupitnom autoritetu.“[17]
„U budućnosti će se podići svakakve prevare i mi želimo čvrsto tlo za naše noge. Želimo čvrste temelje na kojima ćemo graditi. Ni jedno slovo ne smije biti uklonjeno iz onoga što je Gospod ustanovio. Neprijatelj će donositi lažne teorije, kao što je doktrina da ne postoji Svetinja. Ovo je jedna od tačaka zbog kojih će se mnogi udaljiti od vjere. Gdje ćemo naći sigurnost osim u istinama koje Gospod daje poslednjih 50 godina.“[18]
„Više od pola vijeka različite tačke sadašnje istine bile su preispitivane i suprotstavljene. Nove teorije su napredovale kao istina, koje nisu bile istina, a Duh Božji je otkrio njihovu zabludu. Kako su predstavljeni veliki stubovi naše vjere, Duh Sveti je svjedočio za njih, a posebno je to tako u pogledu istina pitanja svetilišta. Iznova i iznova je Sveti Duh na značajan način podržavao propovijedanje ove doktrine. Ali danas, kao i u prošlosti, neki će biti navođeni da formiraju nove teorije i da poriču istine na koje je Duh Božji stavio svoje odobrenje.“[19]
„Jedno je sigurno da će se uskoro shvatiti – veliko otpadništvo, koje se razvija i povećava i jača, i nastaviće to činiti sve dok Gospod ne siđe s neba uz poklič. Moramo se čvrsto držati prvih principa naše denominirane vjere i ići naprijed od snage ka povećanju vjere. Uvijek trebamo zadržati vjeru koju je potkrijepio Sveti Duh Božji od ranijih događaja našeg iskustva do sadašnjeg vremena. Sada nam je potrebna veća širina i dublja, ozbiljnija, nepokolebljiva vjera u vodstva Duha Svetoga. Ako nam je bio potreban očigledan dokaz moći Svetog Duha da potvrdi istinu na početku, nakon proteka vremena, danas su nam potrebni svi dokazi u potvrđivanju istine, kada duše napuštaju vjeru i obraćaju pažnju na zavodljive duhove i doktrine đavola. Sada ne smije biti klonulosti duše.“[20]
Ona je jasno govorila i protiv onih koji djelimično vjeruju u istinu i negiraju njene određene aspekte.
„Dok sam bila u Ruzveltu, u državi Njujork, bile su mi 3. avgusta 1861. godine prikazane razne skupštine i porodice. Tu su šireni svakojaki uticaji čije su mi obeshrabrujuće i žalosne posledice bile pokazane. Kao svoje agente sotona je koristio pojedince koji su tvrdili da vjeruju u jedan dio sadašnje istine, dok su protiv drugog dijela ratovali. Takve on uspješnije može da koristi nego one koji otvoreno ratuju protiv svega u šta mi vjerujemo. Svojim vještim uvlačenjem u zabludu preko onih koji djelimično vjeruju u istinu, on je obmanuo mnoge, zbunio ih i uništio njihovu vjeru. To je razlog razdora u sjevernom Viskonsinu. Pojedinci prihvataju jedan dio poruke dok odbacuju drugi. Neki prihvataju subotu a odbacuju poruku trećeg anđela; a ipak pošto su prihvatili subotu tvrde da su u Zajednici onih koji vjeruju u cjelokupnu sadašnju istinu. Takvi su vrlo aktivni u nastojanju da i druge uvuku u tamu zablude u kojoj se sami nalaze. Oni imaju neku svoju nezavisnu vjeru, i nikome ne odgovaraju ni za šta. I takvima se dozvoljava da šire svoj uticaj, iako ih ne bi trebalo primati, ma koliko se oni pravili iskreni.“[21]
„A oni koji danas tvrde da imaju svjetlost, a koja je kontradiktorna učenjima Bogom određenih glasnika koji su radili pod vođstvom Svetog Duha, oni koji podižu nove teorije koje će ukloniti stubove naše vjere, ne vrše volju Božju, već unose zablude njihovog vlastitog otkrića, koje će, ako se primi, otrgnuti zajednicu od sidrišta istine i zanositi je sve dalje do primanja svake prevare koja se može podići. To će biti slično onome što je dr Dž.H. Kelog, pod Sotoninim specijalnim vođstvom, godinama radio.
Naše djelo mora iznijeti jake razloge za našu vjeru, našu prošlu i sadašnju poziciju, zato što ima ljudi koji će, nikad utvrđeni u istini, iznijeti zablude koje će pocijepati uporište naše vjere… Bog ne šalje nijednog čovjeka sa porukom koja navodi duše da odstupe od vjere koja je bila naše utvrđenje toliko godina. Mi treba da podržimo našu vjeru umjesto rušenja temelja na kojem ona počiva.“[22]
Šta donose pokušaji negiranja istoricizma kao jedine validne metode tumačenja proročanstava?
Osim podmuklog podrivanja platforme sadašnje istine, svaki pokušaj da se manipuliše proročanstvima pokušajem njihovog smještanja u daleku prošlost (preterizam) i naročito projektovanjem u budućnost (futurizam), dovešće do sledećih posledica:
- Razvodnjavanje vjere, lišene jasnih stubova i orijentira. (Navodno pozivanje na „propovijedanje jevanđelja“, „usavršavanje karaktera“ i sl. bez određenih poruka za sadašnje vrijeme.)
- Zamagljivanje i gubljenje snage fundamentalnih istina i sadašnje istine (relativizacija istine i ulazak u lavirint nedorečenosti i kontradikcija).
- Dovođenje u sumnju i neprepoznavanje ključnih aktera iz proročkih vizija i slika. (Na primjer, u bilo kojem futurističkom modelu „antihrist“ postaje neizvjesni lik u budućnosti. Na taj način djelovanje lažnih učitelja postaje rad upravo u korist glavnih neprijatelja Božjeg naroda.)
- Pogrešna primjena proročanstava i potpuno pogrešna očekivanja (stajanje na pogrešnom kolosijeku u iščekivanju Hristovog drugog dolaska).
- Relativizacija blizine Drugog Hristovog dolaska (oslanjanje na subjektivne osjećaje umjesto čvrstog oslonca koji pružaju ispunjena proročanstva i svijest o Hristovoj završnoj službi u nebeskoj Svetinji).
- Isticanje lažnih učitelja kao navodnih nosilaca „veće svjetlosti“ ili nove „istine“.
- Protivljenje poznatim istinama, omalovažavanje i sabotiranje rada istinskih nosilaca istine za ovo vrijeme.
________________________
[1] Uporedi sa Otkrivenje 1:19.
[2] Hrišćani u Jerusalimu su prepoznali znake vremena o kojima je Isus govorio kad je rimska vojska opkolila Jerusalim i tako na vrijeme izbjegli uništenje.
[3] Vidi: E. G. White in Review and Herald 8, 1897; Bible Commentary (1957 ed.), 7:434.
[4] In P. G. Damsteegt, Foundations of SDA Message and Mission (Grand Rapids, Mich.: Eerdmans, 1977), 299.
[5] W. Miller, Evidence from Scripture and History of the Second Coming of Christ about the Year 1843 (Boston. B. Mussey, 1840), 41, 42.
[6] Ibid, 55.
[7] Ellen. G. White, The Great Controversy (Mountain View, Calif.: Pacific Press Pub Assn., 1911), 429, 430.
[8] Ibid., 425.
[9] White, Gospel Workers (Washington. D.C.. Review and Herald Pub. Assn., 1948), 148 [1915].
[10] Ellen G. White, The Spiritual Gifts, Vol. 1 (1858), Chapter 29—A Firm Platform, p. 169.
[11] Ellen G. White, Letter 87, 1905, pp. 2, 3. (To Elder and Mrs. S. N. Haskell, February 25, 1905.) {1MR 55.2}
[12] Ellen G. White: Letter 208, 1906.
[13] Ellen G. White, Testimonies to the Church, Vol. 6, p. 17.
[14] Ellen G. White, Counsels to Writers and Editors, 1905, p. 31.
[15] Ellen G. White, The Signes of the Times, June 3, 1886, par. 13.
[16] Ellen G. White, Preach the Word, p. 5 (1905). {CW 32.2}
[17] Ellen White, Selected Messages 1, p. 208. 1904.
[18] Ellen G. White, Review & Herald, May 25, 1905.
[19] Ellen G. White, Manuscript 125, 1907. EV 224.
[20] Ellen G. White Special Testimonies, Series B07 57.
[21] Ellen G. White, Testimonies to the Church, Vol. 1, Chapter 65—Northern Wisconsin, 1868.
[22] Ellen G. White, Manuscript Releases 760 14.2.3.
