Matej 19:13-15, Marko 10:13-16 i Luka 18:15-17 bilježe Isusov odnos prema djeci.
Isus je na svom putu za Jerusalim, ali ide dugim putem da bi tamo stigao. On je vjerovatno u Pereji u ovom trenutku, istočno od rijeke Jordan. Veliko mnoštvo dolazilo je k njemu radi iscjeljenja, a grupa fariseja ga je iskušavala. Sada su neki ljudi doveli djecu Isusu da polože njegove ruke i pomoli se za njih.
Nije iznenađujuće da bi bilo koji roditelj želio da Isus blagoslovi njihovu djecu, bez obzira šta mislili ko je zaista Isus. Možda, međutim, to nije bila normalna aktivnost. Učenici odlučuju da je vrijeme da se uključe i pokrenu stvari. Oni ukoravaju ljude koji dovode djecu Isusu. Može biti da učenici ovaj blagoslov djece nisu vidjeli kao hitnu potrebu u poređenju sa ozdravljenjem bolesnika ili su samo pokušavali zaštititi Isusovo vrijeme i energiju. Kako god, učenici i dalje misle da trebaju zaštititi Isusa od ljudi koje on želi vidjeti. Isus ih neprestano poziva da budu sluge slabima (Marko 9:35), ali oni i dalje pokušavaju da preuzmu kontrolu.
Kako postajemo duhovno zreliji i bolje poznajemo Bibliju, skloni smo precijeniti svoj položaj i sposobnosti pred Bogom. Vidimo one koji nisu tako daleko i pokušavamo koristiti Bibliju da ih kontrolišemo u ispravnom ponašanju – ponašanju koje je više u skladu s onim što mislimo da je prikladno u kraljevstvu Božjem. Prečesto gradimo vlastito kraljevstvo s napola shvaćenim istinama i vršimo pritisak na druge da ispune naša očekivanja, slično kao fariseji.
Djeca u jevrejskom društvu bila su duboko zbrinuta, ali nisu imala društveni položaj. Njihovo mjesto je bilo da uče i služe, ali ne da im smetaju. Isus će ispraviti učenike i omogućiti ljudima da nastave da dovode djecu k njemu.
Isus postaje ogorčen (Marko 10:14). „Ljut“ je od grčkog korijena riječi aganakteō, koja se koristi za iritaciju ili ogorčenje. U modernim terminima, to se odnosi na nekoga ko je „iznerviran“. Bez obzira na motivaciju od koje učenici žive, ona ne odražava Isusovu namjeru. On je došao da svi uđu u Božje kraljevstvo, uključujući i djecu. Kako se usuđuju stati na put ovoj djeci! Nalaže im da puste djecu i da im se sklone s puta.
Kraljevstvo Božje je svaka situacija u kojoj se Božji atributi – Njegov suverenitet, moć, autoritet, načela i blagodati – očigledno manifestuju. Kroz ovu dugačku zbirku lekcija, Isus je poučavao učenike o tome šta čini Božje kraljevstvo. Učenici mogu misliti da je Božje kraljevstvo preveliko za djecu; Isus kaže da su djeca njeni prirodni stanovnici. Njihovo skromno, nesvjetovno stanje znači da će ući lakše nego odrasli.
To je nježna slika, a Isus se očito brine za djecu. Međutim, njegova poenta nije da kraljevstvo nebesko pripada stvarnoj maloj djeci. Umjesto toga, on podsjeća učenike na njihovu potrebu za djetinjom vjerom i poniznošću. To znači da su oni koji najviše ispunjavaju uslove da iskuse Božju slavu i suverenitet u svom životu su ljudi koji nemaju pretpostavke da to pravno ili duhovno zaslužuju.
Ovo je, zapravo, odjek učenja koji je Isus dao svojim učenicima u prethodnom poglavlju: „Istinu vam kažem: ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Ko se ponizi kao ovo dijete, najveći je u Kraljevstvu nebeskom. I ko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.“ (Matej 18:3-5)
U našem hiper-konkurentnom svijetu, kojeg u jednakoj mjeri karakterišu ponos i stid, možemo brzo doći do mjesta gdje vjerujemo da moramo raditi da bismo zaslužili Božju naklonost. Osjećamo pritisak da budemo uspješni u svijetu, sa stalnim prihodima i uticajnim poslom, uspješni u zajednici, sposobni da služimo, pružamo mudrost i barem predstavljamo fasadu dobre porodice i pravednog života. To je iscrpljujuće. I nije ono što Isus planira za nas.
Naša poslušnost Božjoj volji treba da proističe iz ljubavi prema njemu (1. Jovanova 5:3). To je sve (Jovan 14:15). Pa čak i tako, On zna da se nećemo uvijek pokoravati. Naš status u Njegovom kraljevstvu ne zavisi od toga koliko radimo. Od toga kako ga volimo i kako znamo da mu možemo doći kao još uvijek manjkava djeca Božja, sa poniznošću, smjelošću i olakšanjem, On nas poznaje i voli nas u svakom slučaju. Tada Duh sveti može izvršiti djelo u nama koje nas malo približava svetom (Filipljanima 2:13).
Napokon, Isus uzima djecu u naručje i blagosilja ih. „Blagosloviti“ je od grčkog korijena riječi eulogeo. To može značiti hvaliti ili slaviti, ili posvetiti nešto ili nekoga, priznati da u konačnici samo Bog može raditi u njihovu korist. U poslednjem smislu roditelji dovode svoju djecu Isusu. Kao duhovni učitelj sa velikim brojem sledbenika, on odaje počast njihovoj djeci moleći se nad njima.
Roditelji Isusa smatraju vjerskim vođom koji je bliži Bogu od njih. Takav stav je bio uslovljen i posredničkom službom sveštenstva. U hrišćanskom dobu, pristup Bogu ima mnogo direktniji smisao (Jevrejima 4:14-16). Ovaj pristup je dostupan i našoj djeci. Ali roditelji i dalje imaju pokroviteljsko mjesto u životima svoje djece, a naš odnos s Bogom može se odraziti na našu djecu (1. Korinćanima 7:14). Bog svakom roditelju daje važne i časne dužnosti da se mole i duhovno brinu o djeci, tražeći Njegove blagoslove za njih i privlačeći ih u odnos s Njim.
Isus ne poučava učenike – ili nas – bez primjera. On ne stoji u sinagogi i govori ljudima šta treba da rade, a da ne mrdne prstom da pomognu kao pismoznalci i fariseji (Matej 23:2-4). On ulazi i pokazuje kako služiti (Jovan 13:3-15), poštovati svoju majku (Jovan 19:26-27) i žrtvovati se za druge (Marko 15:22-37). Zato nam Pavle govori da uzmemo Isusovu poniznost i razumijevanje svrhe kao primjer za svoje živote (Filipljanima 2:4-11). Ovdje on odvaja vrijeme od svog pohoda do Jerusalima i krsta kako bi pokazao ljubav najmanjima. Kao roditelji, moramo dati prednost svojoj djeci kao što to čini on.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
