Matej 26:1-5, Marko 14:1-2 i Luka 22:1-2 uvode ove događaje.
Dva je dana do Pashe. Pasha je praznik kojim se slavi Božje spasenje Izraelaca iz Egipta. Poslednja pošast kojom je Bog uvjerio faraona da pusti Izraelce bila je smrt svakog prvorođenog sina. Izraelci su slijedili Božje uputstvo da zakolju jagnje i poprskaju svoje dovratnike krvlju kako bi njihovi sinovi bili pošteđeni (Izlazak 12:1-13, 21-32). Bog je odredio da Jevreji ponavljaju ovaj obrok jednom godišnje i dodao je sedmični praznik beskvasnih hljebova da produži spomen (Izlazak 12:14-20). Budući da su to dvoje čvrsto povezani, i „Pasha“ i „Praznik beskvasnih hljebova“ se koriste za označavanje čitavog osmodnevnog događaja.
Isus je završio svoje značajno učenje učenicima (Matej 26:1). Nakon dužeg vremena u hramu poučavajući i suočavajući se s farisejima, Isus je odveo učenike na Maslinsku goru (Matej 24:3) i direktno ih poučavao o budućim događajima koji će uslijediti nakon njegove smrti, uskrsnuća i povratka na nebo.
Sada, međutim, Isus vraća svoj fokus na događaje sedmice ispred njega. Četvrti i poslednji put u Mateju, on direktno govori svojim učenicima da će Sin čovječji, što znači on, biti predan da bude razapet. On je bio još konkretniji o tome šta će doći u ranijim izjavama (Matej 16:21; 17:22-23; 20:17-19).
Međutim, ovo je prvi put da Isus svoje raspeće povezuje direktno sa Pashom. Proslava Pashe je svake godine počinjala klanjem jagnjeta. Ove godine za vrijeme Pashe biće ubijen i Isus, Jagnje Božje. Oni koji su pokriveni krvlju Jagnjeta biće spašeni od Božjeg gnjeva za ljudski grijeh.
Matejeva promjena fokusa pokazuje da Isusova izjava u prethodnom stihu – da će uskoro biti uhvaćen i razapet (Matej 26:1-2) – nije bila prazno predviđanje. Negdje drugdje u Jerusalimu, glavni sveštenici i narodne starješine okupili su se da razgovaraju o istoj stvari.
Jevrejske vjerske vođe već duže vrijeme žele da Isus nestane. Matej je opisao njihovu želju da unište Isusa još u 12. poglavlju (Matej 12:14). Različite ranije zavjere za hapšenje Isusa nisu uspjele jer su ga mnogi ljudi očito poštovali i mislili o njemu kao o Božjem proroku (Matej 21:45-56).
Ipak, Isus je tako temeljno i javno osudio i ponizio vjerske vođe da su osjetili potrebu da nešto učine uskoro. Ovo okupljanje u domu prvosveštenika vjerovatno ne uključuje čitavo vladajuće tijelo poznato kao Sanhedrin. Matej otkriva da uključuje svešteničke poglavare i neke od laičkih vođa poznatih kao starješine, pored samog prvosveštenika.
Matej i Jovan (Jovan 11:49) imenuju jevrejskog prvosveštenika u ovom trenutku kao Kajafu. Luka spominje Anu (Luka 3:2). Vjerovatno je da su obojica ljudi u to vrijeme smatrani visokim sveštenicima. Anu, Kajafina tasta, uklonile su sekularne vlasti 15. godine nove ere. Izraelski zakon, međutim, kaže da se mandat prvosveštenika može završiti samo smrću, što znači da su mnogi Jevreji možda nastavili takođe da priznaju Anu kao „pravog“ prvosveštenika. U ovom trenutku, Kajafa je prvosveštenik, ali Ana, njegov tast, drži vlast. Osim Kajafe, petorica Anininih sinova postaju prvosveštenici nakon njega.
Zbog Isusove popularnosti, njegovi neprijatelji su primorani da razmotre svoju strategiju. Njihov strah od običnih ljudi dokazuje da zapravo nemaju kontrolu. Oni se ne mogu direktno povezati s Isusovom smrću. Njihov cilj je da natjeraju Rimljane da obave prljavi posao.
Vrijeme praznične gužve bi objasnilo zašto jevrejske vođe ne hapse Isusa danju u Jerusalimu (Marko 14:2), već čekaju do gluvo doba noći, kada se on udalji od mase (Marko 14:49; Luka 22:53).
Konkretno, oni se nadaju da će potajno uhapsiti Isusa i ubiti ga bez podsticanja mase na nerede zbog ovakvog postupanja prema čovjeku za koje mnogi vjeruju da je Božji prorok.
Zašto ovaj rizik? Zašto su toliko željni da eliminišu Isusa? Vjerske vođe imaju dva jasna motiva da sklone Isusa s puta. Prvo, njihov cilj je da održe mir u Izraelu i spriječe narod da se pobuni protiv Rima i spusti gnjev Carstva na tu malu zemlju (Jovan 11:48). Ne samo da bi se time izbjeglo dodatno krvoproliće, već bi se vjerske vođe zgodno zadržale na njihovim pozicijama moći i relativnog komfora.
Drugo, međutim, Isus je javno i temeljno osudio pismoznalce i fariseje kao licemjere. Tokom ove sedmice, on je čak prikazao njihove zakonite izbore kao pokušaje da donesu slavu samo sebi (Matej 23:1-7). Isusovo učenje je direktna prijetnja kredibilitetu ljudi okupljenih u domu prvosveštenika na današnji dan.
Oni žele Isusa mrtvog (Jovan 11:53). Nadaju se da će to postići što je moguće zakonitije, ali su voljni da smanje uglove. Čak i sastanak da se Isus osudi na ovaj način predstavlja kršenje Zakona (Ponovljeni zakon 17:6; Levitski zakonik 19:15-18).
Ipak, znaju da moraju biti oprezni. Isus je popularni iscjelitelj bolesnika i potlačenih demonima. Velike gomile ljudi pratile su ga po Izraelu da bi ga čule kako propovijeda i vidjeli njegova čuda. Mnogi ljudi misle o njemu kao o pravom Božjem proroku, a neki su počeli vjerovati da bi on mogao biti Mesija (Matej 21:9-11). Vjerske vođe ne mogu priuštiti da Isusova moć i popularnost rastu, ali isto tako ne žele da izazovu narod na nerede hapšenjem Isusa tokom proslave Pashe.
Matej 26:6-13 i Marko 14:3-9 u nastavku izvještavaju o pomazanju Isusa od strane Marije na Simonovoj gozbi. Najvjerovatnije je riječ o istom događaju koji spominje Jovan 12:2-8.[1]
Juda ugovara izdaju (Matej 26:14-16; Marko 14:10-11; Luka 23:3-6)
Marija iz Betanije je pomazala Isusove noge. U ovom ranijem događaju, Juda je taj koji započinje razgovor o glupoj upotrebi novca. Jovan otkriva da je to zato što je lopov; poželio je da im je Marija dala gotovinu, umjesto toga, kako bi mogao uzeti što više za sebe (Jovan 12:1-8). Nije jasno zašto Luka potpuno preskače pomazanja ili čak jesu li ona Judina motivacija za izdaju Isusa. Zanimljivo je kako Luka suprotstavlja Judinu izdaju sa ispravnim, Hristovim sluškim vođstvom i kako Juda u osnovi prodaje svoje pravo na vlast kraljevstva za kesu punu srebra (Luka 22:21-30).
Možda je Marijino „rasipništvo“ bilo prelomni trenutak za Judu. Možda se osjećao pogođenim Isusovim ispravljanjem. Možda je sumnjao da je Isus znao da je krao novac iz kese novca grupe. Možda je prepoznao da je Isus zaista, istinski očekivao da umre i bude sahranjen. To bi poništilo svaku nadu da Isus bude vojna ili politička ličnost. Pogrešna nada da će Isus prkositi Rimu da uvede novo kraljevstvo na zemlji je nestajala.
Luka pominje da je Sotona preuzeo kontrolu nad Judom. Aktivnosti demona (palih anđela ili zlih duhova) ne svode se samo na uticaje iza kulisa na ljudske poslove, bez direktnog kontakta sa ljudima. Biblija uči da se događa opsjednutost demonima kao najviši oblik destrukcije čovjeka koju ova duhovna bića poduzimaju. Kako oni imaju pravo da to rade? Zašto im Bog dopušta? Razlog je što neki ljudi toliko odstupe od Boga preko okultizma i moralne destrukcije da dovedu sebe u situaciju da demoni mogu direktno manipulisati sa njima ili ih tlačiti.
Neki od razloga opsjednutosti demonima su nemoral (Marko 16:9), bavljenje ili sudjelovanje u bilo kakvim okultnim radnjama (Ponovljeni zakon 18:9-12), otvorenost za zlo i pohlepu – Judin slučaj (Jovan 12:6), dopuštanje nekom grijehu ili zlim karakternim osobinama da vladaju srcem (1. Samuelova 18. glava), kao i idolatrija – pozivnica za demone (Levitska 17:7; Ponovljeni zakon 32:17; Psalam 106:37; 1. Korinćanima 10:20), što se posebno odnosi na sudjelovanje u idolopoklonstvu na mjestima gdje se događaju manifestacije natprirodne sile.
Neke biblijske primjere opsjednutosti demonima bilježe Matej 9:32-33; 12:22; 17:18; Marko 5:1-20; 7:26-30; Luka 4:33-36; Luka 22:3; Djela 16:16-18… Međutim, treba razlikovati opsjednutost od demonskog uticaja kojemu može podleći čak i biblijski religiozna osoba (vidi Petrov slučaj zapisan u Mateju 16:21-23).
Judina opsjednutost otkriva nam da iza kulisa vidljive stvarnosti Sotona aktivno nastoji da osujeti Hristovu misiju. U ovom trenutku on koristi ljudsko oruđe iz neposrednog Isusovog okruženja – jednog od Dvanaestorice. Iako se poglavari okupljeni na sastanku eksplicitno ne pominju kao osobe koje kontrolišu demoni, to je jasno iz zajedničkog djelovanja u zavjeri, kao i iz samog Hristovog svjedočanstva o njihovom duhovnom stanju (Jovan 8:44).
Opsjednut Sotonom (Luka 22:3), Juda namjerno traži svešteničke glavare kako bi izdao Isusa za novac. Sveštenici nisu imali pojma kako da dođu do Isusa, a da se ne suoče sa bijesnom gomilom. Raduju se ovoj pomoći, obećavajući da će Judi platiti trideset srebrnika. Juda koordinira sa hramskim čuvarom kada i gdje će pronaći Isusa, bez naroda koji će ga braniti (Matej 26:15-16; Marko 14:10-11; Luka 22:5-6).
Nije jasno šta Juda misli da će se dogoditi Isusu. Čini se da mu nije problem izdati Isusa i gledati kako ga hapse. Ipak, kada shvati Isusovu sudbinu, baci novac i objesi se (Matej 27:3-10). Juda odlučuje izdati Isusa; moguće je da je njegova posjednutost Sotonom bila katalizator da natjera Judu da uradi ono što je već odlučio da uradi bez previše razmišljanja o tome. Moguće i da je imao vlastite kalkulantske planove koji bi mogli uključivati pretpostavljanje više scenarija. Ako bi Isus konačno pokazao silu prilikom hapšenja, to bi moglo ubrzati stvari da se konačno zakralji u Jerusalimu i oslobodi Izrael. U protivnom, ako bi Isus bio uhvaćen i osuđen, Juda bi izašao iz cijele priče sa nekim dobitkom i u favorizovanom položaju pred poglavarima. Možda shvativši da Isus nikada neće postati svjetski politički vođa, Juda je odlučan da na ovaj ili onaj način profitira od Isusa…
Kako god, njegova odluka da sada izda Isusa takođe dolazi sa očiglednim finansijskim motivom. Pita svešteničke poglavare što će mu dati da im preda Isusa. Oni Judi plaćaju 30 srebrnika.
To nije bila velika suma novca. To je iznos u Zakonu koji je trebao platiti vlasnik vola koji je slučajno ubo roba na smrt (Izlazak 21:32). Zaharija je to samo sarkastično opisao kao „Gospodnju cijenu“ (Zaharija 11:13). To je šokantno nizak iznos za izdaju Sina Božjeg, naravno, i otkriva koliko su malo vrijednosti izraelske vjerske vođe pridavale Isusu. To takođe sugeriše da su Judini motivi mogli biti lični, jer je možda počeo da zamjera Isusu i njegovoj misiji.
Poglavarima se sada ukazala savršena prilika zbog koje su rizikovali da pomjere svoj raspored. Jedan iz Isusovog užeg kruga od dvanaest učenika, Juda Iskariotski, došao im je i ponudio da im preda Isusa. Ovo je smislena ponuda, budući da drevni svijet nije imao prednosti fotografija, kamera ili telefona da bi pratio nekoga poput Isusa do određene lokacije. Uz Judinu pomoć, moći će pronaći i uhapsiti Isusa usred noći, daleko od pogleda mase. Ovo je šansa koju su čekali.
Sada je na Judi da pronađe savršen trenutak da izda svog gospodara. Plaćeno mu je 30 srebrnika. Na njemu će biti da to isprati. On zna da se Isus, iako je danju okružen mnoštvom koje mu je naklonjeno, povlači na Maslinsku goru noću (Luka 21:37-38). Juda ne mora dugo čekati.
Juda je loša osoba sa lošim motivima. Čak i kada ga je Isus odabrao, znao je da je „đavo“ (Jovan 6:70). Ali uprkos svojim motivima i planiranju, on odaje utisak nekoga bez velike inicijative. Čini se da je planirao izdati Isusa, ali nije preduzeo stvarne korake sve dok ga Sotona nije preuzeo. Uprkos njegovim pokušajima da nađe dobro vrijeme da dovede hramske čuvare Isusu, Isus mu govori kada da ide, a Sotona ga natjera da se pokrene (Jovan 13:27). Juda se pokazuje kao primjer iz Mateja 5:22, koji povezuje ljutnju s ubistvom. Čak i ako Judi nedostaje hrabrosti da djeluje sam, njegova mržnja dopušta Sotoni da ga koristi kao saučesnika u Isusovom ubistvu.
________________________
[1] Vidi poglavlje 65. „Marija pomazuje Isusa i zavjera za ubistvo Lazara“.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
