Matej 20:17-19, Marko 10:32-34 i Luka 18:31-34 bilježe ovu Hristovu najavu.
Isus se nastavlja kretati prema Jerusalimu. On je iza sebe ostavio svoj život i službu u oblasti Galileje. Svojim voljnim kretanjem prema Jerusalimu, sjedištu i rimske i jevrejske moći u Izraelu, Isus je započeo poslednje korake ka završetku svoje misije. Ovo je više od promjene krajolika; ovo takođe implicira da Isus ide ka svojim neprijateljima i na konačno pogubljenje (Marko 8:31). Po treći put, on će još jednom tačno opisati šta će mu se dogoditi kada stignu u Jerusalim.
Ne može biti sumnje. Isus je u potpunosti razumio ko je on i zašto je uopšte došao na zemlju. On je „Hrist, Sin Boga živoga“, baš kako ga je Petar opisao (Matej 16:16). Šta je to značilo, Petar nije potpuno razumio. Isus nije došao da svrgne, vlada i sudi na zemlji u ovo vrijeme. On je došao da umre, kao Sin Božji, za grijehe čovječanstva i da bude uskrsnut, Božjom silom, iz mrtvih. Došao je da jednom zauvijek izvuče ljudski rod iz grijeha i smrti.
„Evo, idemo u Jerusalim. I ispuniće se sve što su proroci napisali za Sina čovječjeg.“ (Luka 18:31)
Jedan od najvećih argumenata sa kojima se suočavaju Isus i rana zajednica je da jevrejske vođe odbijaju da vide koliko proročanstava iz Starog saveza Isus ispunjava. Čak i danas, ovo je još uvijek tačka sukoba između hrišćana i religioznih Jevreja. Isus možda govori o Psalmu 22 koji proriče da ljudi bacaju žrijeb za njegovu odjeću, da ga Bog napušta, da mu se kosti vide i da mu neznabošci probijaju ruke i noge. Ili se može odnositi na Isaiju 53 gdje se kaže da će Isus biti poput tihog jagnjeta – neće ponuditi pravnu odbranu kada je optužen (Luka 23:9) – i da će biti položen u grobu bogatog čovjeka (Luka 23:50-56). Ili je možda imao na umu Psalam 16:10 koji obećava da Bog neće napustiti njegovu dušu u zemlji mrtvih ili dopustiti da se njegovo tijelo raspadne. Isus je na drugim mjestima rekao vjerskim vođama: „Istražujete Pisma, jer smatrate da se u njima nalazi vječni život, a upravo ona svjedoče o meni.“ (Jovan 5:39) Stari savez je ispunjen istinom jevanđelja i prepun referenci na Hrista.
Jevrejski vjerski vođe Isusovog vremena ne razumiju ove proročke odlomke i sigurno ne povezuju odlomke o patnji sa Sinom čovječjim (Danilo 7:13-14) koji će dobiti vlast i vlast od Boga. Danas mnogi religiozni Jevreji ponovno tumače određena mesijanska proročanstva posebno kako bi izbjegli da ih primjene na Isusa. Učenici ne mogu razumjeti kako se Isusova smrt uklapa u Božji plan za Mesiju i Izrael. I oni takođe žele slavu ali ne i poniznost i stradanje. Tek kasnije će učenici moći da sastave djelove (Luka 24:27, 44-47; Jovan 2:22; 14:26).
Isus sada još jasnije i otvorenije govori učenicima nego prethodna dva puta (Matej 16:21; 17:22-23). On želi da tačno shvate šta dolazi i da se on kreće ka tome svojom voljom. Želi da se sjete ovoga.
Kada stignu u Jerusalim, Sin čovječji će biti predan prvosveštenicima i pismoznalcima, i oni će ga osuditi na pogubljenje. Isus sebe često naziva Sinom čovječjim (Matej 8:20; 9:6; 17:9). On još jednom otkriva da će biti izručen jevrejskim vjerskim vođama. Činjenica da će on biti osuđen znači da njegova smrt neće biti iznenadno kamenovanje ili guranje sa litice u žaru trenutka. Isus zna da će se suočiti sa pravnim postupkom. Namjerna smrtna presuda biće donesena kao odgovor na optužbu protiv njega.
Činjenica da je Isus znao da će sve ovo doći govori nam najmanje dvije stvari. Prvo, njegova posvećenost, njegova odlučnost da izvrši volju svog Oca i pokaže Božju ljubav prema svijetu (Jovan 3:16) bila je apsolutna. Ne bi se samo pojavio i nadao se najboljem. Znao je šta dolazi i išao je ka tome. Drugo, Isus je pokazao da je mogao napraviti izbor potreban da spriječi da bude uhapšen, zlostavljan i osuđen na smrt. Činjenica da on zna šta dolazi pokazuje da nije pobijeđen.
Zatim on dodaje da će ga, kada bude osuđen, jevrejsko vođstvo predati neznabošcima: Rimljanima. To je zato što jevrejske vjerske vođe nemaju ovlašćenje da pogube jednog od svojih zatvorenika. Rimljani će se rugati, bičevati, a zatim razapeti Isusa na krstu. Konačno, Isus insistira da će uskrsnuti trećeg dana.
Još jednom, Isus pokazuje da ništa što mu se dogodilo u Jerusalimu nije bilo iznenađenje. On je to prihvatio kao središnji dio svoje misije na zemlji. Njegovo odbijanje da se vrati unazad ili da osujeti ono što dolazi je fascinantan dokaz njegove posvećenosti i sigurnosti da pokaže Božju ljubav prema svijetu i Božju moć nad grijehom i smrću. To niko ne bi mogao činiti sam od sebe.
Marko kaže da će Isus uskrsnuti nakon tri dana (Marko 10:34), dok Matej i Luka kažu, „trećeg dana“ (Matej 20:19; Luka 18:33). O vremenskom okviru Isusovog raspeća raspravljalo se vjekovima, a primjedbe su dolazile i od skpetika.
Prvo, ključno je shvatiti da se Jevrejima dio dana računa kao cijeli dan kada se računa vrijeme. Dakle, ako je Isus bio razapet neposredno prije petka naveče, onda bi petak popodne, subota i nedjelja ujutro ispunili tri dana.
Da bismo bolje razumjeli šta je Isus konkretno mislio, pomaže nam njegovo objašnjenje posle uskrsenja: „I reče im: Tako je pisano, i tako je trebalo da Hristos postrada i da ustane iz mrtvih treći dan.“ (Luka 24:46) Mesija je trebao da postrada i ustane iz mrtvih. Ovo se sasvim uklapa sa izjavom u Mateju 20:17-19 i Luki 18:31-33. Zašto se vežu pojmovi stradanja i smrti?
U Mateju 26. poglavlje, od 30. stiha nadalje, možemo pratiti doslovno ispunjenje svega što je Isus najavljivao. Dakle tri dana i tri noći, znak Jone proroka (Matej 12:39-40), počinju od Getsimanije, kada se na Mesiju počelo svaljivati breme grijeha cijelog čovječanstva. Polaganje grijeha čovječanstva na Isusa značilo je privremeno odvajanje od Boga Oca.
Napokon, kako da shvatimo riječi „u srcu zemlje“ (Matej 12:40)? Doslovno očigledno ne možemo. Opšteprihvaćeno mišljenje je da se ovo odnosi na grob, ali iz konteksta vidimo da to ne može biti tačno. Da je mislio samo na grob, Isus bi jednostavno tako i kazao. Zašto bi komplikovao bez potrebe? Stoga bi ovaj izraz morao biti širi i u vezi sa posledicama koje grijeh izaziva na zemlji, a to su patnja, propadanje i smrt. Kao što Jona nije poslušao Boga i našao se u utrobi morske nemani, tako i neposlušnost čovječanstva šalje Hrista u „srce Zemlje“, što uključuje i smrt u grobu.
Isus ne samo da se vraća iz smrti, već to čini tačno na način na koji je predvidio. Koliko god vremena Hrist bio u grobu, to je bilo u potpunosti kompatibilno sa starosaveznim proročanstvima, njegovim riječima i hebrejskim jezikom.
Dok se izvještaji Marka i Mateja završavaju ovdje, Luka dodaje nešto uvida u nerazumijevanje učenika: „Ali oni nisu shvatili ništa od toga, nego im je značenje tih riječi bilo skriveno i nisu znali o čemu govori.“ (Luka 18:34). On kaže da će biti ubijen. Ali u njihovim umovima postoji ozbiljna nepovezanost između onoga što Isus kaže i njihovog koncepta Mesije. Najvjerovatnije misle da Isus govori u paraboli ili metafori; oni ne mogu prihvatiti ideju da on misli da mora doslovno, fizički patiti i umrijeti. Oni još uvijek imaju vizije nezavisnog Izraela s Isusom na prijestolu i njih dvanaestoricu koji sjede pored njega (Matej 19:28). Ipak, učenici su se sjećali i razumjeli Isusove riječi tek nakon uskrsenja (Luka 24:6-8). Kada je Isus uskrsnuo, on otkriva kako njegova smrt ispunjava starosavezno proročanstvo (Luka 24:27, 44-49).
Bog to radi i nama. Koliko god mislili da želimo da znamo šta će se dogoditi u našim životima ili koje odluke treba da donesemo, nismo uvijek spremni da čujemo istinu. Ponekad moramo prvo malo porasti, u znanju, zrelosti ili vjeri. Ponekad ne shvatamo koliko smo jaki i koliko ćemo moći da se nosimo sa onim što dolazi. Kada Bog ne usliši naše molitve za jasnoću, uvijek se možemo moliti da nas pripremi za budućnost. Znati da mu trebamo vjerovati može biti sva priprema koja nam je potrebna.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
