Matej 23:1-39, Marko 12:38-40 i Luka 20:45-47 bilježe ovaj događaj.
Matej je izvještavao o Isusovim razgovorima i poučavanju u hramu veći dio prethodna dva poglavlja. Hristova glavna tema bila je duhovna pokvarenost izraelskih vjerskih vođa. U ovom odlomku, on počinje još snažnije opisivati posledice propusta pismoznalaca i fariseja.
On se obraća kako mnoštvu okupljenom u hramu za proslavu Pashe, tako i svojim učenicima. Možda neki od vjerskih vođa i dalje slušaju Isusa, iako se ne spominju. Moguće je da su otišli nakon što su bili tako temeljno demontirani u raspravi (Matej 22:46), ili možda vrebaju okolo i slušaju bez interakcije.
Isus počinje opisom vjerskog establišmenta koji je „sjeo na Mojsijevu stolicu“. To podrazumijeva poziciju vjerske vlasti i autoriteta koja bi trebala služiti kao vođstvo u svrhu sprovođenja Zakona koji je Bog dao preko Mojsija, kao i čuvanja povjerenih istina.
Loš prevod Mateja 23:3 u većini popularnih Biblija uzrokuje da ono što Isus kaže izaziva iznenađenje i stoji u kontradikciji sa razlozima zašto osuđuje pismoznalce i fariseje.
Pravilan prevod glasi: „I sada, sve što vam on [Mojsije] kaže, držite i činite, ali po njihovim propisima i njihovim primjerima ne činite, jer oni govore, ali ne čine.“
Dakle, Isus kaže da trebaju slušati Mojsija, što je dosledno njegovoj izjavi u Luki 16:31, a ne da drže i tvore što im propisuju pismoznalci i fariseji. On ne daje svojim slušaocima dozvolu da okrenu leđa učenju Božje Riječi. Niti on poništava sve duhovne autoritete. Naprotiv, Isus osuđuje vjerske vođe svog doba jer su zloupotrijebili svoj duhovni autoritet i dodali ljudske propise koje Bog nikada nije namijenio za Njegov narod. U protivnom, ako bi Isus uputio svoje sledbenike da drže i tvore sve što im jevrejske vođe kažu, time bi verifikovao njihove tradicije koje je sam osudio u više navrata, bio bi kontradiktoran sam sebi i kontradiktoran Svetom pismu.
On će ih više puta nazivati licemjerima (Matej 23:13, 15, 23, 25, 27, 29). To znači da ih smatra simulantima koji ne sprovode u praksi ni ono što sami govore i propovijedaju.
Isus misli na masivna, komplikovana vjerska pravila koja su se vremenom dodala Mojsijevom zakonu. Ova pravila su počela s dobrom namjerom: da pomognu ljudima da primjene Zakon u svakodnevnim okolnostima, a posebno da im pomognu da ga ne krše. Nažalost, ta tradicionalna pravila, stvorena od strane pukih ljudskih bića, postepeno su se uzdizala sve dok se nisu smatrala jednakima samom Zakonu. I danas postoje tvrdnje da su „crkveni oci“ i crkvena tradicija iznad Svetog pisma.
Književnici i fariseji su insistirali da se od svakog sledbenika Zakona očekuje da se pridržava svih ovih pravila kako bi bila ugodni Bogu. Isus napominje da se ove vođe neće ni najmanje potruditi da olakšaju taj teret. To ne znači da se pismoznalci i fariseji nikada sami nisu pridržavali tih istih pravila. Naprotiv, ovi učitelji nisu bili voljni da olakšaju teret pravila koje je stvorio i kontrolisao čovjek. Čak ni malo. Nisu pokušavali pomoći ljudima da žive Božju Riječ na način koji odražava Božje srce. Oni su samo sve više otežavali živote ljudi čineći religiju sve legalnijom i restriktivnijom.
Isus govori o njihovim motivima. Oni mogu činiti ono što je ispravno ili religiozno, u skladu sa njihovim vlastitim tumačenjima, ali to čine da bi ih drugi vidjeli. Oni žele odobravanje i priznanje naroda: da budu istaknuti kao dobri i religiozni ljudi. Jedan od načina na koji to pokazuju je njihov vanjski izgled. Oni su uključivali vjerske ambleme kao što su filakterije i rubovi.
Filakterije su danas poznate kao „tefilin“. To su male kožne kutije koje sadrže komade pergamenta na kojima je ispisano Sveto pismo. Filakterijske kutije su bile vezane za lijevu ruku ili čelo u doslovnoj pokornosti Ponovljenom zakonu 11:18. Sveto pismo unutra je iz Izlaska 13 i Ponovljenog zakona 6. Slično bukvalno shvatanje u današnjem vremenu ima sveštenstvo koje nosi krstove kao predmete jer je navodno Isus tako „zapovijedio“.
Rese su viseći komadići konca, sa plavim užetom, pričvršćeni za četiri ugla odjeće jevrejskog muškarca u poslušnosti Brojevima 15:38-39: „Kaži Izraelovim sinovima da prave sebi rese na rubovima odjeće kroz sve svoje naraštaje, i neka iznad resa na rubovima stavljaju plavu nit. Imaćete rese zato da se, kad ih pogledate, sjetite svih Gospodnjih uputstava i slijedite ih, i da se ne povodite za svojim srcem i svojim očima, što vas navode na preljubu.“
Važno je napomenuti da Isus ne osuđuje nošenje filakterija ili resa. Objekti nisu pogrešni, kao ni njihova upotreba. Umjesto toga, on proziva vjerske vođe da prave pretjerano prikazivanje tih predmeta: nose velike, široke filakterije i proširene rubove kako bi ih svi primijetili. Njihova namjera nije prvenstveno da poštuju Boga; to je da dobiju zasluge od drugih ljudi što su ekstra religiozni i dobri. Izgubili su iz vida pravi motiv za ove vjerske predmete: podsjetnik na Zakon.
Nadalje, ovi vjerski vođe vole da im priznaju religioznost, uključujući posebne privilegije. Najpočasnija mjesta na gozbama bila su ona najbliža domaćinu. Slično tome, cijenjeni položaji u sinagogi su vjerovatno bili oni najbliži svicima Zakona, ili najvidljiviji. Fariseji su tražili načine da se uzdignu, a ne načine da izraze poniznost.
Ovi samovažni ljudi takođe vole pažnju javnosti koju donose njihove pozicije svetih ljudi. Vole da im se odaju veliki pozdravi i poštovanje na javnim mjestima. Vole titulu koja dolazi uz njihov status: „rabin“, što znači „učitelj“. Ovo je bila titula poštovanja, a ponekad i naklonosti prema religioznim ljudima koji su poučavali ljude Zakonu.
Sami naslovi nisu nužno pogrešni. Ali stavljanje neopravdanog naglaska na njih – ili insistiranje na njima – je arogancija i licemjerje.
Isus zaustavlja svoju osudu fariseja i pismoznalaca kako bi upozorio svoje učenike na ovu praksu. On ih upućuje da se međusobno ne zovu „rabini“ iz dva razloga. Prvo, Isus insistira da imaju samo jednog učitelja, što znači njega. Isus je jedini rabin među njima. Drugo, svi su braća. Isus im ukazuje da ne uzimaju titule koje imaju za cilj da jednog od njih uzdignu nad drugima. On želi da ostanemo ponizni dok služimo jedni drugima u ljubavi. Traženje ili proglašenje titule, radi lične časti, suprotno je poniznosti koja se očekuje od hrišćana.
Pored toga, Hrist govori svojim učenicima da se nikome ne obraćaju sa „oče“ na zemlji. To je zato što imaju Oca na nebu, što znači Boga, Isusovog vlastitog Oca. Isus naravno ne kaže da niko ne može da naziva roditelja „ocem“. On se posebno osvrće na praksu da se vjerske vođe i mentori nazivaju „ocima“ u bilo kojem formalnom ili službenom smislu. Ono što ne treba činiti je pokušaj da se jednom od Isusovih sledbenika dâ duhovni status iznad onog drugih.
Pretpostavlja se da su veliki učitelji ili rabini iz prošlosti, zajedno sa patrijarsima Izraela, ponekad nazivani „očevima“ tokom Isusove ere. Isus želi da to ime – i što je još važnije, taj odnos poštovanja – bude rezervisano samo za Boga.
To nikome ne zabranjuje da zauzima organizacione položaje prikladnog autoriteta ili službe u zajednici. U stvari, Isus je dao i nastaviće da daje veliki autoritet svojim učenicima, koji će postati poznati kao apostoli. Opasnost koja se osuđuje je u korišćenju titula onako kako su ih fariseji koristili, ili kako ih i danas koristi crkvena sveštenička hijerarhija: da privlače pohvale i čast sebi i da potkrijepe vlastiti autoritet. Isus je više puta naglašavao svojim učenicima da, u njegovom kraljevstvu, vođstvo uvijek poprima oblik služenja (Jovan 13:12-16; Matej 23:11).
Isus dodaje da se hrišćani među sobom ne zovu ni „vođama“. Poenta ovih uputa je da se titule ne smiju koristiti ili zahtijevati da imaju status i autoritet jedni nad drugima.
Najveći je zapravo „najveći“ jer najviše služi. Nedugo prije toga, Isus je detaljno objasnio isti koncept. Ovo je bilo kao odgovor na svađe između učenika oko toga koji će zauzeti najveće pozicije u njegovom kraljevstvu (Matej 20:25-28).
Fraza koja je navedena u 12. stihu mogla bi se čitati kao poslovica: Oni koji traže ugled naći će sramotu, a oni koji traže poniznost naći će čast. Ovo je više od jednostavnog uputa od Gospoda da budemo ponizni. To je podsjetnik da Bog radi da ponizi – da snizi, da posrami – one koji pokušavaju da se uzdignu. U isto vrijeme, Bog radi na tome da uzdigne – da oda počast – onima koji namjerno služe drugima poniznog duha.
Petar je to čuo od Isusa svojim ušima. Kasnije će napisati nešto slično u 1. Petrovoj 5:6: „Ponizite se, stoga, pod moćnu Božju ruku, da bi vas uzvisio kad bude vrijeme.“
Pavle je objasnio u Filipljanima 2:8-11 da je to bilo doslovno Isusovo iskustvo u najvećem primjeru ikad viđenom u Božjem univerzumu.
Nakon što je razotkrio licemjerje vjerskih vođa, Hrist sada počinje izricati niz osuda nad njima.
Ovaj odlomak predstavlja službeno Božje odbacivanje ovih vjerskih vođa Izraela. Isus koristi frazu „teško vama“ sedam puta. Te riječi evociraju starosavezne proroke koji su izrekli Božju presudu Izraelu stotinama godina ranije. Fariseji koji su čuli Isusa kako govori „teško vama“ u potpunosti bi razumjeli vezu s ranijim izjavama Božjih glasnika Izraelu.
Isus počinje tako što ih naziva „licemjerima“. Hipokritēs je grčka riječ koja se prvobitno koristila za glumce. U potpuno doslovnom smislu, ovo označava nekoga ko se pretvara da je ono što nije u svrhu simulacije. Vremenom je transliteracija te riječi takođe počela značiti nekoga ko tvrdi da vjeruje u jednu stvar, a čini suprotno.
Prva je osuda za pismoznalce i fariseje što zatvaraju kraljevstvo nebesko pred ljudima. Ova živopisna i opisna slika otkriva tragičan scenario. Posao koji su ovi ljudi trebali da urade bio je da pokažu ljudima put u kraljevstvo nebesko. To je trebalo biti kroz vjeru u Boga i poslušnost Bogu. Umjesto toga, izgradili su i nametnuli brdo dodatnih pravila, istovremeno osiguravajući vlastitu moć i status. Još gore, kada je Isus stigao kao Mesija da pokaže put u kraljevstvo, fariseji i pismoznalci su ga odbacili. To je osiguralo da kako oni sami tako i oni koji su slijedili njihovo učenje nikada neće ući u kraljevstvo.
Oni koji su trebali biti vodiči i vratari došli su da blokiraju kapiju, držeći Božji narod van umjesto da ga primaju unutra. Ista priča ponavlja se u vjekovima otpada od izvornog hrišćanstva i biblijske religije.
Fariseji su „proždirali“ domove udovica stavljajući veliki teret na ove siromašne i zanemarene članove društva. Ili, propustom da ih zaštite od tereta koji im postavljaju drugi. Nakon što su izgubile muževe, udovice su bile u opasnosti da izgube čitav život, ako se tim resursima ne bi pažljivo upravljalo. Izraelske vjerske vođe trebale su priskočiti da pomognu ovim ženama koje se bore, umjesto da ih iskoriste da obogate hram.
Razmetanje dugim formalnim molitvama dodatni je razlog za osudu njihovog licemjerstva. Isus je objasnio u Propovijedi na gori kako bi trebala izgledati bogougodna molitva (Matej 6:5-15). Tradicionalne crkve takođe su uspostavile duge molitve (recitale) kao praksu kroz svoje liturgijske službe. Istorija se ponavlja.
Referenca u 15. stihu na opsežna putovanja mogla bi biti preuveličavanje radi efekta – hiperbola – a ne pokazatelj da su fariseji otišli na stranu teritoriju da traže obraćenike. Pismoznalci i fariseji su ulagali velike napore da stvore „prozelite“. To su preobraćenici iz jednog vjerskog uvjerenja u drugo. Neki naučnici i istoričari ovo shvataju kao doslovni oblik misionarskog rada u kojem su fariseji pokušavali da preobrate ne-Jevreje u religiozni judaizam. To je nešto što je svakako bio slučaj i u hrišćanskoj eri, iako nam istorija ne daje mnogo relevantnih podataka o Hazarima i slično.
Neki tumači vjeruju da Isus misli na napore pismoznalaca i fariseja da pridobiju sadašnje vjernike za tradicionalni judaizam, kasnije prepoznat i kao rabinski talmudizam. To su možda bili neznabošci koji su već vjerovali u Boga Izraela. Cilj bi bio uvjeriti takve ljude u njihov uski pogled na Zakon, zajedno sa njihovim učenjem o dodatnim pravilima i propisima koji su im navodno potrebni.
U oba slučaja, Isus ne osuđuje nastojanje da se pridobiju obraćenici. On osuđuje ono na šta ih se pridobija: sistem vjerovanja izgrađen oko ljudskih propisa i odbacivanje Isusa kao Mesije. Ove licemjerne vjerske vođe usmjeravale su ljude na put koji vodi u propast, a ne do Boga i u raj. Obraćeni su vjerovatno slijedili pogrešna učenja fariseja čak i fanatičnije nego što su to činili sami fariseji!
Ovi vjerski vođe ne mogu se nadati da će ikoga dovesti do ispravnih zaključaka jer sami ne mogu vidjeti istinu.
Konkretan primjer koji Hrist daje o ovoj duhovnoj sljepoći uključuje polaganje zakletve u obavezujućim sporazumima. Zaklinjanje je duboko ugrađeno u kulturu ovog vremena, iako to nije praksa koju većina modernih ljudi razumije. Prema drevnom shvatanju, odgovornost zakletve je bila direktno povezana sa moći ili svetošću predmeta – ili osobe – kojom je zakletva položena. Tokom tog perioda, Izraelcima nije bilo dozvoljeno da se zaklinju u samog Boga, pa čak ni da direktno govore Božje ime. Umjesto toga, zakleli bi se predmetima koji su na neki način blisko povezani s Bogom, kao što je Njegov prijesto, ili hram, ili oltar.
Uvlačeći se u legalizam i rupe u zakonu, fariseji su očigledno osmislili sistem razdvajanja predmeta koji bi nekoga „zaista“ vezali za njegovo obećanje od predmeta koji nisu dovoljno značajni da bi od njih zahtijevali da održi svoju riječ. Ovo je omogućilo lukavoj osobi da se zakune nečim neobavezujućim, ostavljajući prostor za varanje u pogledu postupanja kako su rekli. Isusov primjer je jedna od tih razlika: ako se neko zakune hramom, to nije bila smislena zakletva, ali ako se neko zakleo zlatom hrama, on ili ona je bio dužan učiniti ono što je dogovoreno.
Isus je već osudio praksu polaganja zakletve kako bi se pridala težina nečijoj riječi. Tokom Propovijedi na gori, proglasio je takva nametnuta obećanja nepotrebnim i da potiču od zla. Umjesto toga, on je insistirao da ljudi jednostavno kažu „da“ i „ne“, a zatim urade ono što su rekli (Matej 5:33-37).
U ovim stihovima, neposredna kritika je kako fariseji pogrešno pripisuju vrijednost prema svjetskim standardima, a ne prema Božjim standardima.
Isus ih sada naziva slijepim budalama jer su izmislili ove razlike. Postavljajući retoričko pitanje, Isus pravi razliku između zlata i onoga što bi zlato učinilo svetim. Izgleda da fariseji misle da je zlato vrednije jer vrijedi više zemaljskog novca, a ne uzimaju u obzir da je zlato sveto zato što pripada hramu koji je posvećen od Boga. Naravno to bi sam hram činilo mnogo vrednijim. Isus osuđuje njihovo izvrnuto vrednovanje zlata i hrama.
U isto vrijeme, Isus ponavlja raniju kritiku, osuđujući praksu nuđenja dodatnih obećanja povrh iskrene riječi. U ovom slučaju, fariseji su čak učili da jedna takva zakletva treba da bude obavezujuća, dok druge nisu. Pravljenje te razlike moglo bi samo ohrabriti polaganje besmislenih zakletvi – smišljenu namjeru da se prekrši riječ.
Pismoznalci i fariseji su napravili slično pravilo o zaklinjanju oltarom u odnosu na žrtvu koja se prinosi na oltaru. Kako bi oni htjeli, zakletva darom je obavezujuća, ali sama zakletva oltarom ne znači ništa. Čini se da je ovaj komplikovani sistem izrastao iz ograničenja zaklinjanja na ili od samog Boga. Vjerski Jevreji u to vrijeme vjerovatno nisu ni izgovarali ime za Boga. Umjesto toga, počeli su da se zaklinju stvarima vezanim za Boga kada se zaklinju.
Ovo otkriva farisejsko nerazumijevanje o Božjoj prirodi i onoga što znači položiti zakletvu. Na taj način oni su „slijepi vodiči“ i „slijepe budale“. Oni odvode one koje poučavaju od onoga što je mudro i istinito.
Isus je istakao da hram taj koji čini zlato svetim, kao što oltar čini žrtvu svetom. Pismoznalci i fariseji, od svih ljudi, treba da shvate da sve ove stvari dolaze od Boga i da pripadaju Bogu. Ovi navodno učeni ljudi nemaju nikakvog osnova da jedno proglase svetim, a drugo ne.
Ono što Hrist navodi u ovoj kritici nije da zaista postoje različiti nivoi zakletve. Umjesto toga, apsurdno je odvajati jednu svetinju od druge. Zakleti se žrtvenim oltarom Božjim u hramu znači zakleti se onim što je na oltaru. Oltar čini dar ili žrtvu svetim, jer je svet onaj kome se dar prinosi. Razne izmišljotine fariseja vode ljude u bizarnim smjerovima.
Zakleti se hramom Božjim je isto što i zaklinjati se samim Bogom, budući da On „živi“ u hramu. Fariseji su izjavili da je zakletva hramom besmislena. Isus pokazuje da bi zakletva hramom bila isto što i zakletva samim Bogom. Nijedna zakletva ne može biti više obavezujuća ili opasnija za onoga ko je daje.
Važno je shvatiti da Isus ne uči ljude da se kunu hramom. Naučio je ljude da uopšte ne koriste takva „dodatna“ poboljšanja svojih obećanja (Matej 5:33-37). Ono što Isus ovdje čini je dokazivanje da pismoznalci i fariseji nemaju ni duhovnu ni logičku osnovu za svoje učenje o zakletvi.
Na kraju krajeva, sve je Božje. Sve u šta se čovjek može zakleti, u istini, vodi natrag Bogu. Zakleti se bilo kojom vrstom bilo čega što je na bilo koji način povezano s Bogom znači zakleti se Bogom, čineći onoga ko se zakune podložnim Božjem sudu ako to prekrši.
Isus se sada vraća na tačku koja je možda podstaknula fariseje da usvoje ova pravila. Očigledno, neki su odlučili da je zakletva Božjim prijestolom prihvatljiva, dok zakletva Bogom nije. Drugi su mislili da bi možda bolje bilo zakleti se nebom nego Božjim prijestolom. Isus pokazuje da je zakletva bilo kojim od njih isto što i zakletva Bogom. Učiti da su te stvari odvojene od Njega je ludost.
Nakon što ih je još jednom nazvao licemjerima, Isus opisuje šta bi moglo biti srž problema fariseja kada je u pitanju njihovo praktikovanje judaizma. S vremenom su jevrejske vođe razvile sistem zamršenih detalja koji je trebao „zaštititi“ ljude od slučajnog kršenja Božjih uputa. Ljudi poput pismoznalaca i fariseja ulivaju intenzivnu energiju u poštovanje najsitnijih detalja ovih tradicionalnih pravila koja je stvorio čovjek. Istovremeno, oni propuštaju poentu stvarnih bogomdanih zakona koji su inspirisali njihove tradicije. Oni su slijepi za Božje srce za Njegov narod.
Izraelcima je dat propis da daju desetinu – deset posto – od određenih specifičnih usjeva. To je uključivalo ulje, žito i vino (Ponovljeni zakon 14:22-29). Levitski zakonik 27:30-32 ide malo dalje, precizirajući sjeme zemlje, voće sa drveća i životinje iz stada. Fariseji su odlučili primijeniti ovaj zahtjev čak i na najsitnije baštenske biljke, uključujući mentu, kopar i kim. Isus ne osuđuje njihov izbor. U stvari, on kaže da je aspekt njihove poslušnosti legitiman. U isto vrijeme, to je primjer koliko su fariseji išli daleko – i nametali to ljudima – u pokušaju da budu legalistički savršeni.
Usredsređujući se na ove detalje, fariseji su postali neosjetljivi na veću poentu tih zakona. Poslušnost je, naravno, bila važna, ali isto tako je važno znati svrhu propisa koje je Bog dao. Samo znajući svrhu, osoba može ispravno prosuditi (Jovan 7:24) kako primijeniti te zakone. Gospod je namjeravao da Njegov narod živi u pravdi, milosti i vjernosti. Bez tih krajnjih ciljeva, sva su pravila postala puka religiozna vježba umjesto način da se ostvari Božja volja za Njegov narod.
Drugim riječima, ovi duhovni vođe nisu tumačili Zakon ljudima na način koji bi naglašavao do čega je Bogu zaista stalo. Da upotrijebimo uobičajen izraz, „promašili su šumu zbog drveća“ – zaboravili su da detalji treba da formiraju širu sliku. Fokusirali su se na drveno, legalističko religiozno izvođenje na način koji je u konačnici služio samo njihovom vlastitom ponosu, moći i slavi. Isus ih još jednom naziva slijepim vodičima, što znači da ne razumiju kuda vode Božji narod.
I komarci i kamile bili su nečisti za Izraelce da jedu. Kako bi izbjegli da se čak i slučajno u jelu nađe nešto ritualno nečisto, fariseji bi koristili tkaninu da procijede svoje piće. Poput desetine od njihovog uroda bilja, ovo je bio zahtjevan posao koji je obavljen da bi bili religiozno savršeni.
Pismoznalci i fariseji nisu mogli – ili nisu htjeli – da vide da im nedostaju mnogo važniji razlozi koji stoje iza Božjih propisa za Njegov narod. Poštovanje određenih uredbi je važno, ali detalji nemaju za cilj da nadjačaju širu poruku koju daje Bog.
Nova kritika dolazi u obliku moćne slike riječi. Isus tačno prikazuje kako fariseji žive i vode Božji narod. Njihov naglasak na legalizmu, izgledu i svjetovnoj časti je poput pranja vanjske strane čaša i tanjira umjesto iznutra. Bez obzira koliko čisto izgledao, ovaj pribor bi bio prljav na sve načine koji su važni. Jedini razlog zašto bi neko uradio takvu glupost bio bi da im je stalo samo do toga kako izgledaju i da im je malo stalo do stvarne čistoće. Fariseji su željeli da ih svi vide kao čiste, religiozno savršene i najduhovnije ljude od svih.
Poput posuđa koje se pere samo spolja, unutrašnjost ovih religioznih pretendenata bila je puna pohlepe i samozadovoljstva. Oni su koristili pojedinosti zakona kao prikrivanje za svoj grijeh. Oni to nisu praktikovali u poniznosti, tražeći da odbace sopstvene grešne stavove i ideje. Ukratko, njihova religija je sama sebi služila. Nastojali su zadovoljiti njihove vlastite želje što je više moguće, a da ne uništi njihovu prestižnu reputaciju.
Umjesto da pokušavaju da izgledaju pobožno dok puštaju sebičnost nekontrolisano u njihovim srcima, trebali bi se očistiti iznutra. Osoba čistog uma će prirodno djelovati na čist način (Matej 15:11). Kada bi fariseji iskreno odbacili pohlepne stavove i apetite, prirodno bi postali poznati kao nesebični ljudi sa srcima slugu. Umjesto toga, pretvarali su se da su sveti dok su nastavili da služe sebi na sve načine koje su mogli izvući.
Oštrim riječima Isus ih dalje opisuje kao grobnice koje su prefarbane. Prema starosaveznom zakonu, svako ko je došao u kontakt s mrtvim tijelom postao je ceremonijalno nečist (Brojevi 19:11). Fariseji su to izbjegavali po svaku cijenu.
Uprkos spoljašnjem izgledu, ovi licemeri imaju srca koja su odvratna. U to doba pećine ili gomile stijena koje su se koristile za grobnice su redovno farbane ili izbjeljivane krečom. Neki su nad grobovima gradili umjetničke spomenike. Izvana izgledaju čisto i uredno. Pa ipak, ispod tih čistih, privlačnih eksterijera bili su truli leševi. Iako su lijepe, bile su pune smrti i nečiste koliko god vjerni Jevrejin mogao zamisliti. Na isti način, činilo se da su fariseji bili najneukaljaniji od svih Izraelaca. Međutim, iznutra ih Isus opisuje kao pune smrti.
Bez obzira na predanost pismoznalaca i fariseja javnim pravilima Zakona, njihova srca ostaju nepromijenjena. Naizgled najzakonitiji ljudi Izraela duboko su bezakoni na mjestu koje je najvažnije, u svom unutrašnjem životu.
Izraelske vjerske vođe od davnina su progonile i ubijale proroke koje je Bog poslao sa teškim porukama za narod Izraela (Djela 7:52). Te prethodne generacije su otvoreno odbacile Božje glasnike.
Jednako su krivi vođe Isusove generacije, iako grade spomenike tim istim prorocima koje su mučili njihovi preci. Fariseji i pismoznalci bili su krivi upravo za ovaj neuspjeh; nisu vidjeli sopstveno odbacivanje Božjih poslanika. Dok je njihova pobuna bila dobro prikrivena, oni su aktivno ponavljali neposlušnu grešku svojih predaka. Oni su sigurni da da su živjeli u danima svojih predaka, ne bi odbacili Božje proroke i pridružili se njihovom ubijanju. Isus nudi još jedan primjer licemjerja: predstavljanje jedne slike o sebi kada je istina suprotno.
Izuzetno je uobičajeno da ljudi pogledaju prethodne generacije i tvrde: „Ne bih napravio tu grešku.“ Ovo se odnosi na kulturne, ali i na religijske ideje. Mnogi hrišćani vjeruju da su rođeni i odrasli u eri Isusa Hrista, vidjeli istinu, ostavljajući iza sebe cijeli vjerski sistem svog vremena da slijede Isusa. Na ovaj način poričemo da je ljudska priroda grešna i slijepa kao i oni koji su odbacili Isusa. Iako je moguće da bismo bili među onima koji su vjerovali, moguće je i da bismo bili učesnici u tim istim grijesima.
Vjerske vođe priznaju da su njihovi preci progonili Božje glasnike, čime sebe stavljaju u istu kategoriju krivice. U toj kulturi društvo je često stavljalo osjećaj krivice na djecu kriminalaca. Isus ističe da su ove vođe, po sopstvenom priznanju, sinovi ubica Božjih glasnika. U retoričkom smislu – prema današnjim standardima – ovi ljudi se poistovjećuju s Gospodnjim neprijateljima.
U isto vrijeme, Isus zna da su ti ljudi „duhovno“ sinovi tih predaka ubica. Njihovi stavovi prema Sinu Božjem dokazuju njihovo duhovno stanje (Jovan 8:43-44). Iste vjerski vođe koji tvrde da bi slušali drevne proroke već su odbacili Jovana Krstitelja. Čak i sada kuju zavjeru da Isusa ubiju (Jovan 11:53; Marko 3:6; Luka 22:2).
Hristova zajedljivi imperativ u 32. stihu se može tumačiti na dva simultana načina. Budući da ovi ljudi često polažu pravo na svoje nasleđe (Matej 3:9), Isus im oštro poručuje da ga u potpunosti slijede: da žive po primjeru svojih prethodnika koji su ubili proroke. U isto vrijeme, on ih odbacuje poručujući da nastave u grijehu dok se Božji gnjev ne izgradi u iščekivanju suda. U oba smislu, ovi ljudi su blizu „prelomne tačke“. Hristove riječi ovdje su i osuda i prezir.
Hrist ne oklijeva u svojoj stalnoj osudi. Čak ih naziva i grubim imenima: zmije i leglo zmija. Zmije su služile kao simbol zla kroz istoriju Izraela (Matej 3:7; 12:34).
Pitanje koje se postavlja u 33. stihu je retoričko: Isus ne „traži“ toliko koliko izjavljuje da su ti ljudi osuđeni na propast. Ovo nije puka rasprava. Isus je sudija i kralj (Jovan 5:26-27). Fariseji to ne shvataju, ali već stoje osuđeni pred Bogom, kao što fizički stoje pred Mesijom.
Isus je često govorio o „geheni ognjenoj“ i sudu za vječnost za one koji su odbacili Božjeg Spasitelja i Sina, Mesiju, čak i među Božjim izabranim narodom (Matej 22:13; 23:15).
Nakon što je razumno osudio ove licemjerne vođe, Isus govori o budućnosti. Nažalost, upravo se to dešava sa Hristovim apostolima i evanđelistima tokom godina rane zajednice. Ono što on ovdje opisuje počeće odmah nakon njegove smrti, uskrsnuća iz mrtvih i povratka na nebo (Jovan 16:1-4). Progone ih, zatvaraju i ubijaju jevrejske vjerske vođe koji rade u sprezi s Rimskim carstvom. Čineći to, Isus utvrđuje da će oni tačno ponoviti obrazac svojih predaka, koji su ubijali proroke koje je Bog poslao da upozore Izrael na Njegov nadolazeći sud.
Božji plan će uključivati slanje više glasnika, koje je Hrist ovdje sažeo kao „proroke, mudrace i učitelje zakona“. Ovo pruža daljnju priliku svijetu da čuje jevanđelje. Takođe, pruža dodatne dokaze protiv onih koji odbacuju Božju istinu. Vjerske vođe iz Isusovog doba će progoniti i ubijati mnoge od ovih budućih glasnika. Čak će ih progoniti i kada pokušaju da pobjegnu od progona (Djela 8:1-3).
Ovdje navedeni „pravednici“ su oni koji su slijedili Boga u poniznosti i iskrenosti. Abel je bio žrtva prvog ubistva čovječanstva, ubio ga je njegov brat Kain u ljubomornom bijesu (Postanje 4:4-8). Zaharijino ubistvo, kao čin protiv Božjeg glasnika (2. Dnevnika 24:20-22), takođe je povezano s grijehom vođstva. Ova dva incidenta se događaju rano u knjizi Postanja i kasno u knjizi 2. dnevnika. U jevrejskim spisima tog vremena, one su se smatrale prvom, odnosno poslednjom knjigom. U književnom smislu, ovo implicira da su svi proroci i glasnici stradali u Starom savezu.
Skeptici ponekad primjećuju da Isus spominje Barahiju kao Zaharijinog oca. Ime dato za oca čovjeka po imenu Zaharija u 24. poglavlju Druge dnevnika je Jodaj. Isus bi možda mislio na proroka spomenutog u Zahariji 1:1. Ili je Zaharija iz 2. dnevnika bio potomak čovjeka po imenu Barahija, ne nužno njegov neposredni sin.
Zanimljivo je da je Zaharija opisan u 2. dnevnika 24:20-22 rekao: „Gospod neka vidi i neka uzvrati!“ dok je umirao. Isus govori o kolektivnoj krivici nosilaca pobune protiv Boga. To je veoma važan koncept u Bibliji. Naglašen je i u Otkrivenju 18. glava kroz upozorenje Božjem narodu da „izađe iz Vavilona“ kako ne bi bili saučesnici u njihovim grijesima i podložni sudu.
Isus proglašava osudu još dalje. Ovaj nadolazeći sud Božiji za ova grešna djela i ubistva će doći na ovu generaciju. Božja gnjevna kazna za odbacivanje Isusa i Božjih glasnika neće biti ograničena na izraelske vjerske vođe. Svemu Izraelu će biti suđeno: i vođama i onima koji ih voljno slijede. Mnogi naučnici vjeruju da se Isusovo predviđanje ove presude ostvarilo, barem djelimično, tokom razornog rimskog razaranja Jerusalima 70. godine nove ere.
Što se Jevanđelja po Mateju tiče, od 37-39. stiha su poslednje riječi koje će Isus izgovoriti Jerusalimu u javnom okruženju. On tek treba da uči o budućnosti, a dva poglavlja će sadržati opsežne zapise o tim riječima. Ovo je, međutim, tačka na kojoj se završava Isusova javna služba. Ovdje su Hristove riječi znatno žalosnije. Gledajući unaprijed u nesreću koja će zadesiti grad, Isus govori nježnim i čežnjivim tonom.
Uprkos tome što je bio glavni grad Božjeg izabranog naroda, Jerusalim je zaradio tužno nasleđe tokom generacija. Ovaj Davidov grad postao je poznat kao grad koji ubija proroke i kamenuje glasnike koje joj Bog šalje. To nasleđe će biti zauvijek naglašeno u toku sedmice dok je sam Isus osuđen i ubijen u Jerusalimu (Matej 26:1-5).
Isus opisuje ulogu koju bi on radije imao u odnosu prema gradu i narodu Izraela. Govoreći iz božanske perspektive svog pretpostojanja, Isus napominje koliko je često istupao da zaštiti Jerusalim i njegovu djecu. Simbolika je ovdje jedinstvena u Svetom pismu i nosi gotovo majčinski smisao. Isus, Sin Božji, opisuje motiv svog srca da zaštiti svoj narod.
Naravno, budući da je Bog svemoguć, postavlja se pitanje zašto Bog, u stvari, nije ponudio taj nivo zaštite. Zašto su pretrpjeli toliko osuda i smrti? Zašto će grad biti izložen uništenju koje tek dolazi (Matej 24:1-2)? Odgovor nije složen, iako može biti teško to prihvatiti: ljudi nisu bili voljni da prime Njegovu zaštitu. Odbacili su Boga i Njegove glasnike i Njegovu poruku (Jovan 5:39-40). I tako, presuda je pala, i uskoro će ponovo pasti.
Jedna od posledica ovog tragičnog odbacivanja je da će Božja zaštita biti potpuno uklonjena. Poput zgrade napuštene i prazne, neće ostati ništa što bi moglo spriječiti katastrofu. Ove riječi podsjećaju na one proroka Jeremije (Jeremija 12:7), govoreći o prethodnim iskustvima Izraela sa sudom. One takođe ukazuju na strašno predviđanje koje će Hrist dati u početnim stihovima sledećeg poglavlja: „Neće ovdje ostati ni kamen na kamenu koji neće biti razvaljen.“ (Matej 24:2) Čini se da je ovo jasna referenca na ogromni hram u Jerusalimu, paralelno značenju riječi „kuća“ u ovom stihu. Pridev „vaša“ takođe ukazuje na to da hram prestaje biti mjesto Božje prisutnosti (vidi Luka 13:35; uporedi sa Danilo 9:27; Jovan 4:20-21; Jevrejima 8:1-6; 9:11, 15-17, 24-28; 10:18).
Istorija bilježi da su u roku od nekoliko decenija nakon Isusove smrti i uskrsnuća, tenzije između Izraela i Rima rezultirale katastrofom. Rimska vojska je puštena na grad 70. godine nove ere, uništivši veliki dio stanovništva i bukvalno srušivši hram kamen po kamen.
U istom kontekstu, Isus kaže da on od sada pa nadalje neće biti tu da zaštiti Izrael. Njegova javna služba je sada završena. Narod Izraela ga, u javnom smislu, više neće vidjeti dok se ne vrati kao Kralj pobjednik o drugom dolasku (Otkrivenje 19:11-15). On citira Psalam 118: „Blagosloven onaj koji dolazi u ime Gospodnje.“ (Psalam 118:26) Kada Isus ponovo dođe u Izrael, neće doći kao žrtveni Spasitelj (Matej 16:21), već kao izvršni sudija opet poslat od Boga – ovog puta u sili i slavi – da napravi konačno razdvajanje spašenih i osuđenih na propast (Matej 25:31-46; Jevrejima 9:28).
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
