Isusovo mučenje i smrt: medicinsko objašnjenje

Precizno naučno medicinsko objašnjenje Isusovog mučenja i smrti, saglasno biblijskim izvještajima, dao je dr Aleksandar Meterel u intervjuu novinaru istraživaču Li Strobelu. Dr Meterel je diplomirao medicinu na Univerzitetu u Majamiju na Floridi, i doktorirao na Univerzitetu u Bristolu u Engleskoj, Dobio je odborski sertifikat za dijagnostiku od strane američkog Odbora za radiologiju i bio je konsultant u Nacionalnom institutu za srce, pluća i krv pri Nacionalnom institutu zdravlja u Betezdi, u Merilendu.

 

Mučenje prije krsta

Pitanje: „Da li bi ste mogli da stvorite sliku o onome što se dogodilo Isusu?“

Odgovor: „Počelo je posle poslednje večere. Isus je otišao sa svojim učenicima na Maslinsku goru – tačnije u Getsimanski vrt. A tamo se, ako se sjećate, usrdno molio. U toku tog procesa pripremao se za nastupajuće događaje sledećeg dana pošto je znao koliko će patnje morati da podnese i sasvim prirodno je doživljavao veliki psihološki stres.“

Pitanje: „Stanite, skeptici ovdje likuju. Jevanđelja kažu da su počele da mu padaju sa čela krvave kapljice znoja. Zar to nije jednostavno proizvod nečije prekomjerne mašte? Zar to ne dovodi u pitanje preciznost pisaca Jevanđelja?“

Odgovor: „Nikako. To je poznato medicinsko stanje zvano hematidroza. Nije veoma često, ali je povezano sa visokim stepenom psihičkog stresa.

Ono što se dešava jeste da velika nervoza prouzrokuje oslobađanje hemikalija koje razaraju kapilare u znojnim žlijezdama. Kao rezultat toga, dolazi do slabog krvarenja u tim žlijezdama, i znoj postaje pomiješan sa krvlju. Ne govorimo o velikoj količini krvi; to je samo veoma, veoma mala količina.

Pitanje: „Da li je to imalo neke druge efekte na tijelo?“

Odgovor: „To je doprinijelo da koža postane krajnje osjetljiva tako da kada je narednog dana rimski vojnik bičevao Isusa, njegova koža bi bila veoma, veoma osjetljiva.“

Pitanje: „Recite mi kako je izgledalo bičevanje?“

Odgovor: „Poznato je da su rimska bičevanja bila izuzetno surova. Obično su se sastojala od 39 udaraca bičem, ali je često bilo i puno više, u zavisnosti od raspoloženja vojnika koji je zadavao udarce.

Vojnik bi koristio bič od upletenih kožnih traka sa metalnim kuglicama utkanim u njih. Kada bi bič pogodio tijelo, te kuglice bi prouzrokovale duboke modrice ili nagnječenja, koja bi se pretvorile u otvorene rane narednim udarcima. Bič je takođe sadržao djelove oštre kosti, koji bi sjekli meso.

Leđa bi bila toliko isječena da bi nekada bio vidljiv dio kičme usljed dubokih, dubokih posjekotina. Bičevanje bi išlo cijelim putem od ramena niz leđa do butina. To je jednostavno bilo strašno.

Jedan ljekar koji je istraživao rimska bičevanja je rekao: ’Kako se bičevanje nastavilo, kidali bi se i skeletni mišići i proizvodile bi se trake krvavog mesa koje su podrhtavale.’ Istoričar iz trećeg vijeka Euzebije je opisao bičevanje sledećim riječima: ’Vidjele su se vene žrtve, a sami mišići, tetive i crijeva su takođe bili jasno vidljivi.’ Znamo da bi mnogi ljudi umrli od ovakve vrste šibanja čak i prije nego što bi bili razapeti. U najboljem slučaju, žrtva bi doživljavala užasan bol i ušla u hipovolemijski šok.

Pitanje: „Šta znači hipovolemijski šok?“

Odgovor: „Hipo znači ’nizak’, vol označava zapreminu, a emik znači ’krv’, tako da hipovolemijski šok znači da osoba pati od gubitka velike količine krvi. To proizvodi četiri stvari. Prvo, srce ubrzava sa radom kako bi pokušalo da pumpa krv koje tu nema; drugo, krvni pritisak opada, prouzrokujući nesvjesticu; treće, bubrezi prestaju da proizvode urin kako bi održali zapreminu koja je ostala; i četvrto, osoba postaje veoma žedna jer tijelo traži tečnost kako bi zamijenilo izgubljenu krvnu zapreminu.“

Pitanje: „Da li vidite dokaze za to u opisima iz Jevanđelja?“

Odgovor: „Da, sasvim sigurno. Isus je bio u hipovolemijskom šoku dok je teturao putem do mjesta pogubljenja na Golgoti, noseći horizontalnu gredu krsta. Na kraju se Isus srušio, i rimski vojnik je naredio Simonu da nosi krst za njega. Kasnije čitamo da je Isus rekao, ’žedan sam’, i tada mu je ponuđeno sirće.

Zbog užasnih efekata ovog bičevanja, nema sumnje da je Isus već bio u ozbiljnom, do kritičnom stanju, čak i prije nego što su klinovi zakucani kroz njegove ruke i noge.“

 

Agonija na krstu

Pitanje: „Šta se desilo kada je stigao na mjesto raspeća?“

Odgovor: „On bi bio položen, i njegove ruke bi bile prikovane za horizontalnu gredu. Ova greda se zvala patibulum, i na tom stupnju je bila odvojena od vertikalne grede koja je bila trajno postavljena u zemlju.“

Pitanje: „Prikovane čime? Prikovane gdje?“

Odgovor: „Rimljani su koristili zašiljene klinove dugačke 12,5 do 18 cm. Klinovi su probijali ručne zglobove,“ rekao je Meterel, ukazujući na oko 2,5 cm ispod svog lijevog dlana.

Pitanje: „Stanite. Mislio sam da su klinovi probili njegove dlanove. To je ono što je prikazano na svim slikama. U stvari, to je postao standardni simbol koji predstavlja raspeće.“

Odgovor: „Kroz zglobove. To je bio čvrst položaj koji je držao ruku; da su klinovi probijeni kroz dlanove, njegova težina bi prouzrokovala cijepanje kože i on bi pao sa krsta. Zato su klinovi išli kroz zglobove, iako su po tadašnjem jeziku oni smatrani dijelom šake.

Takođe je značajno shvatiti da bi klin prošao kroz mjesto kroz koje prolazi medijalni nerv. To je najveći nerv koji ide iz ruke, i on bi bio prekinut klinom koji je ukucan.“

Pitanje: „Kakvu bi vrstu bola to proizvelo?“

Odgovor: „Dozvolite mi da to kažem na sledeći način. Da li znate kakvu vrstu bola osjećate kada udarite lakat i pogodite lakatnu kost? To je u stvari drugi nerv, zvani ulnarni nerv. Veoma je bolno kada ga slučajno pogodite.

Zamislite onda dva klina koja pritiskaju i probijaju nerv. Taj efekat bi bio sličan onome što je Isus iskusio.

Bol je bio apsolutno nepodnošljiv. U stvari, doslovno je bio iznad riječi koje bi ga mogle opisati; morali su da izmisle novu riječ: excruciare (nepodnošljiv). Doslovno, to znači ’sa krsta’. Razmislite o tome: morali su da stvore novu riječ, jer nije postojalo ništa u jeziku što bi moglo da opiše intenzivnu patnju tokom raspeća.

Tada je Isus podignut, dok su horizontalnu gredu privezivali za vertikalnu, a zatim su klinovi zakucani kroz Isusova stopala. Ponovo, nervi u stopalima bi bili zgnječeni, i ponovo bi se javio sličan tip bola.“

Pitanje: „Kakve bi pritiske to vršilo na tijelo?“

Odgovor: „Prije svega, njegove ruke bi bile trenutno istegnute, vjerovatno oko 15 centimetara u dužinu, i oba ramena iščašena – možete to da odredite jednostavnim matematičkim jednačinama.

To je ispunilo starozavjetno proročanstvo iz Psalma 22, koje je predskazalo raspeće stotinama godina prije nego što se odigralo i koje glasi, ’Rasuše se sve kosti moje.’“

 

Uzrok smrti

Pitanje: „Šta je bio uzrok smrti?“

Odgovor: „Kada osoba visi u vertikalnom položaju raspeće u suštini predstavlja sporu smrt u mukama usljed gušenja.

Razlog je da pritisci na mišiće i dijafragmu postavljaju grudni koš u položaj udisanja; u osnovi, da bi izdahnula, osoba mora da se izdigne na stopalima kako bi pritisak na mišiće bio smanjen za trenutak. Čineći to, klin bi razdirao stopalo, zakačinjući se na kraju u nepokretnom položaju za tarzalne kosti.

Pošto uspije da izdahne, osoba bi zatim mogla da se opusti i ponovo udahne. Ponovo bi morala da se izdigne kako bi izdahnula, grebući svoja krvava leđa o grubo drvo krsta. To bi se nastavilo dok ne zavlada potpuna iscrpljenost i osoba više ne može da se izdigne i diše.

Kako osoba usporava sa disanjem, upada u stanje koje se zove respiratorna acidoza – ugljen-dioksid u krvi se rastvara i pretvara u ugljenu kisjelinu, koja povećava kisjelost krvi. To na kraju dovodi do nepravilnih srčanih otkucaja. U stvari, sa srcem koje kuca nepravilno, Isus bi znao da je pred trenutkom smrti, kada je mogao da kaže: ’Oče! U ruke tvoje predajem duh svoj.’ Zatim je umro od prestanka rada srca.

Čak i prije nego što je umro – a to je takođe značajno – hipovolemijski šok bi prouzrokovao neprekidne brze otkucaje srca koji bi doprinijeli otkazivanju srca, što bi rezultovalo skupljanjem tečnosti u membranu oko srca, što se naziva perikardijalna efuzija, kao i oko pluća, što se naziva pleuralna efuzija.“

Pitanje: „Zašto je to značajno?“

Odgovor: „Zbog onoga što se desilo kada je rimski vojnik naišao, i pošto je bio prilično siguran da je Isus umro, potvrdio je to probadajući ga kopljem u desnu stranu. To je vjerovatno bila njegova desna strana; to nije sigurno, ali je iz opisa to vjerovatno bila desna strana, između rebara.

Koplje je vjerovatno prošlo kroz desno plućno krilo i ušlo u srce, tako da kada je koplje izvučeno, nešto tečnosti – perikardijalne efuzije ili pleuralne efuzije – je iscurelo. To bi imalo izgled bistre tečnosti, kao voda, propraćeno velikim količinama krvi, kao što je očevidac Jovan opisao u svom Jevanđelju.

Jovan vjerovatno nije znao zašto je vidio i krv i bistru tečnost koja curi – svakako to nije ono što bi očekivala neobučena osoba kao što je bio on. Pa ipak je Jovanov opis dosljedan sa onim što bi savremena medicina očekivala.“

Pitanje: „Sačekajte malo doktore. Kada pažljivo pročitate ono što je Jovan rekao, on je vidio da ’krv i voda’ izlaze [Jovan 19:34]; on je namjerno stavio riječi u tom redosledu. Ali po vama, bistra tečnost bi istekla prva, tako da ovdje postoji značajno neslaganje.“[1]

Odgovor: „Ja nisam stručnjak sa grčki jezik, ali po ljudima koji jesu, redosled riječi u drevnom grčkom jeziku nije neophodno određivan po redosledu, već po važnosti. To znači da bi, pošto je bilo puno više krvi nego vode, imalo smisla da Jovan prvo spomene krv.“

Pitanje: „U tom trenutku kakvo bi bilo Isusovo stanje?“

Odgovor: „Nije bilo nikakve sumnje da je Isus bio mrtav.“

 

Odgovori na neke primjedbe skeptika

Pitanje: „Jevanđelja kažu da su vojnici polomili noge dvojci kriminalaca koji su raspeti sa Isusom. Zašto bi oni to uradili?“

Odgovor: „Ako su željeli da ubrzaju smrt – a sa subotom i nastupajućom Pashom, jevrejske vođe su svako željele da završe to prije zalaska sunca – Rimljani bi koristili čelične držaljke kratkog rimskog koplja kako bi polomili potkoljenice žrtve. To bi je spriječilo da se izdiže nogama kako bi disala, i smrt gušenjem bi nastupila u toku nekoliko minuta.

Naravno, u Novom zavjetu nam je rečeno da Isusove noge nisu polomljene, jer su vojnici već utvrdili da je mrtav, i samo su upotrijebili koplje kako bi to potvrdili. To je ispunilo još jedno starozavjetno proročanstvo o Mesiji, da njegove kosti neće biti polomljene.“

Pitanje: „Neki ljudi su pokušali da bace sumnju na opis Jevanđelja napadajući priču o raspeću. Na primjer, članak u časopisu ’Harvard Theological Review’ je zaključio prije više godina da je bilo ’zapanjujuće malo dokaza da su stopala raspete osobe ikada probijana klinovima’. Umjesto toga, kaže se u članku: ’Ruke i stopala žrtve su konopcima vezivana za krst.’ Zar se nećete složiti da to predstavlja probleme za pouzdanost opisa Novog zavjeta?“

Odgovor: „Ne, jer je arheologija sada utvrdila da je upotreba klinova istorijska – iako se svakako slažem da su konopci zaista ponekad korišćeni.“

Pitanje: „Koji su dokazi?“

Odgovor: „Godine 1968, arheolozi u Jerusalimu su otkrili ostatke oko 30 Jevreja koji su umrli tokom ustanka protiv Rima oko 70. godine. Jedna žrtva, čije ime je izgleda bilo Johanan, je bila raspeta. Takođe, pronašli su klin od 18 centimetara još uvijek zabijen u njegova stopala, sa malim djelićima maslinovog drveta od krsta koji su još uvijek bili na klinu. To je odlična arheološka potvrda ključnog detalja u opisu Jevanđelja o raspeću.“

Pitanje: „Ali još jedna tačka rasprave je u vezi sa stručnošću Rimljana da utvrde da li je Isus bio mrtav. Ti ljudi su bili veoma primitivni u vezi sa shvatanjem medicine i anatomije i tako dalje – kako znamo da nisu jednostavno pogriješili kada su objavili da Isus više nije živ?“

Odgovor: „Složiću se da vojnici nisu išli u medicinske škole. Ali, sjetite se da su bili stručnjaci za ubijanje ljudi – to je bio njihov posao, i radili su ga veoma dobro. Znali su bez sumnje kada je osoba mrtva, a to zaista i nije toliko teško utvrditi.

Pored toga, ako bi zarobljenik nekako pobjegao, odgovorni vojnici bi sami bili ubijeni, tako da su morali da budu potpuno sigurni da je svaka žrtva bila mrtva do trenutka uklanjanja sa krsta.“

Pitanje: „Da li postoji bilo kakav način – bilo kakav mogući način – da je Isus mogao to da preživi?“

Odgovor: „Apsolutno ne. Sjetite se da je već bio u hipovolemijskom šoku od obilnog gubitka krvi čak i prije nego što je raspeće započeto. Nikako nije mogao da odglumi svoju smrt, jer ne možete da glumite nesposobnost da dišete dugo vremena. Pored toga, koplje zabodeno u njegovo srce bi riješilo stvar jednom zauvijek. A Rimljani nisu bili voljni da rizikuju sopstvenu smrt dopuštajući mu da živ odšeta.“

Pitanje: „Prema tome, kada vam neko kaže da se Isus samo onesvijestio na krstu…“

Odgovor: „Ja im kažem da je to nemoguće. To je maštovita teorija koja nema nikakve osnove u činjenicama.“

Pitanje: „Pretpostavimo da se nemoguće ipak desilo i da je Isus nekako uspio da preživi raspeće. Recimo da je uspio da se izvuče iz svojih lanenih zavoja, da je otkotrljao veliku stijenu sa otvora svog groba i prošao pored rimskih vojnika koji su bili na straži. Medicinski govoreći, u kakvom bi stanju bio do trenutka kada bi pronašao svoje učenike?“

Odgovor: „Ponovo, jednostavno ne postoji način na koji je mogao da preživi krst.

Ali i da jeste, kako je mogao da hoda pošto su klinovi zabijeni kroz njegova stopala? Kako je mogao da se pojavi na putu za Emaus samo malo kasnije, prevaljujući tako veliku razdaljinu? Kako je mogao da koristi ruke pošto su one istegnute i iščupane iz zglobova? Sjetite se da je takođe imao velike povrede na leđima i povredu od koplja na grudima.

Slušajte, osoba u takvoj vrsti jadnog stanja nikada ne bi mogla da nadahne svoje učenike da krenu i objavljuju da je on Gospod života koji je pobijedio grob.

Da li shvatate šta govorim? Pošto je pretrpio strašno zlostavljanje, sa katastrofičnim gubitkom krvi i traumom, izgledao bi toliko bijedno da ga učenici nikada ne bi pozdravili kao pobjednika nad smrću; sažaljevali bi ga i pokušali bi da ga paze dok ne ozdravi.

Zbog toga je pogrešno misliti da bi, ako bi se pojavio u tom užasnom stanju, njegovi sledbenici bili podstaknuti da započnu svjetski pokret zasnovan na nadi da će jednoga dana i oni imati vaskrslo tijelo kao i on. To jednostavno nije moguće.“[2]

________________

[1] U jevanđelju po Mateju 27:49 stoji redosled „voda i krv“.

[2] The Case for Christ by Lee Strobel.