„Trećeg dana bila je svadba u Kani Galilejskoj i Isusova majka je bila tamo.“ (Jovan 2:1)
„Treći dan“ vjerovatno znači treći dan nakon što je Isus regrutovao Filipa i Nataniela. U jevrejskoj tradiciji nevjeste djevice vjenčavale su se srijedom, a udovice četvrtkom. Vjenčanje u Isusovo doba nije bilo jednodnevni događaj. Budući da je glasnicima i drugim putnicima trebalo vremena da se organizuju, bilo je teško predvidjeti tačno kada će osoba stići. Tipična proslava mogla je trajati nedjelju dana.
Ne znamo tačno gdje je to bilo, ali Kana je Natanielov rodni grad (Jovan 21:2). Nataniel je možda bio prvobitno pozvan, iz tog razloga. Moguće je da je Isusova majka, Marija, pomagala u posluživanju gostiju na svadbi, objašnjavajući svoju umiješanost u 3. stihu. Čini se da formulacija između 1. i 2. stiha sugeriše da je Marija već bila tamo, a da su Isus i njegovi učenici došli kasnije. Isus je možda bio tamo jer je bio u srodstvu s Marijom ili kao Natanielov prijatelj. Simbolika vjenčanja je uobičajena u Bibliji, gdje se Bog često upoređuje sa mladoženjom, a Njegov narod s nevjestom.
Gostoprimstvo je bilo glavna briga u ovoj kulturi, tako da bi svaki propust bio neugodan za mladoženju i mladu. Dakle, bilo je ključno da mladoženja i mlada ostave dobar utisak. Ni Isus, ni njegova porodica ni njegovi prijatelji nisu bili bogati, pa ne čudi što bračni par nije imao dovoljno zaliha da izdrži do kraja. Pošteno ili ne, kao i danas, bio je ogroman pritisak na mladence da zabavljaju svoje goste. U ovom trenutku, Isus je imao samo pet, možda šest učenika. To su bili Jovan, Andrej, Petar, Filip, Nataniel i vjerovatno Jakov. Predstojeće čudo je vrlo diskretno – samo sluge, Marija i nekoliko učenika čak znaju da se dogodilo.
Treba primijetiti da Marija ne postavlja nikakve zahtjeve od Isusa (Jovan 2:3). Ona čak ni ne traži od njega da uradi nešto posebno. Ona mu jednostavno kaže problem. U Svetom pismu nema primjera da se Marija obraća Isusu s bilo kakvom vrstom zahtjeva. Takođe, imajte na umu da Isus nikada nije učinio nikakva čuda u ovom trenutku svog života (Jovan 2:11). Marijino povjerenje u Isusa je utoliko impresivnije, znajući da ga nikada još nije vidjela kako čini čudo. Sve što je znala je da on možda može riješiti problem.
Na savremenom jeziku, Isusov odgovor Njegovoj majci djeluje kao grub, čak i nepristojan. Na izvornom grčkom, njegov odgovor je bio vrlo formalan i ljubazan. Izraz „žena“ se takođe može smatrati „gospođom“, kao na primjer u Jovanu 19:26 i Jovanu 20:13. Izraz koji je Isus koristio uobičajen je grčki izraz koji se koristi da implicira da dvije stvari nisu povezane. Primjeri su Marko 1:24 i Marko 5:7. Moderniji izraz Isusovog odgovora bi bio: „Gospođo, kakve ovo veze ima sa mnom?“
Ovo je ujedno i prva od mnogih referenci na „vrijeme“ od Isusa. On je stalno svjestan da radi po božanskom rasporedu i da se sve mora dogoditi u pravo vrijeme. Takođe, treba da primijetimo da jednostavno zato što je Isus pitao Mariju koji su njeni motivi, On nije rekao „ne“.
Marija donosi Isusu problem, a ne svoje prethodno upakovano rješenje. Isusova majka ne traži od Njega da napravi, kupi ili stvori još vina. Ona mu jednostavno govori šta je njena briga, i govori drugima da slijede njegovo vođstvo. Ponekad kada se molimo zaboravimo da nije naše da govorimo Bogu šta da radi: možemo pitati, ali uglavnom treba da slušamo. Marija govori slugama da slušaju njegova uputstva. Pošto Isus nikada ranije nije učinio čudo (Jovan 2:11), ne možemo biti sigurni šta je očekivala. Čak i bez čuda, Marija se uvjerila da Isus može riješiti njene probleme. Baš kao što je bila i kada je Isus začet, Marija se čini zadovoljna time što vjeruje u Božje planove, čak i kada ne zna sve detalje.
Pretvaranje vode u vino bilo je prvo od sedam Jovanovih znakova (čuda) kojima se dokazuje Isusovo božansko poslanje. Ćupovi za vodu su korišteni za obredno pročišćavanje, svaki je sadržavao otprilike 40-50 litara. Dakle, ovo čudo nije samo ljubazan poklon mladoženji i mladoj. Prava čuda su uvijek poruka od Boga, a ovo čudo ima za cilj da nauči nešto nove učenike o Isusu.
Šest kamenih ćupova bi držalo oko 250 litara vode. Primijetite da Isus uključuje sluge u svoje čudesno djelo. Isus često traži od ljudi da igraju neku ulogu u njegovim čudima. Bog želi da izrazimo vjeru i poslušnost. U grčkom Jovanovom jevanđelju, riječ za aktivnu „vjernost” se koristi skoro sto puta, ali imenica za „vjeru“ se uopšte ne koristi. Prava vjera u Hrista je živa, aktivna i u pokretu.
Takođe, jevanđelje se odnosi na promjenu nas kao ljudi, a ne na ponovno stvaranje. Dakle, umjesto da se vino samo po sebi stvori, Isus traži od slugu da mu daju vodu, kako bi je mogao promijeniti u vino. I, kao što On to često čini, očekuje od nas da upotrijebimo sve što jesmo kao odgovor na njega – posude treba da budu napunjene „do vrha“. Od nas se očekuje da budemo aktivni u svojoj vjeri, a ne pasivni, iako su rezultati u potpunosti na Bogu.
Obratite pažnju, takođe, da nema hokus-pokusa, mantri ili drugog spektakla. Ovo je važno iz dva razloga.
Prvo, prava čuda nisu za zabavu i izazivanje senzacije. Ona šalju poruku od Boga, ili o Bogu.
Drugo, Isusova sila dolazi od Boga. On ne priziva druge duhove, niti koristi neki tajanstveni sistem. Ono što Isus čini nije „magija“ – to je Božje čudo.
Šef, ili glavni sluga, bio je taj koji je nadgledao sve svadbene aranžmane. Biblija ne spominje da li je znao ili ne da je vino nestalo, ali je sigurno pretpostaviti da jeste. Ovo pomaže da se objasni njegovo iznenađenje odličnim kvalitetom vina (Jovan 2:10). Stih 9 jasno pokazuje da on nije bio svjestan Isusove umiješanosti, a možda i nikada nije saznao. Iznenadni pronalazak novih količina vina bilo bi ugodno iznenađenje. Za Božje natprirodne intervencije, mehanizmi nisu objašnjeni. Na molekularnom nivou, voda, u osnovi vodonik i kiseonik, promijenjena je u vino koje sadrži šećere, kvasac i vodu, koje sadrže ugljenik i azot zajedno sa kiseonikom i vodonikom.
Drugi zadivljujući aspekt vina bio je njegov kvalitet. Kao što sluga objašnjava u 10. stihu, obično se prvo služe bolja vina. Lošija vina su se služila kada su gosti već nešto popili, a manje su bili osjetljivi na kvalitet vina. Ali ovo vino se serviralo nakon što su sva ostala vina nestala.
Na pitanja o tome da li je ovo bilo alkoholno vino, odgovor je pogled na izvorne grčke riječi koje su korištene. Pozivanje na „lošije vino“ koristi riječ elaso, što znači „slabije, inferiorno ili mlađe“. Pozivanje na „dobro vino“ koristi riječ kalon, što znači „vrhunsko“. Glavni sluga takođe se poziva na vrijeme kada se obično donosilo „lošije“ vino koristeći grčku riječ metistosin, što je isti korijen riječi koju Pavle koristi u Prvoj poslanici Korinćanima 11:21 ili Efescima 5:18 da bi upozorio na pijanstvo. Očigledno, opijanje od pijenja vina zahtijeva prisustvo alkohola. Komentar šefa osoblja bukvalno bi se mogao prevesti kao, „kada se narod napije“, iznosi se lošije vino.
Dakle, prema glavnom slugi, ono što je Isus proizveo bila je vrsta visokokvalitetnog vina koje bi se obično prvo posluživalo. Nakon što bi vino – ista supstanca koju je Isus upravo stvorio – učinilo ljude „malo pijanima“, posluživala bi se vina nižeg kvaliteta. Ovdje se ne koriste grčki izrazi za sok od grožđa i „novo vino“. Iako Biblija jasno upozorava na pijanstvo, prema datom opisu čini se da nema sumnje da je ono što je Isus proizveo bilo stvarno „vino“, kako se ta riječ obično tada razumjela. Ipak, moramo uzeti u obzir činjenicu da to vino nije odležalo da bi nastupio proces fermentacije. Bilo je to najbolje vino, ali ne po kriterijima kako bi se danas ocjenjivalo. Vina koja su se tada koristila su nefermentisani sok od grožđa. Tadašnja vina iz Jerusalima i Libana bila su obično kuvana i slatka, bez opojnih osobina, kakve dobijamo u likerima zvanim vina. Kuvanje sprječava fermentaciju. To su bila cijenjena najbolja vina, koja su bila najmanje jaka. Kako god, u ovoj priči jednostavno ne postoji čvrst istorijski, kulturološki, egzegetski, kontekstualni ili leksički razlog da se shvati da je to bio baš čisti sok od grožđa. Moramo biti pošteni sa biblijskim tekstom.
Postoji još jedan ozbiljan razlog zašto bi bilo pogrešno vjerovati da je Isus proizveo alkoholno vino kakvo se pije danas. Iako nam nije rečeno koliko je bilo svatova, količina od najmanje 250 ili 300 litara bila bi dovoljna da se napije cijela četa vojske.
Šta nam ovo govori? Oni koji se protive pijenju alkohola, u bilo kojoj količini, tvrde da Isus ne bi pretvorio vodu u vino, jer bi promovisao konzumaciju tvari koja je ukaljana grijehom. Prema tom rezonu, alkohol je sam po sebi grešan, a konzumacija alkohola i u najmanjoj količini je grijeh. Međutim, to nije biblijsko shvatanje. Zapazićemo da se Isus nije ponašao kao perfekcionista. Štaviše, on i njegovi učenici su bili u više navrata ukoreni od legalističkih fariseja zbog kršenja određenih propisa, načina djelovanja i izbora društva koja nisu uobičajeno smatrana prikladnim. Čak i zbog „pijančenja“ (Matej 11:19), iako je to sigurno bio samo izgovor za kritikovanje i nevjerstvo. Neki ljudi iz biblijske istorije koji su heroji vjere ili čak prevedeni na Nebo, kao Mojsije i Ilija, očito nisu bili „savršeni“. Odatle se nameće logičan zaključak da strogi perfekcionizam nije nešto što Bog očekuje od nas; to čak nije bio zahtjev ni za Mesiju. Tačno je da Isus nije sagriješio, ali nigdje ne nalazimo Isusa koji se ponaša kao fanatik. Bog uzima u obzir realnosti svijeta u kojem živimo, ljudske mogućnosti i ograničenja, propadljivost materije (Rimljanima 8:20) i „sive zone“. Svadbari su čudom dobili upravo onakvo kvalitetno vino kakvo bi se očekivalo na svadbi. Isusovo čudo izvjesno nije bilo namijenjeno kao lekcija svadbarima da bi trebali prestati koristiti vino ako sadrži imalo alkohola ili može izazvati naknadnu fermentaciju u želucu. Da je to bio slučaj, to bi Isusa samo izložilo neželjenoj pažnji i uvuklo u nepotrebne polemike kad im nije ni vrijeme ni mjesto.
Drugo, nije svako vino simbol Isusove krvi. To je pashalno bezalkoholno „vino“ ili cijeđeni grožđani sok. Slično je sa upotrebom beskvasnog hljeba za isti praznik, jer oboje su prikladan simbol Hristovog tijela i krvi. Ali ni beskvasni hljeb niti cijeđeni grožđani sok nisu uvijek korišćeni u svakodnevnoj upotrebi.
Napokon, da li ovo čudo promoviše upotrebu alkohola? Glavni izgovor na koji se pozivaju i nehrišćani i hrišćani koji piju je… ali Isus je pretvorio vodu u vino! Ne zanimaju ih drugi stihovi, oni brzo traže one koji im odgovaraju, ali ostatak Biblije… ne hvala! Međutim, kad uzmemo u obzir sve što Biblija uči o alkoholu, očigledno je da pijanice neće biti među onima koji će naslijediti Božje kraljevstvo (1. Korinćanima 6:10). Alkohol se nikada i nigdje u Bibliji ne promoviše radi zadovoljavanja poroka alkoholizma. Ali isto tako nemamo razloga da vjerujemo da će biti isključeni svi koji su iz razloga koji nisu opijanje (1. Timoteju 5:23) konzumirali neko piće ili lijek sa određenim procentom alkohola.
Jovan opisuje Isusova čuda kao „znakove“. Postoji mnogo izraza na grčkom koje je mogao koristiti. Umjesto toga, Jovan koristi semejon, što doslovno znači „znak“. Ovo je važno, jer znak uvijek šalje poruku. Isusova čuda su posebno namijenjena dokazivanju da je On Mesija i Sin Božji.
Stih 11 pomaže nam da shvatimo zašto je Isus učinio čudo i zašto je to učinjeno tako tiho. Poklon je bio za mladoženju i mladu, ali čudo je bilo zbog učenika, da bi povjerovali u Njega. Isus će postepeno otkrivati sve više dokaza učenicima tokom vremena. Ovaj stih takođe govori da je ovo bilo prvo čudo koje je Isus učinio.
Silazak u Kapernaum i put u Jerusalim na praznik Pashe
Galileja je regija sjeverno i zapadno od Galilejskog mora i zapadno od rijeke Jordan. Klima je bila hladnija i vlažnija od okoline. To ju je učinilo popularnom destinacijom za putovanja, i prepunom prekrasnog biljnog svijeta. Kana je rodni grad učenika Nataniela (Jovan 21:2), ali istoričari nisu sigurni gdje se nalazila. Najvjerovatnije je Nazaret bio na istom području, ali nešto dalje od većih gradova, poput Kapernauma. Kapernaum je bio grad srednje veličine na sjevernom kraju Galilejskog mora. Tamo je bila jevrejska sinagoga, vjerovatno jedina koju su posjećivali Isus i učenici kao što su Jovan, Filip, Petar i Andrej.
Stih 12 takođe spominje Isusovu „braću“, kao odvojenu grupu od njegovih učenika, što znači da su i oni bili djeca njegove majke Marije. Vjerovatno su ribari poput Isusovih učenika imali dosta prijatelja i saradnika u ovoj regiji.
Od muškaraca Jevreja koji žive u regionima oko Jerusalima se očekivalo da prisustvuju na tri godišnja praznika u gradu (Ponovljeni zakon 16:16). To su bili Pasha (beskvasni hljebovi), Pedesetnica (sedmice) i Sjenice. Jevanđelje po Jovanu takođe spominje praznik posvećenja (Hanuka) u Jovanu 10:22. Neki od Isusovih najzanimljivijih razgovora dogodili su se tokom ovih prazničnih vremena u Jerusalimu.
Grad je bio centar jevrejskog bogosluženja, budući da je bio i lokacija hrama. Ljudi su putovali sa velikih udaljenosti da bi tamo prinosili žrtve i učestvovali u vjerskim obredima. Mnogi od ovih ljudi nisu posjedovali stoku, pa su morali kupiti odgovarajuću žrtvu nakon što bi stigli. To je dovelo do toga da su trgovci, mjenjači novca i zajmodavci otvorili tezge u okviru hrama. Nažalost, ti ljudi tamo nisu bili fokusirani na pričanje ljudima o Bogu ili na pomaganje hodočasnicima. Ovi ljudi su zloupotrebljavali situaciju, iskorištavali su ugrožene ljude zarad profita.
Posao stočara i mjenjača vjerovatno je započeo s dobrim namjerama. Jevreji koji su dolazili u hram nisu uvijek imali sredstva da dovedu životinje sa sobom. Dakle, imalo je smisla obezbijediti način za kupovinu odgovarajućih žrtava. Postojao je i dobar razlog da se pomogne ljudima da pretvore svoje kovanice u lokalni novac. Očigledno je ubrzo prevladao interes za zaradom. I, umjesto da posluje u blizini hrama, ili neposredno izvan njega, pijaca je premještena unutar hrama.
Prostor o kojem je riječ poznat je kao „Dvorište neznabožaca“, i bilo je unutar granica hrama. Ovo je trebalo da bude mjesto gdje je Izrael posegnuo da drugima kaže o Bogu. Umjesto toga, korišteno je očito za religijski biznis. Dio upozorenja u ovoj priči je opasnost u dopuštanju službi da postane biznis, a da se izgubi iz vida njena prvobitna svrha. Još gore, prijetnja je da će poslovne brige prevladati nad duhovnim.
Prvo čišćenje hrama
Prečesto je Isus prikazan kao mekani, dobroćudni guru, umjesto kao odlučan, čvrst i postojan kakav je zaista bio. Incidenti poput ovog pokazuju da je Isus bio sposoban za akciju, pravedni gnjev i sukob kada je to bilo potrebno. Jedna kritična tačka koju treba napomenuti je da Isus lično pravi bič kojim je istjerao ove ljude iz hrama. Nije nešto podigao u bijesu i počeo da zamahuje. Postojala je hotimična namjera iza njegovih postupaka, i bez greške njegov opravdani gnjev.
Tužna situacija u hramu odražavala je duhovno stanje Izraela: zaglavljen u kolotečini, opsjednut bogatstvom i nezainteresovan za nebeske stvari. Isusovo ometanje tamošnjeg poslovanja svakako je bilo protivno lokalnim građanskim zakonima. Dakle, za očekivati je bilo da će lokalni stražari i sveštenici biti uznemireni njegovim postupcima. Pa ipak, ništa u Bibliji ne sugeriše da je nanio štetu nekome, ili bilo kojoj životinji, ili oštetio bilo koju imovinu. Kao što stih 16 pokazuje, Isus ne izaziva samo pometnju, on ostaje da objasni svoje razloge. Drugo pitanje na koje Biblija ne daje odgovor je da li je iko od pismoznalaca, sveštenika ili trgovaca prepoznao Isusa. Kao dječak, On je zadivio mnoštvo – upravo u ovom hramu – svojim duhovnim znanjem (Luka 2:46-47).
Golubovi su, zajedno sa ovcama, volovima i jaganjcima, bile uobičajene žrtvene životinje koje su se koristile u hramu. Ljudi koji su ih prodavali možda su počeli s dobrim namjerama, pomažući hodočasnicima da prinose prave žrtve. Promjena novca u lokalnu valutu bila je uobičajen posao. Nažalost, čini se da se njihov fokus okrenuo profitu, više nego usluzi. Još gore, ova vulgarna trgovina bila je dovedena direktno ispred hrama. Umjesto da hramsko područje bude mjesto za molitvu i hvalu Bogu, ono je pretvoreno u grubu pijacu.
Isusov nalog je kristalno jasan: iznesite ovo iz kuće moga Oca! Prema jevanđelju po Luki, Isus je čak nazvao ove ljude „razbojnicima“ (Luka 19:46). Ono što je Isus učinio bilo je očigledno protivno lokalnim građanskim zakonima, ali njegova svrha je bila da se povinuje višem zakonu. Njegova strast za čišćenjem hrama podsjetiće učenike na proročanstvo iz Psalma 69:9. Ovaj tekst opisuje nekoga sa „revnošću“ za kuću Božju.
Isus je svakako bio skroman, blag, prijateljski nastrojen i pun ljubavi. Pa ipak, on nije bio mekani, pasivni mudrac koji se tako često viđa u umjetničkim djelima. Čitanje onoga što je pretrpio na krstu jamči za njegovu fizičku spremnost. Ali jevanđelja takođe opisuju Isusa kao strastvenog, direktnog, brzog uma i hrabrog. Krhki mudrac nikada ne bi mogao sam očistiti dvorište puno trgovaca, ili stati na svome pred metežom koji je uslijedio. Učenici se podsjećaju na Psalam 69:9 , koji se odnosi na Mesiju. „Revnost“ se definiše kao „strast, energija i predanost“. Isusova strast za čistoćom hrama je jasna.
U isto vrijeme, njegov bijes je kontrolisan. Podsjetimo da Isus nije uzeo bič, niti ga izvukao iz pojasa. Prema 15. stihu, on je napravio bič, za koji je potreban svrsishodan, namjeran čin. Ne postoji biblijski razlog da se misli da je Isus povrijedio bilo koga, ili bilo koju životinju, ili oštetio bilo koju imovinu. Pa ipak, sam je istjerao sve prodavce i lihvare, a da nije bio uhapšen ili podvrgnut obuzdavanju. Ovo mnogo govori o snažnom prisustvu koje je Hrist morao imati. Uprkos tome, ova vrsta incidenta izazvala je mržnju lokalnih vjerskih vođa, koji bi na kraju „pojeli“ i ubili Isusa.
Kada se u jevanđelju po Jovanu koristi izraz „Judejci“ (Jevreji), to se obično odnosi na pismoznalce, vjerske vođe i političare. U ovom slučaju, bili su potpuno u pravu kada su ispitivali Isusa. Baš kao što su bili u pravu kada su ispitivali Jovana Krstitelja, ove vođe su trebale da istraže osobu koja „talasa“ na način na koji je to uradio Isus. Uzmite u obzir da ono što je Isus učinio nije samo remetilo poslovanje, već je bilo javno, glasno i gotovo sigurno nezakonito. Šta bi čovjeka navelo da pomisli da ima pravo da sudi vođama u hramu?
Jevrejsko razmišljanje pretpostavljalo je da se pravi Božji prorok dokazuje sposobnošću da učini čudo. Isus dovodi u pitanje njihovo duhovno stanje, pa postavljaju otvoreno pitanje: „Kakvo ćeš čudo učiniti da se opravdaš?“ Više nego vjerovatno, ljudi koji su postavljali ovo pitanje nisu očekivali odgovor. Kao što su pitali Jovana Krstitelja u Jovanu 1:25, ovi ljudi pitaju Isusa: „Šta misliš, ko si?“ Ovo je uobičajena ljudska reakcija pozivanja na tepih: mi instinktivno napadamo autoritet onoga koji kritikuje, umjesto da razmatramo stvarni problem.
Pošto je Isus upravo poremetio njihov posao i izazvao scenu, bili su u pravu što su ga ispitivali. Čineći to, izazvali su ga (Jovan 1:18) da učini čudo. Ovo je bio znak proroka i pokazao bi da su Isusove riječi zapravo bile od Boga. Upravo zbog toga Jovan Isusova čuda naziva „znakovima“, jer je trebalo da dokažu Hristovo božansko poslanje. Pa ipak, Isus će kasnije naglasiti da okorjelom skeptiku čak ni čuda nisu važna (Luka 16:31).
Dakle, umjesto da odgovori vatrometom, Isus iznosi tvrdnju koju gotovo niko u početku ne razumije. Za izgradnju hrama u Jerusalimu bilo je potrebno skoro pedeset godina. To je bilo najvažnije mjesto u jevrejskom društvu. Radovi na ovom hramu bili su gotovo konstantni od oko 20. godine prije Hrista. Dakle, kada je Isus tvrdio da može obnoviti uništeni hram za samo tri dana, oni su pretpostavili da je lud. Međutim, Isus je ukazivao na njegovu buduću smrt i uskrsnuće. Nakon što bude razapet, ta veza će biti jasna učenicima.
Hram je bio masivan i lijep. Solomon je sagradio prekrasnu građevinu (1. Kraljevima 6), koju su poharali Vavilonjani 586. godine prije n.e. Izrael ga je na kraju obnovio, kako je opisano u knjigama Ezre i Nehemije. Ovaj „Drugi hram“ je nadograđivao Herod Veliki u vrijeme kada je Isus započeo svoju službu. Herod Veliki počeo je rekonstrukciju hrama 18. godine svoje vladavine ili 16 godina prije rođenja Isusa Hrista. Osnovni radovi završeni su za 9 i po godina, ali kompletna rekonstrukcija trajala je sve do vremena Agripe. U vrijeme ovog događaja Isus je imao 30 godina, što znači da se hram tada gradio 46 godina! Bio je to centar jevrejskog bogosluženja i apsolutno neophodan za odgovarajuće žrtve Bogu. U 19. stihu, kada je zamoljen da učini čudo, Isus tvrdi da može obnoviti uništeni hram za tri dana.
Pismoznalci, fariseji i druge vjerske vođe, bili bi uvrijeđeni na ideju da se nešto tako važno može tako lako obnoviti. U stvari, Isus je predviđao svoju smrt i uskrsnuće. Ova izjava će se koristiti protiv Isusa i tokom Njegovih suđenja (Matej 26:61) i posprdno kada je bio razapet (Matej 27:40). Nažalost, 70. godine nove ere, Rimljani će potpuno uništiti hram.
Mnogo puta u jevanđeljima, Isus daje komentare o duhovnim pitanjima, koja se pogrešno tumače u fizičkom smislu. Solomon je godinama gradio prvi hram. Nehemija je proveo godine obnavljajući ga. Herod je proveo decenije remodelirajući tadašnji hram. Dakle, tvrdnja da se „ovaj hram“ može obnoviti za samo nekoliko dana zvučala je apsurdno. Ljudi su mislili da se to odnosilo na građevinsko zdanje.
Nakon što je Isus uskrsnuo, njegovi učenici shvataju da je njegova izjava u 19. stihu bila proročanstvo o njegovom sopstvenom tijelu. Ovo je posebno važna izjava, jer ne bi postojao način da Isus to „lažira“. Takođe je važna jer je korišćena i u Njegovim kušnjama (Matej 26:61) i kao uvreda dok je umirao na krstu (Matej 27:40). To znači da Isusova tvrdnja nije mogla biti izmišljena nakon Njegove smrti. Kasnije će Isus govoriti o smrti kao o sredstvu da se „zasadi sjeme“ koje proizvodi novi život (Jovan 12:20-25).
U Jevanđelju po Jovanu često vidimo ljude kako reaguju na čuda na osnovu svojih preferencija. Ono u šta osoba želi da vjeruje je često moćnije od onoga u šta bi trebalo da vjeruje ili u šta ima razloga da vjeruje. Neki, poput fariseja, odbijaju da vide Božje djelo i smišljaju načine da objasne čudo. Drugi, poput učenika, vide u njima dokaz da je ono što su pročitali u Svetom pismu istina.
Postoji još jedna snažna implikacija u Isusovom poistovjećivanju hrama sa njegovim tijelom. U Zahariji 6:12, 13 čitamo: „Ovako kaže Gospod nad vojskama: Evo čovjeka kome je ime Izdanak. I niknuće sa svog mjesta i sagradiće Gospodnji hram. On će sagraditi Gospodnji hram i krasiće ga slava. Sjedeće i vladaće na svom prijestolu i biće sveštenik na svom prijestolu, i savjet mira biće između obojice.“ Termin „Izdanak“ je referenca na Mesiju. Novi, treći duhovni hram, gradi sam Mesija i ukida drugi zemaljski nakon okončanja svoje misije o Prvom dolasku! Svršetak starog hrama jasno je naznačen u Mateju 23:38: „Eto, ostavlja vam se vaša kuća pusta.“ Hram ostaje „pust“ zbog Božjeg napuštanja zemaljske svetinje i prestanka tipske službe. Isus je predvidio i fizičko razorenje hrama (Matej 24:1, 2).
Zapazimo da Zaharijino proročanstvo takođe najavljuje Hristovu svešteničku službu! Upravo prema preciznoj tipologiji obreda i praznika, Mesija je prvo morao da se kvalifikuje za Spasitelja svojim rođenjem, životom po Zakonu i napokon svojim posredničkim nošenjem grijeha i smrću, da bi ga kao takvog Bog podigao da preuzme ulogu istinskog prvosveštenika, posrednika za Božji narod (vidi Jevrejima poslanicu). Hrist nikako nije mogao biti sveštenik prije ispunjenja navedenih uslova. Istovremeno, to je značilo okončanje zemaljske tipske službe, praznika i Hrama (vidi Danilo 9:27; Matej 23:38; Jovan 4:20, 21; Jevrejima 3:1; 4:14-16; 5:1-6; 7:11-28; 8:1-13; 9:1-28; 10:18). Dakle, „treći“ i poslednji zemaljski hram je sam Gospod Isus!
Nažalost, većina bi odbacila ono što su vidjeli u Isusu. „Ime“ osobe simbolisalo je njen autoritet, karakter, titulu, čast, zbog čega koristimo potpise – naša imena – za ovjeravanje važnih dokumenata. Međutim, mnoge od ljudi koji su „vjerovali u njegovo ime“ (Jovan 2:23) zanimala su samo čuda, a ne i poruka, kao što objašnjava stih 24. Postoji ogromna razlika između saznanja da je nešto istina i povjerenja u ono što znate. Mnogi koji su slijedili Isusa u ovom trenutku su zainteresovani za zabavu, ali nisu posvećeni Njegovoj poruci.
Sa svoje strane, Isus je pazio da se ne „povjeri“ ljudima u Jerusalimu. Isus je imao prosvijetljeni uvid za poznavanje srca i umova ljudi. Znao je da mnoge od njih zanima samo zabava. Isusovi razgovori sa farisejima i njegova čuda su svakako pružili dobru predstavu. Vremenom bi ljudi otpadali jer su shvatili da senzacije nisu glavna svrha Hristove službe. Bog ne čini ništa samo da bi nas zabavljao.
Takođe, oni koji kažu „samo će me čudo natjerati da vjerujem“, vjerovatno neće vjerovati čak ni ako ga vide (Luka 16:30-31). Jednostavno intelektualno vjerovanje nije isto što i spasonosna vjera. Jevanđelje zahtijeva od svake osobe da vjeruje Hristu, a ne samo da prizna da on postoji ili da ima neku moć. Vjerovatno je da su ovi neodređeni znakovi iz 23. stiha ono što je podstaknulo Nikodima da potraži Isusa, kao što je opisano u 3. poglavlju Jovana. On je znao da su prava čuda poruke od Boga i da samo neko ko donosi Božju poruku može učiniti stvari koje je Hrist učinio.
Dakle, Isusu nije bio potreban iko da ga obrazuje o ljudskoj prirodi, ili o onome što je čovjeku u srcu. On je, prosvijetljen i vođen Duhom Božjim, tačno znao šta svaka osoba treba da zna i šta treba da čuje. Zbog toga stih 24 kaže da on nije vjerovao svim ljudima koji su tvrdili da ga slijede u Jerusalimu. Znao je da ga mnogi od njih samo slijede da vide još čuda. Isus će dokazati svoju sposobnost da dopre do ljudi upravo tamo gdje im je to potrebno iznova i iznova.
Sa ženom kod bunara, izopštenikom među izopštenicima, on koristi prihvatanje (Jovan 4:23-24). Sa nekim poput Nataniela, on koristi suvi humor (Jovan 1:47). S Nikodimom, legalističkim i obrazovanim čovjekom, on koristi duboko razmišljanje (Jovan 3:10). Komentar da je Isus znao „šta je bilo u čovjeku“ je most koji povezuje čišćenje hrama s razgovorom s Nikodimom u 3. poglavlju. Odmah nakon što je rekao da Isus zna sve o čovjeku i šta je bilo u čovjeku, Jovan 3:1 kaže da je jedan „čovjek od fariseja“ došao da vidi Isusa. Dio tog razgovora biće Isusovo dokazivanje da Nikodim nije toliko duhovno mudar koliko misli da jeste.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
