Skeptici nekada zaista znaju da podignu nivo izazova Bibliji i biblijskoj religiji. Oni koriste svaki mogući pristup da napadnu i dovedu u sumnju Boga, Božji karakter, pravednost i namjere.
Jedan profil na Fejsbuku koji skreće pažnju i provokativnim objavama upućuje izazove na koje prosječni vjernik teško može adekvatno odgovoriti drži osoba koja se predstavlja kao Gordana Lazić.
Proći ćemo kroz neke od „najtežih“ izazova.
Bog je možda taj ko u stvarnosti čini zlo, a Sotona samo iskušava?
Jer ako u priči neko ubija ljude, šalje oganj i potapa svet, a drugi to ne čini, onda je sasvim prirodno pitati: po kom kriterijumu mi zapravo odlučujemo ko je dobar, a ko zao? Ako je vaše objašnjenje da je jedno nasilje „božanska pravda“, a drugo zovete „zlom“, onda možda problem nije u priči – nego u načinu na koji smo naučeni da je čitamo.
Da bismo se uspješno bavili ovim pitanjem, moramo razumjeti primarni koncept sukoba između Boga i Njegovog poretka života i luciferijanske nezavisnosti.
Patnja, razaranje i smrt nisu dio originalnog Božjeg plana stvaranja.
U početku, Bog je načinio sve „veoma dobro“ (Postanje 1:31), i smrt nije bila dio originalnog stvaranja. Kada je Sotona pitao Evu „Da li je Bog zaista rekao da ne jedete sa svakog drveta u vrtu?“, Eva je ispravno odgovorila: „Možemo da jedemo plodove s drveća u vrtu. Ali za plod s drveta koje je usred vrta, Bog je rekao: ‘Ne jedite ga i ne dirajte ga da ne umrete’“. Iz pomenutog dijaloga možemo vidjeti da je Eva dobro razumjela uput koji je Bog ranije dao Adamu (Postanje 2:17), kao i posljedice njegovog kršenja – smrt. Uprkos tome, ona ga je svjesno i dobrovoljno pogazila, i prihvatila Sotonin koncept autonomije i „nezavisnosti“ od Boga.
Ova Evina odluka nije bila plod neznanja, već naprotiv – svjesna pobuna protiv Boga.
Time je Sotona od Eve napravio kušača koji je nedugo zatim doveo da Adamovog „solidarisanja“ sa njom i obmanom uveo duhovnu smrt, te odvojio ljudski rod od Izvora života, dok je fizička smrt došla kao neminovna posljedica.
Ovim on postaje uzročnik svih patnji, bijede, razaranja i smrti u istoriji naše planete, ne zato što ubija pojedinačno, već zato što grijeh donosi smrt kao posljedicu. Datim činom, Sotona opravdano dobija zvanje „lažov i otac laži“ kao i „ubica ljudi od početka“ (Jovan 8:44).
Razlog zašto Sotona ne ubija direktno ljude je zato što nema takvu moć, jer kada bi je imao (tj. kada bi mu to bilo dozvoljeno od Tvorca), ljudi bi bili terorisani u stalnom strahu od natprirodnih bića kojima se ne mogu ravnopravno suprotstaviti. S druge strane, ako bi to bio razlog za pribjegavanje, motiv bi bio pogrešan – strah za goli život i interes, a ne iz ljubavi i razumijevanja Božje dobrote i karaktera.
Da li apsolutno dobar Bog može biti uzrok genocida i masovnih ubistava?
„Meni nije drago da onaj ko je zao umre, nego da se odvrati od svog puta i da živi.“ (Ezekiel 33:11)
Bog ne ubija samovoljno ili iz zlobe. Svaki slučaj u kojem Bog direktno ili posredno uzrokuje smrt ljudi, predstavljen je u kontekstu suda nad upornim ili kontinuiranim zlom. Drugim riječima, Bog zaustavljanjem određenog zla može otvoriti mogućnost da se mnogi okrenu ka dobru i spasu za vječni život – što je najvažniji Božji cilj kojem su podređeni kratkoročni ljudski sebični interesi. U datim okolnostima takav čin je ne samo opravdan, već postaje neophodan kako bi se spriječilo da zlo eskalira do razmjera kada će se oteti kontroli.
Kratko ćemo razmotriti neke od najpoznatijih primjera Božjeg suda.
Potop (Postanje 6–9). – Biblijski izvještaj nas informiše da je čovječanstvo palo u stanje poptune moralne dekadencije: „Gospod je vidio da čovjek čini veliko zlo na zemlji i da je svaka misao njegovog srca uvijek usmjerena ka zlu.“ (Postanje 6:5) Zlo je postalo dominantna sila koja je oblikovala ljudske misli, želje i postupke.
Pored toga, pobožni muškarci su počeli da stupaju u brak sa nepobožnim djevojkama, narušivši sam temelj društva – instituciju porodice (Postanje 6:2). Ovim postupkom nestaje linija razdvajanja naroda poslušnog Bogu, i onih u pobuni protiv Njega. Posljedica ovih događaja je bila ta da su nasilje i iskvarenost preplavili cijelu zemlju (Postanje 6:11-13). Zlo se toliko proširilo da je zahvatalo svaki aspekt ljudskog života, do te mjere da je „Gospod zažalio što je načinio čovjeka na zemlji, i ražalostio se u srcu“ (Postanje 6:6). U takvim okolnostima, Bog je još dugo tolerisao čovječanstvo tako da je postojala realna opasnost da čak i loza pravednog Noja bude potpuno apsorbovana u opštu pokvarenost. Time bi cijeli svijet došao pod potpunu vlast Sotone, bez ijedne očuvane loze kroz koju bi mogao doći obećani Mesija. U tom slučaju ne bi postojali uslovi za dolazak Spasitelja koji bi, svojom posredničkom smrću, donio otkupljenje i spasenje svim pokajanim grešnicima.
Ko je, dakle, u ovoj priči zlica iz pozadine? Kako bi čovječanstvo završilo da je Bog dopustio da se nastavi spirala nasilja i zla?
Uništenje Sodoma i Gomore (Postanje 19). – Slično kao i kod Potopa, ovdje se opisuje stanje duboke moralne izopačenosti. Anđeli dolaze u Sodom kod Lota, i ulaze u njegovu kuću. Sami boravak Božjih glasnika u Sodomu stvara ogromnu nelagodu i mržnju stanovnicima grada: „Prije nego što su oni [anđeli] otišli na počinak, gomila ljudi iz Sodoma, cio narod, od dječaka do starca, opkolili su kuću. I zvali su Lota i govorili mu: ‘Gdje su ljudi koji su večeras došli kod tebe? Izvedi ih da legnemo s njima…’ Zatim su rekli: ‘Ovaj pridošlica je ovdje stranac, a izigrava sudiju. Sada ćemo tebi učiniti gore nego njima.’ I snažno su navalili na Lota, i skoro razvalili vrata.“ (Postanje 19:4-5, 9)
Pored jasnih nasilničkih i seksualnih grijehova, u ovim gradovima je vladao ponos, hedonizam, sebičnost i potpuna odsutnost empatije (Ezekiel 16:49). Koliki samo trag ostavlja življenje u tim gradovima, najbolje pokazuje zapis u knjizi Postanja 19:30–38. U ovom istorijskom izvještaju, ćerke Lotove, koje su odrasle u Sodomu, opijaju svog vlastitog oca, kako bi spavale sa njim i tako dobile potomstvo.
U ovakvim okolnostima, uništenje Sodoma i Gomore imalo je dugoročno pozitivan uticaj jer je pored suzbijanja ekstremnog moralnog zla, služilo kao trajno upozorenje budućim generacijama o posljedicama društva koje dopušta da nasilje, ponos i potpuni moralni raspad postanu norma ponašanja. Drugim riječima, Bog kroz ovakve događaje daje upozorenje da predstoji konačni sud.
Ananija i Sapfira (Djela 5:1–11). – Ovi događaji opisani u Djelima 5:1-11 se zbivaju nedugo posle silaska Duha svetoga na Pedesetnicu, u periodu ranog i turbulentnog rasta prve hrišćanske zajednice. Vjernici su živjeli sa velikim jedinstvom i ljubavlju, gdje su mnoštvo njih bilo „jednog srca i jedne duše, i niko nije govorio da je nešto od onoga što posjeduje njegovo, nego im je sve bilo zajedničko.“ (Djela 4:32) Svoju imovinu su prodavali i davali apostolima, koji su koristili ta sredstva za dobrobit čitave zajednice.
U tom periodu Ananija je sa svojom ženom odlučio da proda svoje imanje, ali je dio novca ostavio za sebe, a ostatak dao apostolima kao da je cijeli iznos.
Petar, nadahnut Božjim duhom, je doznao za Ananijinu obmanu i rekao mu: „Zar nije ona [prodana zemlja] bila tvoja i prije nego što si je prodao? A kad si je prodao, zar nisi mogao s tim novcem raditi šta si htio? Zašto si u svom srcu naumio učiniti tako nešto? Nisi slagao ljudima, već Bogu.“ Odmah nakon ovih riječi, Ananija je pao mrtav, a nedugo zatim i njegova žena. Kao što vidimo, Ananija nije morao prodati imanje, već je to dobrovoljno uradio. Problem nije bio u iznosu novca koji je dao, već u pokušaju obmane Boga. Ananinja je postao dio zajednice iz pogrešnih motiva; želio je ugled velikodušnog dobrotvora, ali je bio nespreman na stvarno samopožrtvovanje.
Da je Bog stajao sa strane, licemjerje bi se vrlo brzo proširilo, kao što i „malo kvasca ukisjeli cijelo tijesto“ (1. Korinćanima 5:6). Stvorila bi se lančana reakcija, gdje bi drugi novovjernici „kopirali“ ovaj primjer, a istinska žrtva i iskrenost bi bile obesmišljene. Naravno, ovaj Božji potez je urodio plodom gotovo odmah, gdje su ostali vjernici znali da ne mogu biti dio zajednice ako još u njih ima prevare i laži, jer „Bog je Duh, i oni koji mu služe obavezani su da mu služe u duhu i istini“ (Jovan 4:24).
Skraćivanje ovozemaljskog života u ovom slučaju je takođe bilo neophodno i apsolutno opravdano, kao mehanizam održavanja čistote i posvećenosti najranije hrišćanske zajednice koja je imala najsvečaniji zadatak ikada – da proširi jevanđelje po svijetu.
„Logika raja – kratki vodič za zbunjene“. Ko je zaista zbunjen?
Paradoks broj jedan. „Ne ubij.“ Lepo. Kratko. Moralno. Ali onda sednemo za ručak i neko kaže: „Pileći file.“ I odjednom zapovest dobije fusnotu. Ne ubij… osim ako je pohovano.
Šesti Božji uput (ili zapovijest) se pravilnije prevodi sa „ne počini zločin ubistva“, a ne sa „ne ubij“. Biblija pravi jasnu razliku između situacija gdje je ubijanje čovjeka zločin, i onih gdje nije.
Neke od situacija opisanih u Bibliji gdje je oduzimanje života drugog čovjeka opravdano su:
- Smrtne kazne koje izriče sud u nekadašnjem teokratskom Izraelu: za namjerno ubistvo (Brojevi 35:16–21), preljubu (Levitska 20:10), trgovinu ljudima (Izlazak 21:16), vračanje (Izlazak 22:18)…
- Samoodbrana, zaštita drugog pojedinca ili grupe ljudi, kao na primjer: provala lopova (Izlazak 22:2–3), Abramovo spasavanje Lota (Postanje 14:14-16), Finesovo zaustavljanje pošasti (Brojevi 25:6-13)…
- Osvajanje Obećane zemlje: Jerihon (Jošua 6), Gaj (Jošua 8), Amalik (1. Samuelova 15)…
Evo i nekih situacija opisanih u Bibliji gdje je oduzimanje života drugog čovjeka grijeh:
- Ljubomora ili zavist: Kain ubija Abela (Postanje 4:1-16), David naručuje ubistvo Urije Hetejina (Druga Samuelova 11), Jevreji ubijaju Isusa…
- Ljudska osveta: Lameh ubija mladića (Postanje 4:23-24), Simeon i Levi ubijaju Šekemite (Postanje 34:1-31)…
- Pohlepa: Ahabova žena naručuje ubistvo Nabota (1. Kraljevima 21), Abimeleh ubija 70 braće (Sudije 9)…
Shodno tome, svako ubistvo iz motiva mržnje, osvete, pohlepe, zavisti, sebičnosti, zlobe ili bilo kojeg drugog nečistog motiva, smatra se zločinom.
Hrišćani danas treba da teže maksimalnom nenasilju, praštanju i ljubavi. Posto više ne postoji država nad kojom Bog vlada, jedini razlog iz kojeg hrišćanin može počiniti ubistvo a da mu se ne računa u grijeh je u samoodbrani lično ugroženog života, kao nužno zlo.
Zašto Biblija dozvoljava klanje životinja?
U početku planete Zemlje, Bog je napravio savršeno funkcionalan svijet, gdje je vladala harmonija između svih živih bića. Hrana svim stvorenjima na zemlji su bile biljke, i nagon za ubijanje drugog bića radi hrane nije bio prisutan ni među ljudima, niti među životinjama. Posle ulaska grijeha u svijet, klanje životinje je postalo neophodno iz par razloga:
- Ljudi su izgubili prvobitnu svjetlost i čistotu, i nagost je počela da im pruža osjećaj sramote i stida. Stoga, „Gospod Bog je načinio Adamu i njegovoj ženi duge haljine od kože i obukao ih.“ (Postanje 3:21). Takođe, usljed mijenjanja vremenskih uslova na našoj planeti, korišćenje odjeće je postalo neophodno i za preživljavanje.
- Poslije Potopa, Bog je dozvolio konzumiranje mesa zbog oskudice i degradacije biljaka.
- Klanje životinjske žrtve imalo je tipološku svrhu Hristove žrtve kao jedini način spasenja ljudskog roda od smrti.
- Nakon Potopa, mesna ishrana postala je neophodnost zbog drastičnog smanjenja vegetacije. Isto važi za životinjski svijet.
U zaključku, nemoguće je imati idealne uslove na zemlji degradiranoj grijehom koje bi isključilo bilo kakvo ubijanje. To je utopijski ideal i nerealnost.
Oprost za Sotonu?
Jedan od najzloupotrebljivanijih biblijskih učenja u modernom hrišćanstvu jeste „opraštanje“. Biblija na mnogo mjesta ističe poentu da „ako ljudima oprostite njihove greške, i vaš nebeski Otac će oprostiti vama“ (Matej 6:14). Ali takođe, u 1. Korinćanima 5, Pavle se bavi jednim konkretnim slučajem: čovjek koji je dio hrišćanske zajednice u Korintu je za ženu uzeo svoju maćehu. Pavle na ovakav čin bluda ne odgovara: „samo mu oprostite i zagrlite ga“, nego izriče ozbiljnu disciplinsku mjeru: „Zar ne bi trebalo da tugujete i da iz svoje sredine uklonite onoga ko je počinio to djelo?… takvog predate Sotoni na uništenje tijela, kako bi duh mogao biti spasen u dan Gospoda Isusa.“ (1. Koricnanima 5:2, 5).
Ako oprostimo nekome, to ne znači da sjutradan možemo nastaviti naše odnose sa njim kao da se ništa nije dogodilo. Ovaj čin znači odstranjivanje osjećaja mržnje, ljutnje, osvete ili gorčine prema osobi koja je učinila neko zlodjelo prema nama, a ne instant pomirenje.
Naravno, ako se ovaj čovjek kojega Pavle pominje istinski pokajao za svoj grijeh, bio bi primljen nazad posle procesa obnavljanja povjerenja od strane zajednice.
Zašto, dakle, Bog ne oprosti Sotoni?
Luciferova pobuna bila je svjestan, ponosan i neopoziv izbor učinjen u punom prisustvu božanske svjetlosti, a ne iz neznanja. Sotona odbija da se pokaje ili traži oproštaj, istrajavajući u svojoj ulozi Božjeg protivnika. Biblija ovo stanje naziva i „hulom na Duha svetoga“ (Matej 12:31), gdje moralno biće svjesno odbacuje Božji poredak života, Njegovu ljubav, pravednost i milost. Sotona više ne želi milost, on želi samo položaj boga za sebe i što je moguće više sledbenika.
Za razliku od ljudi, čiji grijesi često proizlaze iz neznanja ili slabosti, Lucifer je bio visokorangirani anđeo koji je savršeno poznavao Boga i svjesno je izabrao prkos i pobunu. Ova odluka je bila neopoziva. Oproštaj zahtijeva pokajanje, ali Sotona se smatra inherentno ponosnim i potpuno protivnim Božjem autoritetu, što ga čini nesposobnim da traži oproštaj.
Anđeoski izbori se često smatraju apsolutnim i vječnim, dok ljudska bića, uvučena u pobunu i grijeh preko svojih praroditelja, ograničena vremenom, imaju priliku za pokajanje tokom svog života.
Ljudi često griješe iz neznanja, slabosti tijela ili obmane, ali za anđele to nije slučaj. Lucifer je počeo da čini grijeh dok je bio besprekoran, u neposrednom Božjem prisustvu (Ezekiel 28:14-15), potpuno upoznat sa Božjim karakterom.
Ne postoji ništa što Sotona već ne zna o Bogu, što bi mu se moglo prikazati da bi se on vratio Njemu.
Bog svemoćan a Sotona pravi haos na Njegovoj planeti?
Da je Bog odmah sankcionisao ili usmrtio Lucifera kad je on odlučio da se pobuni, kakav bi to ostavilo utisak na ostala stvorenja u svemiru? Pa zasigurno ne pozitivan. Utisak bi bio da Bog nešto krije, a mnogi bi počeli da mu služe iz straha umjesto iz ljubavi, sumnjajući da postoje opravdani razlozi za otkazivanje poslušnosti.
Bog je mogao ukloniti Lucifera, ali zbog vječne dobrobiti kompletnog univerzuma, dopušta određeni period da koncept satanizma pokaže svoje pravo lice, i da sva stvorenja u svemiru upoznaju šta je grijeh, i kakvu mizeriju i ispraznost povlači za sobom život odvojenosti od Tvorca. Bog nikoga ne prisiljava da ga obožava, već želi da svako dobrovoljno Njega prihvati. On ne želi armiju robota, već živa bića koja ga vole iz srca, a ljubav ne može postojati bez slobodnog izbora.
Ali, Biblija nam kaže da epoha grijeha ima kraj. I kad dođe taj kraj, nijedno stvorenje se neće pitati: „Kakav bi život bio bez Boga“, jer će odgovor biti ispisan krvlju ljudske istorije.
Jedna od najštetnijih zabluda koju mnogi vjernici ponavljaju bez razmišljanja je ova: „Bog ima kontrolu.“
Kada neko uzvrati i pita: „Ako Bog ima kontrolu nad svime, zašto djeca umiru od raka? Zašto nevini ljudi pate? Zašto zlo uopšte postoji?“, mnogi vjernici se muče da odgovore. Zašto? Zato što je taj stav izgrađen na lažnoj premisi koju Biblija nikada ne uči.
Kada bi Bog kontrolisao svaki događaj na Zemlji, to bi značilo da je planirao svako ubistvo, uzrokovao svaku bolest i osmislio svaku tragediju. To nije slika koju nam Sveto pismo daje.
Kada je Bog stvorio zemlju, dao je vlast nad njom čovječanstvu:
„Neka upravljaju nad zemljom.“ (Postanje 1:26)
Ali kada je grijeh ušao kroz Adama, poredak je promijenjen. Vladar ovog svijeta postao je Lucifer (Jovan 12:31), a čovjek je poprimio karakter koji odražava novog vladara. Tvorevina je iskvarena (Postanje 3:18-19; Rimljanima 8:20, 22), svijet je postao slomljen i prožet zlom. Biblija čak kaže da cijeli svijet leži pod vlašću zla (1. Jovanova 5:19).
Bog ne uklanja zakon uzroka i posljedice (često nazivan sjetvom i žetvom) jer je to fundamentalna struktura stvarnosti neophodna za smislen izbor, odgovornost i postojanje ljubavi. Da bi izbori imali značenje, moraju imati dosljedne posljedice. To je osnovni mehanizam prepoznavanja stvarnosti i smislenosti. Takođe služi za otkrivanje ljudske grešnosti i potrebe za božanskom milošću.
U ovakvom svijetu, sve izgleda relativno, vrijednosti su nepostojane i često izvrnute, ljudi nepouzdani, i skloni da uvijek pronađu krivca u nekome i nečemu drugom – pa tako i spremno prebacuju krivicu na Boga.
To, međutim, ne znači da je Bog izgubio kontrolu nad svojim konačnim planom za ovu planetu. Njegovi ciljevi zacrtani kroz istoriju će se apsolutno ispuniti. Ali u ovom sadašnjem svijetu, ljudi imaju slobodnu volju, tvorevina je u palom stanju i postoje stvarne duhovne sile tame na djelu.
Bez Božjeg Plana, to je potpuno beznadežna situacija za ljudski rod – zatvoreni krug patnje, užasa i smrti, bez izlaza.
Kroz Isusa Hrista, uprava nad zemljom biće opet vraćena Bogu (Danilo 2:44; Otkrivenje 21:1-3; 22:1-5) i u nasleđe Božjem narodu, kada će i tvorevina biti obnovljena. „Jer materija iščekuje otkrivanje Božjih sinova… jer i sama materija će biti oslobođena iz ropstva raspadljivosti u slavnoj slobodi Božje djece.“ (Rimljanima 8:19, 21)
Bog nije autor zla u ovom svijetu. On je onaj koji planira da potpuno razobliči koncept mješavine dobra i zla i na kraju uništi nepokajane nosioce zla za vječnost.
Ko se plaši pitanja o Bogu?
Iako se mnoge institucionalizovane religije zbog svojih kompromisa, obmana i laži zaista plaše pravih pitanja, tačno je da se istina ne plaši pitanja. Sama Biblija upućuje izazov: „Sve provjeravajte“ (1. Solunjanima 5:21).
Nikad nije istina ta koja se ruši pitanjima, već ljudska iskrivljena interpretacija, institucija koja se brani, ili lažna psihološka sigurnost koju neka vrsta pseudo religioznosti pruža. Tako je sumnja dobra stvar, dok god je ona iskrena i usmjerena ka traganju za istinom, ma kakva ona bila. Ipak, današnji „skeptici“ su većinski cinični ljudi, koji unaprijed odbijaju istinu i koriste argumente dok god ih navode na odgovore koji najviše prijaju njihovom nepokajanom i buntovnom srcu. Hrist za takve kaže da: „neće povjerovati ni ako neko ustane iz mrtvih“ (Luka 16:31).
Bog, komentari i osjetljiva svemoć
Zamislite to. Bog stvorio galaksije, crne rupe, kvantnu fiziku, vrijeme… i onda kaže: „Ne mogu ja ovo sam… pošaljite Stanka iz komentara da me brani.“ To mi je divno. I onda ljudi kažu: „Ti mrziš Boga.“ Ne. Ja ne mrzim Boga. Ja kritiziram ideju Boga kao ljudske konstrukcije. Velika razlika. To je kao kad kritiziraš film. To ne znači da mrziš režisera.
Ali zanimljivo je da se Bog nikada ne uvrijedi na moj tekst… uvrijede se samo ljudi koji ga brane. Zašto? Pa zato što svako brani ono u šta vjeruje. I onda ljudi kažu: „Bog je stvorio sve.“ Dobro. Ako je Bog stvorio sve… onda je stvorio i pitanja. Ali čim postaviš pitanje… odmah panika. „Ne smiješ to pitati.“ Zašto? Ako je Bog stvaran i svemoguć… sigurno mu ne treba ljudska zaštita.
Ali ljudi se ponašaju kao da je Bog neka vrlo osjetljiva osoba. Kao da će Bog doći kući i reći: „Čitao sam Gordanu na internetu… sad sam baš povrijeđen.“ Zamislite Boga koji je stvorio svemir… i onda mu pokvari dan jedan Facebook status. To bi bio najkrhkiji Bog u istoriji. I zato ja uvijek kažem: Ne napadam Boga. Ja preispitujem ljudsku ideju o Bogu. A to su dvije potpuno različite stvari.
Jer Bog, ako postoji, vjerovatno nema problem s pitanjima. Ali ljudi imaju. Zašto? Jer svako brani svoju verziju Boga. Moj Bog. Tvoj Bog. Naš Bog. Bog postao kao sportski klub. Navijači. Ali kad malo razmisliš… to je zapravo najčudniji paradoks. Ljudi govore da je Bog svemoguć… a onda se ponašaju kao da ga moraju stalno spašavati od pitanja. I to je meni fascinantno.
Jer ako je neko stvorio svemir… vjerovatno može preživjeti i jedno pitanje. Ali izgleda da pitanje nije problem. Problem je kad neko dirne ideju koju smo napravili o Bogu. I tu nastaje drama. Jer ljudi često ne brane Boga. Ljudi brane svoju sliku Boga. A to je potpuno druga stvar. I zato uvijek kažem jednu jednostavnu stvar: Ako je Bog stvaran i svemoguć… sigurno mu ne treba moja cenzura.
Ali ako se neko uvrijedi na pitanje… onda možda problem nije u Bogu. Možda je problem u ideji Boga koju ljudi brane. … Jer kad jednom prestaneš braniti ideju… počinješ je ispitivati. A kad počneš ispitivati ideju… ponekad shvatiš nešto vrlo nezgodno. Možda najveći problem nije u tome što ljudi vjeruju u Boga… nego u tome što ponekad više brane svoju ideju o Bogu nego samog Boga.
Tačno je da Bogu nijesu potrebni advokati, jer se On ne može ugroziti ili povrijediti na način na koji se ljudi povređuju. Ali, Biblija nalaže: „Budite uvijek spremni da date odgovor svakom čovjeku koji od vas traži obrazloženje nade koja je u vama.“ (1. Petrova 3:15) Ako neko predstavlja Boga suprotno onome kako se on objavio u Bibliji (što je vrlo često među današnjim „vjernicima“), postoji određena odgovornost da se takav stav ispravi. Ne zato da bi se „branio“ Bog, već da bi se ponudilo objašnjenje koje može pomoći samoj osobi koja je iznijela pogrešan stav, ili nekome trećem ko to sluša ili čita.
Takođe je tačno da ljudi najčešće ne brane samog Boga, već svoju sliku Boga, koja odgovara njihovim tradicijama, crkvenim učenjima, kulturi, unutrašnjim željama, a ne objektivnoj realnosti. Evo jedan svima poznati primjer:
Fariseji optužuju Isusa da se druži sa bludnicama, da krši subotu, da jede sa grešnicima… Oni vide Boga kao legalistu, kojem se ugađa kroz obrede i pravila, a ne kroz milosrđe i ljubav. Toliko postaju puni sebe i svoje slike o Bogu, da ubijaju samog Sina Božjeg. I što je najgore, to sve rade navodno u ime Boga. To je vrhunac duhovne sljepoće: kada čovjek otvrdne i postane toliko siguran da posjeduje istinu o Bogu, da mu prava istina postane sablazna.
Zašto Bog uključuje ljude kao posrednike za vjeru i istinu? Bog postavlja vjernike da brane i šire istinu kao sredstvo da ih uključi u Njegovo djelo, kako bi djelovali kao ljudski svjedoci koji dijele jevanđelje i podstiču duhovni rast. Vjernici služe kao ambasadori (2. Korinćanima 5:18-20), šireći istinu kako bi druge doveli Hristu, suprotstavljajući se iskrivljenjima i pomažući pojedincima da donose informisane duhovne odluke.
Princip zastupništva je ono što uči Sveto pismo. Najveći i najznačajniji primjer je zastupničko djelovanje samog Sina Božjeg u korist ljudskog roda. Na kraju svoje misije na zemlji, Isus šalje učenike u svijet, baš kao što je Bog poslao Isusa u svijet: „Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas.“ (Jovan 20:21; uporedi sa Jovan 17:18)
Vjernici su, dakle, pozvani da ponude razumnu odbranu svoje nade, objašnjavajući istinu Svetog pisma na način koji pojašnjava činjenice tražiocima kako ne bi postali žrtve skepticizma i pseudo objašnjenja porijekla čovjeka i života.
Sličnu poučnu funkciju imali su proroci i sveštenici, kao i propisani obredi i praznici u Starom savezu.
Bog nije „svemoćan“ u smislu da će neobuzdano činiti šta god mu se prohtije. Umjesto toga, „svemoć“ podrazumijeva konačni i vrhovni suverenitet i odgovornost nad kompletnom tvorevinom. On djeluje u okvirima sopstvenog poretka života, na način koji ima u vidu Njegove sveobuhvatne namjere i planove.
Bog nije Supermen da sam lično arbitrarno „upada“ u ljudske poslove ili odgovara na „osjetljiva“ pitanja skeptika. Bog je Vrhovni Suveren univerzuma koji „prebiva u nedostupnoj svjetlosti, koga niko od ljudi nije vidio niti ga može vidjeti“ (1. Timoteju 6:16).
Izazov da Bog lično reaguje na „negativne“ (u stvarnosti glupe) komentare otkriva naduvani ego izazivača, nalik Lamehu, Kainovom potomku, koji se hvalio da bi se lično osvetio ne sedam već „sedamdeset i sedam puta“ (Postanje 4:23-24).
Tako „polemika u četiri oka“ sa Tvorcem ne samo da je nemoguća i pogubna za palo ljudsko biće, već bi bila i potpuno neravnopravna. Stoga Bog ima osobe na Zemlji uključene u Njegovo djelo sposobne dati prave odgovore u pravo vrijeme. Onaj koji ne poštuje svog bližnjeg koji mu je dostupan i kojeg vidi, ne poštuje ni Boga kojeg ne vidi (1. Jovanova 4:20), već traži svaki mogući izgovor za svoje vlastite grešne i sebične izbore.
Napokon, skromnost je vrlina. Niste „Unfuckwithable“ iako možda hranite svoj ego laskavo-provokativnim titulama.
Priređivači: Danilo Stanković | Pavle Simović
