Izbor dvanaestorice posle noćne molitve (Marko 3:13-19; Luka 6:12-16)
„Tih dana izašao je na goru da se moli i cijelu noć je proveo u molitvi Bogu.“ (Luka 6:12)
Lukina priča o Isusu zabilježila je sporu tranziciju. Ovo je počelo dokazom njegovog autoriteta i prešlo na uvod u novi put koji on nudi. Kako njegove namjere postaju jasnije, tako postaje jasniji i sukob s farisejima: vjerskim vođama Galileje. U dvije svijetle tačke, Isus je izabrao Petra, Andreja, Jakova i Jovana, a zatim i Levija (Mateja) za svoje učenike (Luka 5:1-11, 27-28; Marko 1:16-20). Sada, on popunjava listu svojih primarnih ambasadora kako bi širili ovaj put nakon što ode sa zemlje (Luka 6:12-16).
Lukino jevanđelje je jedino jevanđelje koje spominje da se Isus moli prije nego što izabere saradnike. Ovo je jedini izvještaj o cjelonoćnoj molitvi u Svetom pismu. Isus ima priličan broj učenika i nastaviće tražiti mnoge čija imena čak i ne znamo, ali odabir dvanaest za osnivanje Zajednice zahtijeva Očevo vođstvo.
Priroda interakcija između Oca i Sina vrlo je jasna. Isus se redovno moli Ocu (Marko 1:35; 14:35-39; Luka 5:16; Jovan 17) kao Izvoru svoje sile i za usmjerenje. Kroz jevanđelja, Isus radi i govori samo ono što ga Otac upućuje (Jovan 5:19) čak i ako bi ljudski dio njega želio nešto drugo (Matej 26:39). Isus je Sin Božiji. To što se Isus moli svom Ocu pokazuje da su oni različite osobe i da je taj odnos stvaran.
Činjenica da Isus odvaja vrijeme od službe da bi razgovarao s Bogom Ocem je od vitalnog značaja za nas. Isus se penje na goru da bi se odvojio od buke i smetnji (Matej 14:23; Luka 9:28); on takođe odlazi na pusta mjesta (Luka 4:42), pa čak i samo dalje od učenika u vrtu (Luka 22:41). Ako je Isusu koji je bio potpuno posvećen Bogu bilo potrebno vrijeme da se moli, koliko je više potrebno nama?
Matejevi i Markovi izvještaji ne spominju Isusovu molitvu u ovom slučaju, ali objašnjavaju zašto je Isus izabrao Dvanaestoricu: da im dâ „moć da istjeruju nečiste duhove i da liječe svaku bolest i svaku slabost“ (Matej 10:1) ili „da budu s njim i da ih šalje da propovijedaju i da imaju vlast da iscjeljuju bolesti i istjeruju demone“ (Marko 3:14-15).
Isus je sada spreman izabrati svojih dvanaest primarnih učenika od velikog broja koji su ga slijedili.
Učenik je neko ko uči od svog učitelja i oponaša ga. U doba Novog saveza, rabini su okupljali učenike da budu njihovi učenici, kako bi naučili njihov pogled na svijet i podučavali ga drugima. Tokom svoje službe, Isus je imao mnogo učenika – uključujući žene, što nije bilo uobičajeno u to doba. Svaki hrišćanin treba da bude učenik. Svi bismo trebali učiti od Isusa i nastojati da ga oponašamo. Isus nas nije pozvao samo da nas spase nego da ga slijedimo (Matej 4:19; 10:38; Jovan 10:27).
Status „apostola“ može biti zbunjujući iz današnje perspektive. Doslovno, „apostol“ znači „poslani“. Odlomci u Mateju 10:1 i Marku 3:14-15 elaboriraju ovo, jer preciziraju da Isus bira Dvanaestoricu da izađu i propovijedaju, iscjeljuju i istjeruju demone svojim autoritetom. Ali postoji razlika između službe apostola i širenja djela. Samo Dvanaestorica – Matija koji je zamijenio Judu Iskariotskog (Djela 1:26) – i Pavle imaju službu apostola. Drugi ljudi, uključujući Barnabu (Djela 14:14) i Apola (1. Korinćanima 4:6, 9), poslani su s posebnim blagoslovom i autoritetom Zajednice, ali njihova služba nema isti status kao „apostolska“. Crkve koje danas tvrde da imaju apostole (ili naslednike apostola) pogrešno tumače Sveto pismo.
Isus je već prozvao Andreja, Petra, Jakova, Jovana i Levija – koji se naziva i Matej (Luka 5:1-11, 27-28; Marko 1:16-20; 2:13-14). Sada, on popunjava Dvanaestoricu. Kroz sledećih nekoliko poglavlja, Isus će dati opšti poziv javnosti na jače sledbeništvo (Luka 6:46-49), podstaknuti Dvanaestoricu da regrutuju više učenika (Luka 8:4-18) i pozvati Dvanaestoricu u dublje, predanije sledbeništvo koje može zahtijevati da ga slijede do vlastitih krstova (Luka 9:18-50).
Neki nagađaju da je svaki apostol iz ili da predstavlja jedno od dvanaest izraelskih plemena. Ne mogu biti iz svakog plemena: Andrej i Petar su braća, a Jakov i Jovan su braća. Ti parovi bi uključivali dva muškarca iz istog plemena. Niti Sveto pismo navodi da svaki apostol predstavlja određeno pleme. Svakako, broj dvanaest je simetričan (Luka 22:29-30), ali ne postoji korelacija jedan-na-jedan.
Zašto uopšte insistiranje na dvanaest? Dvanaest je broj savršenstva, koji označava savršenstvo ljudske uprave. U Bibliji nalazi se na mnogim mjestima u vezi sa svim predmetima koji se bave vladanjem. U Starom savezu bilo je dvanaest patrijarha, dvanaest plemena, itd. U Novom savezu takođe nalazimo isti veliki princip kod apostolskih duhovnih autoriteta koje je postavio Isus. Novi Jerusalim ima 12 temelja (sa imenima 12 apostola), 12 kapija (sa imenima 12 plemena Izraelovih), 12 bisera, 12 anđela čuvara… Dimenzije Novog Jerusalima su 12.000 kvadratnih stadija (1 stadij = 185 m), dok je zid visok 144 lakta (12 x 12; vidi Otkrivenje 21:16, 17). Dvanaest legiona anđela označava savršenstvo anđeoskih četa (vidi Matej 26:53). Broj 12 nalazi se 187 puta u cijeloj Bibliji, od čega se 22 puta pominje u knjizi Otkrivenja.
Luka imenuje dvanaestoricu kao: „Simona koga je prozvao Petar, njegovog brata Andreja, zatim Jakova, Jovana, Filipa, Bartolomeja, Mateja, Tomu, Alfejevog sina Jakova, Simona zvanog ‘revnitelj,’ Jakovljevog sina Judu i Judu Iskariotskog, koji ga je posle izdao.“ (6:14-16)
Andrej je bio učenik Jovana Krstitelja prije Isusove javne službe. Vjerovatno kada su bili na rijeci Jordan istočno od Jerusalima, Jovan mu je pokazao Isusa, a Andrej je ostavio Jovana radi Isusa. Andrej je rekao Simonu za Isusa i doveo mu brata; tada je Isus Simonu dao nadimak Petar (Jovan 1:35-42). Sledećeg dana, kada je Isus odlučio da ode u Galileju, sreo je Filipa i Bartolomeja, takođe zvanog Nataniel (Jovan 1:43-51). Nedugo zatim, Isus je ponovo sreo Andreja i Petra i pozvao ih, kao i njihove poslovne partnere, Jakova i Jovana (Marko 1:16-20). Ovih šest je bilo pogodno; Filip je bio iz Betsaide na sjevernom dijelu Galilejskog mora. Andrej i Petar su takođe bili iz Betsaide, ali su živjeli u Kapernaumu gdje su Jakov i Jovan takođe živjeli (Jovan 1:44; Marko 1:16-21, 29).
Petar je ribar. U cijelom Novom savezu on se naziva Petar, Simon ili Kefa. Simon je njegovo pravo ime. „Petar“ je nadimak koji mu je Isus dao; znači kamen. Kefa je sirijska verzija „Petra“. Od ove tačke, Luka gotovo isključivo koristi ime Petar u svom jevanđelju.
Od dva para braće, najmanje znamo o Andreju. On je Petrov brat, poslovni partner (Marko 1:16) i ukućanin (Marko 1:29). Bio je prisutan kada je Isus proricao o poslednjim vremenima (Marko 13:3), ali nije bio jedan od trojice Isusovih najbližih pratilaca: Petra, Jakova i Jovana. Osim toga, Luka ga samo spominje u spisku od jedanaest učenika koji se sastaju s drugima prije Pedesetnice (Djela 1:13).
Jakov i Jovan su takođe braća i ribari. Njihov otac je Zebadi (Marko 1:20), a tradicija kaže da je njihova majka Saloma, sestra Isusove majke (Jovan 19:25; Matej 27:56; Marko 15:40), što ih čini Jakovljevim i Jovanovim rođacima. Saloma je poznata po tome što je tražila od Isusa da Jakova i Jovana učini svojim savjetnicima kada bude kralj (Matej 20:20-21). Isus daje Jakovu i Jovanu nadimak Boanerges što znači „Sinovi groma“ (Marko 3:17). Međutim, to je grčka kovanica nastala od galilejskog dijalekta, od hebrejskog „bene regeš“ – sinovi bijesa (graje, gungule). Jakov postaje prvi apostol koji je umro kada ga je Herod Agripa I ubio (Djela 12:2). Jovan, „učenik koga Isus voli“, poslednji je umro prirodnom smrću u starosti.
Ne znamo mnogo o Filipu. On nije bio Filip Evanđelista, jedan od prvih đakona i Pavlov prijatelj (Djela 6:5-6; 8:4-5; 21:8). On je iz Betsaide na sjevernoj obali Galilejskog mora gdje rijeka Jordan utiče sa sjevera (Jovan 1:44). On je bio taj koji je pozvao Bartolomeja, takođe zvanog Nataniel, da upozna Isusa (Jovan 1:45). Kada se suočio s 5000 gladnih muškaraca, plus žena i djece, Isus je izazvao Filipa da pronađe hljeb za sve njih (Jovan 6:5-7). I Filip je bio taj koji je zamolio Isusa da im pokaže Oca (Jovan 14:8).
O Bartolomeju znamo još manje osim što je on Filipov prijatelj i njegovo ime znači „sin Tolmajev“. Kada ga je Filip pozvao da upozna Isusa, Bartolomej je čuveno rekao: „Može li išta dobro izaći iz Nazareta?“ Isus ga je nazvao „pravim Izraelcem, u kojem nema prevare“ i on je prvi koji je nazvao Isusa Sinom Božjim (Jovan 1:43-49). „Bartolomej“ je porodično ime; njegovo ime može biti Nataniel (Jovan 21:2).
Matej je poreznik Levije (Luka 5:27). Znamo da se radi o istoj osobi jer Matej 9:9-13 daje iste detalje za Mateja kao i Luka 5:27-32 za Levija.
Toma je, naravno, najpoznatiji po tome što nije vjerovao učenicima kada su mu rekli da je Isus ustao iz mrtvih (Jovan 20:24-29). S obzirom na to da učenici nisu vjerovali Mariji Magdaleni i ostalim ženama, Toma je previše oštro kritikovan. Takođe je pokazao odanost i hrabrost kada je Isus odlučio da se vrati u područje Jerusalima uprkos opasnosti; Toma je odgovorio: „Idemo i mi da umremo s njim“ (Jovan 11:1). „Tomas“ je na aramejskom „blizanac“. Prema nekim izvorima, tvrdi se da je Toma donio jevanđelje Indiji na potkontinent. Uprkos imenu, Toma nije autor gnostičkog jevanđelja po Tomi.
Još manje znamo o Jakovu Alfejevom sinu. Levije/Matej je takođe identifikovan kao „Alfejev sin“ (Marko 2:14), iako to dvoje nisu drugačije povezani u jevanđeljima.
Niti znamo mnogo o Simonu. Ziloti su bili nacionalistička politička stranka koja je vjerovala da je otpor rimskom uticaju suštinski izraz odanosti Bogu. Izraz je povezan s hebrejskom riječi koja se koristi za opisivanje Boga kao ljubomornog Boga koji ne prihvata podijeljenu odanost (Izlazak 20:5). Ali istorija nije jasna kada su se Ziloti konsolidovali kao partija; Simon je možda samo bio jak nacionalista. S druge strane, Matej je kao poreznik prikupljao novac od Jevreja za rimsku vladu. Činjenica da su njih dvojica apostoli svjedoči o ujedinjujućem miru koji Isus donosi.
Luka završava spisak Isusovih dvanaest apostola sa dvojicom muškaraca po imenu Juda. Jakovljev sin se takođe zove Tadej (Matej 10:3; Marko 3:18) i vjerovatno „Juda, ne Iskariotski“ (Jovan 14:22). Ne znamo koji je „Jakov“ njegov otac – Zebadijev sin je vjerovatno premlad da bi imao sina u dobi učenika. Ni ovaj Juda nije Isusov polubrat i autor Judine poslanice; u ovom trenutku, Isusova braća i dalje misle da je Isus „zastranio“ (Marko 3:21; 6:3).
Juda Iskariotski je, naravno, učenik koji će predati Isusa u ruke sveštenika i starješina da ga Rimljani razapnu (Marko 14:10-11). Mnogo se nagađalo o značenju „Iskariot“. Jedna teorija je da je Juda iz grada Keriota u Judi. To bi ga učinilo jedinim učenikom koji nije iz Galileje. U nekim prevodima, Jovan 13:2 identifikuje njegovog oca kao „Simona Iskariotskog“, tako da je ime mjesta najrazumnije objašnjenje.
Bez obzira na to, Isus je izabrao Judu Iskariotskog nakon što mu je Bog dao božansko vođstvo tokom duge noći molitve (Luka 6:12). Judino uključivanje je dio Božjeg plana. Upravo Judin slučaj pokazuje da ni direktno uključivanje u najuži krug Hristovih saradnika samo po sebi nije garancija trajnosti poziva ili čak spasenja. Lični pogrešni izbori mogu uvijek promijeniti ili raskinuti odnos sa Bogom i Hristom.
Sada kada je Isus odabrao svojih dvanaest primarnih saradnika, on izaziva mnoštvo da ga slijedi. Prvo, on objašnjava šta se traži od sledbenika u Propovijedi na zaravni (Luka 6:17-45). Zatim on poziva mnoštvo da donese odluku da svoje živote zasnuje na njegovom temelju (Luka 6:46-49).
Mnoštvo iscijeljeno (Matej 12:15-21; Marko 3:7-12; Luka 6:17-19)
„On je sišao s njima i zaustavio se na jednoj zaravni. Tamo je bilo veliko mnoštvo njegovih učenika i silan narod iz cele Judeje i Jerusalima i iz tirskog i sidonskog primorja. Došli su da ga čuju i da budu izliječeni od svojih bolesti. Čak su i oni koje su mučili nečisti duhovi bili izliječeni. Svi su željeli da ga dotaknu, jer je iz njega izlazila sila i sve ih liječila.“ (Luka 6:17-19)
Publiku čine tri grupe. „Oni“ su dvanaest apostola. „Učenici“ su veća grupa koja slijedi Isusa; više nego samo Dvanaestorica putuju s njim i smatraju ga svojim učiteljem (Djela 1:21) iako ne ostaju svi s njim (Jovan 6:66). „Veliko mnoštvo“ je najvjerovatnije tamo da nađe fizičko izlečenje i slobodu od demona. Luka ističe da se Isusova popularnost proširila.
Propovijed na „zaravni“ mogao bi biti Lukin sinopsis Matejeve propovijedi na gori (Matej 5-7). Uprkos tome, vrlo je vjerovatno da je Isus podučavao iste istine u više navrata.
Zanimljivo je primijetiti da je Isusovo učenje usmjereno na njegovo mnoštvo učenika, ali mnoštvo – uključujući neznabošce iz Tira i Sidona – takođe je dobrodošlo da uči i sluša. Zapravo, Isus završava svoje izlaganje o tome kako izgleda biti njegov učenik s pozivom da ga učine osnovom svog života (Luka 6:46-49). Učeništvo je više od primanja iscjeljenja i pasivnog slušanja priča. Radi se o zasnivanju života na Isusu, i svi su dobrodošli da to učine.
Judeja je primarni okrug Jevreja i okružuje Jerusalim od rijeke Jordan do Sredozemnog mora. Čini se da ponekad Luka koristi taj izraz da označi bilo koje mjesto gdje Jevreji imaju značajno stanovništvo, poput Galileje. Tir i Sidon su sjeverno od Galileje, na obali Sredozemnog mora. Isus posjećuje Tir i Sidon gdje iscjeljuje kćer Sirofeničanke opsjednutu demonima (Marko 7:24-30).
Isus privlači mnoštvo: iscjeljujući ih, oslobađajući ih od demona i držeći ih uključenima u njegovo učenje. Učenje je razlog zašto je Isus došao (Marko 1:38). Kao i kod proroka Starog saveza, njegove lekcije objašnjavaju kako ljudi mogu doći do spasonosnog odnosa s Bogom. Jovan Krstitelj takođe je pozivao na pokajanje i sveto življenje. Isus zahtijeva živote svojih sledbenika u zamjenu za vječni život kroz njega. On daje detalje u Luki 6:27-49.
Isus čini čuda i djela iscjeljenja iz tri različita razloga. Primarni razlog je taj što pokazivanje Božje sile potvrđuje božanski autoritet poruke. Drugi je da se potvrdi vjera koju ljudi imaju u njega (Marko 5:34; 6:5-6; Luka 5:20-25). Treći je saosjećanje. Ponekad Isus samo sažali ljude i želi da im olakša teret (Matej 14:14; Luka 7:12-15).
Konačno, Isus istjeruje demone. Isus se susreće sa znatnim brojem ljudi opsjednutih demonima. Najvjerovatnije, demoni pokušavaju osujetiti Isusove planove i neobično su privučeni njemu. Važno je napomenuti da iako Isus i neki od apostola istjeruju demone (Luka 6:18; Marko 6:13; Djela apostolska 5:16; 8:7), nigdje u Novom savezu vjernicima nije dat nalog niti su nam data uputstva kako. To snažno sugeriše da istjerivanje demona nije nikakva tehnika, već se može sprovoditi samo kada je hrišćanin zaista Božje oruđe za izražavanje i sprovođenje Njegove volje. Biblija nam čak ne govori kako da razlikujemo opsjednutost demonima, mentalnu bolest i fizičku bolest, što je u nekim slučajevima zaista teško.
Ono što možemo naučiti iz Svetog pisma je kako spriječiti opsjednutost i ugnjetavanje demona. Izbjegavanje opsjednutosti demonima je jednostavno: prihvatite jevanđelje i postanite hrišćanin. Kada vjerujemo Isusu za oproštenje naših grijeha i živimo u poslušnosti Božjoj riječi, Duh sveti trajno prebiva u nama i imamo zaštitu. Način da se izbjegne demonsko ugnjetavanje je da slijedite Božje standarde u Svetom pismu, počevši od Njegovih upozorenja protiv aktivnosti koje privlače pažnju ili aktivno pozivaju demone. To uključuje sudjelovanje u bilo kakvim okultnim praksama, posjete okultistima, izvođenje glupih čarolija koje se promovišu na društvenim mrežama i web stranicama, gatanje, astrologiju… Sakupljanje bilja, paljenje svijeća i izgovaranje mantri ne znači da se nečemu odaje počast. To je način da pozovete demone u svoj život, a to su i mnoge druge prakse koje danas objedinjuju pokreti kao New Age.
Ljudi pokušavaju dodirnuti Isusa jer to djeluje. Žena koja ima problem s tečenjem krvi to čini i odmah osjeća da je izliječena (Marko 5:28-29). Vjerovatno je dodirnula rub na ivici Isusovog ogrtača (Matej 14:35-36). Oni imaju shvatanje da moraju ostvariti određenu „konekciju“ sa Isusom, izražavajući time svoju vjeru. Vidimo sličnu silu i u ranoj hrišćanskoj zajednici. Ljudi se postrojavaju duž ulice kako bi pokušali uhvatiti Petrovu sjenku (Djela 5:15). U Efesu ljudi saznaju da čak i komad tkanine koji je Pavle dotakao može da izliječi i protjera demone (Djela 19:11-12). Međutim, to ne potvrđuje praksu sa raznim „čudotvornim“ relikvijama. Postoji razlika između vođa u ranoj zajednici – čija poruka je potvrđena kroz čuda – i paganizovanog kvazi hrišćanstva koje je od relikvija napravilo reklamu i religijski biznis. Razlog zašto je Bog dopustio da se ostvaruju takva čuda u vrijeme apostola izvjesno je potreba da Jevanđelje zaživi i proširi se u nepovoljnom okruženju, kako među Jevrejima tako i među paganima. Čak i ako je doticanje odjeće i slično bliže paganskim shvatanjima nego biblijskoj religiji, presudnu razliku čini upravo poruka koju su Isus i apostoli nosili! Analogno tome, ako je pogrešna vjerska poruka, nosioci poruke ne mogu biti kanali Božje naročite blagodati, ali pali anđeli mogu falsifikovati čuda i iscjeljenja u određenoj mjeri. Da jedan predmet može biti upotrijebljen u Božju svrhu, a zatim zloupotrijebljen za idolopoklonstvo i privlačenje demona pokazuje slučaj sa bakarnom zmijom napravljenom u vrijeme Mojsija (Brojevi 21:4-9) koju su kasnije neki Izraelci sačuvali i ritualno koristili misleći da mogu pomoću toga proizvesti obrazac ponavljanja čuda iscjeljenja (2. o kraljevima 18:4).
Teolozi raspravljaju o tome kako Isus ima moć iscjeljivanja: da li je to njegova vlastita sila ili Bog djeluje kroz njega? Diskusija se proširuje na pitanje da li je Isus „čitao“ namjere drugih zbog njegove urođene sile ili uvida svetim Duhom (Luka 6:8). Da bismo riješili ovu nedoumicu pomaže nam odlomak u Filipljanima 2:5-7 koji kaže da se Sin Božji odrekao svog prvobitnog stanja ili „ispraznio“ i postao kao čovjek. Isus je odrastao kao svako dijete, rastao u mudrosti (Luka 2:52), nije znao određene stvari (Marko 5:30), itd.
Dakle, ukoliko naši pogledi nisu uslovljeni trinitarskim premisama, stvari su prilično jasne. Isus je bio „pun Duha svetoga“ i sile od Boga, ili služio kao božanski kanal. Ovaj princip Izvora i Kanala jasno je izražen u 1. Korinćanima 8:6 i definiše odnos, hijerarhiju i funkcije Boga Oca i Njegovog Sina. Na ovom principu zasniva se cjelokupno njihovo djelovanje i Plan spasenja.
Isti princip je primjenljiv na hrišćane koji su zaista u službi Boga i Isusa Hrista, postajući tako kanali blagodati i reflektujući svjetlost. Standard za utvrđivanje validnosti poslanja je Sveto Pismo.
To što je ljudima bilo dovoljno da samo dodirnu Isusa je pokazatelj da on sam ne kontroliše potpuno situaciju već da je jednostavno Kanal Božje sile. Ovo će se pokazati u više navrata tokom njegove službe, kao i u službi apostola. Od najveće važnosti je zapamtiti da kakvoća onoga što nosimo drugima čini razliku da li to može biti praćeno Božjim posebnim blagoslovima, a ne toliko „tehnički“ detalji. Svako može tvrditi da je od Boga, i to je veza koju ne možemo „eksperimentalno“ ustanoviti, ali ono što možemo je da podvrgnemo nosioce takvih tvrdnji testu pisane Božje Riječi i procijenimo rodove.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
