Jedinorođeni

Grčki pojam „monogenes“ nalazi se na ukupno 9 mjesta u spisima Novog Saveza (Luka 7:12 i 8:42; Jovan 1:14, 1:18, 3:16 i 3:18; Jevrejima 11:17; i 1. Jovanova 4:9). U navedenim stihovima jevanđelja po Jovanu u svim slučajevima se odnosi na Isusa Hrista, Sina Božjeg, kao i u 1. Jovanovoj 4:9. Ista riječ u jevanđelju po Luki se pominje vezano za ćerku jedinicu ili sina jedinca, dok se u Jevrejima poslanici odnosi na Abramovog sina Isaka.

U Tejerovom i Smitovom „Grčkom leksikonu“ za „monogenes“ stoji sledeće:

Kratko ćemo primijetiti da je za naše pravilno razumijevanje ovog pojma važno što se on ravnopravno koristi za ljudske sinove jedince ili kćeri jedinice kao i za opis odnosa Boga Oca i Sina Božjeg Isusa Hrista. To isključuje svaku neutemeljenu pretpostavku da u Isusovom slučaju ima neko drugo značenje.

Zastupnici dogme o trojstvu najradije bi se oslobodili ovog pojma, cijelog ili samo „genes“ (rođeni). Ali Sveto Pismo ne dozvoljava filozofske i sofističke egzibicije, koliko god to neko želio. Intelektualno poštenje nalaže nam da budemo pošteni prema Božjoj Riječi. U protivnom naći ćemo se kao žrtve tuđih manipulacija i zabluda ili kao borci protiv Boga (Djela 5:39).

 

Značaj i smisao istine o Jedinorođenom Sinu

Istina o Isusu Hristu kao Jedinorođenom Sinu jedna je od temeljnih i najznačajnijih istina kompletnog Božjeg otkrivenja. To je vječna istina, bilo u kontekstu stanja bez grijeha ili realizacije Plana spasenja. Bez pravilnog razumijevanja ove istine, mi ne možemo da shvatimo ni Boga niti Njegovu zamisao i svrhu stvaranja. Božji Plan spasenja, njegov osnov i realizaciju, takođe je nemoguće pravilno shvatiti bez ove istine. Zbog toga nadahnuti pisac konstatuje:

Da bi se neko nazvao „sinom“, normalno je i logično da ima oca. Ništa drugačije nije u slučaju nebeskog Oca i Njegovog jedinog Sina. Pogledajmo kako nam to objašnjava nadahnuće preko apostola Pavla:

Apostol Pavle očigledno nije imao problem sa ispraznim filozofiranjima u pokušajima da izjednači Isusa Hrista sa Bogom u smislu su-vječnosti ili jednakog autoriteta. Ovaj nadahnuti tekst otkriva nam jako puno o Božjem stvaranju. Od jedinog samopostojećeg Boga koji nikome ne duguje život i koji je Izvor SVEGA, duhovnog Bića kojem je nemoguće direktno pristupiti (1. Timoteju 6:16), prije nego je išta bilo stvoreno, negdje u za nas nepojmljivom vremenu, proistekao je Njegov Jedinorođeni Sina, kao Njegovo VIDLJIVO OBLIČJE. Zbog toga se Hrist naziva PRVOROĐENIM koji je uz to i JEDINOROĐENI ili jednostavno JEDINAC Božji. Možemo zapaziti i to da kroz Sina Bog polazi dalje ka stvaranju, uslovno rečeno, „materijalnijeg“ svijeta i „materijalnijih“ bića.

Ovdje nalazimo porijeklo odnosa. Bog Otac i Sin Božji predstavljaju prvobitni prototip svih daljih odnosa. Njihov odnos počiva na principu Izvora i Kanala. To je jasna činjenica kako iz samog odnosa Oca i Sina tako i iz Plana spasenja. Pavle konstatuje da je KROZ Sina Božjeg SVE BILO STVORENO. On dalje pominje hijerarhije u vidu prestola, upravnih tijela ili vlasti. To znači da prvobitni prototip odnosa između Oca i Sina podrazumijeva razlikovanje autoriteta, poretka i svrhe postojanja.

Iz ovog prvobitnog odnosa takođe možemo zapaziti da je Sin Božji odraz Božje nesebične ljubavi da „podijeli sebe“ i život koji ima. Međutim, Božja ljubav je razumna i svrsishodna, koja BRINE i PREUZIMA ODGOVORNOST za život koji dijeli i daje. Stoga to nužno podrazumijeva utvrđeni poredak koji definiše i čuva život. To je ono što poznajemo kao Božji moralni Zakon, zakon najvišeg reda, odakle dalje proističu svi drugi zakoni koji regulišu vidljivi i nevidljivi svijet i univerzum.

Bog ima SAMO JEDNOG SINA koji je ROĐEN, a ne stvoren. Po stvaranju, sva moralna bića, kao anđeli i ljudi, stvoreni su kao djeca Božja, ali status JEDINOROĐENOG SINA može biti samo Jednoga. Jer čitajući Bibliju na raznim mjestima zapažamo PRAVO NASLEĐA i AUTORITETA koje može imati samo Sin, a ne može imati nijedno stvoreno biće. Prvi koji je došao na sebičnu ideju da može imati status Sina Božjeg kao što ga ima Hrist bio je Lucifer koji je zbog toga postao Sotona ili protivnik Božji. (I opet, ako ne prihvatamo biblijsko otkrivenje istine o Ocu i Sinu, mi čak ne možemo razumjeti ni prvobitnu pobunu na Nebu.)

Kad čitamo Božje upute za porodične odnose, vidimo da je Zakon uređivao i pravo prvenaštva odnosno najstarijeg ili prvorođenog među braćom. I to je svakako odraz prototipa odnosa nebeskog Oca i Sina.

Dakle, jedan je Izvor – Bog Otac – i jedan je Kanal života i svih blagoslova koje dobijamo stvaranjem i kroz Plan spasenja – Sin Božji, Isus Hrist. Anđeli su takođe kanali u svojoj službi između Boga i ljudi za potrebe realizacije Plana spasenja, ali nikad u smislu u kojem je to Sin Božji. Nijedan anđeo ne bi mogao imati kvalifikacije da bude naš Otkupitelj. Jedino Sin Božji ima sve kvalifikacije za to Djelo, počevši od Njegovog prvobitnog statusa na Nebu, stvaranja i stečenih kvalifikacija prilikom Njegove misije na zemlji za dalje posredništvo (Matej 28:18; Danilo 7:13,14; Efescima 1:20-23; 1. Petrova 3:22; Otkrivenje 5. glava; Jevrejima 5. i 8. glava, itd.). Evo kako to apostol Pavle sažima na drugom mjestu:

Ova spoznaja je osnov razumijevanja Božanstva, Plana spasenja i primanja vječnog života, što potvrđuje sam Isus:

Ovo su toliko jasne izjave da svaki pokušaj manipulisanja predstavlja direktni atak na Boga i čisti bezobrazluk. U istom kontekstu data je i jedna od najveličanstvenijih izjava u cijelom Svetom Pismu:

Dakle, mi smo pozvani da vjerujemo Ocu i Sinu da JESU ono što sami vrlo decidno i na mnogo mjesta kažu da jesu, jer se to direktno tiče naše kvalifikacije za vječni život odnosno USVAJANJA u Božju porodicu kroz Plan spasenja koji realizuju Otac i Sin.

 

Razumijevanje ljudske porodice kroz odnos Oca i Sina

Ako ne prihvatimo biblijsku istinu o Ocu i Sinu, mi takođe nikad pravilno nećemo shvatiti svrhu i ulogu porodice niti zdrave porodične odnose. A ako ih ne razumijemo i vrednujemo onako kako je Bog zamislio, ne možemo ni imati srećnu i funkcionalnu porodicu.

Za Adama i Evu, prvobitne ljude i roditelje na Zemlji, od kojih je poteklo cijelo čovječanstvo, rečeno je da su stvoreni po Božjem obličju.

Važno je zapaziti da u aktu stvaranja sudjeluju Otac i Sin. Bog je taj koji preduzima inicijativu stvaranja čovjeka kao krune šestodnevnog stvaranja. Otac kaže Sinu, da načinimo čovjeka po svom obličju, sličnog NAMA dvojici. To ne samo što potvrđuje da Sin Božji nosi obličje svog Oca i Njegovu božansku prirodu, već nam govori i o planu i svrsi koje je Bog imao za čovjeka. Pojam „obličje“ podrazumijeva više stvari, počevši od koncepta čovjeka kao živog bića, njegovog izgleda, karaktera slobodnog moralnog i kreativnog bića, pa do onog najvažnijeg kad je riječ o stvaranju različitih polova – muškarca i žene (Postanje 1:27). U tom kontekstu, „po obličju Oca i Sina“ jednostavno znači primjenu obrasca izvora i kanala. Muškarac je stvoren kao izvor, a žena kao kanal za organizaciju zajedničkog suživota, međusobno dopunjavanje i dalju biološku reprodukciju. Ali oboje dijele istu prirodu „čovjeka“, kao Otac sa Sinom što dijeli božansku prirodu. Ovo načelo izvora i kanala po uzoru na Oca i Sina potvrđuje apostol Pavle:

Ovaj princip za osnivanje i funkcionisanje porodice uvijek je bilo predmet posebnih napada sila tame, i on je danas možda više nego ikad u istoriji čovječanstva zanemaren i pogažen. Izopačenje porodičnih uloga, posebno kroz vladarske dinastije, našlo se kao jedan od predmeta Božje osude i ukora starom Izraelu u vrijeme proroka Isaije:

Isaija bi danas bio optužen za „kršenje dječjih prava i rodne ravnopravnosti“.

 

Abram i Isak kao tip Oca i Sina

U uvodnom dijelu pomenuli smo da se riječ „monogenes“ u Jevrejima 11:17 odnosi na Abramovog sina Isaka. Poznavaoci biblijske tipologije se slažu da Abram i Isak tipološki predstavljaju Oca i Sina kroz prikaz ključnog događaja Hristove misije na zemlji – polaganja dobrovoljne žrtve za spas čovječanstva (vidi: Postanje 22:1-18). Kao što je Bog bio voljan predati svog Monogenesa – Jedinca – na žrtvu za spasenje ljudskog roda, tako je i Abram vjerom poslušao Boga za svog jedinca. Izvjesno nije slučajno što je baš Abram, koji se naziva „ocem vjernih“ bio pozvan na ovo iskušenje vjere. Kao i svaki pobožni čovjek, on je znao osnove Plana spasenja i želio je znati kako će to budući Mesija spasti ljudski rod. Ovo nam potvrđuju Isusove riječi: „Vaš otac Abram veoma se radovao u nadi da će vidjeti moj dan. Vidio ga je i obradovao se.“ (Jovan 8:56)

Abram je bio čovjek iz starog doba koji je posle dramatičnog iskustva na brdu Moriji stekao posebno duboko razumijevanje i cijenjenje Hristovog jevanđelja.

 

Jedinorođeni Sin Božji – naša jedina nada (1. Jovanova 5:10-12)

Da li vam je sada jasnije zašto je toliko napora uloženo u podmuklom potkopavanju i rušenju istina o pravom identitetu Boga Oca i Njegovog Jedinorođenog Sina Isusa Hrista? Plima pogubnih obmana kako vezano za Plan spasenja tako i za razumijevanje Boga i svrhe našeg postojanja, te napokon naše jedine nade u spasenje kroz Sina, neminovna je posledica rušenja ovog temelja vjere. Stoga ove istine moraju zasjati svojom obnovljenom svjetlošću u sklopu propovijedanja poruka tri anđela i izvornog jevanđelja čovječanstvu.

Pavle Simović

_________________________

[1] Thayer’s and Smith’s Bible Dictionary – New Testament Greek Lexicon.