Jednostavnije ne može biti: Kako nas Bog spasava

Zašto nam je potrebno spasenje?

Čovjek je stvoren po Božjem obličju (Postanje 1:26-27; 5:1-2) i data mu je uprava i odgovornost nad Zemljom (Postanje 1:26-28; 2:15). Naši praroditelji su pali na testu lojalnosti Bogu i prihvatili satanistički koncept nezavisnosti od Boga (Postanje 3. glava). Odvajanje od Izvora života prouzrokovalo je poremećaj u odnosu čovjeka i Boga, poremećaj u međuljudskim odnosima i poremećaj (prokletstvo) u prirodi. Ljudi su izgubili Božju slavu i postali podložni propadanju, starenju i smrti, sa problematičnim, sebičnim i grešnim karakterom. U takvom stanju čovjek je bio osuđen na smrt kao ultimativnu sankciju Božjeg Zakona. Prema Bibliji, svi smo sagriješili (Propovjednik 7:20; Rimljanima 3:23; 1. Jovanova 1:8). Kompletno čovječanstvo je reprodukcija Adamovog života koji je sagriješio (Rimljanima 5:17-19; 1. Korinćanima 15:21-22), odvojio se od Boga, plus naši lični grijesi. Kao rezultat grijeha, svi zaslužujemo smrt (Rimljanima 6:23; Postanje 2:17).

 

Šta je spasenje?

Spasenje u biblijskom smislu je izbavljenje od grijeha i vječne smrti. Spasenje je moguće jedino posredstvom Isusa Hrista: „Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene.“ (Jovan 14:6; uporedi sa Jovan 10:9) „I ni u kom drugom nema spasenja, jer nema drugog imena pod nebom datog među ljudima kojim bi se mi mogli spasiti.“ (Djela 4:12) „Bog nam je dao vječni život, i taj život je u njegovom Sinu. Ko ima Sina, ima život, a ko nema Sina Božjeg, nema život.“ (1. Jovanova 5:11,12) Spasenje je Božji nezasluživi dar: „Tom blagodaću spaseni ste kroz vjeru. I to nije od vas, dar je Božji.“ (Efescima 2:8) Spasenje se prima vjerom: „Jer ako svojim ustima priznaješ Isusa Gospoda, i ako u svom srcu vjeruješ da ga je Bog podigao iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se priznaje za spasenje.“ (Rimljanima 10:9-10; uporedi sa Jovan 11:25-26) Prava vjera u odgovoru na dar spasenja podrazumijeva poslušnost Božjim i Hristovim uputstvima (Jovan 14:15, 21; Otkrivenje 12:17; 14:4).

U jednoj rečenici, spasenje je Božja priprava na koju mi odgovaramo vjerom i poslušnošću kao uslovima za primanje benefita te priprave.

 

Božji plan spasenja

Božje pravo na čovječanstvo proističe po dva osnova: On je naš Stvoritelj i naš Iskupitelj.

Bog i Njegov Sin osmislili su Plan spasenja i međusobno se zavjetovali da će Sin, ukoliko se ljudi odvoje od Boga i padnu u grijeh, zauzeti mjesto grešnika, ponijeti njihovu zakonsku krivicu i žrtvovati se, kako bi čovjek mogao dobiti oproštenje i šansu za vraćanje prvobitnog statusa (Galatima 4:4-5; Efescima 1:4-7; 1. Jovanova 2:2; Jovan 3:16). Ovaj Plan je načinjen još prije stvaranja Zemlje i našeg univerzuma (2. Timoteju 1:9; Titu 1:2). Božji Plan spasenja je sveobuhvatan i zauvijek će riješiti sva pitanja proistekla iz pobune, opravdati Božji karakter i poredak života koji je jedini održiv.

Zahvaljujući ovom Planu, svi ljudi su dobili priliku za pomirenje sa Bogom (Jovan 3:16-17) i svi se nalaze pod opštom Božjom blagodaću (nezasluženom milošću i dobrotom; vidi Matej 5:45).

„Volim te ljubavlju vječnom. Zato te i privlačim svojom dobrotom.“ (Jeremija 31:3)

„Ili možda prezireš bogatstvo njegove dobrote i uzdržljivosti i dugog trpljenja, ne shvatajući da te Božja dobrota vodi do pokajanja?“ (Rimljanima 2:4)

Dakle, zbog onoga što Bog jeste i što čini za nas, zbog Plana spasenja, postoji opšta blagodat koja pokriva sve ljude i odnosi se na suverenu blagodat koju Bog pruža cijelom čovječanstvu bez obzira na duhovni status pred Njim. Zbog te blagodati čovječanstvo ima pravo na pozajmljeni život, podložan propadljivosti i smrti, čija osnovna svrha je pomirenje sa Bogom.

„[Bog] želi da se svi ljudi spasu i dođu u spoznaju istine.“ (1. Timoteju 2:4)

„Jer se pokazala Božja blagodat koja donosi spasenje svim ljudima.“ (Titu 2:11)

„Tražite Gospoda dok se može naći. Prizivajte ga dok je blizu. Neka zli ostavi svoj put i nepravednik svoje misli. Neka se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, našem Bogu, jer će mu velikodušno oprostiti.“ (Isaija 55:6-7)

„‘Tako ja bio živ’, govori Gospod Jehova, ‘meni nije drago da onaj ko je zao umre, nego da se odvrati od svog puta i da živi. Odvratite se, odvratite se od svojih zlih puteva. Zašto da umrete, dome Izraelov?’“ (Ezekijel 33:11)

 

Božja inicijativa za spasenje ljudskog roda

„Ko ne voli, nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav. Po ovome se pokazala Božja ljubav prema nama: Bog je poslao svog jedinorođenog Sina u svijet da živimo kroz njega. Ljubav je u ovome: nismo mi voljeli Boga, nego je on volio nas i poslao svog Sina kao žrtvu pomirenja za naše grijehe.“ (1. Jovanova 4:8-10)

Suština poruke o spasenju je da Bog šalje Spasitelja u naš svijet – Isusa Hrista, koji je Njegov jedinorođeni Sin, jedini kvalifikovan za tu misiju (1. Timoteju 2:5). Sin Božji je zato postao Sin čovječji (Matej 1; Luka 1), kao što smo mi (Jevrejima 2:14-18).

 

Hristova misija spasenja ilustrovana u obrednom zakonu i preko praznika

Božje spasenje nije jednokratan i arbitrarni čin Vrhovnog Suverena. Kao što je neophodno vrijeme da se pokažu plodovi i beznadežnost satanističkog koncepta, tako postoje i određena vremena za etapno sprovođenje Plana spasenja.

Obećanje o Spasitelju ljudi su dobili već u Edenu (Postanje 3:15). Ovo obećanje je ponavljano i proširivano sa drugim detaljima datim kroz proročanstva.

Međutim, o Spasitelju i planu spasenja nisu govorila samo proročanstva. Bog je uspostavio obrednu službu koja je detaljno sistematizovana u Mojsijevom Zakonu, uključujući i dva seta proljećnih i jesenjih praznika (Levitska 23). Za potrebe službe, Izraelci su dobili nalog i precizan nacrt za izgradnju pokretnog svetilišta (Izlazak 25:40; ref. Jevrejima 8:5), zvanog Šator od sastanka, koji je kasnije zamijenjen hramom u Jerusalimu, izgrađenim prema istom konceptu (1. Dnevnika 28:11-13).

Upravo je služba u Svetilištu ilustrovala proces spasenja, kao što su praznici ilustrovali razne aspekte i faze Hristove misije. Bez znanja o ovim predmetima mi ne možemo na ispravan način razumjeti kako bivamo spaseni, kao što ne bismo imali ni ispravan uvid u Hristovu službu i Božji sud.

 

Etape Hristove misije spasenja

Napokon, oko 4000 godina posle pada u grijeh, Isus Hrist se pojavio kao istorijska ličnost i obavio svoju misiju iskupljenja predviđenu na zemlji (Galatima 4:4-5).

 

Koje ciljeve je Hrist postigao na zemlji?

• On je izvorno doslovni Sin Božji (Matej 3:17; 17:5; Jovan 17:5) koji je postao Sin čovječji (ima najmanje 78 referenci gdje Isus naziva sebe „Sinom čovječjim“).
• On je zbog toga predstavnik ljudskog roda ili „opšti čovjek“ u smislu kao što je bio Adam (Rimljanima 5:14-19; 1. Korinćanima 15:21-22).
• Svrha Hristovog utjelovljenja je posrednička misija spasenja u korist ljudskog roda.
• U ljudskoj prirodi Isus je savršeno održao Božji Zakon (Jovan 15:10) i bio bez grijeha (Jevrejima 4:15; 1. Petrova 2:22).
• Kao takav kvalifikovao se za veliku antitipsku stvarnu Žrtvu pomirenja, koja je bila najavljivana od pada u grijeh (Jovan 3:16; Marko 10:45; Galatima 1:4; Rimljanima 5:6-8; Jevrejima 10:1-14).
• Savršenim bezgrešnim životom i umrijevši bez grijeha, Hrist je pobijedio smrt koja je posledica grijeha (Jevrejima 2:14-15).
• Hrist je ispunio simboliku proljećnih praznika – Pashe (1. Korinćanima 5:7), beskvasnih hljebova (Isus u grobu; Psalam 16:10; ref. Djela 13:34, 37) i prvina (1. Korinćanima 15:20; Otkrivenje 1:5), dok je Pedesetnica svoje ispunjenje našla u događaju opisanom u Djelima apostolskim 2. glava.
• Hrist je postao naš Primjer (Jovan 13:15; 15:10; 1. Timoteju 1:16; 1. Petrova 2:21).

 

Kakva veza postoji između Hristovog žrtvovanja i naših grijeha?

„Koji je sam ponio grijehe naše u tijelu svom na drvo.“ (1. Petrova 2:24)

Hrist je posrednički postao žrtva za grijehe cijelog svijeta (1. Jovanova 2:2). To znači da ne postoje grijesi u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti (do završetka Njegove službe) koji se ne bi mogli tretirati u svrhu oproštenja i spasenja.

„Hrist je umro za naše grijehe.“ (1. Korinćanima 15:3).

„Bez prolivanja krvi nema oproštenja.“ (Jevrejima 9:22)

„Zato znajte, braćo, da vam se kroz njega objavljuje oproštenje grijeha, i da je u njemu svako ko vjeruje opravdan od svega od čega po Mojsijevom zakonu niste mogli biti opravdani.“ (Djela 13:38-39)

 

Kritična tačka spasenja

„Budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, za grijeh osudio grijeh u tijelu, da bi se pravedni zahtjevi Zakona ispunili na nama koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu.“ (Rimljanima 8:3-4)

Ovo je kritična tačka bez koje bi proces našeg spasenja bio neizvodiv. Hristova žrtva „u obličju grešnog tijela“ osuđuje naš „grijeh u tijelu“ – rješavajući tako samu srž problema u kojem se nalazimo! Zbog toga je Hrist s pravom mogao kazati: „Zaista, zaista, kažem vam, ko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me je poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ (Jovan 5:24) Ovaj stih nam, međutim, govori i da je spasenje proces i da zahtijeva naš odgovor u vjeri i poslušnosti, čija odlika je istrajnost do kraja: „Ali ko istraje do kraja, taj će biti spasen.“ (Marko 13:13; ref. Matej 24:13) U protivnom, naš status se može promijeniti i možemo biti diskvalifikovani izvan okrilja spasenja.

 

Nova faza Hristove misije spasenja u nebeskom Svetilištu

„On [Hrist] ukida prvo da bi uspostavio drugo.“ (Jevrejima 10:9)

„A u ovome što je rečeno glavno je ovo: imamo takvog prvosveštenika, koji je sjeo s desne strane prestola Veličanstva na nebesima. On je sluga koji služi za ljude na svetom mjestu i u pravom hramu koji je podigao Gospod, a ne čovjek… A sada je on [Isus] dobio službu koja je uzvišenija od one prethodne, pa je postao posrednik saveza koji je isto tako bolji od onog prethodnog, saveza koji je zakonski utemeljen na boljim obećanjima.“ (Jevrejima 8:1-2, 6)

Baš kao što su se u zemaljskom svetilištu nakon prinošenja žrtve pokajani grijesi posrednički unosili na dalji tretman u svetinju, tako i Hrist u nebeskoj svetinji tretira grijehe Njegovog naroda, tj. svih onih koji su prihvatili dar spasenja!

„Dječice moja, ovo vam pišem da ne biste griješili. Ali ako neko i sagriješi, kod Oca imamo zastupnika – Isusa Hrista, pravednika.“ (1. Jovanova 2:1; ref. Jevrejima 4:15-16)

 

Hristovo posredništvo i naš status

Na tački prihvatanja ili odbacivanja Hrista kao Spasitelja, prelama se naš status pred Bogom. Da bi Božji plan spasenja postao efektivan za nas, neophodno je da prihvatimo uslove koje je Bog dao u Svetom Pismu. Tada stičemo pravo da postanemo sudionici Božje spasonosne blagodati. Da bismo imali objektivnu vjeru, moramo primiti i naučiti istinu (Jovan 8:31-32) i pokoriti se Bogu u skladu sa tim učenjem (Rimljanima 6:17).

Dakle, naša vjera treba imati sledeća obilježja:

1) Lično vjerovanje, umni pristanak / priznanje postojanja Boga i duhovnih realnosti koje ne opažamo čulima (Jevrejima 11:1,6; 2. Korinćanima 4:18; 2. Korinćanima 5:7).

2) Ponašanje ili djela inspirisana podređenošću Bogu vjerom (Matej 9:2; Jevrejima 11:27; Jakov 2:14-26; Galatima 5:6; 1. Solunjanima 1:3; 2. Solunjanima 1:11).

3) Povjerenje i pouzdanost (Matej 24:45; 25:21,23; Luka 19:17; 1. Korinćanima 4:2) zasnovane na Božjoj vjernosti (Rimljanima 3:3). To znači da prava vjera nikad nije proizvod individualnih pretpostavki ili stvar „pronalaženja“ u nekoj crkvi/sekti odnosno subjektivnih osjećanja.

4) Vjera u funkciji očuvanja biblijskih doktrina i jedinstvenosti i jedinstva biblijske religioznosti (Juda 1:3; Efescima 4:5,23; Djela 6:7; 14:22; 16:5; 2. Korinćanima 13:5; 1. Korinćanima 16:13; 2. Timoteju 4:6,7; Rimljanima 10:8).

To je platforma na kojoj stojimo i gradimo odnos sa Bogom i Hristom.

S naše strane, očekuje se pokajanje za prošle grijehe (Djela 2:38; 3:19) i obraćenje Bogu (promjena uma, načina života i prioriteta; Jovan 3:3,5,7). Pokajani grešnik tada polaže pravo za pomirenje sa Bogom, usvojenje u Božju porodicu i ima na raspolaganju resurse za pobožan život (Rimljanima 5:1-2; 8:1-17).

Konkretni korak kojim potvrđujemo savez sa Bogom je krštenje (Djela 2:38; 22:16; Marko 16:16). Tada dobijamo oproštenje pređašnjih grijeha (Rimljanima 3:25; Djela 2:38; 5:31; 10:43; 13:38; 26:18; Efescima 1:7).

Na osnovu zasluga Hristove prolivene krvi i Njegovog posredovanja u nebeskom Svetilištu, polažemo pravo na primanje dvije vrste pravednosti. Osnova našeg spasenja je uračunata i dodijeljena pravednost. Uračunata pravda je Hristov savršeni život na zemlji i Njegova smrt na krstu. To je zalog za naše opravdanje. Dodijeljena pravda je naše posvećenje, priprema da budemo podesni za Nebo kroz Hristov život na Nebu i posredovanje za nas, dobra djela koja čini kroz nas tj. našu saradnju sa Bogom. Sveto Pismo prepoznaje ove dvije strane Hristove pravednosti: „Jer ako smo, dok smo još bili neprijatelji, bili pomireni s Bogom smrću njegovog Sina [uračunata pravda] koliko ćemo više sada, kad smo pomireni biti spaseni njegovim životom [dodijeljena pravda].“ (Rimljanima 5:10) „Jer nas je prije postanka svijeta izabrao u njemu, da bismo bili sveti [dodijeljena pravda] i bez mane pred njim u ljubavi [uračunata pravda].“ (Efescima 1:4) Sledeći stih govori kako funkcioniše uračunata pravednost u praksi: „Jer je Bog koji čini u vama da hoćete i radite kako je njemu ugodno.“ (Filipljanima 2:13)

 

Mjesto i uloga opravdanja vjerom

Mnogi pogrešno poistovjećuju opravdanje vjerom i spasenje. Međutim, opravdanje vjerom je samo jedan bitan segment u procesu spasenja.

„Mi koji znamo da se čovjek nikako ne opravdava djelima zakona, već kroz vjeru Hrista Isusa, i mi smo povjerovali u Hrista Isusa, da se opravdamo vjerom Hristovom, a ne djelima zakona, jer se djelima zakona nijedno tijelo neće opravdati.“ (Galatima 2:16)

„Dakle, budući opravdani vjerom, imamo mir s Bogom kroz našeg Gospoda Isusa Hrista, kroz koga vjerom imamo pristup ovoj blagodati u kojoj stojimo, i radujemo se u nadi da ćemo biti učesnici u Božjoj slavi.“ (Rimljanima 5:1)

Pošto se niko od nas ne može spasiti vlastitim činjenjem i naporima, tj. djelima Zakona, logično je da se opravdavamo vjerom kroz ono što nije u domenu našeg učinka i moći.

Ukratko, opravdanje vjerom ima sledeće karakteristike: 1) ono se manifestuje nezavisno od Zakona ili tačnije od djela Zakona (Rimljanima 3:20; 4:6); 2) o pravednosti Božjoj svjedoče Zakon i proroci; 3) pravednost Božja dolazi kroz vjeru Isusa Hrista; 4) pravednost pripada svima i primjenjiva je na sve koji vjeruju, jer su svi bez razlike sagriješili i lišeni su Božje slave, plus lični grijesi za koje se treba pokajati; 5) opravdanje je dar; 6) opravdavamo se spasonosnom blagodaću Božjom; 7) blagodat dolazi kroz iskupljenje u Hristu; 8) Hrist je žrtva pomirenja; 9) pomirenje se ostvaruje tj. postaje djelotvorno kroz vjeru u Njegovu krv (krv = život); 10) primanje te pravednosti donosi nam oproštenje pređašnjih grijeha, čime se pokazuje dugo Božje strpljenje s nama i Njegova pravednost; 11) Bog može da opravda sve koji su vjere Isusove, što znači da je takva vjera neophodna za opravdanje. Plan spasenja je Božja inicijativa, Božja priprava i realizacija i Božji dar kroz Hrista (vidi: Jevrejima 2:14-17; Rimljanima 8:32-34; 1. Korinćanima 15:45), te stoga vjera nije naša vjera (jer je mi nismo ni proizveli), već Hristova i kao takva neprikosnovena, neotuđiva i nepromjenljiva u svojoj objektivnoj dimenziji.

Jevanđelje nam omogućava da pripadnemo Hristu u kojem imamo slobodu od svega čemu smo robovali: grijehu (Jovan 8:32-36; Rimljanima 8:3), smrti (Jovan 5:24; Jevrejima 2:14,15; 2. Timoteju 1:10; 1. Jovanova 5:12; Otkrivenje 20:6), Sotoni (Jovan 12:31; 16:11; Jevrejima 2:14), osudi (Rimljanima 8:1), prokletstvu Zakona (Galatima 3:13).

Kada se događa opravdanje vjerom u kontekstu Hristove službe pomirenja? Ono je primjenljivo na sve koji su vjerom prihvatili Hrista kao Spasitelja i poistovjetili se sa Njegovom smrću (krštenjem) da bi mu mogli pripasti i dobiti život koji mu pripada (Rimljanima 6:3-11). Hristova služba u nebeskom Svetilištu zapravo širi taj „kišobran“ Božje spasonosne blagodati nad nama i to je stajanje u opravdanosti vjerom! Drugim riječima, vjera sama po sebi nas ne spasava, spasava nas Hrist, a vjera je spona kojom prihvatamo to kao realnost.

 

Završna faza Hristove posredničke službe

Set jesenjih praznika u starosaveznoj službi simbolisao je završnicu procesa spasenja.

Trube (prvi jesenji praznik) su predstavljale najavu Božjeg suda. Zatim je slijedio najvažniji praznik – Dan pomirenja ili očišćenja. Hristova krv /žrtva je krv pomirenja za sve, bilo na zemlji ili na Nebu (Kološanima 1:20). Kao što se čistilo zemaljsko svetilište jednom u godini, tako se čisti i nebesko, jednom zauvijek. Na Dan očišćenja (koji se poistovjećuje sa danom Suda), krv se unosila u drugo odjeljenje zvano Najsvetije mjesto ili Svetinja nad svetinjama, krv jarca za Gospoda (vidi Levitska 16. glava), ali nad njim prvosveštenik nije polagao ruke radi priznavanja grijeha. To znači da je ova krv bila čista i prala sve nagomilane grijehe tokom godine. Analogno tome, Hristova krv u stvarnosti nebeske svetinje čisti zapise o našim pokajanim grijesima (vidi Jevrejima 9:23 i Djela 3:19).

Šta se događa sa tim grijesima? U tipologiji zemaljske službe na Dan pomirenja, drugi jarac je bio biran za Azazela (Levitska 16:7-8, 20-22). Azazel je sinonim za Sotonu. Nakon što bi sveštenik završio službu očišćenja on je napuštao svetilište. Zatim je „skupljene“ grijehe iz svetinje prenosio na živog „jarca za Azazela“ koji je napokon izgonjen u pustinju na put bez povratka. Ovo u antitipu predstavlja prenošenje pokajanih grijeha na Sotonu, uzročnika i stvarnog krivca za nastanak grijeha. Stvarno izgnanstvo Sotone u „pustinju“ i odvajanje od Božjeg naroda desiće se nakon svršetka antitipskog Dana pomirenja tj. Istražnog suda. Nakon Drugog Hristovog dolaska, uskrsenja i vaznesenja spasenih, za vrijeme hiljadu godinu planeta Zemlja biće opustošena, a Sotona sa svojim demonima ograničen da boravi na njoj (vidi Otkrivenje 20. glava).

Sedmi i poslednji praznik u godini – Praznik sjenica (Levitska 23:34) imaće svoje ispunjenje prilikom pobjedonosnog transfera spasenih na Nebo, po Drugom Hristovom dolasku (Otkrivenje 7:9-12; 14:1-3; ref. Jovan 14:2-3).

Dakle, završni korak u procesu spasenja svakog čovjeka događa se kada on/ona, bili umrli u vjeri ili još živi, budu neopozivo zapečaćeni na spasenje na Božjem istražnom sudu (vidi Otkrivenje 7). Vrijeme milosti, tj. Božji istražni sud, tj. antitipski Dan očišćenja, prema biblijskim proročanstvima, otpočelo je 1844. godine i trajaće do pred Drugi Hristov dolazak. Na taj način spaseni su potpuno kvalifikovani za uskrsenje na život i transfer na Nebo, da bi, nakon hiljadu godina i revizionog suda, ponovo bili vraćeni na Zemlju, kada će uslijediti Božji izvršni sud nad nepokajanima i uništeni za vječnost svi nosioci grijeha i svi tragovi grijeha na zemlji (Otkrivenje 20). Tada će zemlja i univerzum biti obnovljeni, a Božji Izrael primiti svoje konačno nasleđe.

 

 

Suđenje po djelima i spasenje

„Jer svi ćemo stati pred Hristovu sudsku stolicu.“ (Rimljanima 14:10)

„Jer svi se moramo pojaviti pred Hristovom sudskom stolicom, da svako primi prema onom što je činio, bilo dobro, bilo zlo.“ (1. Korinćanima 5:10)

Kad Biblija govori o sudu Božjem „po djelima“ to podrazumijeva naš životni kurs, uključujući i misli i namjere srca: „Ja, Gospod, istražujem srce i ispitujem unutrašnje motive, da bih svakome dao prema njegovim putevima, prema plodovima njegovih djela.“ (Jeremija 17:10)

Ono što činimo, kako se ponašamo i vodimo svoj život, određuje da li smo grešnici ili pravednici pred Božjim svetim Zakonom. Božji Zakon definiše kako grijeh tako i pravednost i vrlinu, a Božji uputi nam daju jasne smjernice kroz život. Ono što smo zagovarali osudiće nas ili opravdati pred Bogom: „Jer, po svojim riječima ćeš biti opravdan i po svojim riječima osuđen.“ (Matej 12:37) Pošto smo svi grešnici, osnovnu razliku čini nas status pokajanosti ili nepokajanosti pred Bogom. Ako smo zauzeli kurs na Božjoj strani, na sudu, naše djela vjere i ljubavi svjedočiće o stvarnosti primanja spasenja i opravdanja vjerom i našeg jedinstva sa Hristom (Efescima 2:10), ali to nisu „djela zakona“ niti nikakva zaslužna djela s naše strane kojim doprinosimo svom spasenju mimo Hrista (Galatima 2:16). Ona jednostavno potvrđuju pravi izbor, stavove i namjere srca koje se nalazi pod spasonosnom blagodaću i plod su posvećenja u Hristu. Bez djela kao manifestacije naše vjere u praksi, vjera bi sama po sebi bila mrtva (Jakov 2:17) i nedjelotvorna uobrazilja.

 

Spasenje i Božji sud

„Zaista, zaista, kažem vam, ko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me je poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ (Jovan 5:24)

Prihvatanje dara spasenja kroz Isusa Hrista, pod uslovima koji su dati, oslobađa nas suočavanja sa sudom Božjim. To znači da je Hrist naš Zastupnik na Istražnom predadventnom sudu gdje bivamo opravdani i zapečaćeni na život tako da se lično ne pojavljujemo na Božjem sudu, s kojim će se morati suočiti svi nepokajani grešnici snoseći vlastitu odgovornost i sankcije (Otkrivenje 20:5, 11-15).

 

Specifični slučajevi spasenja

Možemo biti sigurni da će Bog biti potpuno pravedan u spasavanju ljudi. U jevanđeljima je zabilježen poseban slučaj razbojnika koji je raspet do Hrista, koji je u najtežim mogućim okolnostima prihvatio Isusa kao svog Spasitelja i dobio obećanje o vječnom životu (Luka 23:40-43).

Slično tome, Bog obećava istu nagradu i onima koji u „pet do dvanaest“ prime spasenje (Matej 20:1-16).

Takođe u prošlosti je sigurno bilo ljudi koji nisu imali prilike da se direktno upoznaju sa Bogom i Planom spasenja, ali su bili vjerni Božjim načelima života po svojoj savjesti i u srcu (Rimljanima 2:14-16). Možemo s razlogom pretpostaviti da će značajan broj ljudi iz te kategorije primiti spasenje (Otkrivenje 7:9).

Kao što postoji radost na Nebu za svaku spašenu dušu, tu radost trebamo dijeliti i mi, bez obzira na okolnosti kako se neko našao među spasenima.

Napokon postavlja se pitanje spasenja beba i male djece. Biblija ukazuje da su mala djeca pod kišobranom roditeljske pobožnosti, ali šta je s onima koji to nisu? Na pitanje da li će Bog spasiti svu malu djecu koja su prerano okončala svoj život, odgovor je ne znamo, ali malo je vjerovatno da će to biti slučaj ako imamo u vidu Božje postupanje sa paganima u prošlosti (ref. Postanje 7:21; 19:13, 15; Ponovljeni zakon 2:33-34; 3:6; 20:16-18; Jošua 6:21; 1. Samuelova 15:3).

 

Rezime i ključni koraci u procesu spasenja

Možemo zaključiti da je proces spasavanja čovjeka iz ponora grijeha i smrti koji Bog i Hrist realizuju u okviru Plana spasenja najveća demonstracija Božje ljubavi, mudrosti, pravednosti i milosti, koja će rezultirati ne samo spasenjem Božjeg naroda već i trajnim rješavanjem kompletne problematike sukoba dobra i zla (Otkrivenje 21:4; 22:3).

Kratko ćemo rezimirati ključne korake u domenu naše saradnje sa Bogom u procesu primanja spasenja.

1. Prihvatanje Svetog Pisma kao primarnog autoritativnog izvora istine o našem porijeklu, ključnim egzistencijalnim problemima i budućnosti.
2. Upoznavanje sa Bogom, Hristom i Planom spasenja (Jovan 17:3).
3. Pokajanje i obraćenje.
4. Poistovjećivanje sa Hristovom smrću i uskrsenjem da bismo postali sudionici Njegovog života.
5. Primanje Hrista kao ličnog Spasitelja i Gospoda; zajednica sa Bogom i Hristom (1. Jovanova 1:3; Jovan 17:11, 21-23).
6. Razumijevanje Hristove službe pomirenja i slijeđenje Hrista vjerom kao našeg najvećeg Primjera.
7. Stajanje pod Božjom spasonosnom blagodaću (opravdanje vjerom) s pogledom na Hrista kao našeg Zastupnika koji posreduje za nas u nebeskom svetilištu.
8. Rodovi Duha i život praktične pobožnosti.
9. Doslednost i istrajnost na hrišćanskom putu i posvećenje (Filipljanima 2:12).
10. Konačno zapečaćenje za Drugi Hristov dolazak.

 

Dodatak: Faktori koji najčešće dovode do diskvalifikacije iz okrilja spasenja

U osnovi postoje dvije grupe ljudi koji se ne kvalifikuju za spasenje.

Prvu grupu čine oni koji odbacuju Boga i Božji dar spasenja iz određenih iracionalnih razloga kao što su:

• Odbacivanje Svetog Pisma kao izvora ključnih istina o svijetu u kojem živimo i ljudskom rodu.
• Ateizam, skepticizam i nevjerstvo.
• Prihvatanje pseudo ideologija koje je izmislio pali čovjek kao ideje vodilje kroz život.
• Svođenje životne svrhe na ovo prolazno životarenje.
• Sebično nastojanje da iz ovog života izvuče sve što može za zadovoljavanje ličnih strasti, ambicija i želja (materijalizam i pohlepa).
• Konformizam sa svijetom.

Drugu grupu čine deklarisani vjernici koji ugrožavaju svoje spasenje ili se čak diskvalifikuju izvan okrilja spasenja zbog:

• Uporne i nerazumne privrženosti nekom od oblika lažne religije.
• Razvijanja, primanja ili zagovaranja izopačenih i štetnih doktrina koje podrivaju, negiraju i urušavaju cjeloviti mozaik biblijskih istina.
• Primanja i promovisanja jeftinog jevanđelja „bezuslovne ljubavi i milosti“ ili zagovaranja teologije da je spasenje završeno na krstu, „jednom spasen, zauvijek spasen“ i sl.
• Negiranja važnosti, trajnosti i nepromjenljivosti Božjeg Zakona.
• Odbacivanja nekih fundamentalnih istina i/ili sadašnje istine.
• Sektašenja i jeresi (sabotiranja Božjeg djela).
• Lažnog vjeroispovijedanja i života u suprotnosti sa vjerom koju formalno ispovijedaju.
• Lojalnosti ljudskim ustanovama (crkvi ili sekti/guruu) umjesto Bogu.
• Huljenja na Duha svetog lažnim prikazivanjem Božjeg djela i njegovih nosilaca.
• Otvorenog otpada i vraćanja svjetovnom načinu života.

Pavle Simović