Posvećenje je proces pripreme karaktera za faktički ulazak u Božje kraljevstvo prilikom Drugog Hristovog dolaska.
„Ali sada, kad ste oslobođeni od grijeha i postali ste Božje sluge, imate plod svoj u posvećenju koje se savršava u vječni život.“ (Rimljanima 6:22)
Isus je puno govorio o posvećenju u Jovanu 17. glava. U 16. stihu, Gospod kaže: „Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta,“ i zatim nakon toga: „Posveti ih tvojom istinom. Tvoja riječ je istina.“ Posvećenje je stanje odvojenosti za Boga; saradnje sa Bogom i rasta u karakterno obličje pogodno za Nebo. „Iz kog ste vi u Hristu Isusu, koji nam posta mudrost od Boga i pravednost i posvećenje i iskupljenje.“ (1. Korinćanima 1:30) To je suštinski dio procesa našeg spasenja, naše povezanosti sa Hristom (Jevrejima 10:10), nakon što smo primili jevanđelje.
Posvećenje se takođe odnosi na praktično životno iskustvo ove odvojenosti za Boga, a to je rezultat poslušnosti Božjoj Riječi u životu osobe i vjernik treba da se toga revnosno drži (1. Petrova 1:15; Jevrejima 12:14). Kao što se Gospod molio u Jovanu 17, posvećenje je odvajanje vjernika za svrhu zbog koje su poslati u svijet. „Kao što si ti mene poslao u svijet, tako sam i ja njih poslao u svijet. Ja posvećujem sebe za njih, da i oni budu posvećeni istinom.“ (stihovi 18-19) To što je On sebe posvetio za svrhu zbog koje je poslat su i osnova i uslov da mi budemo odvojeni za ono za šta smo poslati (Jovan 10:36). Njegovo posvećenje je obrazac i sila za naše posvećenje. Slanje i posvećivanje su neodvojivi. Na osnovu ovog, vjernici su sveci, ili „posvećeni“. Veoma je važno zapaziti da je posvećenje neodvojivo povezano sa istinama Božje i Hristove riječi. Drugim riječima, proces posvećenja je istovremeno proces rasta u svjetlosti istine i proces čišćenja karaktera u skladu sa istinom. Bez toga posvećenje faktički ne može da se ostvari, a na njegovo mjesto može se podmetnuti falsifikat. Obmana nikad ne može imati posvećujući učinak, već je po pravilu povezana sa krivotvorenjem Božjeg djela i destruktivnim uticajem na čovjeka.
Dok su naša prethodna ideologija i naše ponašanje bili svjedočanstvo o našem statusu u svijetu i odvojenosti od Boga, sada su naša vjera i naše ponašanje svjedočanstvo o našem statusu pred Bogom koji se ogleda u odvojenosti od svijeta. Ova odvojenost je neminovnost da bi posvećenje funkcionisalo.
Postoji još nešto vezano za značenje koje riječ „posvećenje“ nosi u Bibliji. Pavle moli u 1. Solunjanima 5:23: „Neka vas sam Bog mira potpuno posveti. I neka sav vaš duh i duša i tijelo budu sačuvani besprekornima do vremena dolaska našeg Gospoda Isusa Hrista.“ Pavle takođe piše u Kološanima o „nadi u ono što se za vas čuva na nebesima“ (Kološanima 1:5). On kasnije govori o samom Hristu u vjernima, kao „iščekivanju slave“ (Kološanima 1:27) i onda pominje činjenicu o toj nadi, kada kaže: „Kada se pokaže Hristos, naš život, tada ćete se i vi s njim pokazati u slavi.“ (Kološanima 3:4). Ovo proslavljeno stanje biće naše krajnje odvajanje od grijeha, potpuno posvećenje u svakom pogledu (vidi takođe 1. Korinćanima 15:53-54). „Ljubazni, sada smo djeca Božja, ali se još nije pokazalo šta ćemo biti. Znamo da ćemo, kad se on pokaže, biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti upravo onakvog kakav jeste.“ (1. Jovanova 3:2)
Međutim, da se ne bismo uhvatili u zamku suptilnog legalizma nakon primanja jevanđelja, moramo znati korake koji vode do konačnog spasenja. Kroz Isusa Hrista imamo tri osnovna elementa spasenja.
- Prvo, imamo opravdanje, što jednostavno znači da stojimo savršeni, stojimo potpuno pravedni pred Bogom i Njegovim zakonom, u Hristu Isusu, tako da u trenutku kada vjerujemo, zakon nas više ne osuđuje na smrt. Prešli smo iz smrti u život (Jovan 5:24). Naš položaj je savršen, ali još uvijek imamo grešnu prirodu.
- Drugi element spasenja, koji je stalni proces, koji hrišćanin svakodnevno doživljava, je posvećenje. Kroz Duha, dok hodamo u Duhu, „tijelo“ se nadvladava (Galatima 5:16). Ali napredak hrišćanskog rasta, svetog življenja, ne mijenja našu prirodu.
- Krajnji element spasenja, ili proslavljanje, dogodiće se prilikom Drugog Hristovog dolaska kada se „smrtno obuče u besmrtnost“ (1. Korinćanima 15:51-54). Tada, i samo tada, iskusićemo potpuno spasenje koje smo prihvatili u Isusu Hristu vjerom. Pavle kaže da pravi hrišćanin ima mir s Bogom kroz opravdanje vjerom, ali on strpljivo čeka konačno spasenje koje je otkupljenje naših tijela
Posvećenje jeste proces usaglašavanja karaktera prikladnog za Nebo koji traje cijelog života ili sve do Drugog Hristovog dolaska (vidi: Filipljanima 3:13-14). Posvećenje je dokaz opravdanja. To je plod spasenja, ali ne doprinosi tome. Sve što radimo, ili Bog čini u nama, nema zasluga. U potpunosti smo spašeni kroz Isusa Hrista.
Uzor na putu hrišćanskog posvećenja je postavljen: to je naš Gospod Isus Hrist.
Izgradnja „Hristovog tijela“ se vrši „dok ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božjega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove.“ (Efescima 4:12,13) Zapazimo da Pavle ovo opet povezuje sa rastom u istini: „da više ne budemo mala djeca koju kao da bacaju talasi i koju tamo-amo nosi svaki vjetar učenja, jer slušaju ljude koji se služe prevarom i koji ih lukavo dovode u zabludu. Nego, govoreći istinu, u svemu ljubavlju uzrastimo do zrelosti da budemo poput njega koji je poglavar, a to je Hristos.“ (14. i 15. stih)
Dakle, možemo navesti nekolika ključna faktora koji čine istinsko hrišćansko posvećenje:
- Dosledno stajanje u istini i rast u svjetlosti istine;
- Poslušnost istinama Riječi Božje i Hristove, po slovu i po Duhu;
- Slijeđenje uzora koje je Hrist;
- Odvajanje za misioniranje (nošenje jevanđelja) svijetu;
- Gajenje odnosa sa Hristom i Bogom kroz živu zajednicu vjere i poslušnosti (Jovan 15:4,5,9,10).
Svi ovi faktori za ishod imaju usvajanje sistema vrijednosti i karakternih osobina u skladu sa Božjim poretkom i načelima života koji je jedini održiv za vječnost, prema Božjoj prvobitnoj namjeri sa čovjekom. Iz svega navedenog, možemo lako shvatiti da se sve to događa od primanja jevanđelja do konačnog pečaćenja u Istražnom sudu tj. do kraja vremena milosti, baš kao što je to tipski ilustrovao postupak u zemaljskom svetilištu!
Možemo zaključiti da je posvećenje isto što i svetost (grčka riječ za oboje znači „odvajanje“); prvo odvajanje koje se odigralo prilikom primanja Hristovog jevanđelja za naše spasenje; i drugo – praktična progresivna svetost u našem životu dok čekamo Hristov povratak. Napokon, slijedi vječno odvajanje od grijeha koje podrazumijeva primanje uskrslog ili preobraženog tijela o Hristovom drugom dolasku.
