Jevanđelje obasjava Abrama (3)

„A Pismo je, predvidjevši da će Bog ljude iz drugih naroda opravdati vjerom, unaprijed objavilo dobru vijest Abramu: U tebi će se blagosloviti svi narodi.“ (Galatima 3:8)

Nakon raseljavanja Vavilona (cca. 2228. godine prije n.e.), otpad od Boga postao je skoro sveopšti. Ali Bog nije dozvolio da se ugasi prava vjera i nestane u paganizmu, koja opasnost je prijetila čak i domu pobožne Simove loze u kojem se podigao Abram, zbog čega ga je Gospod pozvao da napusti to mjesto (1. Mojsijeva 12:1). Tada je Abramu prvi put dato obećanje:

„Od tebe ću načiniti veliki narod, blagosloviću te i učiniću da tvoje ime bude veliko; i bićeš blagoslov za druge. Blagosloviću one koji tebe blagosiljaju, a prokleću onoga ko na tebe priziva zlo, i preko tebe će se blagosloviti svi narodi na zemlji.“ (1. Mojsijeva 12:2,3)

Ova Božja objava, koja je kasnije opet ponavljana, svjedoči o Njegovoj namjeri da podari blagoslov cijelom svijetu, ne samo Jevrejima koji Abrama smatraju „ocem nacije“. Umjesto toga, Bog kroz Abrama je namjerio da uradi potpunu drugu stvar: nacionalno pomirenje na planetarnom nivou kroz Plan spasenja! Nacije su nastale usled pometnje jezika, kao Božja prevencija centralizacije moći nad svijetom pod Vavilonom, čiju okosnicu čini svjetovna i duhovna kontrola zasnovana na aspiracijama pale ljudske i demonske prirode (vidi: 1. Mojsijeva 11:1-9). Taj sistem se održavao i nasleđivao kroz sve vjekove, i danas je življi nego ikad, iako prikriven različitim kamuflažama. I dok duhovni Vavilon radi na satanističkoj verziji jedinstva, dotle Bog kroz blagodati Plana spasenja radi na izgradnji jednog tijela spasenih, za koje postoji zajednički imenitelj Božji narod ili duhovni Izrael. Za izgradnju stvarnog jedinstva potrebna je nepokolebljiva vjera u Božju objavu i rođenje odozgo, jer pala priroda sama po sebi se „pronalazi“ u ovozemaljskoj verziji „jedinstva“ i „ljubavi“.

„Vjerom je Abram, kad je bio pozvan, poslušao i otišao na područje koje je trebalo da dobije u nasledstvo. Otišao je, iako nije znao kuda ide.“ (Jevrejima 11:8)

Za Abrama vjera je bila „pouzdanje u ono što se očekuje, otkrivanje onog što se ne vidi“ (Jevrejima 11:1).

Abram nije bio savršen čovjek, niti oslobođen od ljudskih mana i nedostataka, i Božje proviđenje se često miješalo u njegov život radi ohrabrenja. „Ne boj se, Abrame. Ja sam tvoj štit. Tvoja će nagrada biti vrlo velika.“ (1. Mojsijeva 15:1)

Kako je zalazio u pozne godine, patrijarh je imao sve veću potrebu za nekim opipljivijim znakom od Gospodnjih obećanja. Tada je Gospod sklopio savez sa Abramom.

 

Savez na žrtvi

Gospod je dao Abramu uputstva za žrtveni prinos (1. Mojsijeva 15:9). U daljem razvoju događaja Abramu je pokazano koliko je visoka cijena saveza koji Gospod pravi sa čovjekom radi pomirenja za grijehe. Ne postoji lako jevanđelje. Obmana je ko god uči ljude takvim stvarima.

Abram je cijeli taj dan proveo tako što je morao paziti na žrtveni prinos i rastjerivati ptice grabljivice. Pažljivost i istrajnost i nama su potrebni sada isto kao Abramu tada.

„Kad je sunce zalazilo, Abram je zaspao dubokim snom, i gle, na njega se spustila strašna i velika tama.“ (1. Mojsijeva 15:1) Bog je otkrio Abramu neke stvari koje se tiču budućnosti naroda koji će nastati od njega, kao i Abramov dio.

Nadahnuto pero Duha proroštva svjedoči da je tada Abramu bio pokazan Plan otkupljenja, smrt Mesije, Njegov drugi dolazak u slavi i obnovljena zemlja kao konačno ispunjenje obećanja.

„Kad je sunce zašlo i pao sumrak, gle, peć koja se dimila i plamena buktinja prošli su između isječenih djelova.“ (1. Mojsijeva 15:17)

Ovo je opis Božje prisutnosti, najvjerovatnije prisustva Oca i Sina, na čijem savezu se temelji i trajni savez sa Abramom: „Tog dana Gospod je sklopio savez s Abramom.“ (1. Mojsijeva 15:18)

Vrlo je važno zapaziti da su između različitih bitnih događaja u Abramovom životu protekle mnoge godine. Oko 25 godina kasnije, Gospod je ponovio riječi saveza:

„Evo, sklopio sam savez s tobom; ti ćeš postati otac mnogih naroda. Više se nećeš zvati Abram, nego Abrâm, jer ću te učiniti ocem mnogih naroda. Učiniću te veoma plodnim i od tebe će nastati narodi, i kraljevi će izaći od tebe. Držaću se saveza između mene i tebe i tvog potomstva posle tebe u budućim naraštajima kao saveza koji će trajati dovijeka, da budem Bog tebi i tvom potomstvu posle tebe. Tebi i tvom potomstvu posle tebe daću zemlju u kojoj si stranac, cijelu hanansku zemlju, u trajan posjed, i ja ću vam biti Bog.“ (1. Mojsijeva 17:4-8)

Bog ovdje govori o zemaljskom nasleđu koje je tip trajnog nasleđa na obnovljenoj zemlji. Ovaj savez je trajan, baš kao i onaj koji je dat Adamu u početku, jer se zasniva na žrtvi, na obećanju koje se daje kroz Žrtvu. Kad se govori o savezu Boga i čovjeka u kontekstu Zakona, postoji podjela na stari savez koji nije nazvan trajnim, i novi savez. To će biti objašnjeno u zasebnom proučavanju i kroz Pavlove poslanice, najvećeg poznavaoca i jevanđelja i Zakona.

Abram je tako postao otac svih onih koji vjeruju (vidi: Rimljanima 4:11).

Već smo vidjeli da Gospod nije učio Abrama lakoj vjeri i lakom jevanđelju. U pravoj vjeri i pravom jevanđelju najveću žrtvu podnosi sam Gospod, ali ni vjernici ne prolaze putem posutim ružama.

Šta je Gospod očekivao od Abrama?

Prvo ga uputio na obrezanje kao znak saveza i „pečat pravednosti vjere“ kako bi bio otac svima, obrezanim u vjeri i neobrezanim u vjeri (Rimljanima 4:11,12). Obrezanje je predstavljalo odvajanje od bezbožnika i obavezivanje da će slušati uslove saveza, što nije izvodivo miješanjem sa paganima. Samo u tom smislu treba razumjeti Izrael kao zasebnu naciju, nikako u kontekstu nasleđa Božjih obećanja po fizičkom potomstvu ili potrebi za državom.

Dakle, da bi se vjera čuvala i održavala ona se nikad ne smije pretvoriti u mentalno pristajanje ili umnu fikciju nego ruku pod ruku sa njom ide poslušnost Bogu i Njegovom Zakonu. I po slovu i po Duhu. Sve dok živimo na neprijateljskoj zemlji, ova formula će ostati neophodnost.

Gospod je izjavio za Abrama: „Jer mi je poznato da će poučiti svoje sinove i svoj dom posle sebe da se drže Gospodnjeg puta postupajući pravično i kako valja, tako da Gospod ispuni na Abramu sve što je obećao za njega.“ (1. Mojsijeva 18:19)

Abram je bio čovjek vjere koji je slijedio Gospodnji put i primao otkrivenja od Gospoda, ali očito da nije mislio kako je dovoljno vođstvo Duhom u njegovom životu. Abram je prenio potomstvu vrijednosti koje je sam gajio, zbog čega ga je Gospod i mogao blagosloviti:

„Umnožiću tvoje potomstvo da ga bude kao zvijezda na nebesima i tvom potomstvu daću sve ove zemlje, i preko tvog potomstva blagosloviće se svi narodi na zemlji, zato što je Abram slušao moj glas i izvršavao obaveze prema meni, moja uputstva, moje odredbe i moje zakone.“ (1. Mojsijeva 26:4,5)

 

Abramova vjera na najvećoj probi

Abram je imao 120 godina i živio tada u Beršebi, kada mu je došao strašan poziv od Gospoda: „Uzmi svog sina jedinca Isaka, koga toliko voliš, idi u zemlju Moriju i tamo ga prinesi kao žrtvu paljenicu na jednom brdu koje ću ti pokazati.“ (1. Mojsijeva 22:2)

Biblijski izvještaj nam dalje govori o Abramovoj spremnosti da posluša data uputstva. Kako je to bilo moguće i zašto bi Gospod tako nešto činio od svog ostarjelog sluge?

Već smo konstatovali u prošlom proučavanju da je znanje starih patrijarha o Bogu, Božjem Zakonu i Planu spasenja bilo mnogo veće nego što to obično mislimo. Abram je znao da obećanje o spasenju počiva na misiji Mesije. Kao što smo vidjeli, prilikom sklapanja saveza na žrtvi, Gospod je već bio pokazao Abramu neke ključne momente Plana spasenja. Ali Abram je želio više da zna o Hristu, kako će On obaviti djelo pomirenja. Kako znamo? Na osnovu kasnije izjave samog Mesije, Gospoda Isusa Hrista!

„Vaš otac Abram veoma se radovao u nadi da će vidjeti moj dan. Vidio ga je i obradovao se.“ (Jovan 8:56)

Ovdje nećemo govoriti o Abramovoj unutrašnjoj borbi i agoniji koja je izvjesno morala postojati kad je primio ovaj nalog i dalje u toku sjutrašnjeg dana na putu do Morije. Sam Isak se nije protivio jer je mislio da idu na uobičajeno bogosluženje. Tajnu je čuvao sam Abram.

Kad su počele pripreme za žrtveni oltar, tek tada se oglasio Isak, jer je shvatio da nedostaje najvažnija stvar.

„Tada Isak reče svom ocu Abramu: ‘Oče!’ A on odgovori: ‘Evo me, sine!’ A on ga upita: ‘Evo žara i drva, ali gdje je jagnje za žrtvu paljenicu?’“ (1. Mojsijeva 22:7)

Iako se bližio strašni trenutak, najstrašniji mogući za jednog oca, Abramov odgovor bio je odgovor vjere, jer je pamtio dotadašnja Gospodnja obećanja:

„Bog će se pobrinuti za jagnje za žrtvu paljenicu, sine.“ (1. Mojsijeva 22:8)

Dalji opis u biblijskom izvještaju nam otkriva da kad su stigli na pokazano mjesto, Isak se nije protivio da bude žrtvovan (1. Mojsijeva 22:9,10). Isak je tada bio momak od 20 godina i izvjesno se mogao oduprijeti toj namjeri. Kakav prizor i kakvo svjedočanstvo. I otac i sin su pokazali spremnost na najveću moguću žrtvu, što je bio rezultat prethodne obuke u vjeri i poslušnosti!

Nakratko ćemo se udaljiti od biblijske realnosti. Zamislite Abrama da ovako upućuje Isaka: „Slušaj, sine, pošto imam velikog iskustva u duhovnim stvarima, ono što ti mogu reći je da je naše spasenje zagarantovano pošto smo ušli u savez sa Bogom, da smo slobodni u vjeri, i da treba samo da slijediš vođstvo i glas Duha.“

Zamislimo sada rezultate takve obuke po dolasku u Moriju. Abram konačno otkriva Isaku zašto su tu, a ovaj na to uzvraća: „Znaš, oče, ja vjerujem u vođstvo Duha, i ovo što ti sada namjeravaš da uradiš nikako nije u skladu sa mojim ličnim osvjedočenjem, vjera i samo vjera. Zakon više ne važi, i to su zastarjele paganske ideje. Kroz tebe govori neprijatelj. Možda bi to nekad davno, dok su ljudi bili primitivni, i prošlo, ali danas nikako. Oče, saberi se, ovo je 2129. godina [od stvaranja, prim. aut.]. Moram da ti kažem, da moja i tvoja teologija više nijesu iste. Ovdje se rastajemo.“

Uz izvinjenje čitaocu za ovu digresiju, vraćamo se kulminaciji događaja na Moriji.

„Tada je Abram pružio ruku i uzeo nož da ubije svog sina.“ (1. Mojsijeva 22:10)

Abram je želio da vidi Hristov dan, i vidio ga je na najdramatičniji mogući način. To je bio trenutak da se okonča najveće iskušenje njegove vjere.

„Ali ga Gospodnji anđeo pozva s nebesa i reče: ‘Abrame! Abrame!’ A on odgovori: ‘Evo me!’ Zatim mu reče: ‘Ne diži ruku na dijete i ne čini mu ništa, jer sada znam da se bojiš Boga kad nisi odbio da mi daš svog sina jedinca.’“ (1. Mojsijeva 22:11,12)

Abram i Isak su tako postali tip ili živa ilustracija djela spasenja Oca i Sina. Završni korak nije bio njihov dio i mogli su se vratiti predviđenom načinu pokazivanja vjere u jevanđelje.

„Tada je Abram podigao oči i pogledao, kad gle, malo dalje od njega jedan ovan se rogovima zapleo u grmu. Abram je otišao, uzeo ovna i prinio ga kao žrtvu paljenicu umjesto svog sina.“ (1. Mojsijeva 22:13)

„To mjesto Abram je nazvao: ‘Gospod će se postarati [Jehova-Jire].’ Zato se danas obično kaže: ‘Na svom brdu Gospod će se postarati za ono što je potrebno.’“ (1. Mojsijeva 22:14)

Možemo biti sigurni da je cijelo Nebo posmatralo ovaj prizor (vidi: 1. Korinćanima 4:9) i sa čuđenjem pratilo Abramovu nepokolebljivu vjeru i poslušnost, posebno anđeli koji su željeli saznati više o tajni spasenja (vidi: 1. Petrova 1:12). Stoga je Gospod mogao svečano izjaviti preko anđela:

„‘Zaklinjem se samim sobom’, govori Gospod, ‘zato što si ovo učinio i nisi odbio da mi daš svog sina jedinca, zaista ću te blagosloviti i zaista ću umnožiti tvoje potomstvo da ga bude kao zvijezda na nebesima i kao pijeska na obali mora. Tvoje će potomstvo pokoriti svoje neprijatelje, i preko tvog potomstva blagosloviće se svi narodi na zemlji zato što si poslušao moj glas.’“ (1. Mojsijeva 22:16-18)

Prava vjera nije vjera koja traži izgovor za neposlušnost. Abram nije pokušao da se opravda nijednim izgovorom, iako je mogao naći uporište u samom Zakonu.

„A znajte da su oni Abramovi sinovi koji su od vjere.“ (Galatima 3:7)

Kakve vjere? Vjerske umišljenosti možda?

„Ali kad ćeš shvatiti, o nerazumni čovječe, da je vjera bez djela beskorisna? Zar se nije Abram, naš otac, opravdao djelima kad je na oltar prinio svog sina Isaka? Vidiš da je vjera djelovala zajedno s njegovim djelima, i djelima se vjera usavršila, pa su se ispunile riječi iz Pisma: ‘Abram je vjerovao Gospodu, i to mu se uračunalo u pravednost,’ i bio je nazvan ‘Gospodnjim prijateljom.’“ (Jakov 2:21-23)

Da Abram nije bio vjerski fanatik, spreman na sve, i da je njegova vjera išla ruku pod ruku sa poslušnošću daleko dalje nego što bi to površan čitalac događaja iz knjige Postanja 22. glava pomislio, svjedoči ovaj nadahnuti odjeljak:

„Vjerom je Abram, kad je bio na kušnji, prinio Isaka, i on je primivši obećanja prinio svog jedinorođenog sina, o kome mu je bilo rečeno: ‘Ono što će se nazvati ‘tvojim potomstvom’ doći će preko Isaka.’ Ali smatrao je da ga Bog može i iz mrtvih podići, odakle ga je, govoreći u poređenju, i dobio.“ (Jevrejima 11:17-19)

Ima mnogo ljudi koji ne uspijevaju da shvate odnos između vjere i djela, između opravdanja vjerom i Zakona. Takvi na kraju dolaze do zaključka da je dovoljno samo vjerovati u Hrista i da se uopšte ne treba truditi oko držanja Zakona. Isus je ukorio Jevreje svog vremena koji su isticali svoje porijeklo od Abrama (što je bio oblik vjerskog fanatizma): „Da ste Abramova djeca, činili biste Abramova djela.“ (Jovan 8:39)

Da bi Abramu konačno objasnio suštinu jevanđelja, ali i iskušao njegovu vjeru, Gospod ga je podvrgao probi i duševnoj patnji koja služi kao poređenje onog što očekuje Oca i Sina na Golgoti u budućnosti. To je bila živa ilustracija i za zemlju i za svemir.