Jevanđelje: Pitanja i odgovori (20)

PITANJE: Da li je za razumijevanje Jevanđelja potreban Stari savez i starosavezni spisi?

ODGOVOR: Apsolutno DA. I Hrist i apostoli su pomoću Svetog Pisma Starog saveza obrazlagali i dokazivali istinu o jevanđelju (vidi: Luka 24:13-31; Djela 17:11).

PITANJE: Kako nas je Hrist otkupio od prokletstva Zakona i šta je zapravo to prokletstvo (Galatima 3:10-14)?

ODGOVOR: Najprije moramo biti svjesni naše sklonosti da spustimo Božji Zakon na svoj nivo, da čak i samog Boga ukalupimo u koncepciju pale prirode, što je karakteristika svih lažnih religija. Istina je, međutim, da Božji Zakon zahtijeva savršenu poslušnost i da poslušnost mora imati neprekidan kontinuitet. Očigledno je iz samog Svetog Pisma i iz vlastitog iskustva da naše držanje Zakona nikad ne može biti savršeno. Pavle to dokazuje u Rimljanima poslanici (3:10,12), a isto potvrđuje i Jovan (1. Jovanova 1:8). Otuda naša potreba za Spasiteljem izvan ljudske sile i opravdanjem vjerom, nezavisno od djela Zakona tj. našeg činjenja.

Tokom svoje misije, Isus je više puta optuživan od Jevreja koji nijesu vjerovali u Njegovo mesijanstvo za hulu na Boga zbog Njegovih izjava o Bogu kao svom Ocu i identifikaciji sa Ocem (Jovan 10:30,31). Za hulu na Boga Zakon je propisivao kamenovanje (vidi: 3 Mojsijeva 24:16). Međutim, prilikom suđenja Isusu, za Jevreje kamenovanje nije bila dovoljna kazna. Kamenovanje je bilo klasična egzekucija, prije koje je osuđenik mogao da klekne i prizna grijeh Gospodu (vidi: Jošua 7:19,25), što znači da mu je bilo raspoloživo oproštenje pred Bogom zbog svakodnevne žrtve za grijeh. Ali ako bi sud insistirao na vješanju na drvo, to je za Jevreje značilo neopozivo prokletstvo Božje (vidi: 5. Mojsijeva 21:23), zbogom životu zauvijek, neoprostivi grijeh. Iako raspeće nije bio jevrejski metod kažnjavanja zločinaca, oni su to vidjeli kao vješanje (u Luci 23:18 koristi se upravo taj izraz). Činjenica je da kad su rani hrišćani propovijedali jevanđelje, niko instrument Hristovog mučenja nije vidio kao „krst“ već drveni stub za vješanje (Djela 10:39; 13:29; 1. Petrova 2:24).

Šta nam ovo govori? Da li je Božje prokletstvo palo na Nevinog? Ne, nego je Bog PRENIO prokletstvo zbog naših grijeha na Isusa, i taj strašni duševni teret je bio pretežniji od fizičkih muka našeg Spasitelja. Strahota Isusove agonije na krstu bila je u neopozivom prokletstvu grijeha od Boga. Na taj način On je iskusio smrt za sve: „Jer je pretrpio smrt, da bi time po Božjoj blagodati okusio smrt za svakoga.“ (Jevrejima 2:9) Kao Nosilac grijeha Isus je bio pod kletvom Zakona. Tako je On ukinuo smrt ZBOG PROKLETSTVA ZAKONA i uveo besmrtnost i život kroz jevanđelje (2. Timoteju 1:10). Odatle zaključujemo da je „čaša“ koju je Isus ispio, i od koje je ustuknuo u Getsimaniji (Matej 26:39) bila neopozivo Božje prokletstvo, gnjev Božji izliven bez mješavine milosti. Na krstu je pokazana najveća moguća samopožrtvovana Ljubav ikad ispoljena koja nas oslobađa od prokletstva Zakona, jer je Isus pristao da postane kletva za nas. Otac i Sin su ovo učinili da bi se svijet mogao spasti.

Isus je zavisio od svog Oca o uskrsenju. On je znao Plan spasenja i znao je za uskrsenje, ali pod strašnim teretom prokletstva grijeha u agoniji nije mogao da vidi dalje od groba. To je bila najveća borba vjere iz koje je na kraju izišao kao pobjednik (Jovan 19:30; Luka 23:46). Samo zahvaljujući ovoj Žrtvi, svi koji prihvate spasenje nikad neće morati da se nađu pod kletvom prekršenog Zakona. U ovome je Hrist ispunjenje Zakona u najvećem mogućem smislu.

Kad god smo u iskušenju da se pravdamo djelima Zakona ili da svoju pravednost i dobrotu pripisujemo našem budućem spasenju, odlazak pod krst Isusov je lijek.

PITANJE: Kakvu to slobodu imamo u Hristu?

ODGOVOR: Spasenje djelima Zakona i spasenje blagodaću su međusobno isključivi. Zbog toga apostol Pavle u svojim poslanicama ističe opravdanje vjerom nasuprot opravdanju djelima Zakona, koje je nemoguće. Mi moramo biti djeca „slobodne“, a ne djeca „robinje“, djeca obećanja Božjeg (Galatima 4:21-31). „Za takvu slobodu Hristos nas je oslobodio. Zato budite nepokolebljivi i ne dajte se opet upregnuti u jaram ropstva.“ (Galatima 5:1) Nikad ne smijemo pasti u zamku koja nas može na bilo koji način lišiti slobode koja je u Hristovom spasenju i Božjem obećanju. „Odvojiste se od Hrista, vi koji pokušavate da se opravdate po Zakonu, izašli ste iz okrilja njegove blagodati.“ (Galatima 5:4) Jevanđelje nam omogućava da pripadnemo Hristu u kojem imamo slobodu od svega čemu smo robovali: grijehu, smrti, Sotoni, prokletstvu Zakona. U toj slobodi stojimo kad prihvatimo jevanđelje, kad postanemo poslušni jevanđelju, kad se poistovjetimo sa Hristom u Njegovoj smrti i životu, kad i mi umremo u Njemu da bismo živjeli.

U Hristu imamo slobodu: 1) od svake osude (Rimljanima 8:1); 2) od straha od smrti, jer druga smrt više nema vlast nad nama (Jevrejima 2:14,15; Otkrivenje 20:6); 3) od ropstva grijehu (Jovan 8:32-36); 4) od jurisdikcije Zakona (Rimljanima 3:14; 6:19). Hrist nas oslobađa od onog čega se sami nikad ne bismo mogli osloboditi.

Međutim, našu slobodu ne smijemo doživjeti kao duhovnu nezavisnost, jer tako nešto ne postoji. Sloboda jevanđelja je sloboda u Hristu, pod Hristovim „jarmom“ (Matej 11:28-30). Bog nam tada daje svoj Duh sveti koji nam svjedoči smo djeca Božja (Rimljanima 8:16,17), i mi imamo mir kao prvi rod jevanđelja (Rimljanima 5:1). Ali mi i dalje živimo u grešnom tijelu i u grešnom svijetu, i spasenje kao konačna realnost je u budućnosti. Zato Pavle kaže da je spasenje nada (Rimljanima 8:24,25). Zato nam je i dalje potrebna vjera i život po vjeri.

Jevanđelje nas nikad ne oslobađa na podređivanje željama pale prirode (Galatima 5:13), za iskorištavanje naše braće i sestara (2. Solunjanima 3:6-10), niti nam daje slobodu za zanemarivanje Božjeg Zakona (Jakov 1:22-25).

Sloboda u Hristu omogućava nam sledeće blagoslove: 1) opravdanje, što znači da možemo stajati pravedni pred Božjim Zakonom koji nas više ne osuđuje na smrt, jer smo prešli iz smrti u život; 2) spasenje kao proces posvećenja koji je u toku; 3) proslavljanje o Hristovom drugom dolasku, kada će slava prvobitnog obličja Božjeg opet biti data iskupljenima.

Ako razumijemo jevanđelje, mi nikad i nipošto nećemo prodati svoju slobodu.

PITANJE: Šta je svrha Božjeg Zakona u životu hrišćanina ako smo slobodni od jurisdikcije Zakona?

ODGOVOR: Mi zaista jesmo u Hristu oslobođeni od jurisdikcije Zakona u smislu da nas Zakon ne može osuditi na smrt jer smo pod „kišobranom“ milosti, ali Zakon kao definicija Božje pravednosti i poretka života je vječan i nepromjenljiv. Zakon je standard hrišćanskog življenja koji na vrlo praktičan način pokazuje naše obaveze i odgovornosti koje nikad ne smiju biti prepuštene uobrazilji ljudske pale prirode koja ih pretvara u sebični interes ili pasivno nečinjenje.

PITANJE: Zašto se u hrišćanskom svijetu toliko potencira „legalizam“ u negativnom kontekstu?

ODGOVOR: Izraz „legalizam“ postao je mantra u vještoj zloupotrebi jevanđelja u cilju ideološkog opravdavanja negiranja ili ukidanja Božjeg Zakona. Različite metode ispiranja mozga u tom pravcu nalaze uporište u činjenici da pala ljudska priroda uvijek teži liniji manjeg otpora i izbjegavanja odgovornosti. Ogromna većina hrišćanskog svijeta nalazi se u takvoj teološkoj matrici. Međutim, u Bibliji legalizam (iako se taj izraz izvorno ne koristi, već „djela zakona“) ima samo jedan negativan smisao: čovjek nikad ne može biti spašen vlastitim učinkom kroz djela Zakona, inače nam Spasitelj ne bi bio potreban. Ali to ne znači da težnja ka Zakonu ili djelovanje u skladu sa Zakonom nijesu dobri. Zakon i legalni aspekti Zakona imaju pozitivne konotacije, što je naravno slučaj i kad su u pitanju ljudski zakoni. Mi nikad ne smijemo razbijati integralnu cjelinu na kojoj počiva Božji poredak života, inače ćemo se naći u prevari i kao prevaranti.

PITANJE: Kako pravilno da razumijemo Hristov krst i događaje na krstu?

ODGOVOR: Mi moramo posmatrati krst u svjetlosti cjelokupne istine Plana spasenja. Moramo znati zašto je bila potrebna takva žrtva i koji su konkretno rezultati te žrtve. Istina je da su Hristovo stradanje i agonija jedinstven događaj ikad, i da je to „čaša“ koju je Isus morao sam ispiti kao Nosilac grijeha svijeta, ali čak i u toj drami svih vjekova važnija je objektivna stvarnost nego Isusovo subjektivno iskustvo. To znači da se Božji plan nije nimalo promijenio zbog Isusove nemogućnosti da kao Čovjek u časovima najveće agonije vidi dalje od groba. Bog je sakrio svoje prisustvo ali nije ostavio svog Sina, iako nikakva intervencija božanske milosti nije mogla biti upućena dok se „čaša“ ne ispije do kraja. Isus je morao pobijediti vjerom koja se oslanjala na prethodne dokaze Očeve ljubavi i odobravanja.

Dakle, baveći se krstom, mi nikad ne smijemo podrediti objektivnu istinu subjektivnim osjećanjima, čak ni kad je u pitanju naš Spasitelj. Na taj način stvara se iskrivljena slika o krstu i Hristovoj žrtvi, sračunata na emotivnom učinku, tako da žrtve ovakvog pristupa uvijek ističu kako se Isus vječno odvojio od Oca radi njihovog spasenja i to koriste kao glavni argument u propovijedanju, izazivajući šok i konfuziju kod svojih slušalaca. Neki teolozi su, vođeni istim obrascem razmišljanja, pripisali Isusu drugu smrt na krstu. Međutim, ostaje velika istina da je Isus iskusio za nas gnjev Božji nepomiješan sa milošću kako se mi nikad ne bismo našli u toj situaciji, ali kao nevina posrednička Žrtva, ne i primalac konačne plate za grijeh, koje je vječna smrt.

PITANJE: Koja je svrha duhovnih darova? Da li su oni dokaz naše hrišćanske vjere i prihvaćenosti od Boga?

ODGOVOR: Duhovni darovi nikad se ne daju kao dokaz za našu vjeru ili znak da je naša vjera ispravna. Oni se UVIJEK daju na korist radi napretka djela Božjeg i za ličnu izgradnju. „A Duh se ispoljava u svakome za korisnu svrhu. Naime, jednome je posredstvom Duha data riječ mudrosti, drugome riječ znanja po tom istom Duhu, drugome vjera po tom istom Duhu, drugome dar liječenja po tom jednom Duhu, drugome činjenje čuda, drugome proricanje, drugome sposobnost razlikovanja nadahnutih objava, drugome različiti jezici, a drugome tumačenje jezika. Ali sve to čini jedan te isti Duh, dijeleći ih svakom po svojoj namjeri.“ (1. Korinćanima 12:7-11) Gospod je taj koji procjenjuje koji darovi i kada su potrebni zajednici vjernih. Mi treba da želimo duhovne darove (1. Korinćanima 12:31), ali samo zbog unapređenja Božjeg djela, nikako za sopstveno samopotvrđivanje ili radi upražnjavanja sile (što je svojstveno okultistima). Traženje dokaza za vjeru kroz ispoljavanje posebnih duhovnih darova zapravo je dokaz nevjerstva i fanatizma (vidi: Matej 12:38,39; 16:1-4) i otvara vrata demonima da preuzmu kontrolu i lažiraju darove.

PITANJE: Da li to znači da postoji razlika između primanja Duha prilikom novorođenja i duhovnih darova?

ODGOVOR: Da. Primanje Duha i rođenje odozgo se dešava kad se osvjedočimo u istinu Božje Riječi, i mi ne možemo utvrditi trenutak ili postaviti datum kad se to dogodilo (vidi: Jovan 3:6-8). Taj proces je nevidljiv, poput fizičkog rasta. S druge strane, duhovni darovi služe za potrebe nošenja i izgradnje Božjeg djela i oni se daju namjenski po Božjem izboru.

PITANJE: Može li hrišćanin biti demonizovan ili kontrolisan od demona?

ODGOVOR: Najprije moramo znati da zbog Božje opšte blagodati svi ljudi su zaštićeni od direktne izloženosti i zlobe demonske sile, posebno ako se kreću u granicama moralnosti i ne upuštaju u okultne i paganske prakse, narkomaniju i sl. Ali sve dok čovjek ignoriše ili odbija spasenje, on je posredno pod kontrolom demona u duhovnom sljepilu, jer ima tendenciju življenja po svojoj paloj prirodi.

Pošto hrišćanin nije realno oslobođen od svoje pale prirode, izvjesno je da može podleći uticaju demona i biti kontrolisan od demona. Uticaj i kontrola demona nije isto što i demonska posjednutost. Osoba koja je nekad bila posjednuta demonima posebno je ranjiva, ako propusti da živi po Duhu Božjem i uputima Svetog Pisma (vidi: Luka 11:24-26).

Petar upozorava svoje čitaoce: „Budite trezveni, budno pazite! Vaš protivnik, Đavo, ide unaokolo kao ričući lav i traži koga da proždere. A vi mu se oduprite, čvrsti u vjeri.“ (1. Petrova 5:8,9) Ovaj tekst nam kaže da i hrišćanin može postati žrtva Sotone, ukoliko nije trezven.

Metod koji Sotona koristi za preuzimanje kontrole nad onima koji se izjašnjavaju kao hrišćani je pretvaranje u anđela ili izvor svjetlosti: „Jer takvi ljudi su lažni apostoli, koji varaju druge i pretvaraju se da su Hristovi apostoli. A nije ni čudo, jer se i sam Sotona pretvara da je anđeo svjetlosti. Zato nije ništa neobično ako se i njegove sluge pretvaraju da su sluge pravednosti.“ (2. Korinćanima 11:13-15) Pristajanjem za lažnom svjetlošću, mi možemo izgubiti svjetlost istine od Boga, koju će demoni zamijeniti lažnom svjetlošću i lažnim osvjedočenjem.

Odavanje tjelesnim grijesima, odnosno propuštanje da se odbranimo kroz pokornost Bogu (nema neutralnog terena) takođe nas mogu staviti pod kontrolu demona (Jakov 4:7; Galatima 5:17; Rimljanima 8:13; 11:22; 13:14; 2. Petrova 2:20).

Podsjetimo se da je Isus ukorio Sotonu koji je iskoristio Petrovu ljudsku tendenciju da navodno zaštiti Isusa od ispunjenja Božjeg plana (Matej 16:22,23).

U Djelima 5:1-11 opisan je slučaj bračnog para Ananija i Sapfire koje je Sotona naveo na laž u cilju kvarenja Božjeg djela kompromisima i lažima.

Sve dok iskušenja postoje kao opcija, hrišćanin može biti nadvladan.

Hrišćanin takođe može postati odstupiti od prave vjere i pod kontrolom demona postati oruđe za širenje lažne vjere: „A Duh izričito govori da će u budućim vremenima neki otpasti od vjere, slušajući zavodljive duhove i nauke demonske.“ (1. Timoteju 4:1)

U duhovnoj realnosti, mi zapravo vodimo borbu protiv demonskih sila (Efescima 6:10-18).

PITANJE: Kako da znam da sam prihvatio/la jevanđelje i šta je potrebno za krštenje?

ODGOVOR: Da smo zaista razumjeli suštinu jevanđelja, ne sve detalje jer to za početak nije potrebno, svjedoči naša spremnost da prihvatimo spasenje, što znači da se već desilo pokajanje odnosno radikalna promjena uma, spremnost da se odreknemo starog života u grijehu, uz želju da dalje živimo vjerom, u iščekivanju konačne realizacije Božjeg plana spasenja. To takođe znači da smo primili krštenje Duhom istine. Mi moramo razumjeti da je grijeh problem koji nas bez Spasitelja vodi u izvjesnu smrt, te zatim kako nas i od čega Isus Hrist spasava. To je preduslov da bismo zaista cijenili Dar spasenja i bili voljni da „umremo“ u Hristu kako bismo mogli Njemu pripasti i živjeti (vidi: Rimljanima 6. glava).

PITANJE: Šta je najveći cilj Jevanđelja?

ODGOVOR: Povratak čovjeka u nebesku porodicu, njegovom racionalnom identitetu i stvarnim vrijednostima.