Ovo je pitanje koje postavljaju mnogi. Razni teolozi daju različite odgovore koji su uglavnom uslovljeni vjerovanjima njihovih crkava. Ali nas zanima objektivan odgovor. Da li se Sotonino otpadništvo i protjerivanje s Neba dogodilo prije stvaranja našeg svijeta? Sveto Pismo po ovom pitanju ne otkriva previše, ali navedeno je dovoljno da bismo mogli dobiti odgovor.
Trajanje ljudske prvobitne nevinosti (stanja bezgrešnosti) očito je bilo vrlo kratko, jer u Postanju 5:3 čitamo da je „Adam živio sto trideset godina i rodio mu se sin … i dao mu ime Set.“ O rođenju ovog djeteta čitamo da je Eva „rodila sina i dala mu ime Set, jer je rekla: ‘Bog mi je dao drugog potomka umjesto Abela koga je Kain ubio.’“ (Post. 4:25). Dvije stvari se jasno ističu: (1) Adam je imao 130 godina kada se Set rodio i (2) Set je rođen nakon što je Kain ubio Abela.
Kain i Abel su već dostigli dob odgovornosti kada su prinosili darove Bogu na poklonjenje. Njihove stvarne dobi nisu zabilježene, ali oni su postali odrasli i odgovorni. Mogli su imati dvadeset pet ili trideset godina kad se zločin dogodio. To bi značilo da je Adam imao stotinak godina prije nego što se Kain rodio. Iz ovoga bi se činilo da se pad čovječanstva u grijeh dogodio vrlo brzo nakon stvaranja svijeta – najviše stotinu godina, vjerovatno čak i puno manje, a sigurno ne više. Još jedan indikator da se radilo o kratkom periodu je činjenica da Adam i Eva nisu imali djece prije Pada.
Sveto Pismo ukazuje da je Lucifer, kada se pobunio protiv Božje vladavine, odveo sa sobom oko jedne trećine anđela (Otkrivenje 12:4). Kao rezultat toga, svi pobunjenici su bili protjerani s neba. Kada se to upravo dogodilo u vezi s istorijom naše planete, Sveto Pismo ne otkriva, iako je pravi uzrok grijeha jasno naveden u odlomcima kao što su Isaija 14:12-15 i Ezekiel 28:12-19. Ellen G. White daje nekoliko zanimljivih izjava u vezi s ovom temom, od kojih se neke čitaju poput parafraze gore citiranih poznatih Svetih pisama. Ona kaže:
Prije pada Sotone, Otac se savjetovao sa svojim Sinom u vezi sa stvaranjem čovjeka kojem su namjeravali stvoriti ovaj svijet i stvoriti na njemu zvijeri i živa bića, te napraviti čovjeka na sliku Božju, da vlada kao vladajući monarh nad svim živim bićima koje bi Bog trebao stvoriti. Kada je Sotona saznao za namjeru Božju, bio je zavidan na Hrista i ljubomoran jer ga Otac nije konsultovao u vezi sa stvaranjem čovjeka… Povećala se zavist i ljubomora Sotone. Do njegove pobune čitavo je nebo bilo u harmoniji i savršeno podložno Božjoj vladavini. Sotona je započeo insinuirati svoje osjećaje nezadovoljstva drugim anđelima, i izvjestan broj se složio da mu pomogne u njegovoj pobuni. (Spiritual Gifts, vol. 3, p. 36.) Pobuna protiv Božje vladavine bio je najveći zločin. Činilo se da se čitavo nebo komeša. Anđeli su se raspoređivali u četama, a svaka divizija imala je anđela sa višim zapovjedništvom na čelu. Sotona je ratovao protiv Božjeg zakona, jer je bio ambiciozan da se uzdigne i nije bio voljan da se potčini vlasti Sina Božjeg, velikog nebeskog zapovjednika. Pozvana je sva nebeska vojska da se pojavi pred Ocem, kako bi se utvrdio svaki slučaj. Sotona je bez stida dao do znanja da je nezadovoljan što Hrista treba preferirati prije njega. Ponosno je ustao i založio se da bude ravnopravan s Bogom i da se povede na sastanak s Ocem i shvati Njegove namjere. Bog je obavijestio Sotonu da će samo svom Sinu otkriti svoje tajne namjere i zahtijevao je da mu sva porodica na nebu, čak i Sotona, pruži implicitnu, neupitnu poslušnost; ali da se on (Sotona) pokazao nedostojnim mjesta na nebu. Tada je Sotona ushićeno pokazao na svoje simpatizere, koji su činili gotovo polovinu anđela, i uzviknuo: „Oni su sa mnom! Hoćeš li i ove protjerati i napraviti takvu prazninu na nebu?“ Tada je izjavio da je spreman oduprijeti se Hristovoj vlasti i braniti svoje mjesto na nebu silom moći, snagom protiv snage. Dobri anđeli su plakali slušajući riječi Sotone i njegovih uzvišeno hvalisanje. Bog je objavio da pobunjenici više ne trebaju ostati na nebu. Njihovo visoko i srećno stanje bilo je održano pod uslovom da budu poslušni zakonu koji je Bog dao da upravlja visokim redom inteligencije. Ali nije predviđena nijedna odredba da se spasu oni koji bi se trebali odvažiti prekršiti Njegov zakon. Sotona se odvažio u svojoj pobuni i izrazio prezir prema Stvoriteljevom zakonu. To Sotona nije mogao podnijeti. Tvrdio je da anđelima nije potreban zakon, već da trebaju biti slobodni da slijede vlastitu volju, koja će ih ispravno voditi; taj zakon je bio ograničenje njihove slobode, i da je ukidanje zakona bio jedan od velikih ciljeva njegovog stanovišta. Mislio je da se stanje anđela trebalo poboljšati. Ali nije bilo tako u umu samog Boga, koji je zakone stvorio i uzdigao ih sebi jednakima. Sreća anđeoskih vojski sastojala se u njihovoj savršenoj pokornosti zakonu. Svima je bio dodijeljen njegov poseban posao, i dok se Sotona nije pobunio, na nebu je vladao savršen red i skladno djelovanje. Tada je bio rat na nebu. Sin Božji, Princ nebeski i njegovi odani anđeli ušli su u sukob s arhipobunjenikom i onima koji su se s njim ujedinili. Sin Božji i iskreni, odani anđeli su prevladali; a Sotona i njegovi simpatizeri su protjerani s neba. Sva nebeska vojska priznavala je i obožavala Boga pravde. Na nebu nije ostao ni tračak pobune. Sve je opet bilo mirno i skladno kao i prije. Anđeli na nebu oplakivali su sudbinu onih koji su im bili prijatelji u sreći i blaženstvu. Njihov gubitak osjetio se na nebu. Otac se posavjetovao sa svojim Sinom u vezi s tim da odmah izvrše njihovu namjeru da načine čovjeka da naseli zemlju. Postavio bi čovjeka na probu kako bi testirao njegovu odanost prije nego što bi mogao postati vječno siguran… On nije smatrao za shodno da ih postavi iznad moći neposlušnosti. (The Story of Redemtion, 172-192) Prije okupljanja nebeskih stanovnika, Kralj je izjavio da niko osim Hrista, jedinorođenog od Boga, ne može u potpunosti ući u Njegove namjere i Njemu je bilo povjereno izvršiti moćne savjete Njegove volje. Sin Božji izvršio je Očevu volju u stvaranju svih vojski nebeskih; i Njemu, kao i Bogu, pripadali su njihova počast i odanost. Hrist je još uvijek trebao vršiti božansku moć, u stvaranju zemlje i njenih stanovnika. Ali u svemu tome On ne bi tražio moć ili uzdizanje za sebe protivno Božjem naumu, već bi uzvisivao Očevu slavu i izvršavao Njegove namjere dobročinstva i ljubavi. (Patrijarsi i proroci, str. 36.)
Sin Božji, naš Spasitelj, nije težio da sebe uzvisi, već da uzdigne Očevu slavu. Koliko se ovo razlikovalo od stava Lucifera! Dakle, kad se božanska pravda obračunala sa Sotonom i njegovim vojskama? To je takođe nešto što nije definitivno otkriveno; ali u svom ophođenju s grešnim čovjekom Bog je otkrio Njegov karakter. On je Bog koji trpi i oprašta, a koji bi se žrtvovao, a ne izdao svoja stvorenja. Čitamo da On „strpljiv s nama jer ne želi da iko propadne, već da svi dođu do pokajanja.“ (2. Petrova 3:9)
Ellen G. White komentariše ovo Božje uzdržavanje. Ona kaže:
On [Sotona] nije odmah svrgnut kada se prvi put usudio udovoljiti duhu nezadovoljstva i neposlušnosti, čak ni kada je počeo da iznosi svoje lažne tvrdnje i lažne predstave pred lojalnim anđelima. Dugo je bio zadržan na nebu. Iznova i iznova mu je nuđeno pomilovanje pod uslovom pokajanja i pokornosti. Napori koje je jedino Bog mogao učiniti, uloženi su da ga uvjere u njegovu pogrešku i vrate ga na put ispravnosti. Bog bi sačuvao nebeski red, i da se Lucifer bio spreman vratiti svojoj odanosti, ponizan i poslušan, bio bi ponovno uspostavljen u svojoj službi kao heruvim zaklanjač. Ali dok je tvrdoglavo opravdavao svoj put i tvrdio da mu nije potrebno pokajanje, postalo je neophodno da Gospodar neba opravda svoju pravdu i čast svog prestola; a Sotona i svi koji su ga simpatisali su izbačeni. (Duh proroštva, sv. 4, str. 319, 320.)
Ovaj prekid odnosa morao je donijeti tužne i dalekosežne reakcije među nebeskom vojskom. Ljubav je uvijek duboko ranjena kad su veze zategnute, a sva istinska ljubav je od Boga. O ovom pitanju čitamo:
Pobuna, međutim, nije promijenila Božju namjeru u vezi sa stvaranjem ovog svijeta.
Međutim, pobunjeni anđeo sada je bio odlučniji nego ikad da osujeti Božje namjere. Stoga je koncentrisao svoje napore na novostvorenog čovjeka.
Kad uzmemo u obzir istoriju našeg roda i kako je Bog u ljubavi hiljadama godina podnosio grešnog čovjeka, strpljivo rješavajući problem na način koji je najbolji za sve zainteresovane, koji bi se usudio ustvrditi da je išta manje bio trpeljiv u rješavanju problema grijeha među „anđelima koji su veći po snazi i moći“ od ljudi (2. Petrova 2:11)?
Svi znamo tragične rezultate grijeha. A što se tiče Sotone i otpadnika, čini se da je njihovo protjerivanje s neba dogodilo uoči stvaranja zemlje. Izvještaj o Sotoninom prvom kontaktu s čovječanstvom, kako je dat u Postanju 3. glava, pokazuje da je on već bio otvrdli grešnik i odlučni neprijatelj Božji; da nije imao skrupula da upotrijebi bilo kakvu spletku i klevetu u agitovanju za nelojalnost i neposlušnost Stvoritelju, i da je bio okrutno sklon porobljavanju i konačnoj propasti čovječanstva putem grijeha. Može se reći da je Sotona bio kivan na čovjeka još od momenta kad je počeo gajiti zavist zašto nije konsultovan u božanskom savjetu Oca i Sina. Kad je kušao čovjeka, on je bio tada na zemlji, već protjeran iz Božjeg boravišta. Dakle, rat na Nebu i prvobitno njegovo zbacivanje, opisano u Otkrivenju 12:7-9 (uključujući i 4. stih), već se bio dogodio. Stoga možemo sigurno pretpostaviti, čak i na osnovu nekoliko stihova iz Biblije koje imamo, da se upuštanje Lucifera u grijeh dogodilo neko vrijeme prije stvaranja Zemlje, možda i malo duže vremena (nemamo podatak koliko je moglo trajati vrijeme milosti za njega do otvorene pobune, rata i zbacivanja). Znamo da je plan otkupljenja napravljen prije početka svijeta (2. Timoteju 1:9-11). No, čini se da se stvarno protjerivanje Lucifera s neba dogodilo negdje vremenski vrlo blizu pred stvaranje našeg svijeta. Ako uzmemo u obzir postojanje drugih svjetova prije našeg (Jov 1:6; 38:7), oni nisu bili opcija za Sotonu i pale anđele, jer su bili dugo i neupitno lojalni Bogu, te tako i zaštićeni od nepotrebnih iskušenja. S druge strane, pred čovjekom kao novostvorenim moralnim bićem morao se staviti test poslušnosti.
