Riječ harizma (grč. χάρισμα) izvorno znači dar ili milost. U hrišćanskom kontekstu na engleskom jeziku koristila se negdje od 17. vijeka vezano za dar ili silu darovanu nekoj osobi od Svetog Duha za dobro crkve. Harizma se definiše i kao „posebno magično vođstvo koje pobuđuje naročito popularnu lojalnost ili entuzijazam prema nekoj javnoj ličnosti“, te se povezuje sa „šarmom ili privlačnošću, sposobnošću da se drugi privuku i očaraju“.
Već iz same definicije teološki obrazovanoj osobi postaje jasno da harizma može biti povezana sa posebnim duhovnim darovima od Boga, u razumnoj mjeri za potrebe Božjeg djela, ili, pak, sa prevarnim djelovanjem sila tame tj. palih anđela. Harizma u negativnom smislu označava rijetku osobinu ljudskih bića koja posjeduju jak šarm i privlačnu ličnost, a nekad i jaku sposobnost ubjeđivanja i nenasilnog usmjeravanja toka razgovora u željenom pravcu. Šarm (od francuski charme) je sa druge strane osobina da neko može biti dopadljiv, privlačan, ljubak, očarati, osvajati, pridobijati nekog svojim ponašanjem i postupcima.
Harizmatske vjerske zajednice ili sekte sa velikim uspjehom pridobijaju osobe neiskusne i neutvrđene u vjeri. Štaviše hrišćani su laka meta. Glavni razlozi za to su ozbiljno odstupanje od biblijske vjere i vješto upakovane predstave određenih religijskih tema u kojima se osoba koja prihvati mogućnost da bi to mogla biti istina (prvi korak od iskušenja do pada) „pronalazi“, tj. pronalazi ono što odgovara njegovim/njenim osjećajima. Tako postaju lake žrtve sekte, prvo nespremni, a nakon pranja mozga i nesposobni, da zdravorazumski i kritički ispitaju i utvrde objektivne istine.
Za one koji su već religiozni ali takođe neutvrđeni i nepostojani u istini, nezadovoljnima postojećim stanjem ili samima sobom, harizmatici obično izlaze sa upornim nametanjem pretpostavke da navodno ne poznaju neki predmet kako treba i kad to srede, nestaće i njihovi problemi. Jedna od omiljenih tema te vrste je opravdanje vjerom. Onog trenutka kad prihvatite da ova nametnuta pretpostavka može biti tačna, iako ste dotle možda imali solidno biblijski utemeljeno znanje o datom predmetu, vi se već nalazite u „loncu“ za tehniku poznatu kao „kuvanje žabe“ (voda se postepeno zagrijava do tačke ključanja, ali žaba, već naviknuta na svoju vodu, ne želi više iskočiti vani).
Ono što karakteriše religiozne ljude danas je subjektivan osjećaj (trip) kako oni imaju istinu i da su samo oni u istini. Zato danas imamo toliku poplavu harizmatskih denominacija koje su najviše rastuća religija savremenog doba. Ali zbog izraženog individualizma, oni se dijele u manje sekte, kao rakovi partenogenezom. Tako neke grupe mogu da čine i samo nekoliko pojedinaca, zatvoren tip sekte koja neprekidno mantra o jednom predmetu: opravdanje vjerom, lunarni šabat, ravna Zemlja…, a koji će da se otvore samo osobama koje im pristupe sa svojim problemima i koje traže podršku za sprovođenje nekih svojih zamisli.
Sklonost ka egoizmu može da ima svaka osoba, s tim što danas većina ljudi ima tu osobinu zato što su od malena učeni da su posebni kroz uzdizanje kulta djeteta i udovoljavanja njihovoj sebičnosti na svaki način, slavljenja rođendana, puštanja neprimjerenih vizuelnih sadržaja djetetu, konstantnom kupovanju igračaka, jednom riječju pretjerivanju i povlađivanju djetetu u svemu, uz sve to lišenom sticanja zdravih i radnih navika. Napokon takva osoba postaje neko oko koga se vrti cio svijet. Takva djeca obično i kao odrasle osobe zahtijevaju pažnju na višem nivou, što se manifestuje kroz njihovu pretjerano osjetljivu prirodu, gdje mnoge stvari doživljavaju lično i ne mogu da odvoje ličnost od osobina, pa se tako često dešava da se ljute kada se opominju ili im se bilo šta kaže na način kako oni nisu navikli ili ne vole. Mora da im se ugađa u svemu, inače će praviti probleme. Na sličan način nastoje da se pozicioniraju u društvu, vjerskoj zajednici ili drugdje, obično težeći za položajem za koji nisu ni sposobni ni kvalifikovani. Takve osobe karakteriše jak ego koji ne voli ukor, pa se vrlo ljute kada im se skrene pažnju na njihove problematične karakterne osobine ili greške. Oni rijetko kad sebe preispituju dublje, osim površno na nivou svojih djela, gdje motive i pobude ne nalaze, jer misle o sebi sve najljepše, pa takve osobe ne mogu naći konkretnu manu na sebi osim generalnog mišljenja kako je uvijek neko drugi kriv za njihove probleme i stradanje.
Često puta krivicu sa sebe prebacuju na druge, pa tako vole da ističu kako „žive po savjesti“, gdje savjest stavljaju na vrh piramide, iznad Božjih standarda i Božijeg zakona koji treba da bude mjerilo i definicija pravednosti i vrline. Ovo je vrlo suptilna i lukava strategija obmane kada se sopstveno mišljenje, savjest i sloboda stavljaju iznad Božjeg poretka života, sama srž lukavstva satanizma. To je osnovno polazište za svaku moguću zabludu i zastranjivanje.
Božiji zakon ima za svrhu da nam ukaže na našu grešnost, na grijeh, uključujući grešne motive, i u potpunosti razotkriva svakog čovjeka. Ukoliko želimo da se biblijski preispitujemo to nije moguće bez Božijeg zakona i jasnih uputa iz Biblije. Savjest koja je oštećena dugogodišnjim životom u grijehu ne može biti pouzdano mjerilo, kao što ne mogu biti ni osjećanja. Svim činiocima naše ličnosti potrebna je obnova, a to se dešava kada težimo životu po Božjim standardima.
Život prema Božijim svetim načelima najbolji je odgovor za sve naše potrebe i duhovni rast, i to vidimo iz jasnog primjera Isusa Hrista, gdje se On nikad nije pozivao na savjest ili kvalitete koje čovjek ima sam po sebi, iako je to mogao prije svih ljudi pošto nije počinio nijedan grijeh. Uvijek se pozivao na autoritet i volju svog Oca koja se izražavala kroz Njegov sveti zakon. Otuda i Isusov poziv „ako me volite držite moja uputstva“ (Jovan 14:15,21) kao što je On „održao Očeva uputstva i ostao u Njegovoj ljubavi“ (Jovan 15:10).
Iako se mnogi pozivaju na Božji Zakon i neće negirati važnost Božijih uputa, odbacivanje uputa od Boga se ne dešava deklarativno nego svakodnevnim postupcima i djelovanjem na druge ljude. Osoba može da tvrdi da živi prema Božijem zakonu, a da je pritom u otvorenom grijehu ili da podržava grijeh druge osobe, jer je vidi kao metu svog vrbovanja. Na takav način se grijeh čak i ne prepoznaje, tako da tu ne postoji ni šansa za borbu sa grijehom, jer kada se iskušenje ne prepozna borba nije moguća.
Osobe koje žive „po savjesti“ ili po duhu bez Božijeg zakona – kojeg su se odrekli usled ispiranja mozga od strane profesionalnih jeretika – karakteriše samouvjerenost, oholost, sebičnost, a čest slučaj je da imaju i jako izražene kritičke analize drugih ljudi koje su pogrešne, pa se lako može desiti da dobijete paušalnu etiketu: jeretik, demonizovan, antihrist, legalista i slično. Karakteriše ih neuravnotežen i selektivan pristup Bibliji, te vješto sofističko prilagođavanje biblijskih tekstova i vađenje iz konteksta stvari kojima mogu podržati svoja vjerovanja. Kad je riječ o spisima Elen Vajt, ima onih koji otvoreno odbacuju njeno nadahnuće, dok drugi koji prepoznaju svoje polje za vrbovanje u tim krugovima tvrde kako vjeruju da je ona Božiji prorok, ali rade i žive totalno suprotno u odnosu na njene savjete, ili vješto znaju da zloupotrebljavaju njene spise kada treba da ih iskoriste da dokazuju svoje stavove.
Zbog neizgrađene platforme biblijskih istina ili lutanja od sekte do sekte, ove osobe jako slabo stoje sa poznavanjem Svetog Pisma, i tumače ga kroz druge autore (omiljene propovjednike), kao recimo kod adventističkih grupa, Vagonera i Džonsa, poznate propovjednike s kraja 19. vijeka.
Primjetno je da ovakve osobe nikad ne daju odgovor na konkretan problem, šta preduzeti, osim pozivanja na molitve (mantre), ili korišćenja situacije da ubace pretpostavku kako su problemi nastali zbog nerazumijevanja opravdanja kroz vjeru, te da bi se, kada bi to razumjeli, sve promijenilo, kao da vjerovanje (doktrina) samo po sebi može da donese neku promjenu na bolje, što je naravno nemoguće bez saradnje čovjeka i Boga, kada čovjek traži silu i snagu od Boga (kroz Njegova obećanja) kako bi se izborio sa iskušenjima koja ima.
Umjesto da religija bude sredstvo približavanja Bogu, ona postaje sama sebi svrha gdje se jedna te ista tema stalno vrti, a članovi sekte neprekidno hrane svojim mantrama i putem samohipnoze dovode sebe u stanje smanjene uračunljivosti jer je zdrav razum prethodno odbačen. Kao posledica toga dolaze krajnosti u potpunom odsustvu empatije i osjećanja, ili pretjerivanje u naglašavanju osjećanja. Žene su najpodložnije nasijedanju na ovakve prevare, jer su više sklone da se prepuste osjećanjima, pri čemu se razum zanemaruje ili gotovo gubi. Tako se lako može desiti da vam prijatelj iznenadno postane najgori neprijatelj, što se na žalost dešava i u brakovima, pa tako u hrišćanskim denominacijama stopa razvoda nije manja nego u sekularnim brakovima.
Osobe koje, uglavnom sopstvenom krivicom, padnu kao žrtve sekti uče se da ništa što su do tada znali nije tačno. Programiranje se vrši lagano gdje sama žrtva upada u klopku (metoda kuvane žabe) zato što se „pronašla“ ili zbog svoje želje za nečim posebnim. Nakon „obrade“ u sekti veoma je mala ili nikakva vjerovatnoća da te osobe izađu iz zamke ili se zaista obrate. Najčešće se dešava da iz jedne sekte prelaze u drugu, jer im kako kaže stara poslovica „đavo ne da mira“. Umna i duhovna oštećenja su tolika da su posle toga gotovo potpuno nesposobni da pristanu uz istinu.
S druge strane, postoje grupe ili pojedinci koji mogu dobro prepoznati neku obmanu, ali kada treba da se donese zaključak on je skroz pogrešan. Ove grupe ili pojedince karakteriše stavljanje slobode savjesti iznad moralnih načela iz Svetog Pisma. Sloboda savjesti se definiše kao osjećanje moralne odgovornosti za svoje postupke. Pošto svi ljudi imaju mehanizme za razlikovanje dobra i zla, ali su zbog grijeha nesavršena bića, oni mogu pokušati da postave sopstvena relativizovana moralna načela kroz svjetovne zakone koje crkve unutar sistema moraju da poštuju da ne bi izgubile svoj status. Isti taj princip je primjenljiv kad je u pitanju pritisak za postizanje opšteg doktrinarnog zajedništva. Moral nije izmislio čovjek tako da ga on ne može ni definisati, Bog jedino može. Moral je definisan kroz Božiji zakon. Osobe koje kažu da žive po savjesti, a žive u suprotnosti sa Božijim zakonom u stvari ne žive ni po savjesti ni po Božijoj volji. Danas gotovo da nema razlike između religioznih i svjetovnih ljudi, razlike su toliko male i slabo vidljive. Licemjerno poistovjećivanje ili pakt sa svijetom je način da se izbjegne progonstvo koje nastaje kao rezultat vidljive polarizacije i razlike u karakteru Božjeg naroda i svijeta.
Zato ovo vrijeme kada treba da se pripremimo za Hristov skori dolazak neprijatelj koristi da oslabi mehanizme preko kojih djeluje Božiji duh ili ih zloupotrijebi simulacijama duhovnih darova. Zdrav razum je na udaru, najviše kroz zavodljiva učenja i lažne hristose (učitelje) koji zavode labilne ličnosti. Da je Eva bila sa Adamom ne bi se desio pad, ali ona je bila radoznala da vidi šta to ima kod drveta spoznaje dobra i zla. Tom prilikom nije se pobunila samo protiv Boga, nego se svjesno usprotivila prirodnom autoritetu koji je uspostavio Bog stvaranjem.
Moralna dekadencija savremenog doba uveliko je izmijenila sistem manipulisanja ljudima. Tako, na primjer, u prošlosti je Rimska crkva pritiskala savjest ljudi da joj se priklone, danas to ne radi. Danas su ljudi moralno degradirali na mnogo nižem nivou nego u to vrijeme. (U prošlosti ljudi su bili vrijedni i radni i nisu bili izloženi konstantnim pozivima na iskušenja i udovoljavanja sebi.) Kada imate takav narod, ogrezao u hedonizmu, koji voli da se opija zadovoljstvima, samo je pitanje koji će set „zadovoljstava“ pojedinac izabrati. Neprijatelj je za sve profile ljudi smislio adekvatnu prevaru, a najviše prevara i najveća prevara se odigrava upravo u religijskom domenu, kroz mnoštvo vjerskih zajednica, gdje samo „hrišćanskih“ ima oko 40.000 denominacija i još bezbroj manjih sekti kao (ne)zavisnih ogranaka svake od njih. Opijanje religijom mora da karakteriše jak trip (umišljaj) koji se često povezuje sa nekim dramatičnim vremenski određenim iščekivanjima, projektovanim na osnovu ličnih osjećaja i nerazumijevanja proročanstava, kao što je drugi Hristov dolazak, ili, pak, vremenom rešetanja, vremenom velike nevolje, popunjavanjem famoznog broja 144.000 iz Otkrivenja i sl. Ta zatrovana duhovna atmosfera rađa rodove jeresi i fanatizma, a pojedince navodi da donose razne nepromišljene odluke i povlače pogrešne poteze.
Vjerske organizacije pod plaštom slobode savjesti promovišu razne oblike sebičnog i grešnog ponašanja, pa se tako abortus kod mnogih uopšte ne vidi kao grijeh i zločin već se smatra se legalnim načinom da se pomogne ženama.
Međutim, biblijski pojam slobode nema ništa zajedničko sa ispraznom filozofijom i sofizmima kojima se crkve služe kako bi se usaglasile sa svijetom. Biblijska sloboda uvijek podrazumijeva oslobađanje od grijeha i odgovornost življenja u skladu sa Božjim uputima.
Biblija je genijalna knjiga u kojoj je utkana mudrost Tvorca i, mudro korišćena, može nas osposobiti da prepoznamo i dočekamo sve moguće zamke i zablude.
Nikola Šavija i Pavle Simović