Područje religije i duhovnosti uvijek je bilo izloženo različitim manipulacijama, sračunatim uglavnom na profilisanju i kontroli vjernika od strane organizovanog i institucionalizovanog sveštenstva, vjerskih vođa, gurua i sl. Svako vjersko iskustvo koje nije potpuno izgrađeno na platformi istine i zdravih uputa koje nalazimo u Svetom Pismu, neminovno ima odlike kolektivne ili individualne indoktrinacije. Procenat pojave i prihvatanja pogrešnih učenja i jeresi varira i uglavnom zavisi od zvaničnih doktrina crkava ili vjerskih zajednica. Uzroci zastranjivanja u vjeri su brojni i vezani su za više faktora kojima se može naći zajednički imenilac u jednoj uopštenoj ali vrlo dobroj definiciji sekte:
Mi smo, dakle, u neznanju i slabosti (grijehu), i takvo stanje je podložno zloupotrebama, kako spolja tako i od nas samih, jer se čovjek u grijehu ne ponaša svrsishodno. Najteža vrsta neznanja i najveća samodestruktivna aktivnost koju čovjek poduzima je odbacivanje Boga.
Znanja o Bogu nema jer ga ljudi namjerno ignorišu i odbacuju. Od porodice, preko vjerskih ustanova do društvenog sistema, sve je u prikrivenoj ili otvorenoj borbi protiv Boga. Krivica vjerskih zajednica je u zloupotrebi i izvrtanju izvornog znanja o Bogu, miješanju istine i zablude. Stoga one imaju odlike sekti.
Kao što vidimo iz definicije, cilj sekte nikad nije osposobljavanje pojedinaca za zdrav, smislen, koristan i svrsishodan život po Božjoj volji, već vrbovanje i stavljanje pod kontrolu i dovođenje u stanje zavisnosti. Da bi se to postiglo, koriste se različite metode i mehanizmi manipulacije, od klasičnog ispiranja mozga do uvođenja u pseudo duhovnost i podložnost demonskim silama. Tako se pod plaštom religije ljudi iskorišćavaju i pravi biznis. Religijski establišment su u stvari vukovi preobučeni u jagnjeću kožu. Zato je od suštinske važnosti da se osposobimo da prepoznajemo glas i nauku istinskog Pastira. Zapazite kako je to Isus izložio:
Ukoliko ne dođemo do tačke prepoznavanja glasa Pastira i odlučnog odbijanja povođenja za lažnim pastirima, naše vjersko iskustvo biće problematično, neizgrađeno i nesigurno. Ako nijesmo gradili na Stijeni, pitanje je vremena kad će naša „kuća“ biti oduvana (Matej 7:24-27).
Duhovna narkomanija i pseudo religioznost
Svaku vrstu pseudo duhovnosti odlikuje duhovna narkomanija, lažne i pogrešne doktrine, odsustvo poštenja i nedostatak zdravog razuma. Ove karakteristike su takođe primjetne u iskustvima pojedinaca. Činjenica je da nijedna institucionalizovana vjerska zajednica (crkva, denominacija), integrisana u sistemu, ne radi (niti to želi) na izgradnji čiste i zdrave duhovnosti. One se zapravo ponašaju kao interesna udruženja koja se bore za monopol i tržište. Tako postaju samo još jedan u nizu mehanizama i nivoa kontrole stanovništva. To istovremeno proizvodi pseudo duhovnost, čak i kad te crkve/denominacije ne bi bile infiltrirane i kontrolisane od strane većih monopolističkih instanci sistema.
Zapazimo da u Isusovoj priči o dobrom Pastiru, posao „vratara“ je da otvara vrata za Hrista, tj. da obavi jednostavni zadatak upućivanja Hristu i čistoj, zdravoj i svrsishodnoj religiji. Za razliku od toga, lažni pastiri se predstavljaju kao da su sami čuvari „ovaca“, dok u stvarnosti iza toga stoje samo sebični motivi i interesi (Jovan 10:10,12,13).
Indoktrinacija je jedan od najefikasnijih načina proizvodnje duhovnog sljepila i unižavanja zdravog razuma. To se postiže putem lažne interpretacije Svetog Pisma, unošenjem ideja i doktrina koje ne pripadaju nauci Božje Riječi, proglašavanjem djelova Biblije zastarjelim i nevažećim (naročito Božjeg Zakona), pridavanjem pogrešnog smisla i značenja duhovnim stvarima, pretjerivanjem u predstavljanju neke istine, nerazlikovanjem sadašnjih i budućih duhovnih realnosti, izvrtanjem prioriteta, pobuđivanjem i podsticanjem fanatičnih motiva ljudske prirode, vezivanjem vjernika za ustanovu koja se samoproglašava ekskluzivnim posrednikom između ljudi i Boga, itd.
Kako izgraditi zdravo religijsko iskustvo?
Da bismo smo se uopšte upoznali sa istinom, moramo biti pošteni i željeti istinu, pravdu, pravu ljubav… Moramo shvatiti u kakvom svijetu živimo i zašto je to tako. Moramo se suočiti sa ključnim pitanjima svoje egzistencije i problemima ljudskog roda i svijeta koji nas okružuje. Za to su potrebni hrabrost i razum. Alternativa je da zabijemo glavu u pijesak i prepustimo se vlastitoj sebičnosti, kolotečini života, ispraznosti i manipulaciji sistema, zavaravajući se kako smo „uspjeli u životu“ ili da „živimo kako hoćemo“.
Dakle, ako tražimo istinu, Bog će nam je predočiti. Susret sa istinom može oduševiti, ali isto tako može biti šokantan i bolan, u zavisnosti od toga koliko smo sami prethodno moralno, duhovno i tjelesno iskvareni i oštećeni kroz naslijeđene i stečene sklonosti ka grijehu. Jednom kad se osvjedočimo u istinu, mi ne smijemo biti nepošteni da je ignorišemo ili odbacimo zbog naših subjektivnih slabosti i želja. Ljubav prema istini takođe se prima, razvija i raste (2. Solunjanima 2:10). Logično, nema prave ljubavi bez prethodnog upoznavanja u smislu lične spoznaje i osvjedočenja.
Iako biblijska religija traži otvorenost i iskrenost srca za primanje istine, ona nikad ne poziva na isključivanje zdravog razuma. Od samog početka moramo voditi računa o zdravoj uravnoteženosti između spoznaje istine i praktičnog životnog iskustva. Ako živimo po jednostavnim istinama koje su nam poznate i koje razumijemo, nadogradnja može da se odvija po istom principu. Ali zbog sile grijeha mi ulazimo u borbu sa samim sobom i sa duhovima tame ovog svijeta koje se okreću protiv svakoga ko napušta njihovo carstvo. Stoga nije dovoljno samo informativno i intelektualno shvatanje istine, već nam je neophodna i zdrava i jaka vjera koja je spona za povezivanje sa Bogom i održavanje te veze živom. Bog nam u Bibliji ne obećava nikakve nerealnosti u pogledu težine našeg životnog puta u istinskoj pobožnosti. Međutim, ono što nam On obećava i garantuje je život, neopterećen prisustvom zla, propadanjem i smrti kao posledicom grijeha! Dakle, uvijek trebamo imati na umu konačni cilj i svrhu naše vjere. Dotle, dokaza o ispravnosti takvog opredjeljenja imamo u izobilju i stoga će zdrava religioznost unaprijediti kvalitet našeg sadašnjeg života u svakom pogledu. Bićemo bolji kao pojedinci, pouzdaniji, pravedniji, mudriji, razumniji, znaćemo da čuvamo svoj život i zdravlje i poslužimo kao dobar primjer u službi drugima i društvu u cjelini. Podići ćemo moralne standarde u svijetu ogrezlom u bezakonju, umjesno ćemo postavljati prioritete, ukazivati na razlike između istine i zablude…
Da bi to sve postalo dio našeg iskustva, moramo se izgrađivati u zdravoj religioznosti koja se čuva kao najveća vrijednost, strogo pošteno i dosledno. U tome će nam pomoći pravilno i sveobuhvatno razumijevanje Svetog Pisma. Bog definiše u moralnom Zakonu i uputima šta sačinjava pravu vrlinu, te ukazuje na grijeh i osuđuje bezakonje. Kroz brojne primjere i iskustva, kako pozitivna tako i negativna, mi se učimo i stičemo mudrost. Božja Riječ se otvara pred nama u neslućenim ljepotama i dubinama i mi, uporedo sa prihvatanjem istine doživljavamo ono što se naziva duhovnim začećem ili novorođenjem koje treba dalje kultivisati, održavati i unapređivati, pazeći na svoje korake, uz Božju pomoć. Saradnja božanskog i ljudskog je formula za zdravost vjere.
Biblijska nauka je cjelina koja se ne smije razdvajati
Jedna od najraširenijih zabluda u hrišćanstvu je odbacivanje Starog Saveza na račun Novog. Tako se širom otvaraju vrata za unošenje i primanje svakojakih obmana i pseudo religijskih iskustava.
Da bismo to prepoznali i preduprijedili, moramo se učiti od Onoga koji je utemeljio ili tačnije ratifikovao Novi savez tj. potvrdio trajni savez između Boga i čovjeka za naše spasenje. Zadržaćemo se na primjeru koji je Isus dao u čuvenoj Propovijedi na gori. Naime, tipične obmane koje vladaju u hrišćanskom svijetu povezane su sa pogrešnom vizurom Isusove ličnosti i pogrešnim mišljenjem da je On ukinuo Božji Zakon ili nešto radikalno promijenio u pogledu obaveza čovjeka pred Bogom, potrebe za disciplinom, zdravim načinom života i sl.
Budući i sam svjestan takvih tendencija, Isus je dao jasnu izjavu:
Kratko ćemo sumirati neke važne stvari:
- Isus, logično, nema nikakvu namjeru da ukine ili preinači Zakon;
- Isus ispunjava Zakon, kako u proročkom smislu tako i životom vrline po Božjem Zakonu, u vjeri i poslušnosti Očevoj volji;
- Omalovažavanje Zakona i navođenje drugih na to je grijeh koji se direktno tiče našeg statusa i tretmana u Kraljevstvu Božjem;
- Naša pravednost mora biti veća od onoga što su u to vrijeme demonstrirali učitelji Zakona i fariseji (sveštenici), u protivnom nećemo ući u Kraljevstvo nebesko (to takođe znači da je njihova religija bila pogrešna).
Šta razlikuje Isusa od svih vjerskih učitelja ikad? On nije gradio „karijeru“ niti nastojao steći slavu među ljudima kao još jedan među vjeroučiteljima. On je imao misiju i poslanje direktno od Boga Oca (vidi Jovan 5:23,24,30,34,37-47). Zbog toga je bio Kanal i Nosilac istine među ljudima u najvećem mogućem smislu. To Ga je istovremeno činilo zdravim autoritetom i iznimno „opasnim“ u očima onih koji su od religije napravili sebi biznis, zadovoljavali vlastite ambicije, vladali nad ljudima i njihovom savješću i izvrtali Riječ Božju kako bi je prilagodili svojim „potrebama“. Stoga je Isus bio njihov stalni ukor i izrazito nepoželjni oponent. Da biste razumjeli religijski sistem judaizma tog vremena, treba pročitati Talmud ili se upoznati sa osnovama rabinske vjere. Uopšteno gledano, zastranjenja judaizma kretala su se u četiri glavna pravca: i) teološke besmislice; ii) isprazna tradicijska mudrovanja; iii) obesmišljavanje svrhe i smisla Zakona i prilagođavanje uredbi ljudskoj sebičnosti; iv) nacionalna gordost i isključivost. To je kontekst u kojem moramo shvatiti Isus govor na Gori, primjedbe i upute vezano za Zakon. On je upućivao svoje slušaoce u istinu, podsjećao na zanemarene i pomračene istine, produbljivao shvatanje i značenje određenih uputa iz Zakona, te postavljao prioritete i ukazivao na način kako se zaista treba razumjeti Zakon čije polazište je moralna vrlina, a ne osuda, osveta ili slični sebični motivi. Sve to vidjećemo to u nastavku kroz primjere i kratke komentare.
a) Zločin ubistva
Isus ovdje proširuje značenje uputa protiv zločina ubistva tako što ukazuje da gnjev na bližnjeg bez razloga takođe ima istu tendenciju. „Raka“ znači „praznoglavac“ ili budala, neko prema kome imamo predrasudu da ne može biti spasen. Drugim riječima, mi ne smijemo u svojoj oholosti unaprijed diskvalifikovati ljude i obeshrabrivati ih za spasenje našim predrasudama o njima, jer i to je zločin ubistva.
b) Šta je preljuba
Preljuba počinje ranije od konkretnog čina, rađa se i sazrijeva u srcu. Sam čin zavisi od toga da li će se pružiti prilika da se izvrši. Ukoliko imamo takav problem, Isus kaže da se to mora odlučno presjeći, žrtvovati prolazno zbog vječnog, upoređujući to sa sakaćenjem tjelesnih udova i organa koji nas navode na sablazan. Naravno motiv i pokretač sablazni se ne nalazi u samom organu već kreće iz srca (Matej 15:19), te stoga moramo raditi i moliti Boga za čišćenje srca i promjenu grešnih motiva (Psalam 51:1,2,10).
Temeljna ustanova na zemlji – brak i porodica – izopačena je grijesima i sebičnošću. Jevreji su bili „laki“ na razvod i to njihovo „običajno pravo“ da „otpuštaju žene“ bez objektivnog razloga – preljube – postalo je uzrok različitih zala, posebno na štetu žena. Isus je objasnio da je to navođenje žene na preljubu i da preljubu takođe čini onaj ko se oženi raspuštenicom. Drugom prilikom Isus je bio još jasniji:
c) Oko za oko
Jedna od uredbi iz Zakona datih u teokratskom Izraelu koja se po pravilu pogrešno shvata je „Oko za oko, zub za zub.“ U 2. Mojsijevoj 21. glava date su brojne uredbe krivično-pravnog karaktera vezano za sankcionisanje grijeha, čije punomoćje proističe iz Božjeg moralnog Zakona. Te uredbe su za pojedine zločine predviđale i kazne smrću. Evo konteksta uredbe „oko za oko“: „Ako se ljudi potuku i povrijede trudnu ženu pa iz nje izađe dijete, ali se ne dogodi smrt, krivac mora da plati odštetu koliko od njega traži muž te žene. Neka to plati preko sudija. Ali ako se dogodi smrt, tada ćeš uzeti život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu, opekotinu za opekotinu, ranu za ranu, udarac za udarac.“ (2. Mojsijeva 21:22-25) Očito se radi o pravičnoj odšteti ili kazni, srazmjerno pričinjenoj šteti ili povredi. Najveće zlo koje se može dogoditi u takvim slučajevima je nečija pogibija i smrt, i u tom slučaju i kazna mora biti adekvatna počinjenom zločinu.
Međutim, u Hristovo vrijeme ovakve uredbe su zloupotrebljavane u osvetoljubive svrhe, pri čemu jedno zlo pokreće drugo, praveći tako lanac „zle krvi“ među ljudima. Zato Isus kaže da se zlu ne trebamo suprotstavljati odgovaranjem zlom. Na atak motivisan lošim namjerama i nasiljem mi trebamo ostati mirni i spremni da podnesemo torturu, ukoliko se ne radi o namjeri ubistva kada imamo pravo da zaštitimo vlastiti život. Ovo je posebno bila važna pouka za Jevreje tog vremena pod okupacijom Rima.
S druge strane, u današnjem društvu sa liberalnim zakonima, shvatanjima i slobodama, većina vjernika „prilagođava“ Isusa tom istom umnom sklopu, projektujući mu imidž nekog dobroćudnog hipija koji olako prelazi preko grijeha i nemorala, baš kao „crkveni velikodostojnici“. Stoga bolje pogledajte šta piše u vašim Biblijama, umjesto traženja lažnog utočišta u crkvama i sektama, slušanja i povođenja za različitim „jevanđelistima“ ili gledanja „hrišćanskih“ filmova. Bog se nije predomislio niti umanjio svoje zahtjeve, već je onaj isti u Mojsijevo vrijeme i sada.
d) Koga treba da volimo?
Čuli ste da je rečeno: ‘Voli svoga bližnjeg, a mrzi neprijatelja.’ A ja vam kažem: volite svoje neprijatelje, blagosiljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite se za one koji vas klevetaju i progone, da budete sinovi svoga Oca, koji je na nebesima. On čini da njegovo sunce izlazi i zlima i dobrima, i šalje kišu i pravednima i nepravednima. Jer, ako volite one koji vole vas, kakva je vaša nagrada? Zar to ne rade i poreznici? I ako pozdravljate samo svoju braću, zar činite nešto naročito? Zar to ne rade i neznabošci? Zato budite savršeni [zreli] kao što je vaš nebeski Otac savršen. (Matej 5:43-48)
Model našeg ponašanja prema ljudima treba uvijek biti motivisan Božjim odnosom prema čovječanstvu. Šta Bog želi? „Prije svega, dakle, podstičem da se usrdna moljenja, molitve, molbe i zahvaljivanja upućuju za sve ljude… To je dobro i ugodno u očima našeg Spasitelja, Boga, koji želi da se svi ljudi spasu i dođu u spoznaju istine.“ (1. Timoteju 2:1-4; uporedi sa Isaija 55:7; Ezekijel 18:23)
Drugim riječima, mi imamo misiju predstavljanja Božjeg karaktera i poziva svijetu. Najveći dokaz savršenstva odnosno zrelosti koji možemo dati je vjernost istini i življenje po istini, dok istovremeno gajimo kosmopolitski duh ljubavi prema svim ljudima kao potencijalnim kandidatima za Božje kraljevstvo.
Mudro i uravnoteženo izlaganje i kombinovanje „starog“ i „novog“
Bibliju – nadahnutu Riječ Božju – trebamo tretirati onako kako nas i uči nadahnuće: „Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za vaspitavanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen, potpuno opremljen za svako dobro djelo.“ (2. Timoteju 3:16,17) Mi ne smijemo da se povodimo za trendovima koji vladaju u svijetu ili u našoj vjerskoj zajednici. To što izostaju sankcije za nemoralna djela zbog liberalizma nikako ne znači da ih je Bog previdio ili da se On prilagodio situaciji. Opravdanje ne možemo naći ni u povođenju za lažnim učiteljima, koliko god se upirali da izopačimo Božju Riječ ili se pravdali „iskrenošću“.
U zaključku poređenja i pouka o Kraljevstvu Božjem, Isus je ukazao svojim učenicima na jedno vrlo važno pravilo zdravog balansa u naučavanju vjere:
