U 1. Samuelovoj 31:1–6, čitamo izvještaj o porazu Izraela od Filistejaca u bici, kao i o smrti kralja Saula i trojice njegovih sinova. Međutim, u 2. Samuelovoj 1:4–10 (sledeće poglavlje u našim Biblijama[1]) dat nam je malo drugačiji izvještaj o Saulovoj smrti. Kako je kralj Saul umro? Svojom rukom, ili rukom Amaličanina koji je naišao na Saula u smrtnoj agoniji?
Da li je Amaličanin lagao?
Većina komentatora tokom godina gledala je na izvještaj o Amaličaninu u 2. Samuilovoj 1. kao na laž izrečenu u oportunističkoj nadi da će dobiti nagradu od kralja Davida. Na kraju krajeva, nakon što pročitate oba izvještaja, ostaje vam samo nekoliko mogućnosti: ili je Amaličanin lagao, ili, ako je govorio istinu, onda je autor 1. Samuelove 31. ili potpuno pogriješio detalje ili nije imao sve detalje, pa je napisao samo ono što je znao. Ove poslednje dvije pozicije su teško vjerovatne, uzimajući u obzir autentičnost i nepristanost biblijskih istorijskih izvještaja, kao i faktor nadahnuća prilikom prisanja. Štaviše, postoji mnogo stvari koje čine vjerovatnim da Amaličanin laže.
(1) Amaličanin ne pominje slugu koji je nosio oružje Saulu, a izvještaj iz 1. Samuelove 31. kaže da je sluga vidio Saula kako umire od samo-nanesene rane. Posao nosača oklopa bio je da zaštiti svoju vojsku, a on bi se borio protiv Amaličana da je živ. Sigurno mu ne bi dozvolio da skine krunu i narukvice sa Saulovog tijela da je još uvijek bio živ. Ipak, u 1. Samuelovoj 31:5 nam je rečeno da je sluga (neko ko je bez sumnje bio u mnogim bitkama i svjedočio smrti mnogo puta) potvrdio da je Saul mrtav prije nego što je počinio samoubistvo.
(2) Teško se može zamisliti da bi Saul tražio od neobrezanog stranca da ga ubije; budući da je mogao i umrijeti od ruku neobrezanih Filistejaca, što je nastojao izbjeći (1. Samuilova 31:4). Stoga je nezamislivo da Saul želi smrt od strane Amaličanina, posebno jer je Saulu prorečen gubitak prijestola, a njegova smrt bila predviđena upravo zato što nije ispunio Božji nalog da zbriše Amaličane: 1. Samuelova 15:17–26. Interesantno je da je Sotona preko vračare-medijuma u Endoru ponovio taj isti razlog za predstojeću Saulovu propast (1. Samuelova 28:17–19), što pokazuje da se Sotona služi Božjom Riječi u mjeri koja mu je potrebna za ostvarivanje ciljeva preko svojih kvazi religijskih predstavnika.
(3) Izveštaj iz 1. Samuelove 31. bilježi Saulove riječi upućene njegovom nosaču oružja; izvještaj iz 2. Samuelove 1. otkriva kako Amaličanin govori Davidu o Saulovim riječima i one se ne poklapaju. Stoga moramo odlučiti da li je doslednije da Saul traži od svog sunarodnika, izraelskog oklopnika, da ga ubije ili da traži od Amaličanina da to učini. Ako posmatramo priču Amaličanina kao dodatak izvještaju iz 1. Samuelove 31. kao da ima ikakvu klicu istine, tada je Saul već pogođen s nekoliko strijela, pao je na svoj mač, uvjerio svog slugu da je mrtav, a zatim je oživio, ustao i naslonio se na svoje koplje, i još uvijek nije bio mrtav!
(4) Amaličanin navodi da se Saul oslanjao na koplje, ali izvještaj iz 1. Samuelove navodi da je Saul pao na svoj mač. Da li je Saul dovoljno jak, nakon što je pao na svoj mač, da ustane, osloni se na koplje i razgovara sa Amaličaninom, ili je Amaličanin bio „siguran da on [Saul] ne može ostati živ nakon što je pao“ kako je tvrdio Davidu kasnije?
(5) Amaličanin uopšte ne spominje da je Saul bio proboden strijelama, što je još jedna stvar koja izgleda čudno (1. Samuelova 31:3). Ako je Amaličanin želio umanjiti svoju ulogu u Saulovoj smrti i izigrati da je Saul bio u smrtnoj agoniji bez nade da će preživjeti (2. Samuelova 1:10), zašto onda ne pominje Saulov samozadati ubod mača i nekoliko filistejskih rana od strijela?
(6) Amaličanin spominje da su filistejska kola bila u potjeri za Saulom, ali kako bi on tada imao vremena da razgovara sa Saulom, ubije ga, ukrade mu krunu i skine narukvicu s njegove ruke – i povrh toga da umakne, bježeći od kola? Kasnije (1. Samuelova 31:8–10) čitamo šta su Filisteji uradili sa Saulovim telom i kako su skinuli njegov oklop. Zar se od nas očekuje da vjerujemo da ne bi željeli kraljevsku krunu i zlatnu narukvicu? Amaličanin je tvrdio da je on bio iza Saula (2. Samuelova 1:7), koji je bio žestoko gonjen, i stoga bi Amaličanina, prema njegovom sopstvenom svjedočenju, vjerovatno mogli da vide i Saul i Filisteji.
(7) Osim toga, kako bi Amaličanin „naišao“ na Saula kada su Saula progonila bojna kola? I zašto bi Filisteji čekali do sledećeg dana da skinu Saulovo tijelo (1. Samuelova 31:8), kada su mu, prema Amaličaninu, već bili „za petama“? Amaličani su bili neprijatelji Izraela i Jude (1. Samuelova 30.) i takođe su vršili napade protiv Filisteja (1. Samuelova 30:16). Shodno tome, bio bi ubijen da su ga Filisteji vidjeli na bojnom polju. Ne bi rizikovao svoj život šetajući (u stvarnosti pljačkajući mrtve) po danu kada bi ga Filisteji izvjesno smatrali neprijateljem.[2]
Najvjerovatniji scenario je bio da je Saul bio pogođen strijelama kasno u toku dana, a Filisteji koji su mislili da je pobjegao (ili se vratio iza borbenih linija), nisu bili svjesni da je pogođen i smrtno ranjen strijelama sve dok nisu naišli na njegovo tijelo sledećeg jutra. Amaličanin je bio samo snalažljivac koji je stigao kasno, vjerovatno nakon zalaska sunca, vidio Saula i njegovu pratnju mrtve, i nadao se da će se dodvoriti Davidovom dvoru, pretpostavljajući da je, budući da je Saul Davida smatrao neprijateljem, taj osjećaj bio recipročan.
Treba napomenuti da postoji nekoliko komentatora koji vjeruju da je Saulov nosilac oružja pogrešno mislio da je Saul mrtav, ali nakon što je sluga izvršio samoubistvo, Saul je oživio i Amaličanin je naišao na kraljevsku pratnju. Zatim je, postupajući po Saulovoj želji, ubio Saula, uzeo njegovu krunu i otišao kod Davida i uljepšao izvještaj. To ne samo da je malo vjerovatno, s obzirom na sadržaj izvještaja u 1. Samuelovoj 31. i očitu sigurnost nosača oružja, već s obzirom na gore spomenute „rupe“ u priči Amaličanina i činjenicu da bi to dovelo u pitanje tačnost Svetog Pisma, to je očigledno lažno.
Zašto je David pogubio Amaličanina?
Zašto je David ubio Amaličanina? Ili mu je povjerovao i pogubio ga zato što se usudio ubiti Gospodnjeg pomazanika, ili je znao da laže i ubio ga zbog laži i pljačke, kao i pokušaja da ocrni Davidovo ime povezujući ga s prisilnim i preranim prenosom vlasti. Davidova izjava u 2. Samuelovoj 1:16, „Tvoja krv neka padne na tvoju glavu, jer su tvoja usta svjedočila protiv tebe kad si rekao: ‘Ja sam ubio Gospodnjeg pomazanika’“ ne znači nužno da je David prihvatio njegovu priču kao činjenicu, već samo to da je, ako jeste, Amaličanin svjedočio protiv sebe i oslobodio Davida bilo kakvog nedjela da bi naredio njegovo pogubljenje.
Moramo zapamtiti da je Biblija istinita, a to je slučaj čak i kada bilježi nekoga ko laže. U stvari, budući da su ljudi u Svetom pismu prilično često govorili otvorene laži i poluistine (sjetite se Aronove krupne izmišljotine[3] u Izlasku 32:24 u poređenju sa onim što se zapravo dogodilo u stihovima 3–4). Sveto Pismo nužno mora vjerno zabilježiti ove izjave kako bi ukazalo na njihovu grešku i pokazalo pravu istinu. Lažni proroci u Jeremijino vrijeme bili su osuđeni zbog svojih otvorenih laži (Jeremija 27:9–17; 28:15–17), a Ananija i Sapfira su osuđeni zbog laganja Duhu Gospodnjem (Djela 5:1–9). To ne znači da Sveto Pismo odobrava laž jer bilježi takve primjere, već ih pokazuje kako bi razotkrilo laž.
Ko je ubio kralja Saula?
To nas vraća na prvobitno pitanje. Ko je ubio kralja Saula? Da li se sam ubio ili ga je ubio amalički pljačkaš na bojnom polju? Možda neki drugi pasus može rasvijetliti ovo pitanje. Nekoliko godina nakon smrti kralja Saula, dogodio se još jedan sličan incident kada su dva brata, sluge Saulovog sina Išbošeta, ubili Išbošeta i odnijeli njegovu glavu Davidu. Davidov odgovor na ovo ima tendenciju da podrži stav „lažljivog Amaličanina“. David je rekao dvojici braće: „Ja sam dao da se uhvati i pogubi u Siklagu onaj koji mi je javio za Saulovu smrt, jer je mislio da mi dobru vijest nosi kako bih ga nagradio za njegovu vijest, a šta li ću tek učiniti zločincima koji su ubili pravednog čovjeka u njegovoj kući, na njegovoj postelji? Zar da sada ne tražim njegovu krv iz vaših ruku i da vas ne istrijebim sa zemlje?“ (2. Samuelova 4:10–11)
Čini se da Davidova izjava implicira da je on zaista znao da je Amaličanin lagao radi potencijalne dobiti, i, za razliku od ovog novog slučaja, nije bio odgovoran za ubistvo, već za laž, pljačku i miješanje Davida u Saulovu smrt tako što je uzeo Saulovu krunu na njega. Budući da 1. Samuelova 31:4-6 tvrdi da je nosač oružja vidio Saula kako umire, a zatim se ubio, te da su Saul i njegova tri sina svi umrli istog dana, izgleda sigurno da je Amaličanin lagao i da je Saul umro njegovom vlastitom rukom. Imajući na umu da je dan u drevnom Izraelu tekao od zalaska sunca do zalaska sunca, ovo čini slučaj još jasnijim da je Amaličanin lagao, pod pretpostavkom da je stigao nakon zalaska sunca. Amaličanin je bio jedna vrsta ratnog profitera koji je pred Davidom složio priču na takav način da predstavi sebe kao bitnog čovjeka za Saula koji mu se „našao“ u odsudnim trenucima, i bitnog čovjeka za samog Davida i njegovu stvar.
Kao što je gore spomenuto, Amaličanin je bio ili „pravovremeni“ snalažljivac ili iskusan pljačkaš na bojnom polju i gotovo sigurno se šunjao u sumrak i noću. Saulovi sinovi su umrli nešto ranije u borbi, pa je stoga Saul (i njegov nosilac oružja koji je umro nakon Saula) takođe morao umrijeti o ili neposredno prije zalaska sunca. Pošto Filisteji nisu bili u stanju ili nisu htjeli da odmah opljačkaju i oskrnave tijela Saula i njegovih sinova (što je očigledno bila njihova namjera), mora da je bio smiraj dana kada su svi oni umrli, ili je otpor preostalih izraelskih vojnika prije nego su oni pobjegli (1. Samuelova 31:1) bio dovoljno jak da spriječi Filisteje da pljačkaju mrtve sve do zalaska sunca, zbog čega su čekali do sledećeg jutra.
„Lažljive usne“
U Svetom Pismu nema kontradiktornih izvještaja o Saulovoj smrti. Izveštaj u 1. Samuelovoj 31. je istinit izveštaj o događajima kako su se odvijali, a izvještaj u 2. Samuelovoj 1. takođe je istinit izveštaj – ali izveštaj o čovjeku koji je lagao Davida, nadajući se nagradi. Ovdje nema kontradikcije, Saul je izvršio samoubistvo nakon što je bio smrtno ranjen u borbi, a Amaličanin je mislio da iskoristi priliku za ličnu korist, ali se njegov plan okrenuo protiv njega samog.
Dok čitamo kroz Psalme, nekoliko stihova ističu se kao potencijalna Davidova sjećanja na ovu epizodu u njegovom životu ili makar aluzije na takve situacije:
„Nek zanijeme usne lažljive, koje protiv pravednika neobuzdano, oholo i prezirno govore.“ (Psalam 31:18)
„Oslobodi me i izbavi me iz ruke tuđinaca, čija usta neistinu govore i čija je desnica lažljiva desnica.“ (Psalam 144:11)
Na kraju, možda je Davidov sin Solomon (kome je njegov otac mogao ispričati o ovom događaju) ovaj izvještaj o Amaličaninu imao na umu kada je pisao ono što je izuzetno prikladna poslovica za ovu situaciju – „Usta su bezumnog čovjeka propast njegova i usne su njegove zamka duši njegovoj.“ (Izreke 18:7)
_______________________
[1] U Tanahu (hebrejskoj Bibliji) 1. i 2. Samuelova su prvobitno bile jedna knjiga.
[2] Opet ovdje vidimo neslaganje u izvještaju Amaličanina. U 2. Samuelovoj 1:8 dok pripovijeda Davidu, on spominje da se Saulu identifikuje kao Amaličanin, ali u stihu 13. kaže Davidu da je on „sin stranca, Amaličanin“. Hebrejska riječ koja se ovdje koristi odnosi se na stranca čiji je društveni položaj bio nešto manji od statusa domorodačkih stanovnika zemlje, ali nešto više od stranca koji nije boravio u zemlji i koji je samo prolazio. Vjerovatno je da je ovaj Amaličanin lagao Davida i da bi se smatrao neprijateljem, ali da je njegova tvrdnja Davidu bila tačna, onda bi on mogao biti inostranac sa prebivalištem u Izraelu, pa se stoga ne bi smatrao neprijateljem (prema Izlasku 22:21 i Levitskom zakoniku 19:33). Ali čak i da je poslednji slučaj tačan, to ga ne bi oslobodilo smrtne kazne za samopriznanje ubistva.
[3] Umjesto priznanja Mojsiju da je sramno popustio pritisku „demokratske opozicione većine“, Aron je pokušao opravdati slučaj povezujući ga sa natprirodnim, nadajući se da to može dati legitimitet njihovim postupcima u činu klasične idolatrije. Po tom istom obrascu predstavnici svake idolopokloničke, lažirane i iskompromitovane religije pokušavaju staviti lažni pečat autentičnosti svoje vjere.
