Da li Postanje 2:10–14 opisuje imena mjesta u Mojsijevo ili Adamovo vrijeme? Da li Mojsije piše o trenutnom pejzažu (tj. onom u njegovom vremenskom periodu, tokom lutanja pustinjom), ili Mojsije ovdje koristi očigledan anahronizam?[1] Vrt je bio prije Potopa, ali Mojsije nije. Pisao je Izraelu nakon Potopa o istoriji svijeta. Najvjerovatnije je Mojsije ili primio direktno, božansko otkrivenje u vezi s događajima i ljudima kojima nije imao direktan pristup ili je kopirao pisane zapise o Adamu (svitke koji se pominju u Postanju 5:1), ili je možda usmeno predanje prenijeto preko Šemove linije.
Da je Mojsije koristio pisani zapis, onda bi ovo bilo završeno prije nego što je Adam umro i vjerovatno prešlo na njegovog sina Seta (pošto je on bio jedini sin nazvan po imenu nakon Kaina i Abela i čini se da je zauzimao istaknuto mjesto u Adamovom životu, prema Postanju 5:3–4). Prema tome, ovo je moglo biti napisano do 930 godina nakon stvaranja. Do tada su znamenitosti i prirodne karakteristike dobijale imena po ljudima. Imajte na umu da je Metuselah (osma generacija uključujući Adama) bio živ u isto vrijeme s Adamom neko vrijeme, tako da je bilo mnogo imena između kojih se moglo birati da bi se dala imena mjesta ili imena prirodnih karakteristika do tog vremena. S vremenom bi ova pripovijest, pisana i/ili verbalna, bila proslijeđena Noju (Postanje 6:9).
Zašto postoji prekid priče o stvaranju u Postanju 2:10–14?
Postanje 2:10–14 je dionica koja u nekim Biblijama stoji u zagradama: naracija iz Postanja 2:9 je prekinuta nekim geografskim smjerom za čitaoca prije Potopa (sjetite se da je Adam doživio da vidi sedam generacija potomaka), a zatim se nastavlja u Postanju 2:15 sa narativom o šestom danu stvaranja, konkretno Adamu kojeg je Bog smjestio u Eden. Mojsije je dao opis Edena i okolne geografije iz sadašnje perspektive posmatrača prije Potopa. Moguće je da je to zato što je radio na osnovu pisanog zapisa prije Potopa, možda čak i čuvajući Adamovo vlastito sjećanje na pejzaž. Stoga je Postanje 2:10–14 najvjerovatnije geografski opis poslije pada, ali prije Potopa, koji je Mojsije savjesno zabilježio bez promjene glagolskog vremena.
Da je Mojsije govorio o pejzažu prije pada, kako bi Adam (stvoren nekoliko minuta ili sati prije) znao kuda su rijeke proticale? Zašto bi zemlja Havila, Huš i Asir dobili imena kada nije bilo nikoga (osim Boga ) da ih imenuje? Zašto bi rijeke dobile imena, i za koga ili kako su nazvane ako je Adam tek stvoren? Očigledno, ovo nije priča o stvaranju za šesti dan (osim ako je Bog dao imena mjesta drugim djelovima svijeta kao što je mogao učiniti s Edenom, ali u tekstu nema ničega što bi na to ukazivalo, niti zašto bi rekao ovu informaciju novostvoreni Adam). Stoga se čini da je ovaj odlomak u zagradama i anahron. Napominjemo da u tekstu nema ničega što bi ukazivalo na to da je pad direktno izazvao promjene u pejzažu kao što je to učinila globalna poplava (to naravno ne bi ni imalo smisla).
Problemi sa odlomkom koji je napisan tokom Mojsijevog života nakon Potopa
Postoje i drugi problemi s tvrdnjom da je Mojsije zabilježio imena za geografske znamenitosti nakon Potopa jer su ona prije Potopa bila ili identična ili geografski bliska. Geografija se ne uklapa u postpotopnu Mesopotamiju, a imena se ne podudaraju. Frat i Hidekel su već bili poznati kao Eufrat i Tigris (respektivno) u Mojsijevo vrijeme (Ponovljeni zakoni 1:7; 11:24). Fison i Gihon su nepoznati, a zemlja Havila je vjerovatno bila ista kao ona koja se zvala Šeba u Abramovo vrijeme, prema Postanju 25:1–4, 18 (i vjerovatno poznata kao takva od Mojsija pošto je takođe napisao Postanje 25).
Hajde da detaljno ispitamo cio odlomak iz Postanja 2:10–14.
„Iz Edena je tekla reka koja je natapala vrt, i odande se dijelila u četiri toka. Prvom je ime Fison i on teče oko cijele zemlje Havile, gdje ima zlata. Zlato te zemlje je dobro. Tamo ima i smole od bdela i kamena oniksa. Drugoj reci je ime Gihon i ona teče kroz cijelu zemlju Huš. Trećoj reci je ime Hidekel i ona teče istočno duž Asirije. Četvrta reka je Eufrat.“
Potop je uništio svijet kakav je Noje poznavao (vidi 2. Petrovu 3:6), prekrivši prvobitni vrt ispod hiljada stopa taloga. Dakle, rijeke koje teku iz Edena, uključujući one koje se zovu Tigar i Eufrat (Postanje 2:14), danas ne mogu biti iste rijeke. Takođe, moderne rijeke dolaze iz različitih izvora i potom se spajaju, dok su rijeke Edena nastale iz jednog izvora, a zatim podijeljene na četiri rijeke.
Poslepotopna tumačenja ne odgovaraju tekstu
Kao što je gore spomenuto, krajolik nakon Potopa bi bio znatno drugačiji od svijeta prije Potopa. Mnogi hrišćani griješe pretpostavljajući da je Edenski vrt postojao na Bliskom istoku između rijeka Tigris i Eufrat. Na kraju krajeva, oni smatraju da Postanje 2:14 spominje obje ove rijeke. Problem sa ovim gledištem je u tome što Postanje 2 kaže da je jedna rijeka tekla iz Vrta, a zatim je podijeljena na četiri rijeke, od kojih su se dvije zvale Tigris i Eufrat. Druge dvije rijeke zvale su se Fison i Gihon (Postanje 2:10-13). Ništa na Bliskom istoku ne odgovara ovom geografskom opisu. To je problematično za one koji vjeruju u lokalnu poplavu, ali je ono što bi trebalo očekivati ako je cijeli svijet uništila voda. Cjelokupna topografija Zemlje bi bila potpuno prerađena.
Postavlja se prirodno pitanje zašto se Tigris i Eufrat sada nazivaju tako. Za ovo postoji jednostavno objašnjenje. Nakon što su napustili planine Ararat, doseljenici nakon Potopa bi davali imena mjestima i znamenitostima na osnovu onoga što su već znali. To je isti razlog zašto Sjedinjene Države imaju mjesta koja se zovu Jork (Pensilvanija), Moskva (Ajdaho), Pariz (Kentaki), Plimut (Masačusets), itd. Ovi gradovi su dobili imena po mjestima poznatim emigrantima iz Engleske, Rusije i drugdje. Savršeno je logično da bi oni koji su naseljavali svijet nakon Potopa uradili istu stvar.
Dakle, ako neko prihvati da Postanje 2:14 govori o Asiriji u Iraku, onda mora prihvatiti i 2:13 da govori o Etiopiji/Sudanu/Jugoistočnoj Libiji i 2:11 da govori o Havili na Arapskom poluostrvu. Prema tome, Eden bi morao biti veličine oko 9.000 kvadratnih kilometara, a istočna granica (Postanje 2:8) ovog regiona ne bi bila u Iraku, već bi danas bila u Omanu na Arapskom poluostrvu, a zapadna granica vjerovatno bi bila u Libiji. Takođe dobro znamo da danas nijedna rijeka ne počinje u Iraku i ne uliva se u Afriku, tako da to ne mogu biti iste rijeke o kojima se govori. Međutim, mnogo je vjerovatnije da su Huš i Asir bili imena mjesta prije Potopa (možda zasnovana na ljudima prije Potopa koji nisu imenovani u Postanju 1–6) koja nisu povezani s kasnijim imenima nakon Potopa. U stvari, kasnija imena nakon Potopa možda su ih posudila u čast onih prije Potopa. Mojsije je jednostavno zabilježio ova imena prije Potopa (putem direktnog, božanskog otkrivenja) kao očigledan anahronizam, ili je prepisao i uredio zapise koje su zabilježili drugi pretpotopni patrijarsi.
Šta je sa hipotezom o Toledotu?
Neki teolozi vjeruju da su patrijarsi prije i poslije Potopa zapisali svoje vlastite narativne djelove knjige Postanja. Ukratko, Mojsije je sastavio istorijske zapise zabilježene od vremena prvog čovjeka Adama pa do Jakova, a zatim od Jakovljevog sina Josifa. U vrijeme Izlaska, ili ubrzo nakon toga, ovi zapisi su vjerovatno dati Mojsiju iz plemena Jefremova ili Manasijina, kada su Josifove kosti povjerene Mojsiju (Izlazak 13:19).
Treba napomenuti da je moguće da je Postanje bila knjiga koja je napisana tokom nekoliko hiljada godina. Ako je to slučaj, onda su se najvjerovatnije ovi pisani (ili možda usmeni) zapisi prenosili s oca na sina sve dok nisu stigli do Mojsija, koji ih je sastavio, uredio i prepisao u knjigu Postanja koja se nalazi u hebrejskoj Bibliji. Ipak, mora se priznati da neki biblijski i hebrejski naučnici kreacionisti mlade Zemlje osporavaju ovu hipotezu.[2] Ali moramo priznati da zaista postoje samo dva načina na koja je Mojsije mogao znati o stvarima koje su se dogodile mnogo prije nego što je živio, bilo putem direktnog otkrivenja ili iz pisanih (i/ili eventualno usmenih) zapisa.
Kako znamo da je model pisanih tablica koji je Mojsije možda uredio mogućnost? Prvi je spisak toledota na hebrejskom (prevedeno na naš jezik kao „ovo su rodoslovlja/generacije“), što implicira potpis osobe koja je upravo završila pisanje tog dijela knjige. Naravno, nijedan od originalnih biblijskih rukopisa, uključujući i knjigu Postanja, nije sačuvan, ali ako je ova hipoteza tačna (a usvojilo ju je nekoliko kreacionističkih teologa mlade zemlje), onda to znači da je Gospod (ili anđeli) objavio Adamu prva dva poglavlja Postanja, koji je zatim zabilježio neke od događaja iz kasnijih stihova u Postanju 2.
Takođe, prema ovoj hipotezi, neki teolozi i naučnici vjeruju da je ovo Adamov izvještaj koji se proteže od Postanja 2:4 do Postanja 5:1, u kom trenutku je Adam prenio knjigu (a hebrejska riječ ovdje je סֵפֶר [kefer], što je obično se prevodi kao „svitak“ ili „knjiga“) njegovom sinu Setu, a ovaj zatim dalje nizu potomaka. Stoga, kao što je gore navedeno, kada Postanje 2:10 kaže da je rijeka izlazila iz Edena u sadašnjem vremenu, to je zato što ju je Adam napisao kako ju je vidio, a kada je Mojsije sastavio zapise, nije promijenio glagolska vremena. Baš kao i u Novom savezu, vidimo različite stilove pisanja među apostolima, ali svi su vođeni svetim Duhom. Dakle, Adam je zabilježio stvari drugačije od Noja, koji je zabilježio stvari drugačije od Sima, koji je zabilježio stvari drugačije od Jakova. Svaki sa svojom ličnošću, ali vođen svetim Duhom. Pogledajte donju tabelu 1 za popis svih toledota.
| Početak | Kraj | Vjerovatni autor originalnog djela iz kojeg je Mojsije uzeo podatke |
| Postanje 1:1 | Postanje 2:4a | Adam direktnim, božanskim otkrivenjem, tako da nije povezano sa Adamovim imenom |
| Postanje 2:4b | Postanje 5:1a | Adam |
| Postanje 5:1b | Postanje 6:9a | Noje |
| Postanje 6:9b | Postanje 10:1 | Sim, Ham i Jafet |
| Postanje 10:2 | Postanje 11:10a | Sim |
| Postanje 11:10b | Postanje 11:27a | Tara |
| Postanje 11:27b | Postanje 25:12a | Abram |
| Postanje 25:12b | Postanje 25:19a | Ismailo |
| Postanje 25:19b | Postanje 36:1a | Isav |
| Postanje 36:1b | Postanje 36:9a | Isav ili Jakov |
| Postanje 36:9b | Postanje 37:2 | Jakov |
| Postanje 37:2b | Postanje 50:26 | Josif |
| Tabela 1. Raščlanjivanje djelova toledota iz Postanja 1–11 | ||
Zaključak
Bilo putem direktnog, božanskog otkrivenja ili iz pisanih ili usmenih zapisa (tačno sačuvanih pomoću svetog Duha), Mojsije je imao pristup znanju o sedmici stvaranja i ljudskoj istoriji sve do vremena Josifa i njegovih sinova Jefrema i Manasije. Stoga je najbolje objašnjenje za ono što se čini kao nepovezano umetanje Postanja 2:10–14 da ono nije nepovezano, već „mapa puta“ za ljude Adamovog vremena. Nakon što je živio 930 godina (i mnogi njegovi potomci živjeli isto ili duže), Adam zaustavlja priču o stvaranju i objašnjava ljudima koji sada vjerovatno nisu živjeli nigdje blizu Edena u odnosu na druge tadašnje znamenitosti. Adam predviđa pitanje „gdje se nalazio Eden“ od strane svojih mlađih savremenika, a to bi bilo posebno tačno da je knjiga ili svitak (kefer) koji Adam piše trebalo da ponovo pročitaju Sim i njegovi sinovi. Zatim, nakon što je dao kratak odgovor na plan puta, Adam nastavlja pisati o šestom danu sedmice stvaranja. Osim toga, moguće je da ovi detalji sadrže i neku kasniju manju interpolaciju urednika knjige Postanja. Svakako nije vjerovatno da bi se Adam i Eva prije Pada interesovali za zlato, bdel i kamen oniks u Havili.
Zamislite da opisujete svoj rodni grad prijatelju koji je rođen stotinama kilometara daleko i preselio se tamo gdje sada živite. Možete zaustaviti svoj opis i pomisliti da biste mu prvo trebali dati neke geografske podatke kako bi mogao konceptualizovati područje. Čini se da je to ista stvar koju je Adam uradio i daje mnogo više objašnjenja za ovaj naizgled nepovezani tekst od drugih postavki (s izuzetkom direktnog otkrivenja).
__________________________
[1] Websterova druga definicija anahronizma ovdje je najprikladnija: „osoba ili stvar koja je hronološki neskladna, posebno: ona iz prošlog doba koja je neprikladna u sadašnjosti.“
[2] Lee Anderson, “A Critical Evaluation of the Tablet Model: Considerations on the Origin of the Book of Genesis,” CRSQ 54, no. 1 (Summer 2017): 5–26.
