Iako navodi identitet začetnika grijeha i zla, Biblija ne daje objašnjenje niti razloge za njihov uzrok i postojanje. Grijeh je pojava koja nema racionalan i svrsishodan razlog.
Definicija grijeha u Bibliji je prestup Zakona (1. Jovanova 3:4). Pod izrazom „zakon“ podrazumijevaju se načela i poredak koji je Tvorac uspostavio u cilju funkcionisanja i održivosti života. Pošto je očigledno da je najveća svrha stvaranja postojanje slobodnih moralnih bića po Božjem obličju, što se prije svega odnosi na karakter, a da je sva ostala živa i neživa materija načinjena u podređenoj i funkcionalnoj namjeni (ateistička nauka izvrće ove prioritete), odatle možemo zaključiti da je poredak potencijalno mogao biti ugrožen samo od strane jednog ili više takvih bića.
Na početku našeg razmišljanja treba odgovoriti na pitanje da li i sam Bog potencijalno može ugroziti sistem života. Odgovor je naravno ne, jer je On jedini samopostojeći entitet koji nema početak ni kraj (vidi: 1. Jovanova 2:13; Psalam 90:1-4; 5. Mojsijeva 33:27), koji se ne mijenja (Jakov 1:17; Malahija 3:6), čiji moralni karakter i ljubav su vječni kao i On sam (Jeremija 31:3). Dakle, osnov za uspostavljanje poretka života je Božji savršeni karakter. Pojam „savršenstvo“ pokriva četiri nama poznata i najvažnija aspekta u apsolutnom smislu: ljubav, pravednost, istinu i milost (Psalam 85:10). Čak i kroz naše ozbiljno oštećene mogućnosti sagledavanja stvari i ispravnog rezonovanja možemo uvidjeti da u Apsolutu četiri navedene vrijednosti postoji toliko prefinjena ravnoteža i perfekcija koja na određeni način sama sebi ne dozvoljava odstupanje ni za najmanju nijansu u nekom od tih aspekata, a opet se svi savršeno usklađuju. Stoga je Bog u svakom smislu isključen kao uzročnik bilo čega lošeg i bilo kakvog povoda za zlo i grijeh.
Ali kroz čin stvaranja slobodnih moralnih bića po svom obličju, Bog se svjesno izlaže riziku da upotrebom svoje slobodne volje nekada neko biće ugrozi sistem tako što će okrenuti svoju volju i potencijalne svog bića u alternativnom pravcu. To znači da su zlo i grijeh od početka stvaranja postavljeni kao alternativa koji nijesu imali apsolutno nikakve konotacije niti učinak na poredak do njihove eventualne aktivacije. Treba napomenuti da se ovo ne odnosi na Božjeg jedinorođenog Sina, koji je obličje samog Boga Oca i izvršni stvaralac svega što postoji (Kološanima 1:15,16), u jedinstvu sa Ocem (Jovan 10:30).
Bog, dakle, stvara bića po svom obličju. Ali postoji kvalitativna razlika između Stvoritelja i stvorenja. Stvorenje je srećno, ispunjeno i bezbjedno u sistemu sve dok se nalazi u svom domenu, za čiju održivost ima sopstvenu odgovornost (zbog slobodne volje). Održivost života među stvorenim moralnim bićima počiva na dva osnova: zdravom odnosu ljubavi i povjerenja prema Tvorcu i zdravom odnosu ljubavi i povjerenja sa drugim stvorenjima, bilo da se ona nalaze u istoj ravni ili podređena u hijerarhiji koju je Bog uspostavio.
Vrijeme probe za stvorena moralna bića
Iz izvještaja o stvaranju očigledno je da Bog stvara odrasle i funkcionalne jedinke, sposobne da odmah po stvaranju ispunjavaju svoju svrhu postojanja. Ali upravo zbog ljubavi kao rukovodeće sile koja spaja i pokreće životne snage i akcije, stvorenom biću se ostavlja mogućnost da napreduje u svim svojim aspektima koji nose Božje obličje. Stvorenje je takođe kreativno biće u svom domenu, i, premda ima svrhu koju je dodijelio Tvorac, ono samo se dalje potvrđuje i raste služeći se svojom voljom i mogućnošću izbora. To je najosjetljiviji period, slično kao kad se uzgaja nježna i osjetljiva biljka, za koju očekujemo i nastojimo da se „primi“, ali alternativno stvari mogu poći i neželjenim tokom. Naravno to je razlog zašto se u Bibliji kaže da je Bog sa svojim Sinom napravio Plan spasenja prije početka stvaranja.
Ujedno to je i razlog za postojanje drveta spoznaje dobra i zla u Edenskom vrtu (1. Mojsijeva 2:9,16,17). Novostvorena moralna bića morala su imati svoj period probe, testa odanosti i poslušnosti. Oni su bili upozoreni da je alternativa dobru zlo, a životu smrt. Naši praroditelji su bili u specifičnim okolnostima, jer se pobuna protiv Boga već bila razvila kod anđela, čemu ćemo se ubrzo vratiti. To znači da su oni mogli da padnu na ovom testu tako što bi samoinicijativno prekršili ograničenje koje je Tvorac postavio, ili pod sugestijama palog anđela na čije prisustvo i djelovanje su takođe bili upozoreni. Ali Lucifer im je mogao prići samo u zoni drveta spoznaje dobra i zla, ili tačnije na jedinom mjestu gdje bi se bez razloga izlagali opasnosti.
Vrlo je važno saznanje da ova proba ne bi vječno trajala. Bog, dakle, nije uklonio iskušenje izvan njihovog domašaja. Da su izdržali iskušenje imali bi stalnu naklonost Boga i nebeskih anđela, kao i osiguranu vječnu bezbjednost.
Ovo nam sugeriše da su sva stvorena bića, koliko god da ih ima, morala proći određeni test prije dobijanja statusa trajne sigurnosti.
Specifičan slučaj anđela
Na osnovu svega što znamo iz Božje Riječi, može se zaključiti da su anđeli, u svojim različitim redovima i hijerarhiji, stvoreni prije svih ostalih bića, u svrhu službe u Božjem neposrednom okruženju. To su duhovna bića, drugačije strukture od ljudi, izvjesno bliži duhovnom aspektu božanskog bića nego ljudi. Za razliku od ljudi, njihovo obličje ne zavisi od materije, makar ne od onih elemenata koje poznajemo na zemlji. To nas dalje vodi na misao da postoji određeni kvalitativni red stvaranja, gdje je svako trebao pronaći svoju najveću sreću upravo u svom domenu.
Anđeli kao najbliži Ocu i Sinu imali su najveće privilegije u spoznaji božanskog karaktera i sistema vladavine. Upravo zbog te činjenice, njihov položaj je najspecifičniji.
Očito da ni posle pada u grijeh anđeli nijesu postali podložni smrti zbog kakvoće svog bića koje ne zavisi od materijalnih stvari za svoju samoodrživost. Međutim, to ne znači da nijesu podložni duhovnom propadanju, degradaciji karaktera, te konačnom uništenju od strane svog Tvorca, o čemu nas Božja Riječ takođe obavještava. Nadahnuti izvještaj Elen Vajt u knjizi Duh proroštva I pruža nam uvid da su se Sotona i pali anđeli nadali da ako bi naveli čovjeka na prestup i postali vlasnici planete Zemlje, a time i Edenskog vrta, pristup drvetu života bi im eventualno poslužio da steknu nadmoćnu snagu nad ostalim anđelima, toliku da ni sam Bog ne bi mogao više da ih izbaci. Pristup drvetu života posle Pada u grijeh nije bio zabranjen samo čovjeku već i palim anđelima (1. Mojsijeva 3:24).
Najveća odgovornost počiva na onima kojima je najviše dato. To su svakako bili anđeli na Nebu koji su na neposredan način i na djelu mogli gledati i biti svjedoci uzvišenosti Tvorca, Njegovog karaktera ljubavi, istine i pravde. Nije postojao ni najmanji povod za bilo kakvo nezadovoljstvo ili nagovještaj nesreće.
Kako je onda najuzvišeniji anđeo Lucifer pao u grijeh?
Proces od iskušenja do prvobitnog grijeha
Ljubav koja se ispoljava odanošću, povjerenjem, saosjećanjem, blagošću, zauzimanjem u službi drugima i Tvorcu, ne može biti dovedena u pitanje sve dok se slobodno moralno biće ne odluči da posegne za alternativom.
Iako mi ne možemo ni na koji način opravdati iracionalnost grijeha, možemo shvatiti kako on nastaje i koji su koraci od iskušenja do grijeha.
Vrlo važno je znati da iskušenje NIJE grijeh. Sve dok iskušenje stoji kao ponuda koja se može odbaciti ili prihvatiti, ono nije grijeh. Bavljenje onim što predlaže i nudi iskušenje vodi u grijeh uma (vidi Matej 5:27,28), koji zatim planira, iščekuje i radi na realizaciji istog (Jakov 1:14,15).
Bog nijednim svojim samovoljnim činom ne otvara mogućnost za iskušenje. „Jer se Bog ne može iskušavati zlim stvarima niti on ikoga zlom iskušava.“ (Jakov 1:13)
Poznato je da svaki član palog ljudskog roda ima nasledne i stečene sklonosti ka iskušenju i grijehu. Ali kako je moglo uopšte doći do prvobitnog iskušenja?
Putem samoinicijative, odnosno samopokretanja alternativnih mogućnosti. U slučaju Lucifera taj proces se počeo odvijati onda kad se on počeo baviti egocentričnim mislima. Mogućnost za grijeh se otvorila onda kad je on počeo da se bavi i zaokuplja svojom sopstvenom slavom, sjajem, mudrošću i veličinom (Ezekijel 28:12,15) „Tvoje srce se uzoholilo zbog ljepote tvoje. Uništio si mudrost svoju zbog svog sjaja.“ (Ezekijel 28:17)
Vidimo da se u prvim koracima bavljenja iskušenjem Luciferovo srce uzoholilo. Grijeh u bilo kojem obliku odražava sebičnost. Oholost je stanje (duhovno, moralno, emotivno) u kojem osoba prekomjerno uzdiže samu sebe, uživa u vlastitoj superiornosti i nadmoći nad drugima. Oholost prethodi gotovo svim drugim grijesima, uzrokuje i u uvodi u sve ostale grijehe. Oholost je takođe usko povezana sa samodovoljnošću i samouzvisivanjem (Jakov 4:6; Priče 29:23; 5. Mojsijeva 8:14,17,18). Ohola osoba prezire druge, ne prihvata pruženu ruku, samodopadna je, samozadovoljna, želi se samoisticati, ima predstavu samopravednosti, potcjenjivački odnos prema drugima, nepravedno kritički stav. Oholost proizvodi prezir i potcjenjivanje drugih i čini oholu osobu podlu prema bližnjima. Svaki oblik oholosti djeluje kao zlo na druge osobe.
Na ovo se nadovezuje taština – neopravdana osjetljivost na svoju veličinu, položaj, zasluge i sl. što je opet usko vezano sa sujetom. Tu se neminovno javlja i gordost kao izopačeni oblik samopoštovanja.
Sebičnost se nikad ne može zadovoljiti koliko god da prigrabi za sebe. Sebičnost je praćena zavišću – negativnim (neprijateljskim) stavom i osjećanjem prema drugima koji imaju nešto što zavidna osoba smatra da treba posjedovati. Samo ohola osoba može biti u stanju zavisti.
Izopačeno samopouzdanje proističe iz samodovoljnosti kao stanje u kojem osoba svoje sposobnosti ocjenjuje dobrim i više nego dovoljnim za uspješno djelovanje i ostvarenje svojih ciljeva.
Samouzvišenje proizvodi nerealnu predstavu o vlastitom statusu, mogućnostima i položaju. Sebičnost i usmjerenost na sopstveno veličanje i slavu potiskuju i zauzimaju mjesta načelima ljubavi prema Tvorcu i prema bližnjima. Podređivanje svega vlastitom uzdizanju nameće se kao potreba. Umjesto ljubavi počinje da vlada sebična ambicija koja projektuje vlastiti ego na nivo samog Boga. Stvoreno biće želi da bude u rangu samog Tvorca.
Sve navedeno je Lucifer razvio u sebi, i takođe se ovo isto manifestovalo u ljudskom rodu posle Pada u grijeh.
„A govorio si u svom srcu: ‘Do nebesa ću se podići. Iznad Božjih zvijezda podići ću svoj presto i sješću na zbornu goru na krajnjem sjeveru. Podići ću se iznad oblaka. Izjednačiću se sa Svevišnjim.’“ (Isaija 14:12-14)
Pošto ovakva vrsta izjednačavanja sa Bogom odbacuje božanski karakter koji Tvorca čini onim što jeste, a za cilj ima samo silu i položaj, takva ambicija neminovno dolazi u sukob sa zakonima života koje je postavio Stvoritelj i vidi ih kao prepreku na svom putu. Sukob sa Zakonom znači istovremeno sukob sa Zakonodavcem. Pošto Lucifer nije bio u stanju da se okrene direktno protiv Oca, on se upustio u sukob sa Njegovim Sinom za kojeg je smatrao da ne može polagati nikakva veća ovlašćenja ili prava od njega samog. Sin Božji koji je u božanskoj hijerarhiji izvršni stvaralac i neposredni prenosilac komunikacije na relaciji Bog – stvorena bića postao je glavna meta Lucifera. Ovo je posebno došlo do izražaja kad je Bog morao da eksplicitno objasni anđelima kako funkcioniše nebeska hijerarhija i da svu vlast upražnjava preko Sina.
Da li su Lucifer i njegove pristalice mogli da se pokaju?
Zbog svog specifičnog položaja u Božjoj blizini koji nosi sa sobom najveće odgovornosti, kao i zbog činjenice da nikad prije na Nebu grijeh i zlo nijesu bili iskustveno poznati, sasvim sigurno da je postojao određeni period dokle nije pređena linija bez povratka za Lucifera i njegove anđele. Potpuno je izvjesno da su Otac i Sin učinili sve sa svoje strane da preduprijede pobunu.
Ali zavist, ljubomora i mržnja bile su nove pokretačke sile u srcu Lucifera. Kao najpoštovaniji i najviši među anđelima, pokrenuo je osjećaje sumnje i nezadovoljstva među njima predstavljajući sebe kao žrtvu Božje nepravednosti i uskraćivanja nečega što im navodno pripada kao i Hristu. Kad se gaje i razvijaju takve insinuacije, sumnja u namjere Tvorca zamjenjuje jednostavno povjerenje. Među anđelima pokrenule su se rasprave o pitanjima koja se tiču Božje vladavine i namjera. I dok jednoj grupi nije bilo jasno otkuda buntovništvo i neslaganje, druga grupa je istrajavala u pobuni, prikazujući je kao uzvišeniji plan koji će donijeti veće blagostanje i slobodu od nepotrebnog Zakona.
Sledbenici Sotone, jedna trećina anđela, postali su žrtve svog samoproklamovanog novog boga tako što je ih je ubijedio da su prešli granicu odakle više nema povratka, i da moraju nastaviti to što su započeli, iako je to tada u njihovom slučaju bila podmukla prevara zato što nijesu bili valjano upoznati sa njegovim konceptom.
Kad je pobuna prešla u fazu otvorenog protivljenja Ocu i Sinu, kad su i pobunjeni anđeli odbacili istinu i pristali uz obmanu, za pobunjenike više nije bilo mjesta na Nebu, u cilju prevencije daljeg širenja destrukcije.
Kad je zbačen sa Neba, Lucifer, sada Sotona, je shvatio bijedu i nesreću svog novog stanja, ali povratak više nije bio moguć, niti ga je on stvarno želio u smislu iskrenog pokajanja i prihvatanja pređašnjeg statusa. Sotona je bio samo užasnut zbog posledica koje su ga snašle.
Prividna prednost u izboru grijeha
Sotona je neko vrijeme likovao nad nebeskim anđelima, pa i nad samim Bogom zbog prednosti u jednom pogledu: dok Sotona može koristiti prevaru i lukavstvo za ostvarenje svojih ciljeva, Bog ne može lagati. Dok Lucifer može kao zmija da bira krivudavi put, da se uvija, vrti i šunja da bi se prikrio, Bog se kreće samo otvorenom i direktnom putanjom. Sotona se zamaskirao plaštom laži i za јedno vrijeme bilo je nemoguće skinuti mu masku da bi se otkrila užasna nakaznost njegovog karaktera. Sotoni se moralo dati vrijeme da se potpuno otkrije kroz svoja okrutna, podmukla i zla djela. Zbog toga su njegove podrivačke aktivnosti dosta dugo trajale na Nebu do zbacivanja.
Kada je Sotona postao potpuno ubijeđen da više nije postojala mogućnost da ponovo dobije Božju naklonost, pokazao je svoju zlobu sa povećanom mržnjom i vatrenom žestinom. On se želio osvetiti Bogu na svaki mogući način. To je obrazac grijeha koji se ponavlja i u palom ljudskom rodu. Grešnici za posledice svojih grijeha po pravilu okrivljuju Boga i nosioce istine, Božji narod. Ukoravanje grijeha uvijek izaziva duh mržnje i pobune. Kada Bog šalje grešnicima poruku upozorenja ili ukora, Sotona ih navodi da se pravdaju i da traže saosjećanje drugih. Umjesto da svoje greške isprave, oni pokazuju ogorčenost prema onome koji ih ukorava, kao da je on jedini uzrok njihovih poteškoća.
Od Pada do današnjeg dana, čini se kao da grijeh ima nadmoć i da pobjeđuje. Lukavstvo nosilaca grijeha stvara privid dominacije ovog koncepta, što se reflektuje u svim poljima ljudske misli: filozofiji, teologiji, nauci, sociologiji…
Pobuna i stvaranje našeg univerzuma i života na Zemlji – vremenski okvir
Dok se pobuna Lucifera i njegovih anđela razvijala na Nebu, Bog je sa svojim Sinom imao namjeru da sprovedu unaprijed utvrđene planove stvaranja novog svijeta i čovjeka po svom obličju. To znači da je Zemlja stvorena prije zbacivanja palih anđela sa Neba, odakle takođe možemo zaključiti da pobuna ne datira mnogo duže od stvaranja Zemlje. Stoga i Luciferov grijeh nosi posebnu težinu, jer anđeli su praktično pioniri Božjih djela stvaranja. Tako će pobuna sa najvećeg nivoa među stvorenim bićima i realizacija Plana spasenja sa božanskog nivoa biti najveća pouka kako za anđele tako i za sva moralna bića da se nikada više ne ponovi.
Zašto se Sotona nakon zbacivanja okomio baš na Zemlju?
Ovo je razložno pitanje zato što izvjesno postoje i drugi stvoreni svjetovi, vrlo moguće cijeli sistem univerzuma, koji se okreću oko Božjeg prebivališta i prestola.
Sotoni je bila potrebna nova sredina, ali to nije mogla biti nijedna lokacija gdje su stvorena bića poslušna svom Tvorcu. Drugi svjetovi, stariji od našeg, uspješno su prošli svoje testove vjernosti i ljubavi, kakvi god oni bili, i Sotoni je bio onemogućen pristup. Bog nikad i nikome ne postavlja nepotrebna iskušenja. Ali prvi par na Zemlji se morao staviti na probu. Stoga je Sotona naš svijet vidio kao jedinu izglednu priliku da stekne svoj kutak u tvorevini.
Hipnotisanje zabludom
Obmana ima hipnotičko dejstvo na primaoca. Da bi bila uspješna, ona se nikad ne iznosi otvoreno nego uvijek iza maske, sa insinuacijama koje izazivaju sumnju u realno stanje stvari. Zabluda se zasniva na lažnom predstavljanju i perspektivi, što podstiče maštu na stvaranje imaginarnih predstava i očekivanja. Informacije tada prestaju da se kritički analiziraju putem razuma i mozak ulazi u tzv. alfa režim nerazmišljanja i hipnotisanosti. Upravo to početno stanje grozničave uzbuđenosti u iščekivanju nove spoznaje i navodno uzvišenijeg iskustva, veće sreće i užitka, navodi žrtvu na prelamanje slobodne volje na pogrešnu odluku.
Na žalost žrtva obmane nikako ne želi sama da požnje posledice svog pogrešnog izbora. U grijehu nestaju istinska plemenitost, požrtvovanje, ljubav i sve druge božanske osobine. Sve to se podređuje drugoj sili destrukcije i smrti. Zlo ima tendenciju širenja, prenošenja zaraze. U tom svom pohodu ne bira sredstva.
Zlo se prikriva i pretvara da nije to što jeste dok ne obradi svoju žrtvu. Onda joj se smije u lice i likuje.
Grijesi palih anđela i grijesi ljudi
Iako je Sotona iskoristio isti obrazac sopstvenog pada da navede ljude na grijeh, narušavaјući njihovo povjerenje u svog Stvoritelja i navodeći ih da posumnjaju u mudrost Njegove vladavine i pravednost Njegovog zakona, stanje palih anđela u grijehu i stanje ljudskog roda u grijehu se značajno razlikuju.
Prva i osnovna razlika je nemogućnost spasenja palih anđela i mogućnost spasenja ljudi. Isključivo zahvaljujući Božjem Planu spasenja, čovjek ima otvorenu ponudu da ponovo bude usvojen kroz Hrista i primljen nazad kao Božje dijete.
Za razliku od palih anđela, svaki čovjek ima izbor da se opredijeli za Božju stranu. Kad bi ljudi makar izbliza shvatili svu strahotu grijeha, čiji neminovni ishod je smrt, mnogo brže i lakše bi shvatili potrebu za spasenjem. Umjesto toga, na žalost, većina izabira ugovor sa smrću i grobom i sebično traće vrijeme koje je Bog namijenio za pokajanje, začeće i rast u novom duhovnom životu koji će rezultirati vječnim životom.
Anđeli nemaju mogućnost biološke reprodukcije pa je stoga njihova odluka za dobro ili zlo individualnog karaktera. To znači da je svaki anđeo za sebe prilikom pobune snosio odgovornost i da za njih nije bio primjenljiv Plan spasenja kao za ljude koji su faktički jedna velika porodica.
Pošto, za razliku od palih anđela, ljudski rod nema sopstvenog pređašnjeg iskustva života bez prisustva zla (osim u samom početku Adam i Eva), a kumulativno iskustvo čovječanstva sve više se bazira na gušenju i odbacivanju istine, ljudska glupost dominira ljudskim grijesima. To znači da je čovječanstvo daleko podložnije svim oblicima manipulacije nego što su to pali anđeli, koji, iako su u palom stanju, imaju ciljeve na kojima rade kao organizovana armija. Sigurno je da se i sami demoni čude lakoći s kojom se ljudi „primaju“ na jeftine prevare, često toliko iracionalne i besmislene da prosto vrijeđaju razum.
Pali anđeli neuporedivo više znaju za strah od Boga i dokle su njihove granice u drskosti prema Tvorcu, dok pali čovjek nema mjere. Čovjek ide toliko daleko da Božju istinu proglašava lažima, a svoje zablude i humanistički relativizam mjerilima vrijednosti.
Čovjek zatvara oči pred očiglednim i bira prevaru. To je sjajno opisao apostol Pavle u Rimljanima poslanici 1:18-32, uključujući i cijeli spektar grijeha koji proističe iz zadržavanja istine u nepravdi.
Pseudoreligioznost u grijehu
Vjerovatno vrhunac ljudskog duhovnog i intelektualnog apsurda u grijehu predstavlja pseudoreligioznost. Lažirana religija je potreba čovjeka u grijehu.
„Njegov dolazak, koji Sotona omogućuje svojim delovanjem, propraćen je svakom silom i znacima i lažnim čudima, i svakim zavođenjem u nepravdi među onima koji propadaju zato što nisu prihvatili ljubav prema istini da bi bili spaseni. I zato Bog dopušta da na njih deluje zabluda, da bi verovali laži, kako bi svi oni bili osuđeni jer nisu verovali istini, nego su voleli nepravdu.“ (1. Solunjanima 2:9-12)
Nemoguće je gajiti nepoštenje u bilo kojem obliku i pristati uz punu istinu. Tendencija ka devijantnoj religiji, čak i kad se to manifestuje u naizgled manjim oblicima zastranjivanja, ukazuje na neriješene osnovne probleme.
Stoga biblijska religija u kvalitativnom, zdravorazumskom, realističkom i svakom drugom smislu toliko odvaja od svih drugih vjerskih ili filozofskih koncepata da je iskrenom istraživaču prosto nemoguće ne vidjeti razliku.
Pavle Simović
