Kako je tačno Isus Hrist umro? Zašto ga je vojnik probo kopljem kad je već bio mrtav?
Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti prilično iznenađujući za neke koji nikada prije nisu razmatrali ovaj slučaj. Velika većina ljudi, nedovoljno upućenih u biblijske spise, čak ni ne može doći u situaciju da se bavi tim pitanjem, prosto iz razloga što velika većina savremenih Biblija izostavlja drugi dio teksta u Mateju 27:49 koji glasi: „Ostavi ga, rekoše ostali, da vidimo da li će doći Ilija da ga spase. A drugi uze koplje i ubode ga u slabinu, i iziđoše voda i krv.“
Zašto je „nepoželjan“ podebljani dio teksta? Razlog se nalazi u izvještaju o Isusovoj smrti na krstu koji bilježi Jovan u svom jevanđelju. Daćemo cijeli kontekst radi jasnijeg razumijevanja:
„A kad je okusio uskislo vino, Isus je rekao: Svršeno je! I spustivši glavu, predao je duh. Bio je dan pripreme. Da tijela ne bi ostala na krstu u Subotu – jer je to bila velika Subota – Judejci su zamolili Pilata da se onima koji su na krstu polome noge i da se njihova tijela skinu. Vojnici su došli i polomili noge prvome i drugome koji su s njim bili razapeti. A kad su došli do Isusa i vidjeli da je već mrtav, nisu mu polomili noge, nego mu je jedan od vojnika zario koplje u bok, i odmah je izašla krv i voda. Onaj koji je to vidio svjedoči i njegovo svjedočanstvo je istinito. On zna da govori istinu, da biste i vi vjerovali.“ (Jovan 19:30-35)
Možemo odmah uočiti neke razlike u ova dva izvještaja:
- Prema Mateju, Isus je napokon izdahnuo nakon mu što je neko zabo koplje u slabinu. „A Isus opet iz sveg glasa povika i ispusti duh.“ (Matej 27:50)
- Prema Jovanu, Isus je izdahnuo nakon što su mu ponudili uskislo vino (sirće). Vojnici koji su došli da polome noge raspetima kako bi bili skinuti prije početka subote, nisu Isusu polomili noge jer su bili prilično sigurni da je već mrtav tako da su imali namjeru samo to potvrditi jednim ubodom kopljem u slabinu.
- Oba izvještaja navode da je nakon uboda kopljem iz Isusovog tijela izašla „voda i krv“ ali obrnutim redosledom.
- Dok Matej kaže da je „neko“ probo Isusa kopljem, Jovan precizira da je to bio jedan od vojnika, koji su jedini imali ovlašćenje za sprovođenje kazne.
- Jovan eksplicitno navodi da je bio očevidac, direktni svjedok, tih događaja, dok za Mateja to nije slučaj. Dodatnu potvrdu da je Jovan prisustvovao raspeću nalazimo u 19. glavi njegovog jevanđelja, stihovi 26-27, kada ga je Isus obavezao da se brine o Njegovoj majci. To je moglo značiti samo jedno – da je Josif, muž Marijin, već bio umro.
Kako god bilo, činjenica je da je Isus bio u daleko najtežem stanju od trojice raspetih ljudi zbog prethodnog surovog mučenja. Stoga je vojnik koji ga je probo kopljem zaista mogao biti u nedoumici da li je stvarno mrtav kad ga je probo kopljem kako bi se to osiguralo. Ista nedoumica mogla je postojati kod svih posmatrača, što najbolje objašnjava hronološku razliku između dva izvještaja.
Zašto su „urednici“ Biblije tekst u Mateju 27:49 uklonili iz svojih prevoda? Očito zbog neslaganja sa Jovanom i iz doktrinarnih razloga. Sledeći važan razlog može biti pogrešno shvatanje nadahnuća. Naime mnogi hrišćanski teolozi stoje na poziciji verbalnog nadahnuća Svetog Pisma, jedne vrste diktata. Zbog toga se svim silama trude da „apologetski“ objasne i neka očigledna neslaganja i greške koje nalazimo u istorijskom narativu u knjigama Starog Saveza. Međutim, oni koji su zaista proučavali i razumjeli principe nadahnuća znaju da je Sveto Pismo izraz kombinovanja božanskog uma i volje sa ljudskim umom i voljom, te da je napokon čovjek taj koji se kao oruđe Božje izražava na način koji ima obilježja individualnog uma i spoznaje stvari. Tačno je da su određeni važni Božji uputi i proročke objave dati putem diktata, ali istorijski narativ je često stvar pamćenja, prethodnih bilješki i usmenog prenošenja od učesnika događaja.[1] To jednostavno znači da nadahnuta osoba ili osoba koju je Bog pozvao za Njegovo djelo nipošto nije nepogrešiva niti je, pak, sveznalica.
Primijetićemo da je Matejev izvještaj o Isusovoj smrti značajno oskudniji u detaljima od Jovanovog. To nas navodi na zaključak da Matej vjerovatno nije neposredni svjedok raspeća, dok Jovan jeste.
Istorijska pozadina izostavljanja dijela teksta iz Mateja 27:49
Kad čitamo Matejev izvještaj, u Bibliji kralja Džejmsa nećemo pronaći tačno kako je Hrist umro. Razlog je taj što ovaj prevod izostavlja ključnu dionicu, na kraju Mateja 27:49. Nekoliko prevoda, kao i mnogi stari rukopisi, zadržali su ovaj dio stiha koji nedostaje. Na primjer, stihovi 49 i 50 u prevodu Moffat glase: „Ali drugi su rekli: Stani, da vidimo hoće li Ilija ipak doći da ga spasi! (Uzevši koplje, drugi ga je ubo [tačnije probo] u bok, a iz njega su izašle voda i krv.) Isus je ponovo ispustio glasan uzvik i predao svoj duh.“
Fentonova Biblija prevodi stih koji nedostaje na sledeći način: „Ali drugi koji je uzeo koplje probio mu je bok, kad su izašli krv i voda.“
A.T. Robertson, u Harmoniji Jevanđelja, daje fusnotu za Matej 27:49: „Mnogi drevni autoriteti dodaju: A drugi je uzeo koplje i probio mu bok, a iz njega su izašli voda i krv.“
Revidirana standardna verzija (RSV) i Nova revidirana standardna verzija (NRSV) dodaju sledeću fusnotu: „Drugi drevni autoriteti umeću: a drugi je uzeo koplje i probio mu bok, a iz njega su izašli voda i krv.“
Vatikanski grčki Novi zavjet, napisan oko 300. godine nove ere, sadrži i stih koji nedostaje. On glasi: „A drugi je uzeo koplje i probio mu bok i iz njega su izašli voda i krv.“ Sinajski kodeks takođe sadrži ovaj dio stiha, kao i Kodeks Eframija. Stih koji nedostaje pojavljuje se i u većini sirijskih, egipatskih, jermenskih, gotskih i etiopskih prijevoda. Takođe se pojavljuje u Origenovom djelu [oko 200. godine nove ere]. Waltonova Biblia Sacra Polyglotta, objavljena 1657., tvrdi, u tomu VI, na stranici 6 dodatka, da je ovaj stih koji nedostaje bio još samo marginalno čitanje grčkog teksta kada je nastala verzija kralja Džejmsa (KJV).
Takođe neki istorijski izvori potvrđuju da se oko spornog dijela stiha vodila burna rasprava i u prošlosti. U pismu koje je djelimično sačuvano na sirijskom … [Severus] spominje čitanje [nedostajućeg odlomka] kao da se o njemu žestoko raspravljalo u Carigradu u vezi sa pitanjem patrijarha Makedonija, kada se za jednu … [lažnu] kopiju … Matejevog jevanđelja tvrdilo da je otkrivena na Kipru sa tijelom … Barnabe za vrijeme Zenonove vladavine (? 477), konsultovano je i utvrđeno je da ne sadrži rečenicu o kojoj je riječ … u Carigradu su sveta jevanđelja po zapovijesti cara cenzurisana, i dotični odlomak je izbrisan iz svetog teksta jevanđelja po Mateju.
Znamo li ZAŠTO je odlomak iz Mateja 27:49 izbrisan iz teksta? Do brisanja je došlo kada je pronađena lažna verzija Matejeve knjige, koju je navodno napisao Barnaba, a koja ne uključuje odlomak iz Mateja 27:49.
Naravno, nijedan car – niti bilo koji čovjek, u tu svrhu – nema božanski autoritet da doda ili izbriše nešto iz Božje Riječi. Tako se Bog pobrinuo da nestali odlomak ipak sačuva – i da ga svako otvorenog uma danas može pročitati u izvornom obliku. Iskušenje potčinjavanja Svetog Pisma ljudskim mišljenjima i stavovima prisutno je u svim vjekovima.
Da li se mijenja suština značenja Isusove smrti kroz ova naslaganja?
Hrist je umro prolivši svoju krv (Marko 14:24), i kroz Njegovu dragocjenu prolivenu krv možemo biti spašeni (1. Petrova 1:18–19).
Da je Hrist umro i prolio svoju krv za nas nesporna je činjenica iz svih jevanđelja. Da li je Hrist umro kada mu je vojnik kopljem probo bok ili je umro malo ranije, ne mijenja suštinu. Mesijanski proročki tekst u Zahariji 12:10 najavljuje da će Isus biti proboden: „I izliću na Davidov dom i na stanovnike Jerusalima duh milosti i molitve, i pogledaće na mene koga probodoše, naricaće za njim kao što se nariče za sinom jedincem, i gorko će ga oplakivati kao što se oplakuje prvjenac.“ Neki bi mogli tvrditi da se referenca na probodenog Hrista može odnositi samo na Njegove ruke i noge. Svakako je uključena i činjenica da su mu probijene ruke i noge. Psalam 22:16 daje sledeće proročanstvo o Hristovom stradanju: „Jer psi su me opkolili, gomila zlikovaca okružila me je. Probodoše ruke moje i noge moje.“ U Otkrivenju 1:7 čitamo: „Evo, dolazi s oblacima i vidjeće ga svako oko, čak i oni koji su ga proboli. I zbog njega će jadikovati sva zemaljska plemena. Da, amin.“
Zašto smatramo da je drugi dio stiha u Mateju 27:49 autentičan?
Najprije zbog istorijskih podataka, od kojih smo neke ovdje izložili, da je zaista tačan. Drugo, Matej koji vjerovatno nije bio direktni svjedok raspeća, mogao je iznijeti malo uži narativ od Jovana koji je bio očevidac, a tako i pogriješiti u hronologiji događaja za koje je saznao iz druge ruke. Za ovu vrstu neslaganja moramo da preferiramo Jovanov izvještaj. Međutim, trebamo uzeti u obzir da mi ljudi savremenog doba „bolujemo“ od „hronološke pedanterije“ i stroge sistematizacije stvari, što nije slučaj sa biblijskim piscima. Recimo kad čitate Otkrivenje 12. glava, ako mislite da različita viđenja stoje u hronološkom redu, veoma se varate. Ono što je zaista bitno je božanska poruka i njen značaj.
Dakle, ima jedan detalj koji nas dodatno osvjedočava da je sporni tekst u Mateju 27:49 zaista originalan. Matej navodi da je iz Isusovog tijela izašla „voda i krv“, dok Jovan kaže „krv i voda“, obrnutim redom. Medicinski je tačan Matejev redosled. Naime, tekućina koja je posmatraču neobučenom u medicini izgledala kao voda zapravo je bila pleuralni (plućni) izliv.
Zbog mučenja i bičevanja Isusovo tijelo ušlo u stanje tzv. hipovolemijskog šoka (gubitka velike količine krvi), što je prouzrokovalo neprekidne brze otkucaje srca koji bi doprinijeli otkazivanju srca, i takođe rezultovalo skupljanjem tečnosti u membranu oko srca, što se naziva perikardijalna efuzija, kao i oko pluća, što se naziva pleuralna efuzija. Koplje je vjerovatno prošlo kroz desno plućno krilo, tako da kada je koplje izvučeno, nešto tečnosti – pleuralnog izliva – je iscurelo. To bi imalo izgled bistre tečnosti, kao voda, propraćeno velikim količinama krvi, kao što je opisano u jevanđeljima po Mateju i Jovanu. Dakle, bistra tekućina, nalik vodi, je iscurila prva, baš kako stoji u Mateju 27:49. Razlog zašto je Jovan naveo to curenje u obrnutom redosledu vjerovatno se nalazi u činjenici da je krv smatrao važnijom. Stoga su nam oba ova izvještaja, sa nevjerovatnim detaljima, od velike koristi za rekonstrukciju događaja.
Istorijski narativ, čak i iako tehnički gledano sadrži neke detalje koji imaju određene sitne greške ili hronološki propust, nikako ne treba smatrati manje vrijednim zbog toga, jer greške su sastavni dio ljudskog iskustva. Insistiranje na „tehničkoj“ nepogrešivosti Svetog Pisma je nerazumni fanatizam, na sličan način kao što su neumjesne i pokvarene primjedbe ateista ili pripadnika drugih religija koji pokušavaju da obore validnost Biblije pronalaženjem nekih sitnih grešaka tehničke prirode. Ne dajte da vas pokolebaju ni sekularni istoričari ili „akademici“ sa skraćenicama svojih titula često dužim od njihovog imena i prezimena koji traže potvrdu istoričnosti Isusovog života u drugim izvorima i nikako je ne nalaze, jer je i cilj tih „istraživanja“ da je ne nađu i tako podriju ili unište povjerenje ljudi u Bibliju koju potčinjavaju svojim izvorima informacija i mišljenjima. Samo jedan detalj, kao je ovaj kojim smo se bavili, dovoljno je ubjeđujući u potpunu autentičnost jevanđelja kao istorijskih spisa. Pa ko bi se sjetio da izmišlja o curenju „vode i krvi“ iz Isusovog tijela? Međutim sa stanovišta Rimske imperije, ovo je moglo biti tretirano samo kao sporadičan incident u politički i vjerski nestabilnom protektoratu Judeji. No što je svijetu nevažno, Bogu je toliko važno da se pobrinuo da cijeli svijet sazna o Mesiji za kratko vrijeme i da se to znanje čuva kroz svu daljnju istoriju čovječanstva.
Institut za izučavanje religije
__________________________
[1] Za više detalja, vidi članak „Razumijevanje nadahnuća od Boga“.