Kako se rješava problem grijeha?

U prethodnom članku vidjeli smo da postoji jedan neoprostivi grijeh, a to je svjesno, namjerno hotimično istrajavanje u odbijanju Božjeg spasonosnog djela. Lažno religiozne osobe Božju silu pripisaće demonskoj, dok će u isto vrijeme svoje obmane pripisivati Bogu. S druge strane, ateista ili skeptik okorjeo u grijehu, negiraće postojanje samog Stvoritelja i činiti sve da iskompromituje one koji stoje na Božjoj strani.

Zašto čovjek uopšte čini grijeh? Iz biblijskih izvještaja koji govore o ovom predmetu jasno se može zaključiti da je grijeh alternativni izbor svjesnog moralnog bića sa slobodnom voljom da djeluje nezavisno od svog Tvorca, izvora života. Pošto je cijela Božja tvorevina međusobno usko povezana, grijeh napada čitavi poredak i samog Boga. Prvi grešnik je stvoreno biće višeg reda iz neposredne Božje blizine, u Bibliji poznat kao Lucifer ili kasnije Sotona, koji je dalje proširio grijeh na druge anđele i zatim na čovjeka.

Kad stvoreno biće padne u grijeh, ne postoji nikakav način da svojom silom eliminiše ovaj problem, jer nastali poremećaj automatski prelazi u trajan i bespovratan proces. Padom Adama i Eve, ne samo što su se desile dramatične promjene u njihovoj prirodi i karakteru, već se takođe aktivirao proces propadanja i smrti u kompletnom okruženju za koje su bili odgovorni, uključujući niža stvorenja i samu zemlju (vidi Postanje 3. glava).

Kad su Adam i Eva kasnije dobili prvog sina, on je bio nalik njima, dakle sa palom prirodom. Naravno, samo zahvaljujući Božjem Planu spasenju ljudski rod je imao pravo na produžetak života kao priliku za pomirenje sa svojim Tvorcem.

Naš smrtno teški problem kojeg nijesmo dovoljno svjesni

Mi se rađamo u problemu, i to prihvatamo kao „normalno“ stanje. Zbog toga Božja Riječ naglašava potrebu za duhovnim novorođenjem, bez kojeg se „ne može ući u carstvo Božje“ (Jovan 3:3-7). „Gle, u bezakonju sam rođen, u grijehu me je začela majka moja.“ (Psalam 51:5) Ova Davidova nadahnuta izjava upravo potvrđuje što smo prethodno kazali za naše obličje, s tim što treba imati na umu da čin biološke reprodukcije sam po sebi nije grešan (ako ga mi ne zloupotrijebimo), već predstavlja ispunjenje Božjeg naloga „rađajte se i množite se“, a mi začinjemo biće koje će imati isti problem kao mi kad dođe na svijet. O tome govori apostol Pavle u Rimljanima poslanici 5. glava i na drugim mjestima (vidi takođe 1. Korinćanima 15. glava).

Kao stalni podsjetnik da je grijeh smrtno ozbiljan problem koji treba povjeriti Bogu, uspostavljen je sistem prinosa i žrtava koji je bio živa slika Plana spasenja. Potreba za priznanjem i pokajanjem grijeha je svakodnevna, iz kog razloga je u tipskom sistemu ustanovljena svakodnevna žrtva ili tamid koja nije prekidana ni za veliki Dan očišćenja. Toga radi ne može se prenaglasiti potreba za živom vjerom i komunikacijom  sa Bogom u molitvi. „A ko će svoje greške uvidjeti? Od grijeha kojih nijesam svjestan, očisti me,“ molio se David.

Mi moramo poznavati Bibliju da bismo razumjeli na koji način se Bog bavi našim problemom grijeha. Svijet u kojem živimo uči nas i prilagođava statusu kvo, kao da je stanje u kojem se nalazimo normalno ili nas preko lažnih religija i filozofija indoktrinira i onesposobljava da shvatimo istinu. Da bismo znali što je grijeh moramo biti upoznati sa Božjim Zakonom koji ga definiše i osuđuje na smrt (vidi Rimljanima 6:23). Po Zakonu, dovoljan je samo jedan prestup za smrtnu presudu (Jakov 2:10; Galatima 3:10). Dovoljan bi bio čak i prvobitni grijeh koji smo kolektivno naslijedili preko Adama (1. Korinćanima 15:22).

Već smo vidjeli da našim ličnim grijesima samo pogoršavamo situaciju i sebe dodatno onesposobljavamo za spasenje i udaljavamo od Boga. To je ujedno i osnovni razlog zašto se zlo tako agresivno promoviše na ovoj pobunjenoj planeti i svi ljudi nastoje pretvoriti u sataniste. Zaista bismo bili veoma glupi ako mislimo da je to sve slučajno. Evolucija se dešava ali retrogradna, i sve što evoluira je grijeh, čije „prelazne forme“ je sve teže razlikovati. Ljudi uspostavljaju svoje zakone koji tretiraju određena krivična djela, ali ta se djela ne predstavljaju kao grijeh i pobuna protiv Boga za šta je potrebno pokajanje i ulazak u savez sa našim Iskupiteljem, već kao potreba za održavanjem društvenog poretka. Time se zlo prikazuje na pogrešan način i ljudi lišavaju životne potrebe za pomirenjem sa Bogom, naučeni da žive u svojoj samopravednosti, a grijesi prikrivaju i umnožavaju. Kao što je uzaludan posao trgati lišće sa tek olistalog drveta, tako je uzaludno i nastojanje da se kroz zakone i pravila koje čovjek donosi dođe do trajnog rješenja osnovnih problema čovječanstva.

Druga velika prevara je sistem lažnih religija i filozofija koje takođe na suptilan način pokušavaju uvjeriti čovjeka da sam može riješiti svoje probleme primjenom različitih tehnika i sudjelovanjem u određenim vjerskim obredima, ili povjeravanjem lažnim posrednicima sa Bogom – sveštenicima, umrlim osobama i sl. Biblijski sveštenik bio je čovjek odvojen za obavljanje tipske službe Bogu, koji se sam morao dovesti u red i posvetiti za službu koja se mogla obavljati isključivo na mjestu koje odabere Bog i način propisan u Božjem obrednom zakonu, i ništa više ni manje od toga. Već smo rekli da je ta služba u detalje prikazivala Plan spasenja. Sve drugo mimo toga slobodno se može smatrati obmanom, sračunatom za kontrolu i indoktrinaciju ljudi. To je jasno učenje Božje Riječi, sviđalo se nekome ili ne.

Dakle, pored toga što trebamo biti svjesni težine grijeha, moramo takođe i znati na koji način Bog rješava naš problem da ne bismo bili izmanipulisani.

Kako Bog rješava problem grijeha?

Da bi se uopšte krenulo sa mrtve tačke (sa koje sile zla, uzgred budi rečeno, nikad ne žele da krenemo), mi se moramo svojom slobodnom voljom odlučiti za pomirenje sa Bogom. To se zove pokajanje koje podrazumijeva priznanje i ostavljanje grijeha. Odlučan pristanak na Božju stranu je isto što i duhovno novorođenje i ulazak u savez sa Bogom, ali to ne znači da smo postali imuni na grijeh, već se s njime suočavamo sve dok postoji problem zla na zemlji, a to je cijelog života ili do Hristovog drugog dolaska. Život sa Bogom je progresivan proces za izgradnju karaktera i u teologiji se naziva posvećenje. Mi možemo imati uspona i padova, ali presudan je pravac koji smo odabrali.

Međutim, ovdje ćemo se baviti načinom kako Bog namjerava eliminisati problem zla, jer to mnogima nije jasno. Kad bi im bilo zaista jasno, ne bi bili predmet najstrašnijih manipulacija i prevara, koje vidimo kud god se okrenemo.

Već smo zaključili da je grijeh problem koji čovjek nikako sam ne može riješiti. Kako će onda Bog to uraditi? Božji Zakon savršene pravde ne dozvoljava da prestup prođe nekažnjeno. On prestupnika mora kazniti, to je neminovnost.

Kolektivno, mi smo sagriješili u Adamu, plus lični grijesi. Drugi „Adam“ ili Predstavnik čovječanstva na višem nivou je Sin Božji koji se utjelovio kao Isus Hrist (ime „Ješua“ ili Isus znači Gospod je spasitelj, a „hristos“ je grčka riječ za „pomazanik“, neko ko je određen za misiju od Boga). Dakle, prema Planu spasenja, samo Bog Otac preko svog Sina ima zakonsko pravo da kolektivno posreduje za nas, što je Hrist učinio kao opšti Čovjek. Hajdemo redom da bismo bolje shvatili:

1) Isus je naslijedio sve što smo mi, i u toj prirodi održao Zakon kako bi se mogao kvalifikovati za našeg Iskupitelja.

2) On je ponio breme grijeha svijeta i iskusio puninu strahote odvajanja od Boga, što ga je kvalifikovalo za spasitelja potencijalno svih ljudi koji su ikad živjeli na zemlji.

3) On se zatim žrtvovao kao „bezazleno i prečisto Jagnje“, da bi mogao, po vaskrsenju, na koje je opet imao pravo kao nevina žrtva, posredovati za nas u stvarnoj antitipskoj svešteničkoj službi očišćenja grijeha u nebeskoj Svetinji (vidi Jevrejima poslanicu). Upravo zahvaljujući Njegovoj posredničkoj krvi spaseni se čiste i oblače u haljine pravednosti, na osnovu čega će i oni biti vaskrsnuti na život.

4) Kao što su pokajani grijesi unošeni u zemaljsko svetilište, isto tako se putem pozivanja grešnika na zasluge Hristove krvi unose u nebesku Svetinju. Dakle, kao što jasno vidimo, problem grijeha nije okončan na krstu Golgote, kako to većina nazovi hrišćanskog svijeta pokušava prikazati. Božji Plan spasenja tada nije završen, već samo ušao u novu fazu.

5) Hrist djeluje u nebeskoj Svetinji kao naš Zastupnik, advokat pred Bogom (1. Jovanova 1:9). Ali On ne plaća konačnu kaznu za naše grijehe, koje je druga vječna smrt. Prema tipologiji zemaljske svetinje, jednom godišnje bio je Dan očišćenja kada su uklanjani nagomilani grijesi iz Svetinje. U velikom antitipu, taj proces zove se Istražni sud (vidi Danilo 7:9-10) na kojem se pečati spasenje pokajanih pravednika u Hristu (vidi Jovan 5:24!) i čijim se završetkom istovremeno završava vrijeme milosti za nepokajane zle.

6) Prema redosledu u zemaljskoj svetinji, nakon toga su pokajani grijesi polagani na jarca za Azazela (vidi 3. Mojsijeva 16. glava) koji se izgonio u pustinju na put bez povratka. U antitipu, o Hristovom drugom dolasku, spaseni će biti oslobođeni i spremni za susret sa Gospodom i ulazak u period od 1000 godina revizione faze suda na Nebu, dok će Sotona sa svojim demonima biti ograničen na opustošenu zemlju sa prenesenim grijesima pokajanih pravednika.

Ovo je pravo mjesto da se kratko pozabavimo pitanjem da li je to pravedno. Prva stvar koju treba shvatiti je da grijeh Sotone i naš grijeh nemaju istu težinu. Sotona se svjesno pobunio protiv Boga, kao direktni svjedok Njegovog karaktera, ljubavi i djela. Zbog toga je on uzročnik grijeha, kao što je Hrist uzročnik spasenja (Jevrejima 5:9). Adam i Eva su prevarom navedeni na prestup, i to nije isto, iako im to nije bilo opravdanje niti su se posljedice prestupa mogle ublažiti i preinačiti. Tako će konačnu kaznu za grijeh primiti samo onaj ko ga je uzrokovao (slučaj Sotone i demona) ili onaj ko se sjedini sa grijehom i ne želi ga se odreći niti primiti spasenje od Boga (nepokajani zli ljudi).

7) Dakle, o trećem Hristovom dolasku slijedi izvršna faza Božjeg suda, kada prestupnici primaju konačnu kaznu za grijeh, koje je druga vječna smrt (vidi Otkrivenje 20. glava). Tek tada će problem zla i grijeha biti konačno eliminisan, nakon čega slijedi obnova planete Zemlje i univerzuma.

Ne postoji nijedan, i bukvalno nijedan drugi način na koji se može skinuti smrtno breme pod kojim stenje cijelo čovječanstvo i ostala tvorevina (Rimljanima 8:20-23). Sada je, vjerujem, sasvim jasno u čemu se sastoji strahota „hule na Svetog Duha“ koju ni sam Bog ne može oprostiti. Mi ne smijemo držati istinu u nepravdi (vidi Rimljanima 1:18), inače ćemo proći upravo onako kako Pavle dalje opisuje u svojoj poslanici. Vidimo li to na živom primjeru danas? Da, svjedoci smo doslovno takvog stanja stvari. Isto tako, od ključne je važnosti da znamo kako se Bog bavi našim problemom i problemom cijele tvorevine, inače se možemo naći u situaciji da kompromitujemo Njegovu Riječ i Njega samog lažnim učenjima koja kao gusta tama pokrivaju svijet.

Pavle Simović