Među naučnicima i laicima postoji značajan broj zastupnika teze o lokalnom umjesto globalnom Potopu opisanom u knjizi Postanja.
Jedan od argumenata zastupnika lokalne poplave je da vjetar koji je Bog izazvao da duva nad zemljom u Postanju 8:1 ne bi mogao isušiti poplavu da je poplava bila globalna. Oblaci bi uskoro postali zasićeni, kiša bi padala natrag na poplavljenu zemlju i poplava bi se nastavila. Međutim, ovaj problem nestaje na pretpostavci lokalne teorije.
Postoje dva problema. Prvo, zvuči kao da je vjetar bio uzrok, ili barem primarni uzrok sušenja. Drugo, ako vjetar nije uzrok sušenja, zašto ga je Mojsije uopšte spomenuo? Kakva je bila svrha toga spominjati, osim reći da je to uzrok isušenja ili barem jedan od uzroka?
Kako voda koja je isparila s područja Arke nije ponovo pala na zemlju i nastavila globalnu poplavu?
Ovo su svakako zanimljiva pitanja koja traže odgovore.
Rekonstrukcija procesa isušivanja
1) Možemo brzo odagnati naivnu misao da je okean vode sjedio iznad kontinenata na kraju Potopa. Na stara pitanja „Gdje je nestala sva ta voda?“ i „Da li je planina Mont Everest bila pod vodom?“ može se odgovoriti jednostavno. Rastuće planine i opadajući okeanski bazeni prirodno su doveli do odvodnjavanja voda s kontinenata. Dio njihovog prigovora možda je utemeljen u pogrešnoj misli da će nam trebati dodatnih 8,8 km (visina Mont Everesta) vode oko zemlje. Debljina takvog sloja vode imala bi zapreminu od oko 4,5 milijardi kubnih kilometara i ne bi se imala kamo staviti.
Ali Mont Everest se sastoji od morskih i kopnenih sedimenata koji su nasloženi poplavom i položeni ravno, a zatim nagnuti prema gore dok su se formirali Himalaji. Tako je tačan odgovor na pitanje „da li je Mont Everest bio pod vodom?“ uglavnom „Ne, jer tada još nije postojao.“
To znači da ne trebamo uzimati u obzir nikakvu „dodatnu“ vodu.
2) Kvalitetni prevodi Biblije ne označavaju uzročno-posledičnu vezu između vjetra i isušivanja voda: „Zatim je Bog… pustio da zemljom duva vjetar, i vode su počele da opadaju.“ Gdje se kaže da je vjetar presušio vodu? Nema nijednog naučnika ili govornika među zastupnicima mlade Zemlje koji vjeruje da su vjetrovi isušili vodu. Zanemarujemo li svi tekst? Ili u tekstu postoji nešto za šta ljudi pretpostavljaju da postoji, ali ga u stvari nema. To je vjerovatno zbog uticaja KJV-a, jer frazeologija tog prevoda mnogim ljudima ostaje u glavi. Ipak, takođe ne pruža uzročnu vezu: „i posla Bog vjetar na zemlju da uzbije vodu“. Čitav ovaj odjeljak je više jednostavan popis zapažanja nego čvrsto argumentovana naučna teza, tako da ljudi koji se drže argumenta vjetar = sušenje zaista natežu stvari.
3) Podizanje planina (1. Mojsijeva 8:4 u odnosu na Postanje 8:5, imajte na umu redosled događaja) i opšte uzdizanje zemlje koja okružuje planinska područja iscrpilo bi veći dio vode.
4) U modelu „katastrofalne tektonike ploča“, Baumgardner je pokazao da bi masivni cunamiji aktivirali klizanje ploča jedne o drugu.[1] Neto učinak je potiskivanje ogromnih količina vode na kontinente iznad nivoa mora i treba više vremena da se voda isprazni nego da se podigne. Nakon većine kliznih zaustavljanja, voda bi odvodila vodu s kontinenata čak i bez izgradnje planina.
5) Radi argumenta, pretpostavimo da je vjetar isušio vode. Da li je to moguće?
Zašto je većina glavnih pustinja na svijetu na oko 30 stepeni sjeverne i južne geografske širine? To je zato što se glavno atmosfersko podizanje javlja u tropima. Kada se zrak podigne i ohladi, izbacuje ogromnu količinu vode, te su stoga tropi vrlo kišoviti. Kako se zrak dalje diže, potiskuje se prema sjeveru i jugu. Nakon spuštanja u njemu ostaje vrlo malo vlage, pa otuda i svjetske trase pustinja.
To uzrokuje stvaranje onoga što se naziva Hadlijeve ćelije (Hadley cells). One su uopšteno stalne i predvidljive i kontrolišu vrijeme u svijetu (slika ispod).
Na primjer, u saveznoj američkoj državi Džordžija, zbog Meksičkog zaliva to nije poput ostalih regija na sličnoj geografskoj širini. Da to veliko tijelo vode ne postoji, ne bi postojao izvor vodene pare za to područje koje bi bilo pustinja. Šta ako su planine ili Ararat bili pod silaznom ćelijom? Suhi zrak brzo bi uklonio puno vode.
Prikaz Zemljine globalne atmosferske cirkulacije. Globalna cirkulacija zraka razbijena je na Hadlijeve ćelije. Kako se vazduh na visinama hladi, uzrokuje puno kiše. Zrak koji tone je izuzetno suv.
Niko ne zna kakva bi bila atmosferska cirkulacija dok se zemlja smiruje u novu normalu nakon Potopa. Ipak, tvrdnja da bi „oblaci uskoro postali zasićeni“ utemeljena je u neznanju o atmosferskoj dinamici. Sve što trebamo je da se Arka spusti negdje ispod silazne ćelije, a ostalo bi obavio suhi vjetar.
6) Vjetar gura vodu. Vjetar može pomicati velike količine vode, otuda olujni val uragana i ekstremne plime i osjeke uzrokovane vjetrovima na kopnu i moru. Čak i jezera mogu doživjeti promjene nivoa vode izazvane vjetrom (tehnički nazvane „seiche“). Ako vjetar duva „naniže“, pomoći će bržem odvodu vode.
7) Zrak pokreće vodu. Dok vazduh zasićen vlagom putuje širom svijeta, on prevozi velike količine vode iz područja isparavanja u područje padavina. Ali to ne znači da će se područja na koja pada kiša potopiti. Umjesto toga, dio vode ponovno isparava, a dio teče naniže do mora. Ovdje imamo recept za isušivanje zemlje, čak i u vlažnijim područjima.
8) Konačno, moramo spomenuti „činuk“ vjetrove, one super suve i jake vjetrove koji silaze s planina. Obratite pažnju na izgled planinskih vrhova u ovom prolazu. Stoga imamo dva potencijalna izvora jakih, suvih vjetrova: globalni obrasci cirkulacije i „činuk“ vjetrovi koji silaze s planina u regiji Ararat.
U svakom slučaju, atmosfera očito ne može zadržati puno vodene pare. Ako je cijela zemlja poplavljena, ta se voda ne može usisati u zrak. Dakle, model Potopa zahtijeva uzdizanje kopna, produbljivanje okeanskih bazena, masivne cunamije koji gomilaju vodu na vrhu kontinenata ili neku kombinaciju sve troje za plavljenje kontinenata. Nakon Potopa, potreban nam je način da vodu sa kopna premjestimo u okeane, a to se može učiniti na više načina. U stvari, sve što nam treba je neto globalna količina padavina koja premašuje neto isparavanje i kopno će se brzo isušiti. Pa ipak, postoji obilje dokaza o ogromnim slatkovodnim jezerima koja su ostala na zemlji godinama nakon Potopa (Veliko slano jezero, Aralsko more, itd.). Ona se smanjuju hiljadama godina. Drugim riječima, cijela površina Zemlje nije morala biti suha onog dana kada je poplava završila u regiji Ararat.
___________________
[1] Baumgardner, J., Understanding how the Flood sediment record was formed: The role of large tsunamis. In Proceedings of the Eighth International Conference on Creationism, ed. J.H. Whitmore, pp. 287–305. Pittsburgh, Pennsylvania: Creation Science Fellowship, 2018.
