Neki rani adventisti borili su se sa doktrinom o trojstvu, iako je velika većina ranih pionira bila odlučno protiv trojstva. Adventistička crkva sada uči svoje članove: „Bili su protiv katoličkog trojstva. Adventistička vjera podržava pravo biblijsko trojstvo.“ To je način na koji pokušavaju prikriti svu težinu te ključne promjene u svojoj doktrini. Često se može u osvrtima na promjene tokom adventističke istorije zapaziti fraza da je crkva „evoluirala“ u istini. Kako god to formulisali, stoji činjenica da su katolička i druge crkve bile zadovoljne tom „evolucijom“ koja je adventiste dovela u istu ravan „evolutivnog razvoja“ s njima. Ako se poslužimo biblijskom slikom iz Otkrivenja 17. glava, i „poslednja“ ćerka je postala kao „Majka“.
Na osnovu onoga što drugi kažu o njoj, da li bi Elen Vajt odgovarala kriterijumima kao neko ko se možda borio sa trojstvom? Okrećući se njenim spisima, pronalazimo sklad o istini o Bogu od početka njene službe do kraja bez ijednog spomena trojstva ili trojedinog boga. Nemamo od nje nikakvu dokumentaciju o ličnoj unutrašnjoj borbi oko ove doktrine, pa je eliminišemo kao kandidata. Da, nekoliko njenih izjava djelovalo je zbunjujuće i moglo bi navesti nekoga na pomisao da ima trinitarne sklonosti. U tom smislu ljudi imaju ideju da je ona oduvijek potajno bila trinitarka zbog svog metodističkog odgoja i kada joj je muž preminuo, ona je „suptilno“ dala do znanja crkvi u šta je vjerovala cijelo vrijeme kada je napisala „Želju vijekova“. Evo nekoliko tih glasova.
„‘Ali,’ kažu neki, ‘adventistički pioniri nisu vjerovali u Trojstvo.’ Zapravo, neki adventistički pioniri su vjerovali u Trojstvo, a drugi nisu. Elen Vajt je bila jedna od adventističkih pionirki. Ona je prije toga bila metodistkinja. Metodisti su trinitarci. Elen Vajt je tokom svog života takođe vjerovala da je Bog jedan, a da su Otac, Sin i Sveti Duh tri različite osobe. Zato mislim da smo u dobrom društvu kada ovo držimo kao biblijsku istinu.“ (Pastor Larry Kirkpatrick, Prvi Utješitelj, propovijed održana na regionalnom kampu u Sjevernom Ajdahu, Bonners Ferry, ID, SAD, jun 2011.)
„Arijanski pogledi bili su prilično rasprostranjeni u spisima ranog adventizma sedmog dana. U stvari, to je bilo skoro jednako rašireno kao i uvjerenja o neminovnost Hristovog povratka. Mnogim adventistima 20. vijeka bilo je teško da shvate ovu činjenicu u svijetlu potpunog i zvaničnog trijumfa trinitarizma u pokretu u ovom vijeku.“ (Woodrow Whidden, Arianism, Adventism and Methodism: The Healing of Trinitarian Teaching and Soteriology, iz rada predstavljenog Radnoj grupi Instituta za metodističke teološke studije The Tenth Oxford, MI (SAD): Istorija veslijanskih tradicija: devetnaesto i dvadeseto stoljeće, 12-22.1997. Oxford University Somerville College)
„Šta onda treba učiniti s istovremenim nastankom adventizma i iz nesvjesnog legalizma i iz prilično snažnog arijanskog stava? U ovoj oblasti adventističke istorije malo je teško doći do jasnih odgovora, ali se čini da su sledeći faktori bili najpresudniji:
1) Očigledne duhovne potrebe crkve: ovdje su i Džejms i Elen Vajt, kasnije podržani od Džonsa i Vagonera, preuzeli vođstvo. Nemamo podataka da su jednog dana sjeli i rekli: ‘Ovaj arijanski posao jednostavno ubija naše ljude legalističkim stavovima koji dovode do užasnog duhovnog stanja u crkvi!’ Ono što se čini očiglednijim je da su osjetili ozbiljne opasnosti svojstvene očito legalističkim trendovima unutar pokreta, počeli pažljivije proučavati uzroke stanja, a zatim su instinktivno počeli osjećati potrebu za trinitarskim podlogama soteriologije (doktrine o spasenju).
Ovaj osnovni fenomen posebno je očigledan kod Elen Vajt. Jednostavno nisam pronašao nijedan slučaj u kojem je samosvjesno krenula da razmišlja o soteriološkim implikacijama punog Hristovog božanstva i ličnosti Svetog Duha. Međutim, činilo se da je u stanju da se oslanja ne samo na Sveto pismo, već i na resurse svoje metodističke matrice. Iako nikada nije priznala nikakav direktan dug veslijanskoj/metodističkoj tradiciji za svoju soteriologiju, jasno je da je to bila njena osnova u njenom služenju od samog početka. To se posebno odnosi na njezine pokušaje da održi ravnotežu između primata opravdanja vjerom, dok u isto vrijeme daje veliki naglasak posvećenju i svetosti srca i života. Čini se da bi se isto moglo reći i za moć podizanja trinitarske svijesti njenog veslijanskog/metodističkog porijekla.“ (Woodrow Whidden, Salvation Pilgrimage, Ministry Magazing, april 1998. i rad predstavljen The Tenth Radna grupa Oksfordskog instituta za metodističke teološke studije)
Ako ideje koje su upravo predstavljene uzmemo do njihovog logičnog zaključka, onda su adventisti trinitarci jer metodisti jesu. Metodisti takođe vjeruju u svetost nedjelje i besmrtnost duše. Gdje da stanemo? Ako nastavimo tim putem, hoće li dokazi pokazati da su adventisti takođe trinitarci jer je i Anglikanska crkva?
Budući da ne možemo potkrijepiti da se sestra Vajt oslanjala na izvore neke „metodističke matrice“ ili navodne „trinitarske svijesti“, onda ne smijemo navoditi ove ideje kao činjenicu. Nema ni nijednog drugog ranog adventističkog netrinitarca koji dokumentuje borbu za prihvatanje trojstva.
Zanimljivo je da postoje pisani dokazi o nekim ranim trinitarnim adventistima koji su se borili sa onim što je adventistička crkva službeno učila o Ocu, Sinu i Svetom Duhu, i to je razlog za ovu raspravu. Upravo zbog njihovog uticaja crkva je vremenom mogla zauzeti „čvrst nepopustljiv stav“ prema ovom učenju danas. Predstavićemo dva takva čovjeka i njihov uticaj.
Herbert Kamden Lejsi (Herbert Camden Lacey, 1871-1950), rođen je u Engleskoj, a odrastao u Indiji i Tasmaniji. Godine 1888. cijela porodica se pridružila crkvi adventista sedmog dana. Lejsi, koji je u to vrijeme bio student na Episkopalnom koledžu u Hobartu, zatim je otputovao u Sjedinjene Države da studira na Healdsburg koledžu, preteči Pacific Union koledža, gdje je završio propovjednički program 1892.
Zatim se upisao na Battle Creek koledž i diplomirao na klasičnom kursu 1895. godine, u dobi od 24 godine. Odmah nakon diplomiranja oženio se Lilian Jarnel iz Oranža u Kaliforniji. Dan nakon vjenčanja otišli su u Australiju kako bi pomogli Elen Vajt u osnivanju nove škole za obuku u Kuranbongu u Novom Južnom Velsu – sada Avondejlu.
Kasnije je radio na fakultetu u Hildsburgu i kao predsjednik preteče današnjeg Njubold koledža u Engleskoj. Predavao je na nizu američkih koledža, a boravio je i na Dalekom istoku. Kasnije je pastorirao crkve u Njujorku i Južnoj Kaliforniji, a takođe je jedno vrijeme bio profesor biblijske egzegeze na onome što danas znamo kao Univerzitet Loma Linda. (Seventh-day Adventist Encyclopedia)
Leroj Edvin Frum (LeRoy Edwin Froom, 1890-1974), autor, urednik, učenjak i crkveni vođa. Frum je osnovao časopis Ministry i bio njegov urednik 22 godine. Specijalista za istorijska istraživanja, Frum je takođe svakog ljeta predavao istorijsku teologiju na Univerzitetu Andrews. Njegova pisana zaostavština je značajna i uključuje četiri toma Proročke vjere naših otaca, dva toma Kondicionalističke vjere naših otaca, [i] Pokret sudbine… Frumov Dolazak utješitelja (1928.) bio je prva knjiga adventista koja prikazuje Svetog Duha kao osobu. (sinopsis unosa u SDA Encyclopedia, George R. Knight, A Search for Identity: The Development of Seventh-Day Adventist Beliefs)
Frum je studirao na Pacific Union koledžu i Walla Walla koledžu, sada Univerzitetu, prije nego što je diplomirao na Washington Training Center, sada Columbia Union koledžu. Karijeru je započeo kao pastor, a zatim se školovao za urednika u Pacific Press Publishing Association. Živio je u Takoma Parku, Merilend, i radio na poslednjoj knjizi, The Holy Spirit – Executive of the Godhead, kada je umro u 83. godini. (Wayne Hooper’s Companion to the Seventh-day Adventist Hymnal)
L.E. Frum je takođe bio jedan od autora Pitanja o doktrini. Nijedna druga knjiga nije izazvala toliko kontroverzi u istoriji Crkve adventista sedmog dana. Objavljena 1957. kao direktan rezultat dijaloga između evangelika Valtera Martina i Donalda Greja Barnhausa i odabrane grupe adventističkih vođa, Pitanja o doktrini je u početku pozdravljen kao par ekselans izvinjenje adventizma od strane njegovih pisaca i promotera. Međutim, kada je knjiga izašla, izazvala je veliku pometnju među adventistima koji su postavljali pitanje da li tačno predstavlja adventističku teologiju i posebno spise Elen Vajt. (Andrews University Website, Questions On Doctrine Fiftieth Anniversary announcement)
U pismu od 8. avgusta 1945., koje je starješina Frum pisao bratu Lejsiju, on se posebno pita o „počecima rasprave o trinitarstvu protiv arijanstva“ jer se to odnosi na temu određenih izjava Elen Vajt, od kojih se većina pojavila u Želji vjekova.
„Dragi brate Lejsi,… Starješina Andreasen je bio pod utiskom da kada je gospođa Vajt počela da piše te izjave… koje se odnose na vječno postojanje Hrista i Njegovo jedinstvo sa Ocem kroz sva prošla vremena da nije bilo uznemirenosti ili diskusije bilo kakve vrste.
Naprotiv, starješina D.E. Robinson iz Zaostavštine Elen Vajt (White Estate), je pod utiskom, vjerujem iz nečega što ste mu rekli, da ste u Kuranbongu oko 1898. ili 1899. držali niz studija o Trojstvu i da su vam oponirali neki od braće…
Uvjeravam vas da ne želim stvarati bilo kakve poteškoće ili se upuštati u bilo kakvu agitaciju. To je jednostavno pitanje informacija u pozadini diskusija o arijanizmu i trinitizmu koje se periodično pojavljuju.“
Pismo od 30. avgusta 1945. donijelo je odgovor starješine Lejsija Frumu u kojem se navodi da nije bilo posebne kontroverze ili uznemirenosti oko trojstva u vezi sa izjavama sestre Vajt u Želji vjekova o vječnom postojanju Hrista i Njegovom jedinstvu sa Ocem. On takođe dijeli zašto:
„Što se tiče bilo kakve posebne kontroverze ili uznemirenosti u vezi s Trojstvom, ne mogu se sjetiti ničega ozbiljnog. Oduvijek sam znao da je starješina Urija Smit bio arijanac u vjerovanju (‘Misli o Danilu i Otkrivenju’ to otkrivaju!) i da su naši ljudi nesumnjivo uopšteno slijedili to gledište.“
Dok nastavljamo sa Lejsijevim pismom, u mogućnosti smo da dokumentujemo odakle dolazi lični sukob oko doktrine trojstva i pod kojim uglom se sukob konkretno odnosi:
„Ali mi smo, kao porodica, odgajani u Anglikanskoj crkvi i prirodno smo, mogu to reći, bili trinitarci. Samo smo vjerovali u to, podsvjesno, i ne sjećam se da smo ikada razgovarali o tom pitanju sa braćom koja su nas uvela u Istinu, starješinom M.C. Israelom i mladim bratom W.L.H. Bakerom. Jedino čega se sjećam je majčina primjedba o čudnom jeziku koji koriste naši propovjednici govoreći o Svetom Duhu kao o ‘it’ i ‘its’ kao da su o Svetom Duhu razmišljali kao o uticaju, umjesto kao o Osobi. Njoj je to izgledalo veoma čudno, a donekle i meni (tada sam imao oko 17 godina). Ovo me dovodi do druge tačke mog pisma; ugao iz kojeg sam bio uključen u taj kongres u Kuranbongu nije bio Vječnost Sina, već Ličnost Svetog Duha.“
Budući da je odgajan kao trinitarac kroz Englesku crkvu, posijano je sjeme u vezi s „ličnošću Svetog Duha“ zbog čega je posumnjao u ono što je Adventistička crkva naučavala o toj temi. On jasno kaže zašto je to bilo:
„Kao što sam već rekao, u srcu sam zaista bio trinitarac. I prošao sam koledž Healdsburg i koledž Battle Creek, s nejasnim osjećajem da nešto nije u redu s našim učenjem o službi i ličnosti Svetog Duha. (Naravno, taj izraz se nikada nije koristio, osim u čitanju iz Biblije – to je uvijek bio ‘Sveti Duh’ i spominjao se kao ‘to’). A onda sam u Svjedočanstvima primijetio da se, praktično svuda, koristio isti jezik – ‘Sveti Duh’ ‘it’ ‘its’ itd., kao da je ‘Duh Božiji’ bio uticaj, umjesto Lice, Treće Lice Božanstva.“
Nenamjerno je Adventistička crkva zapravo igrala ulogu u klijanju Lejsijevog sjemena trinitizma u vezi sa Svetim Duhom kroz uticaj izvora izvan crkve:
„Tokom mog kursa na koledžu u Battle Creeku, marta 1894., prisustvovao sam kao delegat koledža na drugoj međunarodnoj konvenciji Studentskog volonterskog pokreta stranih misija, održanoj u Detroitu, Mičigen. Tamo sam čuo takve ljude kao što su g. J.R. Mott, g. Robert Speer i takve Duhom ispunjene sluge Gospodnje kao što su J. Hudson Taylor, A.T. Pierson, A.J. Gordon, s gospođicom Geraldine Guinness, i drugi. Sjećam se i kako je s. Georgia Burruss (…koja je takođe bila delegat na tom kongresu, a koja je kasnije postala naša prva žena misionarka u Indiji, vjerujem) bila impresionirana duhovnim učenjima i pozivima ovih muškaraca. Sjećam se da je rekla nešto poput ovoga: Brate Lejsi, ovi ljudi nisu držaoci subote, kako mi to razumijemo, ali ih Gospod svakako moćno koristi: Nikada nisam osjetila duboko kretanje Duha Božjeg u svom srcu, kao što sam osjetila ovdje na ovoj konvenciji. I nisam mogla a da se ne složim s njom.
Pa sad, jednu stvar sam živo primijetio; naglasak koji svi ovi učitelji stavljaju na službu ‘Duha Svetoga’ u našim životima kao Božjih slugu i misionara, službu kao stvarne, određene, božanske osobe, uvijek s nama i u nama, i kako je otkriveno u Knjizi Djela apostolskih, i svuda predstavljeno kroz poslanice i Otkrivenje.“
Ko su bile te osobe koje su ostavile trag na Herberta Lejsija i sestru Burruss? Te informacije nalazimo u knjizi “The student missionary enterprise: addresses and discussions of the Second International Convention of the Student Volunteer Movement for Foreign Missions, held at Detroit, Mich., Feb. 28 to Mar. 4, 1894” gdje je, kako saznajemo, prisustvovalo hiljadu osamdeset i dva studentska delegata iz dvije stotine devedeset i četiri nastavne institucije iz Sjedinjenih Država i Kanade. Ključna nota konvencije bila je „Dovođenje Svetog Duha u službu“.
Sada ćemo predstaviti svaku osobu koju je Lejsi imenovao i podijeliti nekoliko misli koje su iznijeli mladim ljudima koji su prisustvovali Konvenciji.
Džon R. Mot (1865–1955) je u dobi od 32 godine nazivan „vodećim državnikom protestantizma“, sa 58 godina „ocem mladih ljudi svijeta“, a sa 81 godinu, 1946. je nagrađen Nobelovom nagradom za mir… Evanđeoska strast je Mota učinila najpopularnijim evanđelistom njegove generacije među studentima i promoterom ekumenskog pokreta u nastajanju. (Mark Galli, John R. Mott: Evangelist and Ecumenist, Christianity Today, January 2000)
Mot, rođen u Njujorku i odgajan u Ajovi, bio je vaspitavan u pobožnom metodističkom domu. Uveden je u „razumnu i vitalnu vjeru“ na Univerzitetu Cornell nakon što je čuo i lično razgovarao sa C.T. Studdom, renomiranim igračem kriketa koji je postao evanđelista (i jednim od „Cambridge Seven“ koji je kasnije radio sa Hudsonom Taylorom u Kini). Mota je pogodilo Studdovo upozorenje: „Tražiš li velike stvari za sebe? Ne traži ih. Tražite najprije kraljevstvo Božje.“ Iste godine, na Studentskoj konferenciji Northfieldu (Masachusetts) 1886. koju je vodio Dwight Moody, Mot je ojačao i postao jedan od 100 ljudi koji su se dobrovoljno prijavili za strane misije. (Ibid)
Motova sudbina, međutim, nije ležala u stranim misijama već u evangelizaciji studenata i inspirisanju drugih za rad u stranim misijama. Postao je sekretar koledža YMCA 1888. godine, kada je organizacija bila svjesno evangelička i agresivno evangelistička. Iste godine pomogao je u organizaciji Studentskog volonterskog pokreta za strane misije (SVM), ogranka YMCA i YWCA… (Ibid)
Godine 1893. pomogao je u osnivanju Konferencije stranih misija Sjeverne Amerike, a 1910. pomogao je u okupljanju i predsjedavanju masovne Edinburške misionarske konferencije – njenih 1200 delegata predstavljalo je 160 misionarskih odbora ili društava. (Ibid)
Svi ovi pokreti, i još nekoliko u koje je Mot bio uključen, na kraju su procvjetali na Svjetskom vijeću crkava u Amsterdamu 1948. Mot ne samo da je službeno imenovan počasnim predsjednikom na inauguracijskoj sjednici, već je od tada dobio i neformalnu titulu „otac ekumenskog pokreta.“ (Ibid)
Kao osnivač Studentskog volonterskog pokreta za strane misije, dvadesetdevetogodišnji Mot je predstavio govornike, održao službu posvećenja, čitao razne izvještaje i molio se na Detroitskoj konvenciji. Njegovi apeli i pozivi delegatima zabilježeni u knjizi dobro se uklapaju s temom „Dovođenje Svetog Duha u službu“.
Robert E. Speer (1867–1947) „jedna je od glavnih ličnosti u istoriji prezbiterijanske i ekumenske crkve“. Na koledžu, Spir je bio pod dubokim uticajem Dvajta L. Mudija, istaknutog evanđeliste tog vremena, i posvetio se stranim misijama.“ (John F. Piper, Biografija Roberta E. Speera, 2000.)
Dvadesetsedmogodišnji Spir dao je uvodnu riječ na Konvenciji. Uzgred, nije govorio o Svetom Duhu. Njegova poruka bila je usredsređena na Hrista sa studijom „Pavle, veliki misionarski primjer“. Evo izvoda:
„Dvije su stvari o Pavlovoj poruci koje nas impresioniraju: prva je bila njena cjelovitost… Druga stvar je bila njena jednostavnost. Bilo je tako jednostavno da je malo dijete moglo propovijedati njegovo jevanđelje. ‘Odlučio sam da ne znam ništa među vama, osim Isusa Hrista i Njega raspetog’ – to je bio sav teret. ‘Ovo je vjerna riječ i dostojna svakog prihvatanja, da je Hrist Isus došao na svijet da spase grešnike, od kojih sam ja glavni’ Drugovi studenti, to je naše Jevanđelje. Ne propovijedajte sistem istine. Kakva je uopšte korist od sistema istine? Ne propovijedajte spasenje; ne propovijedajte iskupljenje. Propovijedajte Spasitelja. Propovijedajte Otkupitelja. Ono što se traži širom svijeta nije više istina; to je Božanska Osoba. Ono što se želi nije veća doktrina; to je dolazak Božanskog života. I koliko god da ne uspijemo, jer ćemo sigurno podbaciti ako idemo propovijedati veliki i konkretan i dobro povezan sistem, nikada nećemo iznevjeriti ako idemo propovijedati jednostavnog, svemoćnog, neodoljivog Hrista.“
Gdin Spir je takođe dao završnu riječ, ponovo se fokusirajući na Isusa. Evo jednog dijela:
„Oni od nas koji smo uhvatili taj glas, i koji smo odlučili ovih dana da ga slijede, naučili smo mnogo ako smo odlučili da učimo i od Njega. Kako će nas čudesno poučiti u toj školi molitve koju je otvorio prije mnogo godina kada su Njegovi učenici, željni da budu naučeni da se mole… došli k Njemu govoreći: ‘Gospode, nauči nas da se molimo.’ Kako će nas čudesno poučiti u toj školi poniznosti u kojoj je učio kada je uzeo malo dijete i rekao im: ‘Takvih je kraljevstvo nebesko.’ I s kolikom ljubavlju će nas naučiti da služimo, dok u našim životima ponavlja scenu na večeri, a u našim ušima Njegove božanske riječi: ‘Ja sam među vama kao Onaj koji služi.’ Ako smo učili da budemo dojenčad u vrtiću Učitelja, naučili smo gdje i kako da učimo.
Ali On ima dublju riječ čak i od ove za čovjeka koji će se uzeti od Njega: ‘Ostanite u meni i ja u vama. Kao što grana ne može donijeti plod sama od sebe, ako ne ostane na čokotu; ne možete ni vi osim ako ostanete u meni. Ja sam čokot, vi ste grane: Ko ostaje u meni, i ja u njemu, taj donosi mnogo roda, jer bez mene ne možete činiti ništa.’ Za nas će biti mnogo da steknemo veću silu Svetog Duha. Biće više, kolege studenti, ako neko od nas još nije naučio da boravi u Hristu, da se povinuje toj Njegovoj poruci i kaže: ‘Da, ti istinski čokote, ja ću ostati u tebi.’ Vrlo malo nas će ikada biti upadljivo u hrišćanskoj službi. Vrlo malo nas će ikada biti odabrano kao muškarci i žene izuzetnih darova koje je Bog iskoristio na čudesno izuzetne načine.
Kolege studenti, jesmo li mi Hristosi? Da li se Hristos reinkarnira u nama? Da li su vas zamijenili za Njega? Da li je bilo šta od onoga što smo uradili pomiješano sa Njegovim djelima, pa su ljudi koji su nam prelazili put rekli: ‘Prešli smo Hristov put?’ Prije 1800 godina On je otišao, ali nije nestao. U hiljadama života i dalje, u životu svakoga ko je uhvatio duh Njegovog života, Hristos ponovo živi. I dok hodamo, kolege studenti, neka to ne bude osjećaj velikog entuzijazma koji je podstaknut ovim velikim brojem; neka to ne bude snaga dubokog osjećaja podstaknutog zamahom Njegove ruke preko struna naših života u danima ovog okupljanja – neka to bude živi, trajni, postojani, neodlazeći Hrist, koji ponovno proživljava Njegov Božanski život u našim životima, koji će nam pomoći da Mu služimo. I što je onda bitan kraj? Kakve veze ima ako život bude položen na afričkim obalama prije nego što usne počnu govoriti jednim od afričkih jezika? Šta je važno ako će na svakom ostrvu svakog mora neki dobrovoljac položiti svoj život za počinak sve dok koraci našeg Gospoda ne zasjaju veličanstveno zbog Njegovog ponovnog pojavljivanja? Šta ima veze, ako živimo Hrista?“
James Hudson Taylor (1832–1905), rođen je u Jorkširu, Engleska. Nakon kratkog perioda tinejdžerskog skepticizma, došao je do Hrista čitajući hrišćanski traktat u očevoj apotekarskoj radnji. Nekoliko mjeseci nakon svog obraćenja, on se u potpunosti posvetio Gospodnjem djelu. Osjetio je da ga Gospod zove u Kinu. Godine 1853. dvadesetjednogodišnji Tejlor otplovio je za Kinu kao agent novog misionarskog društva. (Compiled from biographies by Diane Severance, Ed Reece and Wikipedia)
Tokom svojih ukupno 51 godinu na polju misije u Kini, osnovao je Kinesku unutrašnju misiju (CIM). Društvo koje je osnovao bilo je odgovorno za dovođenje preko 800 misionara u zemlju koji su pokrenuli 125 škola i direktno rezultirali sa 18.000 hrišćanskih obraćenja, kao i za uspostavljanje više od 300 radnih mjesta s više od 500 lokalnih pomagača u svih osamnaest provincija. (Ibid)
Godine 1887. Tejlor se vratio u Englesku kako bi govorio na Kesiškoj konvenciji i pozvao regrute da mu se pridruže u Kini. Tejlor se spremao da se vrati kada je u decembru stigao hitan poziv Henrija Frosta da posjeti Ameriku. Odlučio je otići i na svom prvom putovanju u Ameriku propovijedao je na studentskoj konferenciji Dvajta Mudija u Nordfildu i na Nijagarinoj biblijskoj konferenciji u Ontariju. Kako se vratio u Kinu u jesen 1888. godine, uspio je povesti 14 kandidata iz Amerike. (Ibid)
U maju 1900. godine, Tejlora su dovele pred samu smrt užasne vijesti o Kineskoj bokserskoj pobuni, rezultirajućem prekidu rada i ubistvu stotina misionara zajedno s domorodačkim hrišćanima, a kako su stizali telegrami koji govore o neredima i masakru, dahtao je: „Ne mogu čitati, ne mogu se moliti, jedva da mogu razmišljati…ali mogu vjerovati.“ (Ibid)
Ovaj stariji brat u misijskom radu strastveno je govorio mladim ljudima okupljenim na Konvenciji o iskrenoj ličnoj želji:
„I iskreno želim da rezultat ove konvencije za mnoge, mnoge od vas bude, da biste mogli upoznati Duha Svetoga kao živu svijetlu stvarnost, kao posebnu ličnost, kao ljubavnika, kao prijatelja. Prošlo je mnogo godina nakon što sam bio hrišćanin prije nego što je Sveti Duh bio više od uticaja na mene. Ali tako je blagosloveno poznavati Ga kao osobu, poznavati Ga kao vodiča, kao vođu, moćnu silu, koja je uvijek pri ruci i spremna da izađe u susret našim slabostima i da nam pomogne i da nas iskoristi. Vođeni tim nepogrešivim vodičem nikada nećete biti zavedeni, i oh, On će baciti takvo svjetlo na dragocjenu Božju Riječ da će vam od nje napraviti novu knjigu.“
Arthur Tappan Pierson (1837–1911) bio je američki prezbiterijanski pastor, rani fundamentalistički vođa i pisac koji je propovijedao preko 13.000 propovijedi, napisao preko pedeset knjiga i držao biblijska predavanja kao dio transatlantske službe propovijedanja koja ga je učinila poznatim u Škotskoj Tapani Engleska. Pirson je razgovarao sa D.L. Mudijem na njegovim Nordfild konferencijama… (Wikipedia)
Dr Pirson je prisustvovao Kesiškoj konvenciji u Engleskoj, češće nego bilo koji drugi govornik iz Amerike, redovno je prisustvovao od 1897. do 1909. On je dominirao Konvencijom svojim jedinstvenim sposobnostima i duhovnom i intelektualnom moći. (Pleasant Places Author Biographies)
Kao misionarski govornik, A.T. Pirson je uticao na Roberta Eliota Spira, Samuela Cvemera i Džona R. Mota da daju svoje živote misijama. (Wikipedia)
Na Konvenciji Pirson prati svoju istoriju „pokreta naprijed“.
„Nikada u istoriji nije postojao pokret koji bi se direktnije mogao pratiti do Oca svih nas od ovog Studentskog dobrovoljačkog pokreta… Ljubljena braćo, kolege studenti i kolege evanđelisti, kroz istoriju Crkve Božje imale su neke od istinitih Božjih izreka postanite signalni poklič i glasna truba kretanja naprijed. U apostolskim danima postojalo je pet riječi na grčkom koje su imale stalnu i neprekidniju upotrebu od gotovo svih drugih. A neki misle da kada je Pavle rekao da bi radije izgovorio pet riječi sa svojim razumijevanjem nego deset hiljada riječi na nepoznatom jeziku, on se osvrnuo na pet riječi koje su gotovo odmah iza ove riječi: ‘Hristos umrije za naše grijehe’. Kada je Luter izašao iz samostanskih kapija i začuo bistrinu velike reformacije, čule su se ove riječi: slično iz grčkog zavjeta, to mu je postalo poklič: ‘Pravednik će živjeti od vjere.’ Zanimljiva je činjenica da je prije samo osam stotina godina, ove 1894. godine, Petar Pustinjak, taj mršavi patuljak, sveden na kostur svojom strogošću, prešao Evropu sjeverno od Alpa i podigao tevtonska plemena za prvi napad na Saracene sa dvije riječi preuzete iz Vulgate, ‘Deus Vult’.“
Deus vult (latinski za „Bog hoće“) bio je uzvik naroda na proglašenju Prvog krstaškog rata pape Urbana II na saboru u Klermonu 1095. (Wikipedia)
Pokret višeg života se ponekad naziva Kesiškim pokretom, jer je promovisao hrišćansku svetost na konvencijama u Kesiku u Engleskoj, koje traju do danas. Njegovo ime potiče od knjige Vilijama Bordmana pod naslovom The Higher Christian Life, koja je objavljena 1858. (Ibid)
Elen Vajt je dobro poznavala Vilijama Bordmana i njegovu knjigu.
„Pouka Višeg životna promoviše pasivnost ili ‘mirovanje’. ‘Idi i pusti Boga’ je dovedeno do krajnosti od strane brojnih učitelja Višeg života. Vilijam Bordman i C.G. Trumbull bili su dva od njegovih najglasnijih zagovornika. Pobjeda navodno može postati uobičajena samo kada se kultiviše pasivnost. Pasivnost je ono što tihovatelji misle da je sredstvo za oslobađanje Duha. Lična inicijativa bilo koje vrste pripisuje se tijelu. Pasivnost dopušta Bogu da djeluje kroz osobu putem podsticaja i utisaka. Uništenje sopstva je ključno. Kada je sopstvo van puta, ‘božanski život’ može slobodno teći kroz pojedinca. Vilijam Bordman je takođe bio zagovornik pogleda na grijeh ‘klizne skale’. Tvrdnje Božjeg zakona su bile prilagođene ili ‘postepeno’ prema grešnikovim sposobnostima.“ (Jay Wegter, A Critique of the Higher Life Movement)
Adoniram Judson Gordon (1836-1895), bio je američki baptistički propovjednik, pisac, kompozitor i osnivač Gordon koledža i Gordon-Conwell teološke škole. Bio je blizak prijatelj D.L. Mudija i pomagao mu je u radu u Bostonu. Takođe je bio čest govornik na Moody’s Northfield konferencijama. (Wikipedia)
Mnogi aspekti Duha Svetoga su istaknuti u obraćanju A.J. Gordona. Kasnije ćete u ovom zapisu otkriti da je gospodin bio dobro upućen u tu temu.
„Sada se zadržite samo trenutak na Riječi. Vjerujem da ovo Sveto pismo ne samo da je bilo nadahnuto nego jeste nadahnuto; da Duh Božji živi i diše u svojim slovima i rečenicama. Kao što je moja krv u svakom dijelu mog tijela, Duh Božji je u svakom dijelu ove Riječi. Držim u ruci sjeme, i to sjeme ima u sebi mahajuću žetvu. Držim u ruci žir, a taj žir drži hrast – široko razmetnuto korijenje i dalekosežne grane sve umotane u žir. Sada, imamo onu čudesnu karakterizaciju Svetog pisma kao ‘netruležnog sjemena Riječi’…
Sada, želim da se pozabavim samo trenutak kada imam Duha. Mislim da su ove fraze, ‘krštenje Svetim Duhom’ i ‘pomazanje Duhom Svetim’, zbunile mnoge. Dozvolite mi da navedem ono što vjerujem da je najjasnije rečeno: Isus Hrist je došao na svijet da spasi grešnike. Kažem grešniku da jednostavno prihvati Hrista… ‘Bog je tako zavolio svijet da je dao Sina svog Jedinorodnog, da nijedan koji vjeruje u Njega ne pogine, nego da ima život vječni,’ i sve što treba da uradi jeste da primite Ga. Sada je Isus Hrist otišao, i treća Osoba Trojstva je sišla. Baš kao što je Isus Hrist trideset i tri godine hodao po zemlji, Duh Sveti je u Crkvi od dana Pedesetnice. Sada, mladići i djevojke, pošto ste primili Isusa Hrista za svoje opravdanje, jeste li svečano primili Duha Svetoga za svoje posvećenje, za svoju silu, za svog Božanskog ličnog pomoćnika, tako da vas od sada može u potpunosti koristiti? To je primanje Svetog Duha. To je jednostavno iskustvo vjere, a mnogo je onih koji svjedoče o njenoj stvarnosti.
Ali to nije sve. Tu je sunce: kakva je korist od toga ako nemam oko? Ne može da donese svoju sliku na mrežnjaču mog oka ako sam slijep. Ovdje je svuda okolo vazduh, a ja imam zrak; a ipak ću biti mrtav, osim ako vazduh nema moja pluća kroz koja me može uhvatiti. Ovo društvo hrišćana ovdje večeras mogu predstavljati pluća Duha Svetoga; On je vazduh. Pretpostavimo da je devedeset od sto vazdušnih ćelija ljudskih pluća začepljeno, kako čovjek može živjeti i biti zdrav? Ima upalu pluća. I upravo tako je u Crkvi Isusa Hrista. Mi imamo Svetog Duha, ali On mora imati nas; On mora biti toliko povezan s nama da Ga možemo udisati i izdahnuti, da može biti u nama dok smo mi u Njemu. Blagoslovljeno iskustvo, ako nas zaista Duh Sveti posjeduje!“
Mary Geraldine Guinness Taylor (1865–1949), bila je britanska protestantska hrišćanska misionarka u Kini i autorka mnogih misionarskih biografija u vezi s istorijom Kineske unutarnje misije (preimenovane u Overseas Missionary Fellowship, sada OMF International). Bila je kći poznatog propovjednika i pisca preporoditelja Henryja Grattana Guinnessa, prijatelja Jamesa Hudsona Taylora, osnivača CIM-a. Postala je Tejlorova snaha kada se udala za njegovog sina (i kolegu CIM-ovog misionara), Fredericka Howarda Taylora. (Wikipedia)
Čitajući sledeći dio njenog obraćanja može se shvatiti kako će ova elokventna mlada žena, koja još nije imala ni trideset godina, ostaviti trajan utisak na mnoge studente na Konvenciji:
„Poznajete li Duha Svetoga kao osobu, ličnu stvarnost, jednako stvarnu kao Gospod Isus Hristos, jednako stvarnu kao Boga Otac, onoga sa kojim morate da radite u svom svakodnevnom životu? Znate li šta je zajedništvo Duha Svetoga? Ako ne, tražite Ga sada, oh, tražite Ga sada. Zamolite ga da vam se otkrije prije nego što vas uopšte pozove na polje. Prijatelji, ne mogu to izraziti riječima – nema riječi da to izrazim – ali ako Ga poznajete, znaćete; ako je On stvaran za vas, znaćete to. On za mene nije bio stvaran kada sam otišla u Kinu u smislu u kojem je sada. Hvala Bogu da svi imamo Duha Svetoga u našim srcima. Ali poznajemo li Ga kao prijatelja kojemu se možemo obratiti u svakom trenutku da nam učini stvarnim velike stvarnosti vječnosti, da nam učini nemoguće stvari, da naša vlastita srca ispunimo Isusom, i ispuniti naše živote da otkrijemo Isusa drugima? Želimo Ga ovdje kod kuće isto koliko i tamo. Hoćete li, oh, nastojati da Ga upoznate sve potpunije kako napredujete, i moliti se za nas da Ga bolje upoznamo? I predajmo svoje živote u potpunosti Njemu, jer On nas može učiniti dovoljnim gdje god da se nalazimo da pokažemo živog Hrista u svoj Njegovoj milostivoj spasonosnoj sili…
Sada, draga braćo i sestre, nema razloga zašto bi bilo ko od nas otišao iz ovog grada sve dok Sveti Duh Božji ne zauzme stvarno, potpuno, duboko naše čitavo biće, i preobrazi naše živote, na neki način stvorene da se ponovo rodimo u novi život, život u sili Duha Svetoga. Hoćete li uz molitvu pretražiti svoje Biblije, ili ako ste to već učinili, učinite to ponovo, kako biste pronašli ono što možemo očekivati od Svetog Duha Božjeg?…
I jedne noći mi je stranac, skoro stranac, na sastanku rekao nešto o blagoslovu i punoći sile u životu. Rekla sam: ‘Znam vrlo malo o tome, ali želim da znam više, želim da znam više o sili Duha Svetoga.’ On se okrenuo prema meni i rekao: ‘Šta, zar ne poznaješ punoću Duha Svetoga u tvom životu?’ To me je zaprepastilo. Nikada ranije nisam razmišljala o tome. Rekla sam: ‘Ne, ne znam.’ Onda sam otišla i razmišljala o tome, i pomislila sam, to je to, ne znam, ne znam šta je to imati pravu punoću Svetog Duha u svom životu. A onda sam počela da se molim za to…
…Sledećeg jutra, 21. decembra, nikada to neću zaboraviti, predala sam svoj život Duhu Božijem.“
Bili smo u mogućnosti da učestvujemo samo u malom dijelu onoga što je podijeljeno na Konvenciji studentskih stranih misija i iz ovoga možda naslućujete duboki učinak koji su govornici imali na tada dvadesettrogodišnjeg studenta adventističkog koledža koji se bori sa doktrinom o trojstvu. Biti tamo je vjerovatno djelovalo kao povratak kući za njega. Našao je zajedništvo izvan crkve sa ljudima koji su govorili njegov „jezik“. Znamo da se ova praksa miješanja nastavlja i danas u ime ekumenizma, misija i jedinstva. Kamo sreće da je Adventistička crkva samo mogla shvatiti kakvu štetu nanose ovi „izleti“.
Lejsijeva reakcija na Konferenciju toliko je duboko prodrla u njegov um da se pedeset i jednu godinu kasnije uspio prisjetiti određenih govornika po imenu i iznijeti „živopisno naglasak koji svi ovi učitelji stavljaju na službu ‘Duha Svetoga’ u našim životima kao Božjih slugu i misionara, službu kao stvarne, određene, božanske osobe, uvijek s nama, i u nama, Utješitelja kao što je učio Isus Hrist…“ Lejsi nastavlja da prenosi starješini Frumu šta su privlačnost i poruke ovih novih učitelja izazvale u njemu.
„Na povratku u Australiju tokom septembra 1895. godine, tu temu, Ličnost i djelo Svetog Duha, učinio sam posebnim predmetom proučavanja. I sam se uvjerio! Dakle, kada su me zamolili da vodim seriju biblijskih studija u 9 sati na kongresu u Kuranbongu 1896. godine, predstavio sam tu temu…“
Iako nemamo evidenciju o ovoj seriji studija iz 1896., da li bi se moglo sa sigurnošću reći na osnovu njegovog svjedočanstva o trinitarnim korijenima iz Anglikanske crkve i vjere koju su oni govornici ponovno potvrdili na Konvenciji studentskih stranih misija samo dvije godine prije, da se Lejsi više nije borio sa doktrinom o trojstvu? Njegova tema „Ličnost i djelo Duha Svetoga“ kako je izložena u Kuranbongu mogla je biti prva te vrste koja je javno predstavljena u Adventističkoj crkvi. Ovo je bilo značajno odstupanje od Ponovljenog zakona 6:4, 1. Korinćanima 8:6 i Psalma 139:7, temeljnih stihova Pisma koje su pioniri crkve postavili o Ocu, Sinu i Duhu.
Lejsi je takođe smatrao, kao i dr Kelog sa svojom knjigom Živi hram, da se spisi Elen Vajt slažu s njegovim pretpostavkama, jer njegovo pismo Frumu kaže:
„Kada je ‘Želja vjekova’ izašla 1898., sam brat Daniels mi je skrenuo pažnju na izraz koji se nalazi na stranici 671, gdje se o Duhu govori kao o ‘trećoj osobi Božanstva’ (u to vrijeme nisam vidio štampani primjerak) i dao nekoliko ljubaznih komentara. Kasnije, u ‘Svjedočanstvima za Crkvu, serija B, br. 7’ na strani 63 (novembar 1905.) pronašao sam ovaj odlomak:
‘Utješitelj kojeg je Hrist obećao poslati nakon što je uzašao na nebo, je Duh u svoj punoći Božanstva, koji pokazuje snagu božanske milosti svima koji primaju i vjeruju u Hrista kao ličnog Spasitelja. POSTOJE TRI ŽIVE OSOBE NEBESKOG TRIJA; u ime ove tri velike sile – Oca, Sina i Svetoga Duha, oni koji primaju Hrista živom vjerom su kršteni, a te sile će sarađivati s poslušnim podanicima neba u njihovim nastojanjima da žive novi Hristov život.’
upravo onako kako sam nastojao da predajem 9 godina ranije.
S tim u vezi bio sam zainteresovan da primijetim jezik koji se koristi u članku ‘Sveti Duh u našim školama’ koji se nalazi u 8T 61, 62, i nosi [datum] ‘10. maj 1896’ Kuranbong NSW, gdje se svaki put kada se spominje Sveti Duh koriste zamjenice ‘On’, ‘Njemu’, ‘Njegov’. I on se više puta naziva ‘nebeskim glasnikom’, ‘nebeskim gostom’, i očigledno ‘samim velikim Učiteljom’.“[1]
Da su zaista neka gledišta u „Želji vjekova“ i još nekoliko drugih izjava Elen Vajt napravile određenu štetu i napunile oružje trinitarskom lobiju, bilo je itekako jasno i samom Frumu koji se kasnije hvalio kako je matirao adventiste netrinitarce:
„Siguran sam da smo se složili, u Evaluaciji knjige Evangelizam, kao jednom od velikih doprinosa u kojima je propovjedničko udruženje u to vrijeme učestvovalo. Znate šta je to uradilo sa ljudima u Kolumbija Unionu koji su se suočili licem u lice sa jasnim, nedvosmislenim izjavama Duha proroštva o Hristovom božanstvu, ličnosti Svetog Duha, Trojstvu i slično. Ili su morali položiti oružje i prihvatiti te izjave, ili su morali odbaciti Duh proroštva.“ (Leroy Froom, Letter to Roy Allan Anderson, January 18, 1966.)
Još jedno pismo koje je Lejsi napisao 1947. A.W. Spaldingu će dati više uvida u njegov trinitizam. Tu opet ukazuje na svoja predavanja i studije na Kuranbongu 1896. godine, primjećujući kako je sestra Vajt slijedila njegova učenja u svojim spisima. Zbog toga je mogao izjaviti:
„Od tada je doktrina Trojstva uspostavljena među nama – iako, očigledno, nije u potpunosti prihvaćena od svih!“
Kako se sve ovo odnosi na Leroja Fruma? Pošto su predavanja Herberta Lejsija mogla biti prva takve vrste od strane jednog adventiste koji predstavlja Duha Svetoga kao „pravu, određenu, božansku osobu“, sjetite se kako je Džordž Najt, adventistički istoričar, izjavio: „Frumov Dolazak Utješitelja [bila] je prva knjiga od adventista koji prikazuje Svetog Duha kao osobu.“ Odakle ideje za njegovu knjigu? Nudimo njegovo lično priznanje:
„Mogu li ovdje napraviti iskreno lično priznanje? Kada su me, između 1926. i 1928., naši lideri zamolili da dam seriju studija o Svetom Duhu, koje pokrivaju propovjedničke institute Sjevernoameričke unije iz 1928. godine, otkrio sam da, osim neprocjenjivih tragova pronađenih u Duhu proroštva, u našoj literaturi nije bilo praktično ničega što bi izložilo zdravo biblijsko izlaganje u ovom ogromnom polju proučavanja. U našoj literaturi nije bilo prethodnih knjiga o tome.“ (Leroy Edwin Froom, “Movement of Destiny”, p. 322 [1971])
I nakon što je Leroj Frum tražio informacije o onome što će uslijediti godinama kasnije, podigao je prašinu koja je stvorila ovaj odgovor od Artura L. Vajta (unuka Elen Vajt). „Gđa Soper nam skreće pažnju na činjenicu da tražite informacije o stavovima naših ranih radnika u vezi s Trojstvom, ličnošću Svetog Duha i pretpostojanjem Hrista, kako se to može otkriti u njihovim spisima. Mislim da ćemo morati priznati da naši rani radnici nisu bili trinitarci.“ (Letter from Arthur L White to Leroy Froom. Dec 7, 1955.)
Slično mu je ranije odgovorio istaknuti radnik Kotrel: „Prema mojim ličnim saznanjima, doktrinu o ‘Trojstvu-Božanstvu’ nisu podučavali adventisti sedmog dana tokom prvih dana moje službe.“ (Letter from H. Cottrell to Leroy Froom. Sep 16. 1931.)
Frum nastavlja, otkrivajući izvore kojima je morao pribjegnuti:
„Bio sam primoran da potražim niz vrijednih knjiga koje su napisali ljudi izvan naše vjere – ljudi kao što su Murray, Simpson, Gordon, Holden, Meyer, McNeill, Moody, Waugh, McConkey, Scroggie, Howden, Smith, McKensie, Mclntosh, Brooks, Dixon, Kyle, Morgan, Needham, Pierson, Seiss, Thomas, West i niz drugih – za početne naznake i sugestije, i za otvaranje privlačnih vidika za intenzivno lično proučavanje. Imajući ovo, izašao sam odatle. Ali oni su bili odlučujuća rana pomoć. I desetine, ako ne i stotine, mogle bi potvrditi isto otrežnjujuće uvjerenje da su neki od ovih drugih ljudi često imali dublji uvid u duhovne stvari Božje od mnogih naših ljudi koji su tada imali o Svetom Duhu i pobjedničkom životu. To je još uvijek bila uglavnom nejasna tema.“ (Ibid, p. 324)
Kao Lejsi prije njega, Frum je pronašao izvor za svoja vjerovanja o Svetom Duhu izvan adventističke vjere. Dva imena, Pirson i Gordon, su istaknuta i podvučena. Poklapaju se s imenima dvojice muškaraca koji su razgovarali s Herbertom Lejsijem i ostalim delegatima na Konvenciji Studentskog volonterskog pokreta za strane misije 1894. godine.
Gordonova knjiga, Služba Svetog Duha, objavljena je iste godine kada i Detroitska konvencija. Evo par isječaka:
„Isus Hrist, vječno živi Sin Božji, jedini je vrhunski odgovor na nemir i muke našeg vremena. Ali on ne može, neće se otkriti. Svaka osoba u Svetom Trojstvu otkriva drugu. Sin otkriva Oca, ali njegovo vlastito otkrivenje čeka svjedočanstvo Duha Svetoga, koje, iako se često daje direktno, uglavnom dolazi kroz crkvu. Ono što nam je tada potrebno, i što svijet čeka, je Sin Božji, posvjedočen i otkriven u svoj svojoj blistavoj ljepoti službe Duha Svetoga, dok on daje energiju sa i kroz svece koji čine svetinje i mistično tijelo, crkvu.
Očigledno je da je sadašnja dispenzacija pod kojom se nalazimo dispenzacija Duha, ili Treće osobe Svetog Trojstva. Njemu je u Božanskoj ekonomiji predana služba da primijeni otkupljenje Sina na duše ljudi pozivom, opravdanjem i spasenjem izabranih. Stoga smo pod ličnim vođstvom Trećeg lica, isto kao što su apostoli bili pod vodstvom Drugog.“ – Henry Edward Manning. (citirano u The Ministry of the Spirit)
Godinu dana kasnije objavljena je Pirsonova knjiga Djela Svetoga Duha.
„Novorođeno dijete Božje ne zna i ne prepoznaje svog duhovnog Roditelja! Kakav je izazov onima koji propovijedaju i poučavaju jevanđelje da vide da učenici neće odrastati u neznanju o karakteru i djelovanju Duha! a ipak u koliko crkava postoji sistematsko učenje o trećoj Osobi Trojstva?“
Smatrate li da je žalosno da je starješina Frum mogao izjaviti: „Desetine, ako ne i stotine, mogli bi potvrditi isto otrežnjujuće uvjerenje da su neki od ovih drugih ljudi često imali dublji uvid u duhovne stvari Božje nego što su mnogi naši ljudi tada imali na Duha Svetoga i trijumfalnog života“, kao razlog za odlazak izvan adventističke vjere u svoju potragu, vjere koja je u to vrijeme bila uspostavljena više od 75 godina?
Iz dokaza njihovih vlastitih riječi predstavili smo vam dva istaknuta vodeća čovjeka u adventizmu koji su se borili s doktrinom o trojstvu. Kada se Herbert Kamden Lejsi pridružio Adventističkoj crkvi 1888. nije mogao ostaviti za sobom svoje trinitarne korijene iz Engleske crkve.
Ranije smo rekli da je u vrijeme smrti Leroj Edvin Frum radio na završnoj knjizi, The Holy Spirit – Executive of the Godhead. Imamo brojna pisma, članke i knjige koji dokumentuju kako je on neumorno radio na trijumfu trinitarske doktrine. Da je sada živ, bio bi tako ponosan da zna da je „crkva danas zauzela čvrst i nepopustljiv stav prema ovom učenju“, što je šokantno za sve poznavaoce stavova pionira.
Bez obzira da li se borite oko doktrine o trojstvu ili ne, ostavljamo vam još nekoliko stvari za razmišljanje.
„Nijedan čovjek ne padne u jednom danu od savršene vjere do grube greške; a još manje da mnoštvo ljudi otpadne sve u isto vrijeme. Zabluda je podmukla u svom radu, a ljudi koji otpadaju rijetko su svjesni da se u njima događa bilo kakva promjena.“ (E.J. Waggoner, “Present Truth”, Jan. 30, 1902)
„Početno komešanje istine je direktno proporcionalno tome koliko se duboko vjerovalo u laž. Nije to što je svijet okrugao uznemirilo ljude, već to što svijet nije ravan. Kada se dobro spakovana mreža laži postepeno bude prodavala masama kroz generacije, istina će izgledati krajnje besmislena, a njen govornik ludak.“ (Dresden James)
„Ako zavisim od učitelja koji će mi objasniti (Sveto pismo), a on treba da nagađa o njegovom značenju, ili želi da ga ima zbog svog sektaškog uvjerenja, ili da se smatra mudrim, onda njegovo nagađanje, želja, vjerovanje, ili mudrost je moje pravilo, a ne Biblija.“ (Ellen G. White, “Advent Review and Sabbath Herald”, November 25, 1884 par. 24)
„Kao fundamentalne greške možemo klasirati i ovu lažnu subotu (nedjeljno bogoslužje) i druge zablude koje su protestanti odnijeli iz katoličke crkve, kao što su škropljenje za krštenje, trojstvo, svjesnost mrtvih i vječni život u bijedi [paklu]. Masa koja je držala ove fundamentalne zablude, nesumnjivo je to činila iz neznanja; ali da li je moguće da će Hristova crkva nositi ove zablude sve dok prizori suda ne buknu na svijet? Mi mislimo da ne… Ova klasa koja živi neposredno prije drugog dolaska neće držati ljudske tradicije, niti će držati fundamentalne zablude u vezi sa planom spasenja kroz Hrista.“ (James White, “Advent Review and Sabbath Herald”, March 6, 1855)
„Bog je odredio Crkvu da bude svjetlo svijeta, i u isto vrijeme odredio da Njegova Riječ bude svjetlo Crkve. Ali kada crkva postane nevjerna svom povjerenju i kvari čiste doktrine jevanđelja, kao prirodna posledica svijet postaje opijen njenom lažnom doktrinom. Da su narodi na Zemlji u ovom trenutku u takvom stanju, previše je očigledno da bi se to poricalo. Svijet je opijen u potrazi za bogatstvom i čašću, ali grijeh leži na vratima crkve; jer crkva odobrava ono što je Gospod strogo zabranio, i ona daje primjer svijetu. Da crkva nije opila svijet vinom lažnih doktrina, jasne biblijske istine bi snažno pokrenule um javnosti.“ (Ibid)
Šta je glavna pouka iz ovog kratkog istorijata? Oni koji sami nisu utvrđeni u istini, a nisu raskrstili sa određenim zabludama koje su imali, postaju lake žrtve indoktrinacije kada se nađu na terenu gdje se zablude propovijedaju sa harizmatskom silom i entuzijazmom. To je bio Lejsijev slučaj, a što se tiče Fruma, mnogi tvrde da je bio mason i katolički agent sa zadatkom u crkvi Adventista sedmog dana. U svakom slučaju obojica su imali veliki uticaj u otpadu koji se dogodio.
_______________________
[1] Evo linka do originalne razmjene pisama između Fruma i Lejsija.
