Kanonizacija – kako znamo da su prave knjige ušle u Novi savez?

„Preraditi istorijske knjige… Konstantin je naručio i finansirao novu Bibliju, koja je izostavila ona jevanđelja koja govore o Hristovim ljudskim osobinama i uljepšala ona jevanđelja koja su ga činila bogolikim. Ranija jevanđelja su stavljena van zakona, sakupljena i spaljena.“

Ovaj odlomak, iz bestselera Dena Brauna Da Vinčijev kod, izražava uobičajenu perspektivu današnje popularne kulture: Biblija je knjiga koju je napravio čovjek, koju je sakupila korumpirana crkva, u nastojanju da njihov vođa izgleda božanski. Ali da li je to istina? Da li je Novi savez, kolekcija od 27 knjiga, bila u velikoj mjeri uređivana i cenzurisana od strane crkve? Imamo li razloga vjerovati knjigama koje su uključene? Ovaj članak će istražiti ova važna pitanja.

 

Šta je kanon?

Riječ kanon dolazi iz grčkog jezika, a izvedena je iz hebrejskog kaneh, ili štap (trska) za mjerenje. Kada se primijeni na Bibliju, kanon je zbirka knjiga koje se smatraju nadahnutom Božjom Riječju – standardom po kome treba da se mjere sve teološke tvrdnje.

Iako je Da Vinčijev kod krajnje netačan u svom opisu kako je Biblija nastala, ispravno je reći da Novi savez nije sakupljen odmah nakon Isusovog uskrsenja. Uglavnom zato što su se knjige još pisale.

 

Zašto je formiran kanon?

Istorijski gledano, postojao je niz razloga koji su nametnuli pitanje ograničavanja kanona. Usmena tradicija je počela da se pogoršava u postapostolskim vremenima, dijelom zbog toga što su mnogi ili većina očevidaca najranijih događaja Isusovog života i smrti i početka Zajednice umrli. Takođe, usmena tradicija je možda jednostavno patila u prenošenju.

Vođe rane hrišćanske zajednice prepoznale su važnost utvrđivanja biblijskog kanona. Prvi razlog zašto su kanon postavili kao prioritet bio je taj što im je bio potreban standard — „mjerna šipka“ — pomoću koje su mogli prepoznati i odbaciti jeretička učenja marginalnih vođa u zajednici. Najistaknutiji rani protivnik utvrđene doktrine zvao se Markion. On je Boga iz Starog saveza gledao kao okrutnog Boga odmazde i jevrejskog zakona, inferiornog u odnosu na Oca kojeg je otkrio Isus. Stoga je odbacio cijeli Stari savez, kao i knjige za koje je smatrao da su „ukaljane“ jevrejskim učenjem. Markion je objavio svoju verziju kanona po komadima 135. godine, što je navelo Zajednicu da odgovori. Njegova vjerovanja su osuđena i izopšten je 144. godine nove ere. Njegov je bio prvi od mnogih drugih jeretičkih pokreta na koje je Zajednica odgovorila.

Drugi razlog zašto je Zajednica bila motivisana da utvrdi kanon Svetog pisma je bio intenzivan progon sa kojim su se suočavali hrišćani. Progon od strane imperatora Dioklecijana početkom četvrtog vijeka bio je posebno motivisan, pošto je on naredio uništenje hrišćanskih spisa. Stoga je bilo od vitalnog značaja da Zajednica formira kanon kako bi se stabilizovala i spriječila gubitak Svetog pisma. Vjernici su trebali znati koje knjige mogu predati rimskim vlastima, a da ne počine grijeh svetogrđa, a koje su dio kanona – i, stoga, vrijedne smrti za njih.

 

Proces kanonizacije

Važno je napomenuti da istorija ne saopštava sve detalje o tome kako je kanon uspostavljen. Događaji oko ovog procesa desili su se u vrijeme intenzivnog progona. Na sreću, sačuvani zapisi daju uvid u neke od faktora koji su uticali na formiranje Novog saveza.

Još jedno upozorenje mora biti napravljeno prije diskusije o kriterijima. Rana zajednica je bila nepokolebljiva u nastojanju da se priznaju knjige koje imaju autoritet Svetog pisma, a ne da im nameću sopstveni autoritet. Nisu proizvoljno birali knjige koje su im se najviše sviđale, već su priznavali ona djela koja su već imala kvalitete božanskog nadahnuća. Tek kasnije, od IV ili V vijeka nadalje, crkva je počela da ističe sopstvene dogme i tradicije (učenja „crkvenih otaca“) iznad Svetog Pisma, čime se promijenila vizura „tradicije“.

 

Koji su kriteriji korišteni?

Apostolski autoritet. – Primarni kriterijum za prijem u kanon bilo je autorstvo apostola. Osim toga, knjige čiji je autor imao blisku vezu s apostolom, kao što su Marko s Petrom i Luka s Pavlom, smatrane su autorizovanim od strane njih i stoga su prihvaćene. Ovo autorstvo ili autorizacija nije bila strogo neophodna komponenta, jer je nekoliko neapostolskih spisa prihvaćeno, ali je bilo najistaknutije.

Pravilo vjere. – Rani hrišćanski prvaci poput Irineja su ukazivali na „pravilo vjere“ kao na kriterij koji je razlikovao prava učenja od lažnih koje su iznosili jeretici poput gnostika ili montanista. To je značilo da je Zajednica propovijedala istu poruku još od apostola – i u stvarnosti od Isusa. Ovo je u skladu s onim što je Pavle poučavao u Galatima 1:8 kada je rekao: „Ali čak i kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam već objavili, neka bude proklet!“ Dakle, učenja moraju biti usklađena s tradicijom onoga što je Isus poučavao, što je preneseno od apostola i što je sadržano u Starom savezu. Kriterijum usklađenosti sa primljenim učenjem je jasan u odbacivanju jeretičkih spisa.

Uporedite ovo s gnosticima, grupom koja je tvrdila da im je otkriveno tajno znanje o zlu fizičkog svijeta, koja nije imalo istorijsko pravo na tradiciju. Oni su jednostavno stvarali nešto novo (tzv. „novu svjetlost“), pa su oni i njihovi spisi bili odbačeni.

Tertulijan, još jedan rani hrišćanski vođa, takođe je smatrao da je tradicija (predato nasleđe) ključna za tumačenje Svetog pisma. Iako je kontroverza oko nekih odlomaka bila neizbježna, a jeretici su mogli izokrenuti značenje stihova izvlačeći ih iz konteksta, tradicija bi dovela do ispravnog tumačenja. Primjer knjige koja je prihvaćena zbog svoje usklađenosti s pravilom vjere je Poslanica Jevrejima. Iako je njeno autorstvo nepoznato (pisac nije predstavljen, pretpostavlja se da je to bio apostol Pavle, visokoobrazovani poznavalac Zakona i Proroka), njena poruka je vjerno usklađena sa Starim savezom i pokazuje kako je Isus ispunio biblijska proročanstva, te po kojem osnovu i kakvu službu vrši nakon uznesenja na Nebo.

Kontinuirano korišćenje u hrišćanskim skupštinama. – Poslednji test je da li je zajednica i dalje priznavala i koristila neku knjigu. Iako bi se ovaj kriterij mogao kritikovati kao mišljenje obične većine, on bi takođe mogao ukazivati ​​na hrišćansko vjerovanje da će Bog voditi zajednicu u istinu. U stvarnosti, nevjerovatno je da je postojao tako čvrst konsenzus među različitim grupama hrišćana na tako širokom geografskom području. Stoga, ako je spis izdržao test vremena i nastavio da ga skupštine naširoko koriste, on je zadržao svoj ugled. Kriterijumi istinske doktrine, upotrebe i apostolstva svi zajedno moraju biti zadovoljeni, da bi se knjiga ocijenila kanonskom.

 

Najranije liste

Do kraja prvog vijeka, dvije trećine knjiga današnjeg novosaveznog kanona bile su široko rasprostranjene i smatrane su mjerodavnim. Na ostale su se pozivali i mnogi su smatrali da su nadahnute. Međutim, nekim knjigama je trebalo duže da ih svi prihvate. Na primjer, Poslanica Jevrejima i 2. Petrova su odgođene jer je njihovo autorstvo bilo sporno. Drugi primjer, Otkrivenje je bilo zadržano jer nije bilo tako široko poznato u nekim područjima (što ima praktičnog smisla jer je bilo poslednje koje je napisano).

Justin Mučenik (umro oko 165.), hrišćanski apologeta, pisao je o čitanju jevanđelja, „memoarima apostola“, u službama, u kojima su oni bili osnova za propovijedi.

Rani zapis bio je Muratorijev fragment, djelimično sačuvani drevni dokument napisan oko 175. godine nove ere. U njemu se navode 23 od 27 novosaveznih knjiga kao mjerodavne, kao i nekoliko drugih. Takođe odbacuje neka lažna pisma koja se pripisuju apostolu Pavlu – možda ona lažna koja je sam Pavle naveo u 2. Solunjanima 2:2. Prvi dokument koji uključuje svih 27 knjiga Novog saveza kao jedinih kanonskih knjiga napisao je Atanasije, biskup iz Aleksandrije, 367. godine nove ere, a ubrzo nakon toga Jeronim i Avgustin.

Ono što je od Erazma iz Roterdama postalo poznato kao Prihvaćeni ili Primljeni tekst Novog Saveza proizveo je Lucijan iz Antiohije (240-312) koji je prikupio i uredio većinu poznatih grčkih tekstova. Lucijan je insistirao na tačnosti i doslovnosti teksta i radio na reviziji Septuaginte. On se suprotstavio aleksandrijskoj školi i uticaju Klimenta i Origena koji su zagovarali alegorizaciju i filozofsko tumačenje Biblije. Za razliku od štetnih teologa iz Rima i Aleksandrije takođe se zauzimao za obaveznost Dekaloga i objektivnu religiju.

Postojale su i neke knjige koje su branili neki od ranih hrišćanskih vođa, ali ih je zajednica u cjelini na kraju odbacila. Ovo uključuje prvu i drugu Klimentovu poslanicu, Barnabinu poslanicu, Herminog pastira i Didahe. Na kraju su ove knjige diskvalifikovane iz kanona jer nisu ispunjavale gore navedene kriterije.

 

Da li je to bila jednoglasna odluka?

Kanon nije fiksiran trenutnom odlukom, već kroz proces tokom mnogo godina. S jedne strane, ovo se može smatrati slabošću Biblije. Ako su knjige trebale da budu božanski nadahnute, zašto je hrišćanskoj zajednici trebalo toliko dugo da ih potvrdi? S druge strane, to ukazuje na pedantnu brigu koju je rana zajednica poduzela kako bi se uvjerila da je to ispravno. Umjesto da žure da prihvate sve što su imali ili da traže od jednog vođe da objavi listu službeno odobrenih dokumenata, oni su dozvolili procesima da rade postepeno, vjerujući da ih Bog vodi.

Ovaj produženi proces takođe opovrgava neke od tvrdnji savremene kulture o Bibliji. Kao što je spomenuto u citatu na početku ovog članka, Da Vinčijev kod Dena Brauna (koji, nevjerovatno, na svojim početnim stranicama tvrdi da je istorijski tačan) izjavljuje da su knjige Biblije konspirativno odlučene na saboru u Nikeji, a spaljene neželjene knjige.

Šokantno, ova tvrdnja je zapravo tačna – ali ne za Bibliju. Umjesto toga, prema muslimanskim izvorima, ovo se dogodilo s Kuranom. U sedmom stoljeću, halifa Osman je sakupio sve različite primjerke Kur’ana, odabrao onaj koji mu je bio draži, a ostale spalio. Iako je ovo efikasan način eliminacije konkurentskih zbirki Muhamedovih izreka, kojih je bilo mnogo, ne uliva povjerenje da se trenutna verzija poklapa s originalom.

Nasuprot tome, Braunova tvrdnja o Novom savezu potpuno je lažna. Kanon je praktično uspostavljen kroz gore opisane procese najmanje 150 godina prije Konstantina. Iako je konačna i „zvanična“ ratifikacija kanona uslijedila nekoliko decenija nakon Konstantina na Saboru u Hiponu 393. godine nove ere, nema istorijskog razloga da se vjeruje da je Konstantin lično bio uključen u ovaj proces. Regija Hipon se nalazi u sjevernoj Africi.

 

Da li je bilo još autentičnih spisa koji su mogli biti uvršteni u kanon?

Iz nekih pisama apostola Pavla može se zaključiti da je to slučaj. Na primjer, postojala je Pavlova prepiska sa skupštinom u Korintu mimo sačuvane dvije poslanice. U Kološanima 4:16 nalazimo da je Pavle slao pismo i skupštini u Laodikeji koje takođe nije sačuvano. U to vrijeme za pisanje se koristio papirus ili pergament koji je postao najbolji materijal za pisanje sve do pojave štampe. Opstajanje takvog rukopisa nije bilo dugotrajno i ako se neka poslanica ne bi blagovremeno prepisala, bila bi izgubljena. Naravno uvijek postoji vjerovatnoća gubitka spisa i kroz istoriju, posebno u periodima kad su se okolnosti drastično mijenjale. Ali možemo biti sigurni da se sve ono što je bitno za vjeru nalazi u postojećem kanonu Novog saveza.

 

Šta je sa gnostičkim jevanđeljima?

Šta treba da mislimo o „gnostičkim jevanđeljima“, kao što su Filipovo jevanđelje, Marijino jevanđelje ili Jevanđelje po Tomi? Opet, Den Braun tvrdi da su napisana ranije od četiri kanonska jevanđelja u Novom savezu. Pa zašto nisu uvrštena u kanon?

Prvo, ona su zapravo napisana mnogo kasnije, u kasnom drugom i trećem vijeku – prekasno da bi imala bilo kakvu vezu sa pravim Hristovim apostolima. Nasuprot tome, naučni konsenzus je da su četiri kanonska jevanđelja – Matej, Marko, Luka i Jovan – sva napisana u prvom vijeku, što je dobrano za vrijeme života apostola.

Drugo, gnostička „jevanđelja“ nisu se pridržavala pravila vjere. Na primjer, Jevanđelje po Tomi uključuje bizarne ideje kao što su ljudi koji postaju lavovi ako ih ovi pojedu i druga učenja koja su u suprotnosti ne samo sa onim što su hrišćani dotle učili, već i sa zdravim razumom. Ovi spisi naglašavaju „tajno Isusovo učenje“. Tzv. Jevanđelje po Mariji (otkriveno 1896) obiluje jeretičkim gnostičkim vjerovanjima koja naglašavaju dualizam između tijela i duše, fizičkog svijeta i duhovnog svijeta.

Treće, iako su ih kasnije favorizovali neki ljudi koji su važili za velike mislioce, nikada nisu ušli u široku upotrebu u ranim skupštinama. Gnostička jevanđelja nisu ispunila sva tri kriterijuma za uključivanje, pa stoga nikada nisu priznata kao kanonska. Ukratko, te spise su proizveli mistici, jeretici i prevaranti.

Knjiga Dena Brauna Da Vinčijev kod je ništa drugo do prepakovani gnosticizam za savremenu publiku, iako je to samo roman. No u tom djelu izmišljeni detalji i pogrešni istorijski navodi predstavljeni su kao činjenice i plod ozbiljnog istorijskog istraživanja, a oni to nisu. Braun je jednostavno isprepleo nizove zastranjenih mišljenja, ezoterijskih predanja i pseudoistorije, objavljene u drugim knjigama, i sve zajedno ih natrpao na stranice svog romana. Prava poslastica za senzacionaliste i protivnike Biblije.

 

Zbog Duha svetog možemo biti sigurni u kanon

Kao i većina epizoda antičke istorije, činjenice o formiranju kanona nisu u cjelosti zabilježene. Neki detalji ostaju skriveni, a neki izazovi se još uvijek mogu pokrenuti. Međutim, rani dogovor među hrišćanskim vođama i rigorozni kriteriji primijenjeni na kanonske kandidate pomažu u ublažavanju većine tih zabrinutosti.

Uz to, Isus je obećao u Jovanu 14:26 da će Njegove sledbenike Duh istine „…poučiti svemu i podsjetiti vas na sve što sam vam rekao.“ Hrišćani vjeruju da je Duh sveti bio na djelu ne samo za nadahnuće autora novosaveznih knjiga, već i za usmjeravanje hrišćanskih vođa da ih prepoznaju i objedine u kanonu. Ovaj poslednji faktor trebao bi objektivnim posmatračima dati povjerenje da su prave knjige prihvaćene i da je Biblija koju danas imamo potpuna, nadahnuta Božja Riječ.

 

Da li je neka određena crkva posebno zaslužna za kanon Novog saveza?

Da bi podigle rejting na istoričnosti i navodnom „apostolskom nasleđu“, Katolička i Pravoslavna crkva često pripisuju zasluge sebi za formiranje kanona. Premisa je da nije bilo crkve ne bi bilo ni Biblije.

Odgovor na ovu zamjenu teza je da nije bilo pravih hrišćana koji su ih proizveli i kasnije reprodukovali ne bi bilo spisa Novog saveza. A izvorni hrišćani su djelovali u 1. vijeku kada nije bilo ni pomena o „crkvi“ u terminima kako se kasnije shvatala ta ustanova. Hrišćani su bili raštrkani u skupštinama u oblastima koje se pominju u Novom savezu i međusobno razmjenjivali spise jevanđelista i apostola (uz neizostavnu hebrejsku Bibliju). Ako se može izdvojiti neki centar koji je uživao najveći autoritet to je svakako bio Jerusalim, što je bilo potpuno logično.

Međutim, prošlo je dugo vremena dok su hrišćani postali značajna populacija na prostoru Rimske imperije i postali „interesantni“ sa političke tačke gledišta. Jedan od prvih koji je to prepoznao bio je Konstantin (vladao 324-337) i tada se događa prva simbioza države i problematičnih hrišćanskih vođa koji su bili spremni kompromitovati vjeru radi privilegija, što će dovesti do formiranja „državne crkve“ kakvu i danas poznajemo. Tako su novi centri iskvarenog hrišćanstva postali Rim i Aleksandrija, a kasnije i Konstantinopolj (Carigrad) kao uporište istočne Pravoslavne (ortodoksne) crkve.

Koliko je „crkva“ radila na promociji Svetog pisma najbolje oslikava činjenica da se Biblija faktički našla u indeksu zabranjenih knjiga od 5-6. vijeka i bila spaljivana kroz Srednji vijek (zajedno sa promoterima njenih učenja), sve do slobode koju joj je donijela protestantska Reformacija. Biblija je za crkvu zapravo bila „opasna“ i nepoželjna knjiga koja bi raskrinkala njihove manipulacije i jeresi (sinkretizaciju sa paganizmom). Ni danas nije drugačije. Stoga je zaista licemjerno pozivanje ovih crkava na zasluge za kanonizaciju spisa, utoliko više što su pridodali apokrife i pseudoepigrafe kao podršku svojim dogmama koje nema u Bibliji.

_______________________

Konsultovani ili citirani izvori

• Abu Abdullāh Muhammad Ibn Ismā`īl al-Bukhārī, Sahih Bukhari. Volume 6, Book 61, Number 510. Published 854 A.D.
• Benjamin G. Wilkinson, Truth Triumphant, Hartland Publications, 2004.
• Brown, Dan. The DaVinci Code. New York, NY: Doubleday, 2003.
• Brown, Harold O.J. Heresies. Peabody, MA: Hendrickson, 1988.
• Bruce, F. F. The New Testament Documents, Are They Reliable? 5th ed. Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1960.
• Comfort, Philip W. and Jason Driesbach. The many gospels of Jesus. Carol Stream, IL: Tyndale House Publishers, 2008.
• Encyclopaedia Britannica online.
• Geisler, Norman L. and William E. Nix. From God to us. Chicago, IL: Moody Publishers, 2012.
• Horton, David. The Portable Seminary. Bloomington, MN: Bethany House Publishers, 2006.
• Lutzer, Erwin. The DaVinci Deception. Carol Stream, IL: Tyndale House Publishers, 2006.
• McGrath, Alister E. Christian Theology: An Introduction. 5th ed. New York: Wiley-Blackwell, 2011.
• Metzger, Bruce. The New Testament, its background, growth, and content, 2nd ed. Nashville, TN: Abingdon Press, 1983.
• Miller, Robert J. The complete gospels: annotated scholars version. Santa Rosa, CA: Polebridge Press, 1994.
• Noll, Mark A. Turning points: Decisive moments in the history of Christianity, 3rd ed. Grand Rapids, MI: Baker Books, 2012.
• Shelley, Bruce L. Church history in plain language (3rd ed.). Nashville, TN: Thomas Nelson, 2008.
• Strobel, Lee & Garry Poole. Exploring the DaVinci code. Grand Rapids, MI: Zondervan, 2006.
• Strobel, Lee. The case for Christianity answer book.Grand Rapids, MI: Zondervan, 2014.
• Witherington, Ben III. The Gospel code. Westmont, IL: InterVarsity Press, 2004.